Vijesti sa recepcije

ponedjeljak , 14.08.2017.



Oči su mi se sklapale. Već odavno je zora zabijelila rubom istoka, a na mirno, kao ulje, plavo more spuštale su se prve zrake sunca. Uvijek bih osjetila strahovitu potrebu da zaplivam i pokretima kroz vodu rasparam tu savršenu liniju mira i tišine, koja je kao vila, lebdjela nad vodom.
No, posao je čekao.
I tako bih, umjesto da zaplivam krenula do aparata za kavu, koji se nalazio u našem odjeljku sa ormarićima, i pripremila šalice za Darka i sebe, pa u Darkovu spustila dva „zrna“ sladila, jer on nije koristio šećer.
Dok smo čekali da se kava za trenutak ohladi, Darko mi je ispričao dogodovštinu iz dnevne smjene.
Prethodnoga dana radili su Irena i Josip.
Na petom katu hotela gosti su nam bili mladi bračni par, koje sam i ja zamijetila kada su stigli pred par dana. Ona je izgledala razmaženo i uobraženo, ali je uistinu bila lijepa. Ponekad bih čula kako mu drsko prigovara s povišenim tonom, a jednom prilikom je i otrgnula svoju ruku iz njegove, dok su ulazili u predvorje hotela. Nisam mogla odlučiti da li je ona koketa ili mi se samo čini, ali bih joj uhvatila pogled koji luta po muškarcima u Loby baru, dok bi ona sanjalački pogledavala i lovila poglede koji se zaustavljaju na njoj. Nije mi se svidjelo kada se jedan od takvih usudio namignuti joj, dok je čekala svoga supruga, a ona mu se mazno osmjehnula.
Ponašala se kao tatina princeza i sve mi je govorilo da ta od žlice nije ništa teže podignula u životu.
Dan prije u dnevnoj smjeni, nakon svađe sa suprugom, zahtijevala je od hotela da joj pripreme odvojenu sobu. Josip je pokušao da joj ukaže na nepotrebnost takve geste, a ona mu je drsko odgovorila:
“ Dajte mi drugu sobu. Neka vidi kako je bez mene.“
Irena i Josip su se smijuljili jer im nije bilo dosadno na smjeni. Supruga nisu nigdje vidjeli. Ostao je u sobi. – pričao mi je Darko što mu je prepričao Josip na odlasku sa posla.
I taman kad mi je Darko završio zanimljivu priču, da ni nečija sreća nije kako izgleda, zvonce na liftu se oglasilo, a iz lifta je izašao suprug od razmažene gošće.
Vukao je mali praktični kufer na kotačima, predao ključ i rekao:
"Možete li mi pozvati taxi za zračnu luku?“


Izvadio je mobitel iz džepa i zavalio se u udobnu fotelju u Loby baru, koji još nije radio.
Krajičkom oka sam ga promatrala. Kosa mu je savršeno počešljana prema gore i 'smirena' sa mnogo laka za kosu. Ruke su mu bile njegovane, sa uredno obrezanim noktima. Sat na desnoj ruci govorio je o klasi kojoj pripada mladi gospodin. Sve je odisalo skupocjenošću i otmjenošću. Desnu nogu visoko je prebacio preko lijeve, a male crne dlačice krasile su njegove lijepo oblikovane listove. Espadrile, bermude i majica su bile u mornarskom tonu. Pa je čak i okvir na mobitelu bio u tamno plavoj boji.
Kada je Darko rekao:
„Gospodine, stigao je vaš taxi.“, on se ustao iz fotelje, stavio mobitel u džep i povukao kufer za ručku.

„Gospodine, a vaša gospođa supruga?“ – upitao ga je Darko iznenađen što je krenuo bez nje.

„Neka ona samo uživa u odmoru!“ – nasmiješio se i namignuo nam.


Vijesti sa recepcije

Vijesti sa recepcije

Ne samo da sam bila nervozna dok sam se spremala za posao, jer mi je klima puhala točno za vrat, a puder se topio na licu, nego me i Nela, pred desetak minuta, umilnim glasom pitala da li bih mogla da ju zamijenim sutra, pa iz noćne produžim na njenu smjenu.
Tko nije radio noćnu smjenu, taj ne zna što je „kruh sa sedam kora“. Naročito mi žene. Na muškima se to toliko ne vidi, ali kada se nama 'zaplave' podočnjaci, pa ih nikakav korektor ne može prikriti, nije baš lijepo vidjeti djelatnicu za pultom recepcije da izgleda kao predozirana ili kao nakon pijančenja.
No, ne može mi nitko pomoći, kao ni svim ljudima na ovom svijetu koji rade „turnuse“, što radim kao „recepcionarka“.
Te noći u hotelu je bilo tiho. Uglavnom su se svi gosti vratili iz večernjih šetnji, partya, izleta s brodom i utonuli u vruću noć u svojim klimatiziranim sobama.
Automatska vrata su, negdje oko dva sata poslije pola noći, tiho 'šušnula', a u hotel je kročila lijepa djevojka sa dugom plavom kosom, uredno počešljanom u visoki rep. Haljina se svijala oko njenog tijela i isticala njene obline. Pomislila sam da sigurno za njom klize pogledi svih napaljenih kupača na plaži.
Nije bila našminkana, ali je ruž na njenim prirodnim punim usnama bio sasvim dovoljan, da istakne ono najljepše na njenom licu.
„Dobro večer“- obratila se šapatom, što mi je godilo, jer je oko mene bila gusta tišina koja se mogla nožem rezati.
Na obuci su nas učili da budemo ugodno tihi kada razgovaramo sa gostima, toliko da nas gost čuje, ali da oni koji čekaju iza njih ne čuju našu komunikaciju. “Dobro večer, kako vam mogu pomoći?“, uzvratila sam, i dalje „snimajući“ modne detalje na njoj.
„Možete li mi pomoći? Prijateljica mi je sa suprugom kod vas i poslala mi je poruku da ju je udario i da ju zlostavlja u sobi i ne da joj izaći.“ – drhtavim glasom se obraćala meni, a pogled joj je povremeno lutao prema liftu.




