nebuloze@nemampojma.hr

što sam svašta radila u godini dvije i sedmoj? moglo bi se reći ništa. moglo bi se reći svašta. jedno znam; ne da mi se o tome pisati, bilo je previše toga, bitnog i nebitnog, publičnog i nepubličnog (aha, mrvim nove reči za rvatski jezk). i tako. to je inventura, ne da mi se pisati. neke stvari će jednostavno progutati zaborav (pošto sam senilna kao zlatna ribica), neke su već ostale zabilježene, pa ih valda neću zaboraviti. i tak. sretna vam nova i tak to.

pošto mi baš ostalo dvajst minuta da mi se ufati boja na glavi (da, trenutno sjedim u dnevnoj s konzum vrećicom na glavi). reko, idem zboriti par reči potisnutog almost građana koji još ne plaća porez (pošto neam na šta da ga platim) i nema pojma kako je to raditi (ma ne, sam da mi je znati tko je preko ljeta preveo knjigu i radio u galeriji - ok, ovo potonje se kao ne broji kao posao, jer je kao lako). uglavnom. bila sam kod doktora. kod one iste kod koje sam morala ispljunuti 10 kuna da mi kaže, kak se ona osjeća jadno, jer je negdje pokupila herpes, a meni nije ništa, već da odem kući i pijem čaja.
ovoga puta sam ošla kod nje sa svojim "produktivnim kašljem", da mi da više neku drogu. sad je žena imala konjuktivitis, ja sam morala pljunit 20 kuna zato da mi da neke pilule koje nije preporučljivo da pijem i da mi kaže kak' je "super što kašljem, jer si čistim pluća". ma da, a ja svako veče rigam i ne spavam do dva u noći. baš super. i onda mi reče, da je to kod nje (strastvenog pušača) to sasvim normalno, barem svaput godišnje, te da se onda malo šokira od onog što sve iskašlje, ali na koncu nastavi pušiti. bravo za pušače. a ja njoj zborim, da nikad nisam pušila, na što ona zbori, da je to vjerojatno sva ta prljavština koja mi se nakuplja u bronhijima. i tako. 20 kuna za takve savjete. propast ću. za tolike pare sam mogla kupiti dva broja dylan doga na piji. aaah, ništa. ide mi na živce ova doktorica. i ona s očnog. dala mi vjerojatno preveliku dioptriju i sada jedva vidim bez naočala (!), a ni s naočalama nije ništa bolje.... to je to kada vam spizde oči, divota. i ajd sad, idi tražit mišljenje drugog specijaliste, tko će mi to platit?
al narode, poslušajte savjet: NE IĆI U DOM ZDRAVLJA U OSIJEKU. to su svi sami luđaci koji će vam, dok je vani minus pingvin i pol metra snijega reći da je razlog vašeg kašlja alergija na ambroziju (to se desilo prošle godine). al ajd, barem imam snimku svojih pluća koja mogu nakesit na zid. i nitko se ne bi zapitao zašto ja svake božje godine oko kraja stare i početka nove godine kašljem ko majmun. eh, ima da prestanem disat, pa štetne tvari više neće ulaziti u moja pluća. zlo i naopako

