Miriše jesen /4/

četvrtak , 21.09.2017.

4.

Sunce je svojim prvim zrakama milovalo moj travnjak, dok sam ja pripremala jutarnju kavu. Zdravko je odvezao djecu u školu, a onda produžio na posao. Na mobitelu se čuo znak za poruku.
„Jesi li doma da dođem na kavu?“ – bila je to poruka od mame.
„Da, upravo je voda uzavrela. Da napravim i tebi, jesi li blizu?“ -odgovorila sam mami.
Ogrnula sam se svojim omiljenim bijelim šalom, koji mi je splela tetka prije mnogo godina i krenula do stola na travnjaku. Mama je već brundala svojim starim 'passatom', parkirala se, a onda zaronila u unutrašnjost automobila. Znala sam da će početi donositi kiflice, kolače, vrući kruh i domaći sok. Hitrim korakom prelazila travnjak do stola.
„Imam ti svašta pričati….“ – disala je teško, ali je prvo vadila kutiju s cigaretama i ovisnički pripaljivala, povukla prvi dim, a onda se zavalila u stolicu i konačno opustila.
„Marijin Zdenko ima nekakvu. I to kažu - Ruskinju. Ma, možeš ti to zamisliti. Znaš onu Mandinu nevjestu Zoru? Ona ti radi pri vojsci. I dijelili neke poticaje za stanove, a on donio papire da ima troje djece i ženu. Svi se čudom čude, draga moja. Kad prije, nije se Marija ni ohladila. Istina, maloj treba majka, ali gdje nađe …..“ – pričala je moja mama bez daha, a ja sam iz poštovanja prema Mariji i našem prijateljstvu prešutjela.





„Mama, pusti ljude šta pričaju. Nemoj ti sučajno negdje nešto izlanuti. Poštuj Mariju i njen mir. Možda joj bude dobra, tko zna! A i malenoj će biti drugačije da nije sama. Možda je to sudbina posložila kako je najbolje za nju….“ – govorila sam tako, više da bih sebe uvjerila da Marija može počivati u miru, gledajući s neba svoje djetešce.

Miriše jesen

srijeda , 20.09.2017.

3.


Tog dana kiša je lila kao iz kabla. I vjetar je divljao, kao da je sav svoj bijes htio iskaliti, jer je otišao jedan mladi život i jer će ova mala djevojčica, koja se u kabanici stiskala uz mene, rasti bez one najjače i najljepše ljubavi – majčine.



Trgao je vjetar sve što mu se nalazilo na putu, pa se kiša slijevala s neba u valovima, koji su se kao pomahnitale zavjese na prozorima lelujali visoko u zraku.
Trgao je svojim bijesom kišobrane iz ruku, izvrtao ih naopačke, ali su ljudi i dalje stajali dostojanstveno, slušajući svećenikov govor. Sve se činilo kao zaustavljena slika nad otvorenom grobnicom, dok se kiša slijevala i vjetar divljao.



Gledala sam Zdenka sa gađenjem. Nije pojma imao da ja nešto znam. Nije pojma imao niti da je Marija odnijela tajnu sa sobom.
Čak mi se činilo da djeluje smiren, kao da mu je problem riješen, iako nisam znala do kuda su te stvari otišle.
Cijelo selo žalovalo je za Marijom, jer su je svi voljeli. U našem selu vladao je kaos zlih jezika i zlobe i to je bilo nemoguće, ali Marija je stvarno bila voljena.

Stisnula sam malenu jakim zagrljajem kada su sjedali u auto i krenuli za Split.
„Mama će uvijek biti s tobom, a ti nemoj zaboraviti moliti za nju prije spavanja i budi uvijek dobra da mama bude sretna i nasmijana na nebu….“ – šapnula sam joj, susprežući suze i smješkajući joj se.

Mahala sam joj dok sam mogla vidjeti njenu malu glavu u prozoru auta, a onda potrčala u kuću, da se konačno isplačem.



Miriše jesen....

utorak , 19.09.2017.

2.

Neću vam pričati o mukama kroz koje je prolazila, ali Marija se uhvatila u koštac sa dijagnozom, iako su se liječnici plašili da je kasno otkrivena bolest.

