NOVINE O NAŠEM GRADU
Dok ne dođe taj dan i ja preselim u svoju kuću, živjet ću kod muževih staraca. Mi (suprug, djeca i ja) smo na katu, svekar i svekrva su dolje. I tako jučer netko sjeo na zvono. Izlazimo i ja i svekrva. Znači nepoznat, čim je zvonio na oba zvona. Dobar dan-dobar dan. Stoji malo jači čovjek, i kaže nešto ovako: Evo ovo su jedne novine, O NAŠEM GRADU, ako ste zainteresirani, tu vam svašta piše, zovu se "Građanin", cijena je pet kuna,.... Svekrva kaže da će ona uzeti jedne. Ja pitam čovjeka da li su to novine O NAŠEM GRADU, on kaže "Da!". Na prvi pogled, "novine" izgledaju poprilično jadno, ali to im je prvi broj, mislim si ja, pa valjda kad vide kako to sve ide, onda će urednik to srediti, ... A4 format, i liči na veliki letak, samo što nije u boji. Dobro.
Ja zaboravila na to, i odem tako dolje kod mame, i slučajno vidim novine. Hm, novine. O čemu se zapravo radi; 10-ak stranica, sa strane priklamano klamericom, naslovna strana je onda samo zaljepljena ljepilom na taj sastav od klamerice, običan fotokopirni papir, mislim da bi djeca u OŠ napravila mnogo bolje novine. Živa lakrdija. 5 kuna? Ne kupujem novine, ali mislim da je Jutarnji i Večernji 6 kuna, znači samo kunu skuplji, a 24 sata oko pet kuna. A ipak su to kakve-takve novine. Mislim, prave, iz tiskare, i u boji!! I ima puno slika, i još svašta. Ajd dobro. Šta ima unutra? Pa, kao prvo i prvo, vidi se slika urednika koji se preziva Duga. Urednik, kako to obično biva, obratio se cijenjenom čitateljstvu, predstavio tiskovinu, po onoj slici bih rekla da jako sliči onom stričeku koji je prodavao novine od vrata do vrata. Ima nekoliko reklama, i to za fotokopirnu radnju, knjižaru, i sl. U čemu još govore te novine; pa imaju razne novosti, ima priča o ženi koja se sudi za skrbništvo nad djetetom (2 stranice), i detaljan prikaz jednog sudskog procesa, nisam imala vremena to detaljno proučiti, samo sam primjetila da se sudski proces vodi protiv osobe koja se preziva isto kao i "urednik" - Duga. Čovjeku prvo pada na pamet da su on i urednik u nekom rodu. Bilo mi je čudno jer u našem gradu uopće nema tog prezimena, bar ja nisam čula za nekog tko se preziva "Duga". Ali kako dolaze novi mještani, i sama sam pridošlica, pomislila sam da su i ovi došljaci. Idemo dalje. Imamo fotokopije tužbi, sudskih rješenja, presuda, uplatnica, nisam uopće čitala tekst, kako se okreću stranice vidi se prikaz tog čovjeka i njegove borbe protiv sustava, a jedan od naslova je bio i "Ali to nije sve, nisu mu priznali ni troškove putovanja"... pa malo ja bacih pogled šta je ta hladna, birokratska ustanova ovaj put napravila prema nekom našem jadnom sugrađanu. Veli " kako tuženik ima godišnje prihode u iznosu od 243.543 kuna!!!!! , nije oslobođen plaćanja ....". I onda tekst o jadniku koji jedva preživljava od te crkavice. Samo ću napomenuti da ja za taj iznos godišnjih primanja, moram raditi 10 godina. Od desetak stranica te kupusare, više nego pola je o sudskom procesu.