o čemu bi mogao biti ovaj, jubilarni, 222. post.
iskreno, pojma nemam
ali, kada sam već ovako počela sa nekim kao "nenormalnim postovima za svoju dob", stiglo je vrijeme da napišem ono što vas sve zanima: što sam danas radila.
pošto sam predhodnu noć maltene ispljunula pluća u sveprožimajućem napadu kašlja i pošto se to sve dogodilo oko 2 u noći, ovo jutro, tj popodne sam se izvukla iz kreveta negdje oko podne. kako bi potom otišla oprati kosu. kako bi potom malo surfala internetom. kako bi potom skužila da sam zakasnila na bus. kako bi potom otišla na sljedeći bus. kako bi potom, tj ne potom nego kada stigoh u grad ošla vratit macana tam di spada kak' bi i ostali koji neaju pojma mogli podić tu bookaletu. ajd. onda sam se vratila busem i ošla u park u park na čaj. tj, samo sam ja drinkala čaj. onda sem tamo mal pričal i tak. vratil se kuč i mal sem čital naučnu literaturu, kaj je bila dosadna, pa sam odustala. pa sem opet sela za komp da malo surfišem. i tak. već je pol 9, a treala bi još mal čitat, al mi se ne daaaaa.. isse, ma kak mi nije dosadno. ne znam kaj bi radila. tojest, ne znam kaj bi prije počela. intelektualni poslovi, 'nate. a uglavnom, idem ja sad. tj. ne idem, jer slušam još blek metal na kompu. i tak. bude već nekako bilo. ne da mi seeeee. ah. ma moš mislit.
ovo je baš fora post, jel tako?
nemojte me samo šprdat zbog izljeva emocija. emo je okej. i tak
idem ja sad
poooooooooozzzzzzzzzdddddraaaaaaaaaavvvvvvvv svima vama znanima i neznanima. i ostavite komentar.

fora naslov, jelte?
kak bi rekli naši dragi ameri; xmas sucks. i imali bi pravo. no, neću sada o potrošačkoj maniji, komercijalizaciji i "poganskim" blagdanima koje su voljeni naši kršćani totalka uništili, već o nećem zanimljivijem, bolesnijem, morbidnijem, skandaloznijem...itd itd idt. da ne nabrajam, bum pisal bre o stripovima danas. jelte.

možda se večini populaciji bum činil čudno kaj žensko biće od 18 (uh, baba stara) godina čita stripove koji su za "djecu". no, tu temu smo već prešli par puta, pa nek se ne ponavljam.

daklem, kaj sam pročital lepog ovaj mjesec (prostite na izrazima, to je sve od tableta XD ).
zaletija se novi broj WITCH-a (da da, onaj vrag za male klinke) i nakon oduševljenja novim brojem, dođoh do zaključka da će novogodišnja odluka biti da više neću kupovati to čudo. jednostavan razlog, jednostavniji ne može biti: puskupit će. eh, sad nekome tri kune nit vamo nit tamo. ali (!), postoje još deca koja moral bum živit od 200 kn mjesečno, pa se nešto mora kemijati, a ne može se bez jednog jedinog uvijek pristnog sledećeg stripa:
DYLAN DOG-a - strip koji me oduševljava od samih početaka svojom filozofijom. uglavnom, ovaj mjesec konačno nabavih nešto za što sam se prošli put maltene pokidala, al nikom ništa. radi se o nekom kvazi posebnom izdanju pod nazivom almanah straha. na sveopće iznenađenje, to posebno izdanje je za "koju kunu" skuplje od redovnog, a zapravo ne pruža ništa novo, već strip ISTE duljine kao svaki redovni, tek su dodali malo teksta, u ovom slučaju o duhovima. znači, za dodatnih par stranica, ja dodatno plaćam masne pare... ma propast ću :(
uglavnom, kak je reka sanader, idemo dalje
idemo dalje i idemo do nećeg na što sam nabasala na "trafici" a odaziva se na SMG, što bi kao trealo značiti sto mu gromova, ili nešto po tom fahu. mislim da sam to čudo platila 15 kuna i mislim da ga neću više nikada kupovati. naravno, radi se o stripovima (ja misla, nešto novo, nešto divlje, a bar jeftinije od q stripa)..... kad ono... kad ono... kad ono... šokovi narode moj. da, radi se o stripovima, ali, em je U BOJI, i em je sve u NASTAVCIMA! pa jesu ti ljudi pukli? znači, ja bih treala kupovati barem jedno 10-15 brojeva da pročitam jednu priču do kraja??? znate vi kolike su to pare? ma nema šanse. dakle, to sam odbacila za sve vjeke vjekova.
no, kad sam već spomenija q strip.... nije da sad imam nekih problema s time... ali ubija me to što je jednostavno nenabavljiv! morala bih zaprijetit nečim da drage prodavaćice skuže o čemu se radi, da se udostoje pogledati u onaj tam neki popis što imaju a da me ne gledaju tek blijedo i reknu "a? šta? nikad čula".. divota. inače, na interliberu sam se nadozirala q stripa (komad po kunu, blaženstvo), pa je jedno vrijeme bilo mir s time... ali kak bi rekli amerski narkići - i need more. i sad opet dati, koliko, 25-30 kuna za to.. propast ću :(