No, moja priča ide u drugom smjeru.
Zdenko, njen suprug, istina - bio je njena podrška, odlazio s njom na terapije, ali je često na večer odlazio iz kuće pravdajući to pozivima s posla, a često je odlazio i na put.
Čudna mi je Marija bila, povučena i šutljiva, iako je to kad pogledate bilo normalno, s obzirom da se cijeli život izokrenuo naopačke.
Tog popodneva baš sam se umorila od trke oko djece, škole, zadaća, rublja u perilici, na štriku i stolu za peglanje, pa sam fino tiho u sebi sve 'm'ršnula', ulila vodu u kuhalo i uključila ga, dohvatila najveću šalicu s police i usula sadržaj iz vrećice, pripalila cigaretu i zavalila se na terasi u ljuljačku, kad se iza ugla ulice začulo brundanje terenca, Marijinog terenca. Uvijek sam znala kada ona stiže.




Skočila sam u dva koraka i već bosa trčala preko debelog tepiha, od trave, prema njoj.
Odmah sam po njenom pogledu znala da nešto nije uredu. Zagrlila me, a u ruci je držala veliku žutu kuvertu. Pomislila sam da su unutra nalazi i da mi mora nešto saopćiti.
Sreća pa sam bila sama. Djeca su otišla igrati košarku na igralištu kod škole, suprug je otišao pomoći kumu na gradnji kuće, a nas dvije smo imale sve minute ovoga svijeta.
„Pogledaj što sam našla danas na stoliću za poštu u hodniku kad sam ušla!“ – spustila je veliku kuvertu na stol i iz nje vadila nekakva dokumenta.
„Zdenko ima ženu i dvoje djece u Rusiji.“ – izgovorila je nečujnim glasom, spustila ruke niz tijelo i zaljuljala se u ljuljački. – „Ali, za ovo ne smije nitko znati! Zakuni se!“


....ima još.....

Miriše jesen...

ponedjeljak , 18.09.2017.

Miriše jesen, more je hladnije, puste su plaže, a ja sam ugledala već prvi žuti list na grani stare trešnje u dvorištu prelijepog privatnog pansiona.
Zaustavila sam se pored jedne klupe i odlučila sjesti i popušiti cigaretu.
Iz kutije sam izvadila dvije i iz prvog pokušaja uspjela pripaliti obadvije. Dodirnula sam jednu drugom, kao kada se dodiruju dvije čaše za 'ćin-ćin'.
„Nedostaješ mi, Marija! Tako mi mnogo nedostaješ!“ – šapnula sam tiho, gledajući u jedan bijeli oblačić, zamišljajući da ona sjedi na njemu i osmjehnula se.



Marija je bila moja najbolja prijateljica. Još od vrtića, preko osnovne škole, pa do prvog poljupca u srednjoj školi - bile smo nerazdvojne. A moj prvi poljubac bio je s njenim bratom Zdravkom. Mladost – ludost, nismo pazili, pa smo postali roditelji već u zadnjem razredu moje škole. Naravno, položila sam maturu sa svojom generacijom, ali moje ambicije o daljnjem školovanju ostale su uz kolijevku.
Ja sam ipak bila sretna žena. Imala sam divnog sina, supruga, svoju najbolju prijateljicu i zaovu. Živjela sam u zajednici s njima, ne dugo, kada se Marija zaljubila i udala. Otišla je živjeti u Split.
Bila je to najpopularnija cura u našem selu i srednjoj školi, ali je odlučila da odseli u Split i tamo zasnuje obitelj.
Čule bismo se svaki dan porukama, telefonom, ali mi je jako nedostajala u kući, pa bih uz jutarnju kavu obvezno stavila i šalicu za nju.
Onoga dana kada nam je javila da je rodila malu Noru, svi smo pohitali do Splita, jer je porod došao prije nego je očekivala.
Ležala je u krevetu blijeda i bijela skoro kao bolnički zidovi oko nje. Nešto me presjeklo oko želuca, nekakav osjećaj da nešto nije uredu. Kad su se svi razišli, privukla sam stolicu do njenog kreveta i uzela ju za ruku:
„Nešto nije uredu, Marija, osjetim….reci mi?!“
„Dijete je dobro, ali nisam ja….“ – šapnula je i tiho zaplakala. Skočila sam sa stolice i zagrlila je. Jednom rukom se odgurnula od madrac i napravila mjesto da legnem pored nje. Čvrsto smo se zagrlile ležeći jedna pored druge, a ona mi je šapnula u uho:
„Našli su mi rak na dojci….“

Vijesti sa recepcije - 3

petak , 01.09.2017.