U tom trenutku iz toaleta se vratio Darko i pogledao nas. „Mogu li pomoći?“ – rekao je, a ja sam postala svjesna da smo obadvije izgledale prestravljeno.
Ja se na pojam zlostavljanja i manipulatora sva pogubim. Ne znam funkcionirati. I pomislila sam: “O, Darko, Bog te poslao.“
Ma, kako samo ti muškarci drže psiho ravnotežu na ovom svijetu! On je hladno slušao što mu djevojka govori i vidjela sam da ju zbilja pažljivo sluša, a ne razmišlja o njenim usnama, lepršavoj haljini ili dugoj plavoj kosi. Ili mi se to samo čini?
Uzeo je slušalicu telefona i progovorio:
„Dobro večer, recepcija je. Da li je kod vas sve u redu?.... A -ha….a da li je gospođa dobro….A-ha….A mogu li to čuti od nje? Dobro večer, vaša prijateljica je ovdje i kaže da ste joj poslali poruku da vam pomogne? Je li to točno? U redu. Laku noć. Oprostite na smetnji. Vaša prijateljica kaže da je sve u redu. „ - obratio se Darko plavuši, a u njenoj ruci oglasio se zvuk na mobitelu.
„Ništa nije u redu. Pomozi mi, molim te, opet me udario!“ – čitala nam je poruku.
„Ja sam učinio što je u mojoj moći. Žao mi je, ali oni su naši gosti i nitko se ne žali na remećenje mira.“ – hladno je rekao Darko.
„Evo, šalje još jednu poruku da joj pozovemo roditelje.“ – izgovorila je plavuša i odšetala par koraka od nas i obavljala tihi razgovor.
„Stižu njeni roditelji. Da li možete da ih pozovete da siđu.“- uznemireno se obratila Darki, nakon završenog tihog razgovora.
Darko se hladnim, autoritativnim glasom opet obratio muškarcu u sobi 712 i zamolio ga da siđu u Loby bar, jer stižu njeni roditelji.
Nakon nekih pola sata u hotel su ušli dvoje uznemirenih ljudi i sjeli u udobne fotelje Loby bara. Žena je plakala. Stariji muškarac joj je milovao ruku.
Nakon Darkovog poziva da su roditelji stigli, iz lifta se pojavio visok, zgodan muškarac, baš kao iz onih latino sapunica, opaljen suncem, u japankama i bermudama. Djelovao je tako pristojno i svjestan sebe i svoga šarma. Dugim korakom išao je prema nesretnim ljudima, sa osmijehom i već na pola puta do njih držao ispruženu ruku za pozdrav, a nakon toga ih je grlio srdačno, lupkao čovjeka po ramenu, a ženi brisao suzu sa obraza.
Uspjela sam samo čuti: „….ma, što vam je, pa to su obične ljubavne svađice….malo je popila….ma, neee…ne bih ja mogao živjeti bez nje….“ …..i manipulativno ih, da nisu ni bili svjesni toga, gurao prema izlazu i….nestali su iza kliznih vrata.
Kod lifta je ostala stajati uplakana mlada žena, koju je grlila plavuša, a lijeva strana lica je bila crvena od šamara.
Ostala sam skamenjena kada sam vidjela, da mlada žena nestade u liftu, a plavuša se nije micala gledajući u zatvorena vrata, vjerojatno u šoku što je mlada žena odlučila.
Vjerojatno i ona ne bi mogla zamisliti život bez njega.


Nastavlja se....

Ostati budna

petak , 03.02.2017.

Uvijek, kada krećem na duži put i želim se odmoriti za noćnu vožnju, spopadne me nesanica. Stavim čepiće u uši, ne popijem popodnevnu kavu, tjeram se da spavam, ali san me ignorira.
Želim svaki trenutak godišnjeg odmora iskoristiti maximalno, tako da taj put starta prvog dana vikenda negdje oko 2 sata ranog jutra iliti kasno iza ponoći.
Tako je kada radiš kod privatnika, pa od pet dana zimskog godišnjeg napraviš deset dana.
Imam ja pojačanje, nisam sama, ali je bitno da smo svi naspavani i da oči ostanu širom otvorene, makar do Plitvica.

