nebuloze@nemampojma.hr

http://youtube.com/watch?v=iFx2TmQfM-o

napišem poruku na oraspoložim čovjeka, a ispostavi se da sam totalno promašila.... i još uz to dobijem odgovor, zašto trošim svoj dragocjen novac na slanje sms-a... divota.
i onda... već mi dojadilo vječno pitanje: gdje to dovraga griješim?

makar pokušala nešto u najboljoj namjeri, ne ide... i ne ide... i ne ide...

laku noć

za neke bi ta tvrdnja možda zvučala iznimno čudno. no, vjerujete ili ne, prosječni amerikanac zvijezde vidi vjerojatno tek u zvijezdanim stazama. živjeti u gradu punom svakakvih isparina i šta ja znam čega....
uglavnom, tko jebe amere. mislim, i manji problemi su mi veći od brige za amerikancima.
no, možda me nije briga, zato što sam sebična. no, realno gledajući, ni ne bi me trebalo biti briga. prvenstveno bi me trebalo biti briga za ljude koji me okružuju. i sad da se konačno prihvatim teme, i pošaljem amere dovraga.

mir.
dakle, problem mi je klasičan. onaj koji i inače - nemam pojma što da radim. sada me čak i više od upisa na fax i svih ostalih briga brine nešto što sam dosad možda bila zapostavila. mislim, očito je da nešto ne radim kako treba. jer, opet imam onaj isti osjećaj koji sam imala prije nekoliko mjeseci... jednostavno gubim...gubim ljude. u smislu, da, gubim prijatelje. ljudi koji su mi na neki način bitni, ljudi čije mišljenje mi mnogo znači. i ne znam, očito je problem u meni, ali to se periodično ponavlja svako malo... taman kada mislim da nekome iskreno mogu reći sve, i također saslušati drugu stranu... jednostavno, nešto pukne. ne mogu to objasniti. i onda više ne mogu spasiti cijelu stvar, gubim se, i mogu tek promatrati kako se sve više udaljavamo..... to mi se dogodilo već nekoliko puta, a događa se i sada... jednostavno se udalji i to je to.... a ne znam što radim pogrešno. kako to da na kraju ostane samo šutnja, tajac i da više nemam što reći drugoj strani? i imam osjećaj kao da priiča samnom samo reda radi, iz neke navike, ne bih znala....
i opet se vrtim u krug, i ne znam što da radim....jer, očito, ako sam već toliko ljudi na neki način odbila od sebe, da je u meni problem.... očito ne razumijem društvo i ljude same po sebi, ili ne razumijem gdje bi tu mogao biti problem....
možda to što sam se rijetko kada uspjela zbližiti s nekim, a onda bih prečesto ostala sama.... i tako, očito mi treba više vremena nego ostalima da se iskreno otvorim za neko prijateljstvo, što drugoj strani, očito dosadi, pa odustane... ili, ne znam u čemu je problem....
ne volim zabadati nos u tuđe poslove, pogotovo privatne stvari.... ne znam, ako mi druga strana ne želi reći, zašto da se onda propitkujem? znam da bi meni zasigurno bilo prilično neugodno da me pitaju o kojekakvim privatnim stvarima... a onda, možda se ljudima čini da se ne zanimam dovoljno za njih, da sam u nekom svom svijetu... pa ne znam, vjerojatno jesam.
očito sam gledala previše bajki dok sam bila mala, pa su mi takve bedastoće ostale u glavi....
nikada nisam imala "društvo", ili nešto tome slično.... a čak i ako bi se tako-kako negdje uklopila, uvijek bi ostao onaj osjećaj da tamo pripadam... nekad imam osjećaj da uopće ne pripadam nigdje... nekako, ne znam, možda će to zvučati čudno, ali malo ljudi me uspije shvatiti, tj shvatiti ono što zbilja želim reći... no, vjerujem da ni ja ne shvaćam druge, jer inače, kako bih odbijala ljude koji su mi dragi?
pojma nemam
ne znam
ne znam
ne znam
ne znam
i vjerujem, očito je da nikada neću saznati... jer sve moram gledati iz nekog čudnog kuta.
ne znam zašto sam napisala ovaj post. očito ga nitko neće pročitati, no ovo je jednostavno moralo izići van.....
toliko za danas