Otkada je umro tata, s mamom mi je bilo jako teško.
Navikla je na njega od svoje petnaeste godine - od prvog ljubavnog sastanka, a kasnije, od devetnaeste - u braku.
I dok je tata bio živ, kukala bi na njega:“….ja cijeli dan radim, on samo spava…neće uraditi ništa kako ja kažem…“ No, sada joj jako nedostaje. Kada plače za njim, ja joj kažem: “Samo se sjeti kako te znao naljutiti.“
„Ali, on meni tako nedostaje!“, nastavila bi kukati, dok su suze slijevale niz naborano lice.
Baka je ležala u svom krevetu i stalno je govorila: „Vrijeme je poći.“, ali srce joj kuca, kao za inat njenom umoru od života i pogleda u isti komadić neba, sa oblacima ili bez.
Moj dolazak na popodnevnu kavu, ako nisam na smjeni, bio bi im kao neki priručnik za dobro raspoloženje.



„Šta ima danas tamo?“ – upitala bi mama, dok bi se kućom širio miris domaće kave, koju je nosila u šalicama za nas dvije. Baki nije bilo preporučljivo da pije kavu.
„Ima sranja!“ – uzdahnula bih, zavalilivši se u tatinu fotelju blizu televizora i prozora, jer je tata volio odmah poskočiti i otvoriti prozor na zvuk zvona na vratima, pa pitati:
„Tko je?“ – propinjući se kroz prozor, da pogledom obuhvati stepenice ispred vrata kuće.

Baki bih, prije toga, namjestila jastuk na visoko da može sjediti i gledati prema meni i slušati dogodovštine s posla.

„Šta je? Opet šef zanovijeta?“ – dodala bi mama, dok je stavljala dvije kocke finog bijelog šećera na pliticu pored šalice i pružala mi drhtavom rukom.
„Kažem ti mama, sranje! Pravo sranje.“ – uzela bih gutljaj kave nakon objašnjenja i pomislila:
„Kako samo volim miris kave.“
„Ama, dijete, tko se usrao?“ – pogledala me mama preko šalice, uzimajući pažljivo mali gutljaj. „Nisi valjda ti?“ – pokušala bi se našaliti i namignula bi.
„A joj, kod vas rječnika.!!!“ – gunđala bi baka iz svoga kuta.
„Bako, danas nam se dijete od gostiju iz Švedske kakalo u bazenu, dok su plivali. Znaš što to znači!“ – povisila sam malo ton, već umorna od ljudi kojima su pravila ponašanja nepoznanica iz matematike, ali oni imaju novac za hotel sa pet zvjezdica.
„Bako, to je značilo da se mora cijeli bazen isprazniti, očistiti, sterilizirati i ponovno napuniti, jer ostali goste žele na bazen“.

Zbilja, bio je to strašan dan. Svi smo bili pod stresom i trčali kao kokoši bez glave da se sranje što prije sanira.
Sjetila sam se jedne noći, kada sam u bolovima stigla na hitnu, sestra me dugo i temeljito ispitivala, na što sam ja zavapila: dajte mi doktora, gdje je! Sestra je uplašeno odgovorila: spava, moram provjeriti da li stvarno moram da ga probudim.
Tako je bilo i u hotelu.
Kao da su loše stvari čekale samo na mene, pa mi je svaka smjena servirala neki stres, kao da radim u hitnoj, a ne u hotelu sa pet zvjezdica.

Vrijeme za kavu uvijek brzo prođe, pa sam nakon raportiranja o događajima – što je zabavljalo mamu i baku i bar na tren ih odvlačilo od depresije, morala poći doma, kuhati ručak i spremati se za noćnu smjenu.

Vijesti sa recepcije

ponedjeljak , 14.08.2017.