Ne, ne idem autoputom. Autoput je za mene najbolja tableta za spavanje. Što vas može održati u punoj koncentraciji? Ništa! Oko vas stalno je pustoš. A kada idete kroz unutrašnjost, stalno vas čeka nekakvo križanje, skretanje, neka ružna krivina ili kamion koji će vam ljubazno dati desni žmigavac, pa ako mu vjerujete, zaobići ćete ga odmah.
Eh, tu smo. Kod kamiondžije.
Ja sam odmah rekla da ću ja voziti, jer su mi oči širom otvorene. Pojačanje je prešlo na zadnje sjedište i utonulo u duboki san.
Nakon nekog vremena, kada sam se uhvatila da podižem obrve, da bih zadržala oči otvorene, skrenula sam na neku crpku do toaleta. Noć je bila okrutno hladna, pa sam - po obavljenim ljudskim potrebama - trčala nazad u topli auto, te ugledala ogromni kamion koji je skoro ušao u trgovinu crpke. Iz kamiona je izašao dečko kojih tridesetak godina. I trčkarao prema trgovini, vjerojatno iz istog razloga kao ja.
Vozila sam polako, otprilike 70-80 na sat, jer se asfalt bljeskao od leda koji se hvatao po njemu. U jednom trenutku skoro sam skočila u sjedištu, kada me iz suprotnog smijera zabljesnulo svjetlo, a onda je nešto zapucketalo po staklima. Skužila sam da je to bila ralica koja baca sol.
OK. Idemo dalje.
Stigao me kamion.
Držao dovoljno rastojanja.
A ja sam se sjetila makar dva filma, gdje je kamion bio ono zlo koje zlostavlja par ili djevojku u autu, a oni nikako da mu vide lice.


E, ovaj kamiondžija je bio cool. I skužila sam da je to onaj sa crpke.
Tako smo se odmicali jedan od drugog, ako bih ja pretekla auto ispred, pa mi je onda opet "bio za petama".
Bilo je zanimljivo. Nisam bila usamljena i držao mi je oči širom otvorene.
Kad sam stigla na raskrižje kod Gospića, u retrovizoru sam vidjela "svoje društvo", kako je otišlo u lijevo, dok sam ja otišla u smijeru Plitvica.
Taman kad sam pomislila da trebam probuditi pojačanje, u retrovizoru sam ugledala kako "puca zora".


Prvo bjelina na tamnom nebu, onda rumenilo, dok se zatim žuta boja nije zapalila nebom u svom svom sjaju.
Svuda oko mene bjelina mraza i inja je štipala za oči, jer je minus bio debeo, negdje oko 13.

I gle!
Sunce je stidljivo provirilo i dodirnulo vrhove smrznutih borova u okolici Plitvica.
"Hoću li ja?" - javilo se pojačanje sa zadnjeg sjedišta.
"Ne treba, Sad će Plitvice." - odgovorila sam.
"E, bo'me si ga momački dovezla dovdje. Svaka čast!"

"Produženi espresso, molim!"- rekla sam spremna da mogu sada i do Berlina, ako treba.

Predbožićna biciklijada

utorak , 27.12.2016.




Pa, da. Najlakše je tako. U nekoj vukojebini se zavaditi s ćaćom, pokupiti u vrećicu ono svoje sirotinje, zalupiti vrata, pa dijete i ženu izgurati kroz vrata i stopirati do grada. Ni za autobus nije imao.
E, to je moj zet i moja glupa sestra.
Pa se uvale u podstanarski stan kod mene, brata i ćaće, koje ja već ionako izdržavam.
Brat ima fantastičnu teoriju, da je bolje bilo napustiti posao , pa da mu firma vraća njegov kredit. Nisam ušima svojim mogao vjerovati i pitao sam se: je li nas ista majka rodila, je li nas isti ćaća pravio.
I što ja drugo mogu! Radim k'o konj od jutra do mraka, plaćam režije i vučem vrećice sa hranom da napunim hladnjak. Moj zet puši isključivo „Marlboro“ i može piti samo espresso kavu. Sestra s njim, pa kako on- tako i ona.
Jednog dana Ivona mi reče: “Znaš, ljubavi, mi nikada ništa nećemo imati. Kada smo zadnji put izašli na večeru! Pa, čak ni na picu.“
Znam ja da je to tako. Ali, ne mogu protiv sebe. Obožavam onu sestrinu malu, pa kako bih mogao doći s posla a da ne kupim sve što ona voli i što je dobro za nju i njeno dobro zdravlje.
Imao sam sreću da radim u tvornici koja je imala sigurno tržište i plaća mi je bila redovita.
Toga dana puhala je orkanska bura, dok sam žurio s posla do obližnjeg kafića, da se nađem s prijateljem koji je već tri godine gastarbajter i jako je zadovoljan. Zagrlili smo se bratski i zdrmali jednu lozu da nas zagrije, pa smo kao kakve ženskice upadali jedan drugome u riječ, jer smo htjeli što prije saznati što više.
„Ja ću ti, brajo moj, odmah među rogove: - bi li ti poša' sa mnom?“ – opalio je moj prijatelj Markan.
„Ma, kud da idem, Markane moj, kad mi je i ovdje dobro. Šta bi ne'ko dao da ima 'vakav posa'…“- bez razmišljanja sam mu odgovorio.
„Znam, prika moj, ali tisućicu više bi imao. Ne lažem te. Zbilja je predobro tamo. Gazda je švabo, ali smo smo ti tamo svi presretni. Daj, razmisli dok se ja ne vratim, da mu mogu reći. Trebaju mu varioci, a ti si baš dobar u tome.“

Konačno sam izveo Ivonu na večeru. Rezervirao sam u našem omiljenom restoranu. Dok sam pripaljivao svijeću u maloj staklenoj zdjelici sa tri nivoa šarenoga pijeska, pogledala me zaljubljeno. Uzeo sam njenu ruku u svoju i zagledao joj se u prekrasne crne oči:
„Ivi moja….moram ti nešto reći: ja ću za Njemačku!“ – bubnuo sam, a da ni sam nisam još znao jesam li odlučio.
„A čovječe…ja mislila da ćeš me zaprositi…“ – prišapta, a iz oka joj se skotrlja suza niz obraz i ostavi crni trag šminke iza sebe.

