Poznata TV lica, Tapšači
Znala sam biti, u prvih dva-tri mjeseca nakon poroda, zbog hranjenja bebe, zabetonirana na kauču (kao Peg Bundy). I naravno, blenula u TV. Pošto često nije bilo ništa pametnije, gledala sam Sanju. I kao u svakoj takvoj emisiji, bila je na onim mini tribinama, i publika. Nisam nikad nešto extra razmišljala o toj publici. Šta ja znam, tamo su rođaci od gostiju, možda netko od onih što zovu i prijavljuju se na 060 ... nešto, zbog manjka tapšača, mislila sam, možda tamo sjede portiri od te TV kuće, ili studenti na praksi,..... Ukratko, nisam nešto razmišljala o publici.Dobro. I jednom ja uočih među tim ljudima jednu žensku. Mislim, nije to bila ženska koja bi dospjela na naslovnicu, ili nešto tako. Imala je, ajmo tako reći, neku zbunjeno-pospanu facu, kosa zalizana u rep, veliki zubi. I onda sam ju primjetila i sutra i sutra, i opet sutra. Zaboravila sam na nju. Dok ju nisam vidjela kod Zuhre. Ženska je cupkala i tapšala, naravno, dok se ona koza Danijela penjala na stol
-Ej, pazi ovu žensku, ta ti je par dana tapšala kod Sanje, rekoh mužu
-Koja ?
-Ma ova, sa konjskim zubima....
Kod Sanje sam uočila i jednog sijedog gospodina sa istim takvim sijedim brkovima. Čovjek uvijek skockan, odijelo, kravata i osmijeh od uha do uha, bilo da se radilo o trgovini ženama, Halidu Bešliću ili nasilju u obitelji.
Ima još jedna ženska. U ranim pedesetim, plava kosa do ramena, šiške, očale koje glume neki rajf, uvijek našminkana. Vidjela sam ju kod Zuhre ovu subotu.
Neko vrijeme piči na TV-u reklama za Festival glumca. I onda kaže tip u pozadini:
-Osjeti gnjev moj!
-Zašto?
-Zbog oca mog !!
-Aaaa!!
I onda vidimo sijedog gospodina sa istim takvim sijedim brkovima, i skockanu ženu u ranim pedesetim kako poskoče prema nazad, kao od straha, preplaše se i zabezeknu, a ženska još i podigne ruke. To su ono dvoje što su stekli poveći staž kod Sanje i Zuhre. Nisam sigurna, a možda sam ih vidjela i na HRT-u.
Ovo je mala zemlja. Stalno jedni te isti ljudi sjede okolo i tapšu, pa ih nije teško za uočiti. Navodno su plaćeni 250 kuna po emisiji. Da li su to ljudi koji su ostali bez posla u onoj kritičnoj dobi kad ih više nitko neće? Mislim, i meni je jedan djed pred mirovinom, kad sam imala 21 god. i došla na razgovor za posao, rekao da sam "prestara". Kako li je kad ti to kaže netko a ti imaš 45-50 godina ? Jer, da su zaposleni, ne bi mogli obilaziti sve moguće i nemoguće "Took šouve", provoditi sate i sate na snimanjima, i ... tapšati. Neka ljudima, neka zarade ako mogu. Samo što, ako ste postporođajna Peg Bundy, onda ih skužite, i pola emisije, dok manekenkice govore o potrošačkoj groznici i peglanju kartica (usput vele da uopće nemaju karticu, a nemaju ju, jer nemaju stalne prihode, glume glamour uz prazne frižidere i 500 kuna po nekoj reviji, čekaju Auto show na Velesajmu kad kapne zbilja dobra lova,...... i traže svog nogometaša), vi ustvari, gledate publiku i onda viknete onom tko je pored vas:
-Ej, pazi onog tipa, u prugastoj košulji, tog sam vidjela jučer kod Maje.....
-Daaaa?
-pa evo ga opet, i ona ženska je bila kod Zuhre
Moja sestra ima teoriju da su nekad kod Željke Ogreste dovodili ljude iz Domova umirovljenika. Sama starež. Dobri su mi bili kad dođe Gobac ili Let 3. Ne znaju da li bi se zgražali, ili radili ono zbog čega su tu.... tapšali. Obratite pažnju, ako nemate pametnije posla, pa ćete vidjeti desetak lica, rotiraju se, sigurno se međusobno i poznaju, možda postoji cijela jedna subkultura tapšača. Zamislite, možda imaju Face među sobom, koji su prošli sito i rešeto tapšačkog svijeta; Večernju školu, Zuhru, Bingo, Maju i cijelu sezonu Sanje. Već su počeli nastupati i po reklamama, i otimaju kruh našim jadnim napaćenim manekenkama, koje su samo korak od toga da daju oglase za eskort.
Ljude koji su već na "Ti" sa snimateljima, producentima,.... Ono, producent sve to priprema pa kaže,
-Daj mi u prvi red Jozu, Mirjanu i Malu sa dobrim sisama, a više mi ne zovi Marka
-Zašto, odgovara tamo netko
-Previše se klebari, i ne tapše dovoljno.
Možda su ti ljudi, koje stalno viđamo, dobri tapšači, tko zna kakvi su to kriteriji koji određuju dobro tapšanje. Iskusni tapšači sigurno imaju neki savjet za nove snage. Znaju gdje se najbolje plaća, gdje je dobra kava i gdje ima sendviča. Sto posto među sobom prepričavaju što se događa kad završi snimanje, sjete se koje anegdote naših platinastih zvijezda, pred kojima moraš pokriti oči da ne oslijepiš zbog sjaja, kad ih sretneš u "Mangu" na rasprodaji, oni te naše velike zvijezde, zovu nadimcima. Više i ne traže autograme od njih na snimanjima. Pa već su si postali kompići. Samo što ovi šute i dobiju 250 kuna, a mi bi, mi postporođajne Pegice, možda rekle da i našim zvijezdama netko da 250 kuna, samo da šute.
Televizor nisam mogla ugasiti, teško da se može čitati, tipkati pred ekranom ili ispijati kava, dok pokušavate disati što tiše, da drugorođenac zaspe. Nešto moram raditi, dosadno je samo sjediti i buljiti u taman ekran.
Sad rjeđe gledam TV, jer šalabazamo sa kolicima, ili sa mužem odlazim raditi na kući, ali ipak nekad gledam taj TV, i vidim poznate face koje sjede, smješkaju se, i .... tapšu.