Oči su mi se sklapale. Već odavno je zora zabijelila rubom istoka, a na mirno, kao ulje, plavo more spuštale su se prve zrake sunca. Uvijek bih osjetila strahovitu potrebu da zaplivam i pokretima kroz vodu rasparam tu savršenu liniju mira i tišine, koja je kao vila, lebdjela nad vodom.
No, posao je čekao.
I tako bih, umjesto da zaplivam krenula do aparata za kavu, koji se nalazio u našem odjeljku sa ormarićima, i pripremila šalice za Darka i sebe, pa u Darkovu spustila dva „zrna“ sladila, jer on nije koristio šećer.
Dok smo čekali da se kava za trenutak ohladi, Darko mi je ispričao dogodovštinu iz dnevne smjene.
Prethodnoga dana radili su Irena i Josip.
Na petom katu hotela gosti su nam bili mladi bračni par, koje sam i ja zamijetila kada su stigli pred par dana. Ona je izgledala razmaženo i uobraženo, ali je uistinu bila lijepa. Ponekad bih čula kako mu drsko prigovara s povišenim tonom, a jednom prilikom je i otrgnula svoju ruku iz njegove, dok su ulazili u predvorje hotela. Nisam mogla odlučiti da li je ona koketa ili mi se samo čini, ali bih joj uhvatila pogled koji luta po muškarcima u Loby baru, dok bi ona sanjalački pogledavala i lovila poglede koji se zaustavljaju na njoj. Nije mi se svidjelo kada se jedan od takvih usudio namignuti joj, dok je čekala svoga supruga, a ona mu se mazno osmjehnula.
Ponašala se kao tatina princeza i sve mi je govorilo da ta od žlice nije ništa teže podignula u životu.
Dan prije u dnevnoj smjeni, nakon svađe sa suprugom, zahtijevala je od hotela da joj pripreme odvojenu sobu. Josip je pokušao da joj ukaže na nepotrebnost takve geste, a ona mu je drsko odgovorila:
“ Dajte mi drugu sobu. Neka vidi kako je bez mene.“
Irena i Josip su se smijuljili jer im nije bilo dosadno na smjeni. Supruga nisu nigdje vidjeli. Ostao je u sobi. – pričao mi je Darko što mu je prepričao Josip na odlasku sa posla.
I taman kad mi je Darko završio zanimljivu priču, da ni nečija sreća nije kako izgleda, zvonce na liftu se oglasilo, a iz lifta je izašao suprug od razmažene gošće.
Vukao je mali praktični kufer na kotačima, predao ključ i rekao:
"Možete li mi pozvati taxi za zračnu luku?“


Izvadio je mobitel iz džepa i zavalio se u udobnu fotelju u Loby baru, koji još nije radio.
Krajičkom oka sam ga promatrala. Kosa mu je savršeno počešljana prema gore i 'smirena' sa mnogo laka za kosu. Ruke su mu bile njegovane, sa uredno obrezanim noktima. Sat na desnoj ruci govorio je o klasi kojoj pripada mladi gospodin. Sve je odisalo skupocjenošću i otmjenošću. Desnu nogu visoko je prebacio preko lijeve, a male crne dlačice krasile su njegove lijepo oblikovane listove. Espadrile, bermude i majica su bile u mornarskom tonu. Pa je čak i okvir na mobitelu bio u tamno plavoj boji.
Kada je Darko rekao:
„Gospodine, stigao je vaš taxi.“, on se ustao iz fotelje, stavio mobitel u džep i povukao kufer za ručku.

„Gospodine, a vaša gospođa supruga?“ – upitao ga je Darko iznenađen što je krenuo bez nje.

„Neka ona samo uživa u odmoru!“ – nasmiješio se i namignuo nam.