Ma, da…zbilja je dobro. Znam da mi nećete vjerovati da plaćam dvosoban stan samo 250 eurića sa režijama, da sam sam u tišini doma svoga i da mi čiste love ostane nakon poreza i slanja mojim parazitima doma ostane tisućica i pol. Ja sam skroman. Volim raditi i gledati hrpu štednje kako raste.
Do tvornice imam dvanaest kilometara. Kupio sam bicikl pa fino kroz šumicu „dam gas“. Malo me uznemirio SOS telefon usred šume, ali sam strah savladao slušalicama i mjuzom.
Da bih za božićne blagdane mogao ostati što duže doma, htio sam odraditi što više sati, jer sam plaćen po satu.
Dok mi lice dira orošeno staklo autobusa, a pored mene promiču svjetla njemačkih gradova na putu doma, sjetio sam se zadnje noći kada sam ostao raditi do tri sata u jutro. Vjetar je bio studen i držao me budnim, kad odjednom pored mene protrča ogroman jelen. Skoro da sam pao sa bicikla od šoka. Ali, kraj straha nije bio tu, kada sam iza leđa čuo bijesno puhanje i trk divljači koja je gonila jelena. Zapedalao sam iz petnih žila i u stan ušao mokar kao da sam vozio po najvećem pljusku. Od straha.

Ha -ha

Sretan vam Božić!



Moje dijete

četvrtak , 24.11.2016.




Uvijek nekako u ono vrijeme kada i posljednji žuti list opadne s grane, a „kapa bijelih oblaka sjedne na Mosor“, dok bura, kao zvuk prije potresa koji tutnja kroz zemlju, pa tek onda počne pucketanje stakala i prozorskih okvira, stenje i drma po spuštanim roletama, pa kao kakav razbojnik želi da provali u toplu postelju, ja se sjetim jedne davne noći.
Bila sam tako mlada i nespremna za život, a u tri godine rodila sam troje djece. Nisam se baš usrećila. Udala sam se za probisvijeta, lopova, kockara, prevaranta, ali što je bio lijep i zgodan, majko moja. Sva bih protrnula kad bi me pogledao, kako kaže Severina „ispod obrva“, pa me jednom rukom obujmio oko struka, a drugu zavukao u moju dugu plavu kosu. Mojima je bilo bitno da je naš. Ništa više nisu pitali. A ja njega nisam smjela ništa pitati. Samo bi nestao na nekoliko dana.
Šuškalo se po kavama u susjedstvu da krade po Njemačkoj i prodaje kod nas skupe stvari istima kao što je on. Ja znam samo da sam toga dana morala pobjeći iz kuće, jer bi svekrvi, koja je živjela na gornjem katu, javili da stiže policija na pretres kuće. Ona mi je govorila da se sklonim da mi se ne bi uplašilo jedno dijete, a iz godine u godinu i drugo i treće.
Takve jedne nedjelje sklonila sam se kod njegove tetke. Dok sam uspavljivala djecu u maloj sobi sa dva kauča, čula sam tetku kako iz kuhinje prigušeno viče na tetka: „Neću da te čujem, nesrećo stara. Ne bojim te se više!“
A on bi, onako star, još kad bi izvadio zubalo koje ga je stalno žuljalo pa prtljao jezikom između starih uskih naboranih usana tiho brundao: „Jebala vas Amerika. Ulila vam u glavu 'ne smiješ ovo, ne smiješ ono'.“
Jedne noći moj plavooki zavodnik nije se vratio kući. Na vratima se pojavila policija i saopćila da se prevrnuo nekoliko puta s autom i nije preživio do bolnice.
Šta da vam kažem. Mislila sam da će mi koža puknuti od bola. Razdirala me tuga kao drvo koje raste u meni. I tako dan po dan, tuga me slomila, ubila sjaj u mom oku, a život je kao bujica prljave vode donosio samo probleme. Čini mi se da ništa lijepoga nije bilo godinama.

Najstarijoj Mariji najviše je nedostajao. Zvao ju je „tatin sin“.
Pubertet je bio katastrofa koja je rasturala naš dom. Krala je moje tablete za smirenje i opijala se, pa su ju donosili kući, a da ona nije ni znala. Sve što je krivo radila opravdavala je glupom rečenicom: „Eh, da je moj tata živ…“
Na sve strane pišu, pričaju, rade emisije o zlostavljanju. I uvijek je to žena. Žena koja bježi od muža.
Nitko ne spominje dijete.
Dijete koje zlostavlja majku.
Dijete koje diže ruku na majku i razbija sve po kući, jer joj nisam dala novac za najskuplji puder u drogeriji.

Božićna

ponedjeljak , 21.12.2015.