no, sa strane sada moju financijsku krizu, bacimo se na nešto bolje (ne, nije pornjava) - blagodati knjižnice. ta naša divna, blagoslovljena knjižnica, gdje ćete između knjiga o picassu i enciklopedije tamburaške glazbe nabasati na, ni manje ni više, nego na stripove :) i to kakve....
nisam mogla vjerovati svojim četirima očima kada ugledah nešto što vuče korijene još iz mojeg osnovnoškolskog obrazovanja, još iz dalekih, predhistorijskih vremena kada sam bila pretplaćena na modru lastu. verovali ili ne, drugovi i drugarice, naiđoh na zlatku. mislim, nije me privuklo ni ime ni ništa, već crtež, toliko poznat toliko drag. to je bilo pročitano u roku jednog dana, ma još na autobusnoj i na putu kući.... volim tu filozofiju, to nešto... jedino što me žalostilo je to što je knjigu tj strip prije mene podiglo tek troje ljudi, ali i tome se da pomoći XD i sad je kod frendice, pa nek se čita ;)
dalje, naiđoh na neki stripić koji bi kao treao biti nešto poučno, znanstveno, nešto 'nak "uuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu"..... no, verovali ili ne, nemam srca pročitat... jednostavno, čim umberto eco ima neke veze s nečim, to mogu misliti da je neprobavljivo za moju malenkost (recimo, na sva zvona hvaljen roman, ime ruže, jednostavno ne mogu probaviti, nemam živaca to čitati - inače volim čitati - ali što je previše, previše je... možda za koju godinu, ne znam, valda, možda, ali sada, nea šanse).. dakle, radi se o nekom kao stripu (u kojem btw ima više teksta neg slika) pod nazivom "zavjera - tajna priča o protokolima sionskih mudraca".. iskreno, ne znam što me navelo da uopće uzmem tu stvar u ruke, jer u skali od jedan do deset, tajne priče sionskih mudraca me zanimaju oko 0. katkad zbilja imam čudne ideje. no, whatevr, ostade šećer za kraj:
GRENDEL TALES - ponos vragova, napisajo darko macan i nacrtao edvin biuković. o potonjem sam čula tek kada ga ugledah na naslovnici jednog od starijih q stripova, baš mi žao čovjeka, kad vidim što je sve radio, a mogao je još toliko.. kad je već bio priznat crtač i sve to..... no, neću sad o starima o kojima nemam pojma, pa se idem baciti na priču, koja mi je fenomenalna. nešto novo, nešto divlje. od ono malo stripova što dobim u ruke, ovo se može ladno svrstati u one bolje... i ne samo to, super je! sviđa mi se crtež, dramatika i cijela priča općenito... šteta što nema više toga, baš bi mi se čitalo. whateva.
no, da budem iskrena, ovom stripu me nije privukao omot ili priča... to je došlo kasnije, privuklo me prvenstveno jedno ime koje je ostalo još iz modre laste i q stripa, pogađate, radi se o darku macanu. znam da sam jedno vrijeme kupovala lastu samo zbog borovnice, jer mi se sve ostalo čitalo dosadnim.. i tako ostadoše ono mcn. i onda nekako dobih u ruke zagrob, zbirku hr horrora, što me također fasciniralo.. i svi ti stripovi i humor tog lika, smatram ga daklem legendom XD mislim, nije to sad nekakvo ulizivanje ili nešto, nego, čim vidim to ime, znam da valja. makar to bila neka pričica, makar to bila neka kritika ili bilo što.
i taman kada ja držim litanije o tom čovjeku jednom poznaniku, on obznani da je već surađivao s njim. mislim, to mi je tako nevjerojatno, da netko zna "onog lika koji crta borovnicu".. no dorro, prije nego što se ovaj post pretvori u hvalisanje gospona mace (a krenulo je kao jadikovka na račun mog financijskog stanja), bilo bi red da obzanim završetak.
dakle:
KRAJ