Stječe se dojam da su "novine" pokrenute samo zbog tog sudskog procesa. Osim toga, istaknut je oglas gdje se nudi odlična zarada, a osim toga, traže i prodavače novina. Oba oglasa su povezana. Ne znam da li će se opet pojaviti na vratima. Mislim, htjela bih pitati da li će biti još vijesti o našem gradu. Naime, ja znam gdje živim, a to svakako nije Đurđevac! Jer osim sudskog procesa, reklama za fotokopirnicu i knjižaru, borbe jedne majke za skrbništvo (ništa me ne bi čudilo ako je ta žena susjeda od obitelji Duga), i koje vijesti iz Đurđevca, nema više ničega. Ja ne živim u Đurđevcu! Kad kažem "naš grad" pri tome ne mislim na Đurđevac! Da li je Đurđevac uopće grad? Ne želim vrijeđati nikoga, ali ne znam. Svekrva je dala pet kuna za tu glupost, misleći da će tu naći ponudu sa naše tržnice, cijene komunalnih usluga, koji članak i sve ono što jedna starija žena može očekivati od lokalnih novina. Kažu "izvrsna zarada". Pa normalno, nekog vraga nakucam, odem kod sestre koja vodi proces zbog oduzete puške i živi u drugom mjestu, na netu nađem novosti iz recimo, Virovitice, obećam teti u fotokopirnici da ću joj objaviti oglas ako mi jeftinije naplati kopiranje, i evo love! Jedino ako urednik nije kod sebe na poslu, na račun države, sve to iskopirao, priklamao i priljepio tzv. naslovnicu ljepilom "TOZ". Kako bih ja zaradila? Sa kolicima i bebom hodam po gradu, a ne da čekam 1.600 kuna i jedva krpam kraj s krajem dok adaptiramo kuću. Mislim da bih imala više uspjeha, jer kakva sam ja majka ako ne bih pucala na sentiment i sažaljenje zbog bebe koja se kuha na 30 stupnjeva, dok se majka bori za život i od vrata do vrata prodaje novine. Bilo bi love. Dok me slijedeći put netko ne dočeka sa sikiricom. Čovjek je rekao "novosti iz NAŠEG grada". Sigurno o ovome nije lagao, kad uopće ne živi ovdje, nego u Đurđevcu, a to je "NJEGOV" grad. I kad kaže "NAŠ" misli na Đurđevac. (jesam ga udavila sa ovim Đurđevac, Đurđevac...). Pitam svekrvu kako joj se čine novine; "Pa to je sve o Đurđevcu i nekoj sutkinji. Glupost!"
Pitam se na koliko je još vrata pozvonio i prevario ljude. Najbolje od svega je što listaš i listaš, očima tražiš nešto tebi blisko, dođeš na kraj, a ono samo tekst o izvrsnoj zaradi i potražnji za novim prodavačima, i više ništa. Heh! Mislim da neće dugo tako. Naći će se tu netko i sigurno će policija imati posla. Koliko je zakona prekršio? Pa sigurno mora imati neku dozvolu za izdavanje novina, registriranu firmu, negdje mora pisati što su točno "novine", kako trebaju izgledati, osim toga, radi se i o prevari, utaji poreza, itd.
Tko je iz Virov.-podravske županije i šire, ako vam dođe buckasti striček sa novinama na vrata, i ako vas zanima jedan sudski proces i novosti iz Đurđevca, samo izvolite
EKRAN PRIČE
Među sto najboljih pričica, ušle su moje dvije. Yeees!! Prvi put u životu ću biti ukoričena. Završavam jednu podužu priču i šaljem u svijet. Da li ima tu neka lova? Za sada - ništa. Prvi put sam nešto svoje poslala na natječaj, od tri su među 200 najboljih ušle dvije i sad su među sto najboljih. Dobar mi dan, svima dobar dan!
haj
Gaudeamus igitur, juvenes dum sumus....
Gledam ja Vijesti i vele tamo da će, poput Osnovne, biti obavezna i Srednja škola. Jer navodno, više od polovice stanovništva ima samo osnovnu školu, i zabrinjava pad upisa u srednje škole u nekim sredinama. Mogu misliti na koje se to sredine odnosi! Ovako, kao što rekoh puno puta, ja sam došla od preko prije 14 godina. Tamo gdje sam živjela, svi, ali baš svi su išli u srednju školu. Ne znam nikoga tko nije išao ili u gimnaziju, ili ekonomsku, strojarsku ili neku od strukovnih škola. Blizu su nam bili i fakulteti. Da li u Novom Sadu ili Beogradu. Kako je sad tamo , ne znam i ne zanima me, možda je onda bilo tako jer se imalo love za autobus.Tako.