Trbuh mi je već počeo smetati kada bih se onako "u letu" nagnula nad sto da popunim kolone u knjizi prijama pacijenata.
Jadna baka slomila je nogu u ove hladne dane i bilo mi je žao gledati njenu staru modru nogu bez čarapa. Iznijela sam dekicu iz naše sobe za objedovanje i pokrila ju.
Toliko me blagoslivljala, da sam pomislila: "Eh, bakice draga, dobro će mi doći svaki dan, jer treći put mi se čini nekako najteže nosati bebaća i raditi."
Nakon što sam bakici uradila snimak i ispratila ju na vratima: "Sretno i pazite se!", iza leđa je progovorio Goran:
" Imaš li još koga?"
Nemam, a i kući ću brzo."
Imaš li pet minuta?" -molećivo me pogledao.
Goran je moj radni kolega i ja ga zovem "duša od čovjeka".
"Reci." - odgovorila sam dok sam sjedala na stolicu i rukom mu pokazala na onu drugu preko puta.
"Možeš li mi srediti da moj Antiša dobije paketić preko sindikata?"
Podigla sam obrve: "Ali, Gorane, znaš da su paketići za one do sedam!", malo ljutito sam uzvratila.
"Ali, kako da on ne sjedne Djedu u krilo, a svi drugi hoće!"
"Gorane! Imaš pogrešan pristup. Odvedi ga u kino i reci da mu je Djed Mraz poslao karte. Ili nešto slično." -odgovorila sam na način kako bih postupila i prema svojim dvjema kćerkama.
Život bih dala za njih, ali sam uvijek postupala razumno.
"Ali, Nevena, tvoja djeca su zdrava. Ti ne znaš kako je gledati bolesno dijete." - rekao je i zaplakao.
"Dobro, dobro. Pitat ću Mirelu da pogura na sastanku. Ne smiješ biti tako osjetljiv. I što imaš od toga da dobije vrećicu slatkiša! Da ih pojede?" -pokušala sam ga utješiti, ali mi je jeza pošla uz leđa, jer moj bebać u trbuhu je tek trebao doći na svijet, a ja sam se uvijek bojala i za moje dvije klinceze: O, Bože, samo da sve bude dobro kada dođu na ovaj svijet.

Goran je pred tjedan dana došao na posao sav uplakan. Zato sam ga i zvala dobrica, jer bi on pustio suzu kao malo dijete i za nekim pacijentom. Pričao mi je kako upravo stiže iz bolnice i da zato kasni na posao, jer je bio sa sinom.
"Jučer meni žena kaže da mali već danima pije mnogo vode i puno piški. Zabrinuta je otišla do ujne u susjednu kuću i zamolila ju da mu 'bocne' prstić i provjeri šećer, jer je ujna bila dijabetičar i imala aparat za mjerenje šećera.

Utrčala je u kuću sva izbezumljena, dok sam ja zadubljeno pratio utakmicu.

"33!!!", vikala je ulazeći u kuću.

"Šta 33!!!", vikao sam.

"Antiša ima šećer 33!!! Moramo u hitnu!"

Tamo su mu bocnuli prstić i rekli:

" 33! Hitno u grad u bolnicu. Možete s autom za nama."

Nisam mogao vjerovati što se događa. Pitao sam ih mogu li ga ja voziti, da je hitna strašna za njega...
Rekli su da svaki tren može doživjeti šok i da mora biti u vozilu hitne pomoći.

- Hej, bilo je strašno voziti kroz noć za kolima hitne pomoći koja je kao ranjena zvijer zavijala i bacala svjetlo oko sebe. Unutra je bio moj jedinac. Kao da su mi ga iščupali iz ruku, oteli…A ja sam trebao da ga štitim i čuvam.

Na kraju su utvrdili da se radi o genetskom dijabetesu. A nitko kod nas nije imao šećer..." – završio je svoju tužnu priču Goran.

Bila sam šokirana kako se život u sekundi izokreće naglavačke i oduzme djetetu radost igre i bezbrižno djetinjstvo.

Mirela mi je javila dobru vijest kada je na sastanku ispričala Goranovu priču i odobrili su paketić i za malenog Antišu.

Nakon podjele paketića dok je moj suprug udovoljavao našim klincezama i otvarao vrećice da bi one već na licu mjesta provjerile što im je Djed Mraz donio, prišao mi je Goran i rekao:
"Znaš što mi je Antiša rekao kada je dobio paketić?"
"Što?" - s osmijehom sam ga upitala.
" Tata, ja ću dati moj paketić Juri, jer on stalno trči sa mnom oko kuće kada ja jedem. On zna da sam bolestan, jer je vidio kada mi je mama bocnula prstić."


Pjesničkom riječju STOP NASILJU NAD ŽENOM

srijeda , 25.11.2015.

Sinoć je u više od 30 gradova užeg regiona u isto vrijeme, na inicijativu pjesnikinje i književnice Lidije Puđak, slavonke sa zagrebačkom adresom, održana večer poezije sa istom temom: vrisnuti pjesničkom riječju protiv nasilja nad ženom.




Cilj manifestacije je ukazivanje na problem nasilja nad ženama koji je, nažalost, mnogo veći od poznatog javnosti.



U Mostaru pod palicom Nery Škegro i Anite Martinac večeri poezije odazvale su se mnoge pjesnikinje i obojile vrisak protiv nasilja, ne samo pjesmom i pričom, nego i uvodnom riječju.