valda se to tako piše, ne bih znala, nisam nikada učila francuski, a jedino što znam reći je "parles vous francois", i to valda nije dorro napisano, ali tko ga šljivi.
možda se iz naslova može zaključiti što me zapravo pati... a ako ne, onda evo ga, in medias res:
što je to umjetnost?
mislim, po ćemu se za nešto može zaključiti da je umjetničko djelo, da je vrijedilo truda, papira, elektriciteta, a prije svega, vremena. da li je ono na što netko utroši sate i sate vog života umjetnost? i po kakvim se estetičkim crtama može zaključiti da je nešto lijepo, vrijedno pažnje i pohvale? sve za umjetnost, rekli bi određeni ljudi, no što ako ja sebe ne smatram umjetnikom, a tako ni ono što napravim, ne može biti umjetničko djelo, jer nije poteklo od umjetnika. no, da li nešto što je umjetnost, mora baš poteći od nekog umjetnika?

no, vratimo se na bit stvari. sama riječ; umjetnost. u većini jezika ta riječ u sebi drži pridjev "umjetan" (art - artifical, kunst - kunstlich, muveszet - mu) znači li to dakle, da umjetnost u svojoj biti nije stvarna, već nešto umjetno, nedodirljivo, apstraktno i nerazumljivo? koliko zapravo pojedinac moze u potpunosti razumjeti ono što je netko unio u skladbu, sliku ili bilo što drugo? svijet se od trenutka stvaranja do trenutka prvog javnog pokazivanja nekog dijela bitno promijenio. to mogu biti tri minute, to mogu biti tri godine. svejedno. koliko ljudi u te tri minute umre na svijetu? koliko ljudi u te tri minute uzdahne? a koliko ljudi je zapravo istinski sretno u te tri minute? i kako se onda može prenijeti isto ono što smo mi prvotno zamislili? koliko smo puta mi sami uzdahnuli u te tri minute i na koliko smo različitih načina razmišljali o djelu koje stvaramo? a kako možemo sigurno znati, da se naša percepcija, barem malo poklapa s onom naše publike, kako bi vjerno prenjeli ono što hoćemo? ili, kako kaže većina umjetnika, "stvaramo za sebe"?

da kažem koju o tom, "stvaram za sebe" stavu. kao prvo i osnovno, uopće ne razumijem kako to nekome može pasti na pamet. kako netko može stvarati nešto za sebe? sve mora imati nekakvu destinaciju, a smatram da je ta rečenica, pogotovo iz usta "neshvaćenih" umjetnika totalna glupost, te to govore samo da bi ispali netko i nešto, da bi na neki način opravdali svoju neshvaćenost. sam za sebe je mogao stvarati da vinci, i mogao je stvarati dali, a ne jovana jović koja ide u 3. razred škole za tekstil i dizajn.
ako je umjetnost neka vrst refleksije našeg unutarnjeg stanja i razmišljanja, znači nema šanse da sve što stvorimo stvaramo za sebe, jer bi onda to zadržali za sebe i ne prenosili u nei oblik umjestnori. sve ostalo je egoističnost.

dakle, ovako. za kraj hoću reći, da sebe ne smatram nikakvim umjetnikom, te da su ovo samo neka moja razmišljanja o toj temi. a sad, vi misliti što hoćete XD