Sama ideja da odličan učenik ne ide u srednju školu mi nije padala na pamet. Da se razumijemo, i moji roditelji imaju samo osnovnu školu, ali oni su rođeni pedesetih, u kraju gdje medvjed nosi poštu, mama je bila jedina djevojčica u razredu, itd. Kad velim da mi je bilo nezamislivo, htjedoh reći da mislim na 21. stoljeće, i na manje-više urbane sredine, gradiće, sela oko njih itd. Ja sam živjela na selu. Svaki dan sam išla busom u Srednju ekonomsku. Kad smo došli ovdje, malo po malo, ono kroz priču, skužila sam da samo nekoliko djece iz pojedinih mjesta ide u srednju. Bez obzira na ocjene. U okolici grada gdje živim, ima desetak sela, udaljenost od 3 do 8 km, i svaki dan djeca idu BICIKLOM u Srednju. Dok su išli u Osnovnu, bio je osiguran besplatan prijevoz. U Srednjoj, e snađi se druže! Svaki dan su prolazili pored moje kuće. Sad živim blizu centra, pa ih više ne viđam, ali ta djeca i dalje idu 7-8 km biciklima svaki dan. Zamislite vrućine, vjetar, kišu, mraz, snijeg, poledicu. Ta jadna djeca voze sa kišobranima, nogavice su im potpuno mokre, ustvari, mokre su im rifle do polovice butina. Neki nemaju kišobrane, kiša često iznenadi, vjetar šiba kroz ravnicu, mokra kosa im se slijepila uz lice, mokre jakne, ruksaci. Svako malo naiđe šleper ili neki specijalac, pa ih namjerno zaprska. Znalo je biti i prometnih nezgoda. Ponekad ih obiđe auto iz čijeg gepeka viri bicikl. Netko od njihovih suputnika-sapatnika je ovaj put imao sreće, sreo ga je susjed ili je došao netko od njegovih sa autom. Kad je veliki snijeg i dvocifreno ispod ništice, onda ih nisam viđala. Ide ih po nekoliko u autu, ili plate autobus. Neki stopiraju, dobar dio puta pređu pješice, kasne na nastavu. Bicikli se ostavljaju stotinjak metara od škole u jednom dvorištu. Ponekad dođu poslije nastave, i bez obzira na lokot, umjesto svog montića nađu stari krš sa probušenom gumom. Ili ne nađu ništa. Neki dobiju ni krivi ni dužni još i batine doma. Treba se kupiti novi bicikl i par dana plaćati autobus. Ovi novi bicikli često nemaju ugrađena svjetla, pa ih još i policija sačekuje i hvata (nek hvataju bolje petog ortaka!). Jedna cura je išla samnom ovdje u razred. Kaže da imaju sreće jer su "blizu". "Šta da sam 20 km od grada ? Ni ne bih išla u srednju!" Cura je završila školu, radi kao tajnica u jednoj firmi, da je bila iz nekog udaljenog mjesta, sad bi brala duhan i čekala od muža da joj da za uloške. Oni su bili blizu, pa su išli bajkom. A oni iz udaljenih mjesta ? Mnogi ne idu. Zašto ne idu?
Ako uzmemo u obzir da su ovdje plaće prosjek 1700 kuna, da se moraju platiti režije, jedva uspije ostati 400 kuna i više, za mjesečnu kartu. A ako imamo dvoje djece, ili čak troje ?Ako tata ostane bez posla, onda nema škole. A mnogi ostaju bez posla. Posla nema. Odlaze mladi ljudi. U Zagreb, Osijek. Novi hit je Rijeka i Zadar. Oni koji rade trpe takve gluposti i poniženja, ali su sretni što ipak imaju posao. Ako se i uspije skupiti za mjesečnu kartu, onda se upisuje škola nakon koje možeš odmah raditi. Rijetki studiraju.Nema se za faks; knjige, stan, hranu, prijevoz.... Nismo ni mi imali. Evo me ovdje i tipkam, vraćam se u siječnju na posao i grozno mi je tamo, nisam zaposlena u struci, i strijepim hoće li me pozvati nakon porodiljnog. Nekad je gimnazija bila elitna škola. Onda je došlo vrijeme kad su u gimnaziju išli oni koji nisu mogli ništa drugo upisati. U Osnovnoj školi trojkaši, ispod časti ići za zidara, pa ajmo u gimnaziju. Roditelji od tog djeteta su sa ponosom pričali kako imaju gimnazijalca, a svi drugi su ih slušali sa sažaljenjem, jer više nije ono doba kad možeš sa gimnazijom naći nekakav posao. Osim ako nemaš tešku štelu. Čula sam da se to sad mijenja. Opet gimnaziju upisuju dobri i najbolji, opet se vraća taj neki elitizam, ali desetak godina nije bilo tako. Danas, mahom su to djeca doktora, profesora i sl. Ima se za faks. A onaj ostatak koji uopće ne ide u srednju, za njih naš ministar ima plan. Nemam ništa protiv čovjeka, povremeno ga vidim na Dnevniku, ne idem u školu, djeca su mi još mala, ne znam ništa o današnjem školstvu. On kaže da će za tu djecu, koja završe samo Osnovnu, raditi promotivne akcije, ili što već, da se poveća broj upisa, i to u gimnaziju ! Jer imamo premalo visoko obrazovanog stanovništva, a oni koji završe gimnaziju, odlaze na faks!!!