Iz sigurne kuće " Mirjam" mogla se čuti prestrašna istinita priča mlade žene od 26 godina, koja je trebala zaštitu više od pola godine. Priču je pročitala volonterka sigurne kuće Marija Ćeškić.





Predsjednica nevladine udruge " Žena BiH", Azra Hasanbegvić pročitala je ulomak istinite priče štićenice sigurne kuće "Margarita", koja je sa 18 godina prošla kalvariju bijelog roblja preko mnogih gradova Italije i uspjela pronaći svjetlost na kraju tunela, vratiti se živa i počela vjerovati ljudima i povratila zgažene emocije.






Tijekom večeri dirljive stihove, koji su dizali jezu na koži, pratila je mlada glazbenica Anita Šunjić, na gitari sa probranim melodijama čije su riječi bile sukladne temi večeri.






Večeri su nazočili mnogi gosti i doprinijeli uzvišenosti brige za ženu, koja se boji prijaviti nasilje u obitelji iz mnogih razloga:

• strah od počinitelja
• dugi sudski procesi
• niske kazne za počinitelje
• strah da će ih se okriviti za preživljeno iskustvo
• osjećaj krivnje i odgovornosti
• u većini slučajeva počinitelj su žrtvi poznati ili su bliske osobe.


Svi navedeni mogući razlozi pridonose činjenici da se npr.seksualno zlostavljanje ubraja u najmanje prijavljivane zločine sa najvećom proporcijom tamnih brojki:

- na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15-20 neprijavljenih, dok kod obiteljskog nasilja na jedno prijavljeno dolazi 10 neprijavljenih.





Na kraju moram spomenuti te jake žene, koje stihom iskažu ono što mnogi osjećaju:
Alma Fazil Obad, Ružica Soldo, Marina Kljajo Radić, Senka Marić Šarić, Sanela Kuko, Aida Điho Šator, Jozefina Pranjić, Mara Cica Šakotgić,Sanijela Matković, Marela Jerkić Jakovljević, Marija Lovrić, Zijada Zekić, Anita Martinac, Nery Škegro. Svojom pjesmom "Apologija ljubavi" naša draga blogerica Dijana Jelčić pridonijela je važnosti događanja u cijelom regionu.










Alkoholizam

ponedjeljak , 02.11.2015.

Skrenula sam s glavne ceste, u taj gradić u unutrašnjosti, da bih pronašla kakvu malu trgovinu i kupila neke grickalice i sok. Čekao me dug put, a da bih sjedila u nekom nepoznatom kafiću ili restoranu nije mi se dalo, jer bi se u kutu uvijek našli neki primitivci koji bi zastali sa svojom bučnom pričom kad bih ušla i kao gladne zvijeri oštrili svoju nesposobnu muškost kako da mi priđu s uvodom: „Što ćete popiti pita vas onaj gospodin?“
Upravo pred malim izlogom punim voća i povrća bilo je prazno mjesto za parking. Dan je bio sunčan i prohladan. Iako je termometar pokazivao 17 stupnjeva, dojam hladnoće je bio veći zbog hladnog vjetra. Ogrnula sam se jaknom, kliknula alarm na autu i koraknula u malu trgovinu.



Kod blagajne je stajala djelatnica u crvenoj uniformi, sa logom trgovine na gornjem džepu, a pored nje je stajala sitna starica i upravo progovorila:
„Mogu li vas nešto zamoliti?“
„Samo recite“ – ljubazno odgovori djelatnica, a ja sam razgledala po polici s bombonjerama tražeći pakiranje „bajadere„ ili "griotte", jer sam baš bila raspoložena za malu čokoladnu bombu.javascript:%20void(0);
Kriomice sam bacila pogled i vidjela kako starica iz svoje lijepe moderne torbe vadi dvije bočice, koje su me podsjetile na „frutekove“ sokiće., s kojima sam hranila svoga sina pred kojih 27 godina.
Na bočicama je, na malim tiskanim naljepnicama, pisalo ime poznatih ljekovitih toplica sa mineralnom vodom.
„Mogu li vas zamoliti da vratim ove dvije bočice i da mi uračunate u cijenu, a ja bih kupila još duhana i papiriće za cigarete? – progovorila je starica šapatom.
Prošla sam s druge strane polica i zaključila da to nije starica, nego fina gospođa u godinama, koja je bila odjevena u baloner golubinje sive boje, a cipele su imale malu povišenu štiklicu. Čarape na nogama su imale blagi sjaj, a na rukama je imala lijep moderan nakit.
"A gdje je on?“ -upita djelatnica.
„U bolnici.“ - reče gospođa, a suze skliznuše niz njene obraze.
„Zašto?! Zbog čega?„ – iskolači oči djelatnica, za koju sam imala osjećaj da je i vlasnica ove male trgovine.
„Zbog ovoga.“ – pokaza kažiprstom na bočicu, a ja ugledah lijepe duge nokte nježno roza boje.
„Ma, šta!!“- zgroženo uzvrati djelatnica.
„Da, draga moja gospođo. Doživio je delirij. Poludio je. Nije se trijeznio sedam dana i noći. Odveli su ga kolima hitne pomoći neuropsihijatrije. Uništio je moje dostojanstvo. Sramim se ljudima gledati u oči. Prodaje mi stvari iz kuće ne znam ni ja što sve ne...“ – šaputala je kroz tihe jecaje fina gospođa, a smežuranom rukom otirala je suze s obraza.
U grlo mi se popela neka kugla, pa sam hitro izašla na ulicu i udahnula duboko.
Željela sam što prije pobjeći iz tog tihog malog grada u unutrašnjosti.