Vijesti sa recepcije

Vijesti sa recepcije

Ne samo da sam bila nervozna dok sam se spremala za posao, jer mi je klima puhala točno za vrat, a puder se topio na licu, nego me i Nela, pred desetak minuta, umilnim glasom pitala da li bih mogla da ju zamijenim sutra, pa iz noćne produžim na njenu smjenu.
Tko nije radio noćnu smjenu, taj ne zna što je „kruh sa sedam kora“. Naročito mi žene. Na muškima se to toliko ne vidi, ali kada se nama 'zaplave' podočnjaci, pa ih nikakav korektor ne može prikriti, nije baš lijepo vidjeti djelatnicu za pultom recepcije da izgleda kao predozirana ili kao nakon pijančenja.
No, ne može mi nitko pomoći, kao ni svim ljudima na ovom svijetu koji rade „turnuse“, što radim kao „recepcionarka“.
Te noći u hotelu je bilo tiho. Uglavnom su se svi gosti vratili iz večernjih šetnji, partya, izleta s brodom i utonuli u vruću noć u svojim klimatiziranim sobama.
Automatska vrata su, negdje oko dva sata poslije pola noći, tiho 'šušnula', a u hotel je kročila lijepa djevojka sa dugom plavom kosom, uredno počešljanom u visoki rep. Haljina se svijala oko njenog tijela i isticala njene obline. Pomislila sam da sigurno za njom klize pogledi svih napaljenih kupača na plaži.
Nije bila našminkana, ali je ruž na njenim prirodnim punim usnama bio sasvim dovoljan, da istakne ono najljepše na njenom licu.
„Dobro večer“- obratila se šapatom, što mi je godilo, jer je oko mene bila gusta tišina koja se mogla nožem rezati.
Na obuci su nas učili da budemo ugodno tihi kada razgovaramo sa gostima, toliko da nas gost čuje, ali da oni koji čekaju iza njih ne čuju našu komunikaciju. “Dobro večer, kako vam mogu pomoći?“, uzvratila sam, i dalje „snimajući“ modne detalje na njoj.
„Možete li mi pomoći? Prijateljica mi je sa suprugom kod vas i poslala mi je poruku da ju je udario i da ju zlostavlja u sobi i ne da joj izaći.“ – drhtavim glasom se obraćala meni, a pogled joj je povremeno lutao prema liftu.




U tom trenutku iz toaleta se vratio Darko i pogledao nas. „Mogu li pomoći?“ – rekao je, a ja sam postala svjesna da smo obadvije izgledale prestravljeno.
Ja se na pojam zlostavljanja i manipulatora sva pogubim. Ne znam funkcionirati. I pomislila sam: “O, Darko, Bog te poslao.“
Ma, kako samo ti muškarci drže psiho ravnotežu na ovom svijetu! On je hladno slušao što mu djevojka govori i vidjela sam da ju zbilja pažljivo sluša, a ne razmišlja o njenim usnama, lepršavoj haljini ili dugoj plavoj kosi. Ili mi se to samo čini?
Uzeo je slušalicu telefona i progovorio:
„Dobro večer, recepcija je. Da li je kod vas sve u redu?.... A -ha….a da li je gospođa dobro….A-ha….A mogu li to čuti od nje? Dobro večer, vaša prijateljica je ovdje i kaže da ste joj poslali poruku da vam pomogne? Je li to točno? U redu. Laku noć. Oprostite na smetnji. Vaša prijateljica kaže da je sve u redu. „ - obratio se Darko plavuši, a u njenoj ruci oglasio se zvuk na mobitelu.
„Ništa nije u redu. Pomozi mi, molim te, opet me udario!“ – čitala nam je poruku.
„Ja sam učinio što je u mojoj moći. Žao mi je, ali oni su naši gosti i nitko se ne žali na remećenje mira.“ – hladno je rekao Darko.
„Evo, šalje još jednu poruku da joj pozovemo roditelje.“ – izgovorila je plavuša i odšetala par koraka od nas i obavljala tihi razgovor.
„Stižu njeni roditelji. Da li možete da ih pozovete da siđu.“- uznemireno se obratila Darki, nakon završenog tihog razgovora.
Darko se hladnim, autoritativnim glasom opet obratio muškarcu u sobi 712 i zamolio ga da siđu u Loby bar, jer stižu njeni roditelji.
Nakon nekih pola sata u hotel su ušli dvoje uznemirenih ljudi i sjeli u udobne fotelje Loby bara. Žena je plakala. Stariji muškarac joj je milovao ruku.
Nakon Darkovog poziva da su roditelji stigli, iz lifta se pojavio visok, zgodan muškarac, baš kao iz onih latino sapunica, opaljen suncem, u japankama i bermudama. Djelovao je tako pristojno i svjestan sebe i svoga šarma. Dugim korakom išao je prema nesretnim ljudima, sa osmijehom i već na pola puta do njih držao ispruženu ruku za pozdrav, a nakon toga ih je grlio srdačno, lupkao čovjeka po ramenu, a ženi brisao suzu sa obraza.
Uspjela sam samo čuti: „….ma, što vam je, pa to su obične ljubavne svađice….malo je popila….ma, neee…ne bih ja mogao živjeti bez nje….“ …..i manipulativno ih, da nisu ni bili svjesni toga, gurao prema izlazu i….nestali su iza kliznih vrata.
Kod lifta je ostala stajati uplakana mlada žena, koju je grlila plavuša, a lijeva strana lica je bila crvena od šamara.
Ostala sam skamenjena kada sam vidjela, da mlada žena nestade u liftu, a plavuša se nije micala gledajući u zatvorena vrata, vjerojatno u šoku što je mlada žena odlučila.
Vjerojatno i ona ne bi mogla zamisliti život bez njega.