Pa čovječe, gdje ti živiš? Ovo je Slavonija! Dolaze iz Sudova ljudima plijeniti svinje i piliće zbog dugova, cvika se struja ljudima, ljudi žive od mlijeka za koje ne dobiju novac, hadezeovci su sjebali sve što se sjebati može. Kupovinom mandata i muljažom dolaze do stolica gradonačelnika i sličnog, zbog ovakvog Izbornog zakona. Kako će to dijete upisati gimnaziju, kad mama u trgovini u bilježnicu upisuje prašak, vegetu, šećer, a i germu, pa peče domaći kruh jer imaju žito u depozitu. Daleko smo mi od Zagreba. Sad će me netko oprati jer spominjem Zagreb, i reći da oni plaćaju prirez. Baš me briga. Treba vidjeti kako se živi u bivšoj ratnoj zoni. Ovo me jednostavno razljutilo. Veli jedan dečko na TV-u jučer, kako je morao napustiti školu jer nije imao od čega platiti olovke za tehničko crtanje. To je sirova realnost i svakodnevica slavonskih sela. A kad sam bila u rodilištu!!! Samnom u sobi je bila ženska sa faksom, ja sa srednjom i kojim tečajem za komp, i dvije od 15 godina. Samo Osnovna škola, udaja i odmah dijete. Pa i same su djeca. Kaže jedna da je nakon osmog razreda otišla živjeti kod dečka, nisu se vjenčali, on radi sa zidarima, ... veli joj ova cimerica (sa faksom) da kako joj je mama tako što mogla dopustiti. Pa i mama je tako napravila , udala se za tatu sa 16, još se nisu vjenčali,.....I sad da takva cura upiše gimnaziju ! Gimnaziju?! Pa pitanje da li je imala paket novih gaća kad je odlazila od svojih. Gimnaziju! One jadnice koje se ne udaju, prisiljene su raditi u birtijetinama, a radit u birtiji u slavonskom selu, nije isto kao u Istri. Ovdje se smatra da ženska, bila to ili ne, samim tim što konobari u seoskoj birtiji, automatski se proglasila za kurvu. Ili idu u nadnice, preko Zavoda u Njemačku brati šparoge, ... Gdje su novci za novu odjeću, knjige, pribor, ionako su njihovi jedva mogli platiti knjige u Osnovnoj, a za neke razrede su i po 600-700 kuna. Moram stati, pišem preduge postove. Kaže ministar da bi trebala djeca upisivati gimnaziju! I šta da rade sa njom u Gornjem Predrijevu ili Hum Varoši? Jedino mogu kupiti varganje, ali ni njih nema cijele godine.
Posla, posla, odjebite sa pričama, prepucavanjima, izbornim muljažama, dajte nam posla! Nikoga ne zanimaju vaše gluposti, daj nešto konkretno! Ako roditelji rade, ako se plaća mlijeko, onda ima novaca za autobus. Ili su oni gore upoznati sa tim problemom, pa su osigurali toj djeci besplatan prijevoz? A šta znaš, možda i jesu. Daobogdabogda. Možda jedna Slavonka samo bezveze mlati jezikom i čudi se našim političarima. Vozdra
UN dijeta i još svašta
Da sama sebi ne pljunem u usta, s obzirom da je ovaj blog otvoren zbog skidanja kila, a pretvorio se u čisti egzibicionizam, evo ideja što jesti i kuhati dok ste na UN dijeti.
Mesni dan; štruca od faširanog sa kuhanim jajima, zelena salata, šnita kruha, juhicaaaa. Pile s mlincima, ali bolje da nema puno masti u onom saftu. Dva- tri komada piletine, malo mlinaca, salate i vidite da ti mlinci zamjenjuju šnitu kruha. Pripaziti na količinu.