Bankomat

srijeda , 16.09.2015.

" Recite nam Vaš prijedlog za iznos, pa ćemo razmotriti Vaš predmet . Javit ćemo Vam se. Hvala Vam što ste se odazvali na razgovor. " - ustao je, pa prvo rukom preklopio jednu stranu svog skupog sakoa i drugm skopčao gumb, pa mi onda pružio ruku. U trenu sam imala osjećaj, da mu nisam stigla ni pružiti svoju drhtavu ruku, a one je već izlazio na vrata.
I tako to meni radi moja banka, u kojoj sam " ostavila svoje kosti." Ne baš ta, jer poslije rata su nestale sve ex banke, ali sam cijeli život bila bankovna službenica i smiješila se kroz staklo na pultu, tako da me pamte mnoge generacije.
Iako niti godinama starosti niti staža nisam zadovoljavala uvjete za odlazak u mirovinu, podnijela sam zamolbu za prijevremeni odlazak, jer nisam mogla više pomisliti da ustajem i odlazim u tu učmalu atmosferu. Međuljudski odnosi su bili totalno poremćeni, a sjedenje od 8 sati na stolici ubijalo je moja leđa. Kad bih ušla u konkurentsku banku, tamo bi me dočekale mlade, samouvjerene, dotjerane u bankovnoj odori, nasmiješene i zadovoljne djelatnice. Moja banka je bila gerijatrija. Svaka od nas je bila već odavno za pozadinski rad, jer su nam trebale tri vrste naočala, a i sigurnost u sebe odavno je bila poljuljana.
"Da, baš ću biti luda, pa ću vam reći iznos koji sam si zamislila u glavi, pa da me ucjenjujete s njim. " - mislila sam si u sebi, silazeži iz ureda na katu, dok sam pažljivo gledala u stepenike ispred sebe i pridržavala se rukohvata na zidu. Mojih 57 godina nisu neke strašne godine, ali ono koliko je zakon od mene tražio da još sjedim iza šaltera, bilo je zastrašujuća pomisao.
" Znam si samo jedno: treba mi toliko da otplatim Anin kredit za auto, koji smo joj kupili za magisterij i da, makar, kupim dva grobna mjesta na gradskom groblju, da ne budemo djeci teret." - milsila sam si, a to bi moglo pokriti oko 7 - 8 tisućica eurića.
I da bih samoj sebi dokazala da sam ja još uvijek mlada i nisam za staro željezo, iako sam napravila taj korak da se pridružim vojsci penzića, odlučila sam prvi put u životu upotrijebiti kreditnu karticu. Uvijek mi je bila u novčaniku i pored nje uredno zapisan PIN - iako smo kao djelatnici svoje klijente savjetovali da nikada PIN ne drže u novčaniku, blizu kartice.
Vidno zbunjena, čekala sam da se gužva ispred bankomata smanji, pa sam iz torbe izvadila naočale i sa papirića pažljivo ukucavala broj po broj i slijedila upute. Bila sam ponosna na sebe da mi bankomat nije progutao karticu, jer bi nam penzići često ulazili u poslovnicu i uznemireno govorili da aparat neće da im vrati karticu.
Ma, ne, nisam ja nesposobna, nego sam ja slijedila svoje pravilo, da je kartica zlo i da plaću dignem na šalteru u kešu i da samo tako mogu kontrolirati da ne postanem i ja dio one hrpe dosijea kojoj se blokiraju primanja i oduzima kartica.
Usput sam svratila do moje omiljene trgovine sa svježim voćem i povrćem, pa fino ovo i fino ono, natovarim sebe kao mazgu sa nekoliko vrećica, a na izlasku me dočekao veliki pljusak. Vlasnica mi je prišla i dala kišobran koji je netko zaboravio već odavno, a ja sam se ljubazno zahvalila i obećala da ću ga vratiti.
Vukla sam se tako kao krepana mačka, dok me kiša oblijevala po nogama i slijevala se niz kišobran, pa niz moja leđa. Pred vratima zgrade dočekao me nasmiješen i ljubazan dećko, pritrčao da preuzme kišobran i komentirajuči iznenadno nevrijeme, sklopio ga, uzeo ključ od mene, pa nakon što je otključao vrata zgrade, prihvatio je i vrećice.
" O, sinko moj, zar ima danas još tako fine omladine. Nekako mi se činilo da je nestalo onih koji poštuju starije..." - komunicirala sam s njim dok sam podizala pogled na display iznad lifta, gledajući brojeve kako se smanjuju prema prizemlju.
***
Otvorila sam oči. Oko mene ležale su rasute naranče i jabuke, a vrećica s lukom i salatom dodirivala mi je lice. Torba mi je ležala pod nogama, a oko nje prosute stvari ( za koje sam se uvijek pitala zašto nosim, a nikada mi ništa od toga ne treba). Novčanik je otvoren ležao ispod sandučića za poštu.
Pokušala sam ustati, ali me po cijelom tijelu probola strašna bol. Prislonila sam ruku na sljepoočicu, kao da ću pritiskom umanjiti bol, a ruka je bila ljepljiva. Kad sam pogledala prste, krv je bila gusta i tamna. Okrenula sam se oko sebe i shvatila da sam ležala na stepenicama, a na rubu sam ugledala krv.
U tom trenutku otvorila su se vrata zgrade, a moja radna kolegica iz druge poslovnice tiho je kriknula i pritrčala:
" Ivana... Ivana...što ti se dogodilo !?"
" Nemam pojma...." - zamuckivala sam, osvrćući se oko sebe. Sjela sam na rub stepenice. " Tu je bio jedan ljubazan dečko...." - započela sam priču, a kada sam završila ona je dohvatila mobitel iz torbe i pozvala policiju. A usput je komentirala: " A moja Ivana...pa kud ćeš PIN staviti uz karticu...pa, znaš da...."
Odmahnula sam rukom i zaplakala.
***
Već sutradan su me pozvali s policije i rekli da su otkrili napadača, već registriranog, kada je na drugom kraju grada podigao novac mojom karticom, snimljenog kamerom iznad bankomata.