Nastavlja se....

Ostati budna

petak , 03.02.2017.

Uvijek, kada krećem na duži put i želim se odmoriti za noćnu vožnju, spopadne me nesanica. Stavim čepiće u uši, ne popijem popodnevnu kavu, tjeram se da spavam, ali san me ignorira.
Želim svaki trenutak godišnjeg odmora iskoristiti maximalno, tako da taj put starta prvog dana vikenda negdje oko 2 sata ranog jutra iliti kasno iza ponoći.
Tako je kada radiš kod privatnika, pa od pet dana zimskog godišnjeg napraviš deset dana.
Imam ja pojačanje, nisam sama, ali je bitno da smo svi naspavani i da oči ostanu širom otvorene, makar do Plitvica.

Ne, ne idem autoputom. Autoput je za mene najbolja tableta za spavanje. Što vas može održati u punoj koncentraciji? Ništa! Oko vas stalno je pustoš. A kada idete kroz unutrašnjost, stalno vas čeka nekakvo križanje, skretanje, neka ružna krivina ili kamion koji će vam ljubazno dati desni žmigavac, pa ako mu vjerujete, zaobići ćete ga odmah.
Eh, tu smo. Kod kamiondžije.
Ja sam odmah rekla da ću ja voziti, jer su mi oči širom otvorene. Pojačanje je prešlo na zadnje sjedište i utonulo u duboki san.
Nakon nekog vremena, kada sam se uhvatila da podižem obrve, da bih zadržala oči otvorene, skrenula sam na neku crpku do toaleta. Noć je bila okrutno hladna, pa sam - po obavljenim ljudskim potrebama - trčala nazad u topli auto, te ugledala ogromni kamion koji je skoro ušao u trgovinu crpke. Iz kamiona je izašao dečko kojih tridesetak godina. I trčkarao prema trgovini, vjerojatno iz istog razloga kao ja.
Vozila sam polako, otprilike 70-80 na sat, jer se asfalt bljeskao od leda koji se hvatao po njemu. U jednom trenutku skoro sam skočila u sjedištu, kada me iz suprotnog smijera zabljesnulo svjetlo, a onda je nešto zapucketalo po staklima. Skužila sam da je to bila ralica koja baca sol.
OK. Idemo dalje.
Stigao me kamion.
Držao dovoljno rastojanja.
A ja sam se sjetila makar dva filma, gdje je kamion bio ono zlo koje zlostavlja par ili djevojku u autu, a oni nikako da mu vide lice.


E, ovaj kamiondžija je bio cool. I skužila sam da je to onaj sa crpke.
Tako smo se odmicali jedan od drugog, ako bih ja pretekla auto ispred, pa mi je onda opet "bio za petama".
Bilo je zanimljivo. Nisam bila usamljena i držao mi je oči širom otvorene.
Kad sam stigla na raskrižje kod Gospića, u retrovizoru sam vidjela "svoje društvo", kako je otišlo u lijevo, dok sam ja otišla u smijeru Plitvica.
Taman kad sam pomislila da trebam probuditi pojačanje, u retrovizoru sam ugledala kako "puca zora".


Prvo bjelina na tamnom nebu, onda rumenilo, dok se zatim žuta boja nije zapalila nebom u svom svom sjaju.
Svuda oko mene bjelina mraza i inja je štipala za oči, jer je minus bio debeo, negdje oko 13.