drugi dan; police krumpira. Prerezati desetak krumpira, može i više, dobro zagrijati pećnicu, poslagati u pleh, posoliti, na vrh prsta malo ulja i posuti po policama.Peče se oko, otprilike, čirka, cirka, oko pola sata. Zašto sam napisala "desetak krumpira, i više" ? Jer imam muža koji je porijeklom Ličan, ustvari njegova stara, pa me pili da je to njihovo "nacionalno jelo" (nisam znala da postoji ta nacionalnost, ali nema veze). Ja mu onda narežem suhog, skuham jaja, usolim luka, i on se osjeća kao da sjedi u drvenoj kolibi, na sred prostorije vatra, puno dima, vani ovce bleje, snijeg do pazuha, i sve tako redom. Jest da on to nikad nije vidio u živo, ni u Slavoniji, a kamoli u Lici, ni kolibu, ni vatru na sred kuće, mislim da nikad nije ni bio tamo, ali nema veze. Ovo nije uputno spominjati njegovom tati, koji je porijeklom Šokac, njegovi došli iz Bosne prije par stotina godina, baba je mađarsko-njemačko-podravski mix, svi svojataju ovaj krumpir, pa bi moglo doći do krvoprolića u familiji i rekonstrukcije u "Istrazi", sve zbog toga čije su zapravo police, tj. čije je to "nacionalno jelo". Tako. Ja jedem samo krumpir i salatu, on sve ostalo.
Dobro je i dan prije skuhati lonac graha. Tako da taj dan ne moram kuhati ništa, a muž jede grah dva dana zaredom. Kako u tom grahu uvijek ima slanine, suhih rebara, kobasice ili šunke, on se opet osjeća kao da sjedi pored nekog ognjišta. Jako bitno za priču. Jako je bitno da on ne sazna da ja pišem neki kvazi-blog, jer je dovoljno informatički pismen, pa bi bili mi u rekonstrukciji "Istrage" uz komentar Branke Romac. Branka bi rekla zašto je zapravo došlo do nemilih događaja, što je to blog, i čije je nacionalno jelo "grah sa suhim rebrima". U menijima srpskih restorana je nekad pisalo "pasulj sa suvo meso". To je onda to. Samo što je naš grah sigurno bolji od njihovog pasulja, kao što je sve naše najbolje na svijetu, a najbolje od svega su rekonstrukcije stvarnih događaja u emisiji "Istraga".
Treći dan, znam za večeru ispeći palačinke. Pojedem tri. Čije je to nacionalno jelo zapravo, ne znam. Pokušala sam rasvijetliti misterij, ali taj podvig nije polučio uspjehom. Naime, tamo preko di sam živjela, peku ljudi palačinke. Ovdje peku palačinke. Učila francuski u školi, tamo se vele "le creppes" ili tako nekako. Imaju i one debele američke palačinke sa praškom za pecivo, a ove normalne, naše,oni nazivaju "francuske". Kao što i pomfri, pohani kruh i mnoge druge stvari za jesti, kod njih imaju prefiks "french". Valjda im je to fancy. Nemam pojma. Bili kod nas prije par godina Mađari ugraditi rotet(n)e. I ja slučajno imala palačinke na stolu. Jedan je bio Mađar vulgaris, a drugi pripadnik naše manjine tamo, radi kao profa u školi, a u fušu je prevoditelj ovima što po Slavoniji postavljaju rolet(n)e. I sjeli ljudi, ja skuhala kavu i ponudim ih kolačima. A ovaj Mađar stao vikati "palačinte, palačinte". Ja htjedoh ispasti jako pametna i obrazovana, pa rekoh ovom našem, Hrvatu, kako je to austrijsko nacionalno jelo, jer oni vele "palačinken" ili "fan kuhen", fan je tava, a kuhen je kolač. Sva sam blistala od ponosa, opet je bljesnula moja ponicljivost, načitanost, obrazovanost i logično razmišljanje. Radnici nisu pokazali neko oduševljenje kad su čuli što sam rekla. Nisam ih nešto impresionirala ni kao intelektualac. Obojica su bili jako povrijeđeni. Palačinte su naše jelo, reče tada mađarski Krokan. Mađar je kimao glavom, govorio "palačinte mađarorsag, mađarorsag palačinte" i brisao fleku na majici, jer je iscurio pekmez od višanja. Savjet; bolje koristi neki gušći pekmez, i da palačinke nisu jako vruće. A moja šogorica je u Austriji, i rekla sam joj da su palačinke mađarsko nacionalno jelo, i onda je njena prijateljica Austrijanka, po imenu Anemari, rekla da Mađari seru kvake, jer kako "fan kuhen" mogu biti mađarski kolači, kad je "fan" njemačka riječ i znači tava, a palačinke se peku u tavi. Ne znam da li kod njih postoji neka emisija kao kod nas "Istraga", možda i ima, možda imaju i rekonstrukcije stvarnih događaja (meni najjača ona o "zagorskom krvoloku" Vinku Pitanriću, a ni ova sinoć nije bila loša, pogotovo kad Živko Korać viče "ustaše, ustaše, jebam vam majku ustašku, dobra vam ova hrvatska piva"). Mada si ja nešto mislim, i dođem tako do zaključka da Austrijanci nisu u stanju napraviti jednu tako dobru i kvalitetnu emisiju, ni oni a ni itko drugi, a takvu dramaturgiju, glumce naturščike, bespotrebnu golotinju, autentični govor pojedinog područja, babu jataka koja sjedi pored prozora i šije (na mašini), Jovana koji pije dobru hrvatsku pivu, .... oni, i svi drugi, mogu samo sanjati. A sigurno nemaju ni Branku Romer. Toliko o palačinkama.