Fiko

ponedjeljak , 07.09.2015.





Vrata na balkonu su bila otvorena. Vreo zrak lelujao je bijelu zavjesu i milovao me po nogama ispod stola.
Prinijela sam cigaretu usnama i povukla jedan dugi dim. Naslonila sam se na stolicu i, zabačene glave unazad, otpuhnula ga visoko prema stropu.
Nedjelja je. Tiha kao i svaka ona prije i poslije ove današnje. Cijeli grad je negdje otišao. Netko do mora, netko na okolne planine i zanimljiva izletišta.
Marko je danas dežurni, a ja sam odlučila ubijati nepodnošljivost vremena bez njega, tako što sam sjela za šivaći stroj, da konačno završim sa šivanjem žute svilene haljine. Bilo mi je mnogo lakše otkako sam postala " stara sestra", pa sam počela raditi u ambulanti i smjene i turnusi postali su prošlost za mene.
Osmjehnula sam se.
Kad završim sa šivanjem, odjenut ću žutu haljinu i poći do bolnice da popijemo kavu u njegovoj sobi za odmor na odjeljenju.

Fiko me jako nervirao sa svojim perjem koje se nalazilo svuda po stanu, a zrna hrane su me na patosu bockala po stopalima. Kao da je uspio kljucnuti samo svako deseto zrno, a onih devet je završilo na patosu.
U ove tople dane već uz jutranju kavu iznijela bih kavez na balkon.
Otpila sam gutljaj, već hladne kave i gledala ga kako nervozno kljunom čeprka oko bravice na vratima. A onda bi zastao, uzvratio mi pogled i ispuštao svoje glasove. Kao da mi je želio reći: " Zašto si me zatvorila. Unesi me unutra i pusti da letim po stanu i grickam što stignem."
Ugasila sam cigaretu na pola i baš u trenutku kad sam spuštala pogled prema tkanini, široka krila mahnula su sa ograde balkona.

Ode Fiko !!!

Kljunom je uspio otvoriti vrata na kavezu i nestao. Potrčala sam do balkona, ali samo sam čula kako mi se ruga svojim prepoznatljivim glasom negdje iz gustih krošnji drveća u mojoj ulici.
" Ma, neka si, ionako mi je dodijalo stalno čistiti tvoje žuto, zeleno i crveno perje.
****
Dani su prolazili, a onda se olakšanje zbog čišćenja pretvorilo u tugu.. Stalno bih čula Fiku kako priča, praveći se važan da zna govoriti. Jednoga dana sam sa starijom kćerkom sjedila na zidiću u ulici i rekla joj:
" Čuješ ga ? To je on!" , a onda sam ustala i promatrala balkone na zgradi." Tamo je, na drugom katu!"



" Ali, mama...!" - pokušala je Elena da nešto kaže, dok je gledala suze u mojim očima.
" Ali, nedostaje mi...jako..." - i ušla sam u haustor zgrade. Od triju vrata procijenila sam da bi to mogao biti taj stan, pa sam stavila prst na zvono.
Vrata je otvorio gospodin poput moga tate.
" Dobar dan....Čujem dolje na ulici imate papagaja. A moj je pobjegao. Mislim da je to on."
" Ma, molim Vas, što hoćete reći? Da sam ukrao Vašeg papagaja?!" - brecnuo se.
" Kažem Vam, pobjegao mi je iz kaveza. Znači, ne možete ga ukrasti. Mogu li ga vidjeti?" - rekla sam,a suze su se slijevale niz lice.
Čovjek se pomaknuo i rukom pokazao da prođem.
Moj Fiko se u svoj raskoši boja šepurio na ljuljački i pričao svoju priču. Prišla sam mu i obratila se našim jezikom, a on ja prestao micati glavom amo- tamo i odjednom poskočio na drugu letvicu i okrenuo mi leđa.

" Želite li nešto popiti? Znate, taj vaš papagaj mi je doletio na balkon kada sam bio najtužniji. Upravo mi je bila umrla supruga i borio sam se sa samoćom i tugom. Odjurio sam i kupio kavez i sve što mu treba. I od tog dana nisam usamljen." - pričao mi je čovjek svoju tužnu priču.
" Idem sad. Hvala Vam. Nije to moj Fiko. On bi meni uzvratio naš pozdrav. Doviđenja. I hvala Vam. " - rekla sam brzo izlazeći niz dugi hodnik stana.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se