I gle!
Sunce je stidljivo provirilo i dodirnulo vrhove smrznutih borova u okolici Plitvica.
"Hoću li ja?" - javilo se pojačanje sa zadnjeg sjedišta.
"Ne treba, Sad će Plitvice." - odgovorila sam.
"E, bo'me si ga momački dovezla dovdje. Svaka čast!"

"Produženi espresso, molim!"- rekla sam spremna da mogu sada i do Berlina, ako treba.

Predbožićna biciklijada

utorak , 27.12.2016.




Pa, da. Najlakše je tako. U nekoj vukojebini se zavaditi s ćaćom, pokupiti u vrećicu ono svoje sirotinje, zalupiti vrata, pa dijete i ženu izgurati kroz vrata i stopirati do grada. Ni za autobus nije imao.
E, to je moj zet i moja glupa sestra.
Pa se uvale u podstanarski stan kod mene, brata i ćaće, koje ja već ionako izdržavam.
Brat ima fantastičnu teoriju, da je bolje bilo napustiti posao , pa da mu firma vraća njegov kredit. Nisam ušima svojim mogao vjerovati i pitao sam se: je li nas ista majka rodila, je li nas isti ćaća pravio.
I što ja drugo mogu! Radim k'o konj od jutra do mraka, plaćam režije i vučem vrećice sa hranom da napunim hladnjak. Moj zet puši isključivo „Marlboro“ i može piti samo espresso kavu. Sestra s njim, pa kako on- tako i ona.
Jednog dana Ivona mi reče: “Znaš, ljubavi, mi nikada ništa nećemo imati. Kada smo zadnji put izašli na večeru! Pa, čak ni na picu.“
Znam ja da je to tako. Ali, ne mogu protiv sebe. Obožavam onu sestrinu malu, pa kako bih mogao doći s posla a da ne kupim sve što ona voli i što je dobro za nju i njeno dobro zdravlje.
Imao sam sreću da radim u tvornici koja je imala sigurno tržište i plaća mi je bila redovita.
Toga dana puhala je orkanska bura, dok sam žurio s posla do obližnjeg kafića, da se nađem s prijateljem koji je već tri godine gastarbajter i jako je zadovoljan. Zagrlili smo se bratski i zdrmali jednu lozu da nas zagrije, pa smo kao kakve ženskice upadali jedan drugome u riječ, jer smo htjeli što prije saznati što više.
„Ja ću ti, brajo moj, odmah među rogove: - bi li ti poša' sa mnom?“ – opalio je moj prijatelj Markan.
„Ma, kud da idem, Markane moj, kad mi je i ovdje dobro. Šta bi ne'ko dao da ima 'vakav posa'…“- bez razmišljanja sam mu odgovorio.
„Znam, prika moj, ali tisućicu više bi imao. Ne lažem te. Zbilja je predobro tamo. Gazda je švabo, ali smo smo ti tamo svi presretni. Daj, razmisli dok se ja ne vratim, da mu mogu reći. Trebaju mu varioci, a ti si baš dobar u tome.“

Konačno sam izveo Ivonu na večeru. Rezervirao sam u našem omiljenom restoranu. Dok sam pripaljivao svijeću u maloj staklenoj zdjelici sa tri nivoa šarenoga pijeska, pogledala me zaljubljeno. Uzeo sam njenu ruku u svoju i zagledao joj se u prekrasne crne oči:
„Ivi moja….moram ti nešto reći: ja ću za Njemačku!“ – bubnuo sam, a da ni sam nisam još znao jesam li odlučio.
„A čovječe…ja mislila da ćeš me zaprositi…“ – prišapta, a iz oka joj se skotrlja suza niz obraz i ostavi crni trag šminke iza sebe.

Ma, da…zbilja je dobro. Znam da mi nećete vjerovati da plaćam dvosoban stan samo 250 eurića sa režijama, da sam sam u tišini doma svoga i da mi čiste love ostane nakon poreza i slanja mojim parazitima doma ostane tisućica i pol. Ja sam skroman. Volim raditi i gledati hrpu štednje kako raste.
Do tvornice imam dvanaest kilometara. Kupio sam bicikl pa fino kroz šumicu „dam gas“. Malo me uznemirio SOS telefon usred šume, ali sam strah savladao slušalicama i mjuzom.
Da bih za božićne blagdane mogao ostati što duže doma, htio sam odraditi što više sati, jer sam plaćen po satu.
Dok mi lice dira orošeno staklo autobusa, a pored mene promiču svjetla njemačkih gradova na putu doma, sjetio sam se zadnje noći kada sam ostao raditi do tri sata u jutro. Vjetar je bio studen i držao me budnim, kad odjednom pored mene protrča ogroman jelen. Skoro da sam pao sa bicikla od šoka. Ali, kraj straha nije bio tu, kada sam iza leđa čuo bijesno puhanje i trk divljači koja je gonila jelena. Zapedalao sam iz petnih žila i u stan ušao mokar kao da sam vozio po najvećem pljusku. Od straha.

Ha -ha

Sretan vam Božić!



Moje dijete

četvrtak , 24.11.2016.




Uvijek nekako u ono vrijeme kada i posljednji žuti list opadne s grane, a „kapa bijelih oblaka sjedne na Mosor“, dok bura, kao zvuk prije potresa koji tutnja kroz zemlju, pa tek onda počne pucketanje stakala i prozorskih okvira, stenje i drma po spuštanim roletama, pa kao kakav razbojnik želi da provali u toplu postelju, ja se sjetim jedne davne noći.
Bila sam tako mlada i nespremna za život, a u tri godine rodila sam troje djece. Nisam se baš usrećila. Udala sam se za probisvijeta, lopova, kockara, prevaranta, ali što je bio lijep i zgodan, majko moja. Sva bih protrnula kad bi me pogledao, kako kaže Severina „ispod obrva“, pa me jednom rukom obujmio oko struka, a drugu zavukao u moju dugu plavu kosu. Mojima je bilo bitno da je naš. Ništa više nisu pitali. A ja njega nisam smjela ništa pitati. Samo bi nestao na nekoliko dana.
Šuškalo se po kavama u susjedstvu da krade po Njemačkoj i prodaje kod nas skupe stvari istima kao što je on. Ja znam samo da sam toga dana morala pobjeći iz kuće, jer bi svekrvi, koja je živjela na gornjem katu, javili da stiže policija na pretres kuće. Ona mi je govorila da se sklonim da mi se ne bi uplašilo jedno dijete, a iz godine u godinu i drugo i treće.
Takve jedne nedjelje sklonila sam se kod njegove tetke. Dok sam uspavljivala djecu u maloj sobi sa dva kauča, čula sam tetku kako iz kuhinje prigušeno viče na tetka: „Neću da te čujem, nesrećo stara. Ne bojim te se više!“
A on bi, onako star, još kad bi izvadio zubalo koje ga je stalno žuljalo pa prtljao jezikom između starih uskih naboranih usana tiho brundao: „Jebala vas Amerika. Ulila vam u glavu 'ne smiješ ovo, ne smiješ ono'.“
Jedne noći moj plavooki zavodnik nije se vratio kući. Na vratima se pojavila policija i saopćila da se prevrnuo nekoliko puta s autom i nije preživio do bolnice.
Šta da vam kažem. Mislila sam da će mi koža puknuti od bola. Razdirala me tuga kao drvo koje raste u meni. I tako dan po dan, tuga me slomila, ubila sjaj u mom oku, a život je kao bujica prljave vode donosio samo probleme. Čini mi se da ništa lijepoga nije bilo godinama.

Najstarijoj Mariji najviše je nedostajao. Zvao ju je „tatin sin“.
Pubertet je bio katastrofa koja je rasturala naš dom. Krala je moje tablete za smirenje i opijala se, pa su ju donosili kući, a da ona nije ni znala. Sve što je krivo radila opravdavala je glupom rečenicom: „Eh, da je moj tata živ…“
Na sve strane pišu, pričaju, rade emisije o zlostavljanju. I uvijek je to žena. Žena koja bježi od muža.
Nitko ne spominje dijete.
Dijete koje zlostavlja majku.
Dijete koje diže ruku na majku i razbija sve po kući, jer joj nisam dala novac za najskuplji puder u drogeriji.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se