Za taj treći dan se može kupiti i jedna "Snjeguljica" u trgovini. I naravno, poslije štanga čokolade.
Voćni dan; voće razno. Banane za ručak mogu, ali ne više od dvije. Najbolje je ljeti, kad su jeftine lubenice, bilo od ovih mojih zemljaka, bilo da su iz Makedonije. Tema za "Istragu"; kako zelena mafija uništava poštenog hrvatskog seljaka po imenu Vlada, koji je došao od preko, tamo imao dva maksima zemlje, dva kera i dve mačke, a sad jedva uspije skupiti za polovnu Vectru jer vodi rat protiv nepoštenog makedonskog seljaka po imenu Blagoje. Taj rat gubi jer su njegove lubenice za kilu - pet kuna, a vo Makedonija - kunu. Ustvari, najbolje je držati ovu dijetu u kolovozu.Onda su lubenice po kunu, i pored ceste, i u Billi (vo Makedonija). Nije loš ni rujan. Pored ceste, pogotovo pred kraj mjeseca, platiš jednu, dobiješ dvije. Ovi pored ceste vele "dve". U Billi ne vele nikako, jer kod njih više nema lubenica.
Znam napraviti cedevitu lajt, ne da kupim takvu, nego u bocu od litre i pol, stavim cedevite, ali ne puno, taman da malo oboji vodu, i tim se natakam. Kava sa mlijekom se može piti samo onaj prvi dan kad se jedu bjelančevine. To je onaj prvi, takozvani Mesni dan.
Sad kad sve ovo pročitam, ispada da mi uopće nemamo svoju kuhinju. Onu nacionalnu. I sarma, i juha, i palačinke, i fiš, i gulaš, i paprikaš, i škampi na buzaru, i dagnje na buzaru, i brodet, i pašticada, i štrukle, i knedle, i grah sa suhim mesom, i ćevapi, i sitni kolači, .... se mogu naći u susjednim zemljama, a i šire. Kaže mi baba Jana da su naše nacionalno jelo žganci. Ajd, dobro, a to prave i u Brazilu, i u Italiji, i preko, i zovu ih kačamak. Koje bi na kraju bilo naše nacionalno jelo ? To se mogu pitati oni koji nisu na UN dijeti. Mi ćemo probati izdurati Voćni, a nakon toga, i Vodeni dan. Najbolje je naštelati da nakon Vodenog, Mesni dan spadne u petak, kad možemo bez rušenja po kući i titranja pred očima, uživati u "Istrazi" i novim rekonstrukcijama stvarnih događaja.
Svi ostali, dobar tek!
Imate novu poruku
ovo moram napisati
Nisam neki tip od mobitela. Većina poruka koje mi stižu su od banke. Viđam ljude koji po cijeli dan nekog vraga tipkaju, stižu im poruke, pa tipkaju opet, pa šalju i tako u krug. Ja sam totalna suprotnost. Da nema ove banke i Obavijesti o mom tekućem računu, rekla bih da imam svega nekoliko poruka u mobitelu. Ovaj koji sad imam je neki simens. Imala sam prije onaj pretpotopni preklopni erikson (uopće ne znam ni kako se pišu ti nazivi, niti me zanima), i za Božić prije dvije godine, ja sam dobila od muža novi sa kamerom i sto drugih funkcija koje uopće ne koristim, ne znam ih koristiti, i ne zanimaju me. Bila sam ljuta zbog tog dara. Ja sam htjela neku knjigu ili kakvu kozmetiku. Prodala sam stari erikson, uslikala djecu par puta, i to je to. Dok sam radila, služio mi je umjesto vekerice. Odmah prvi dan sam zaspala, nisam znala namjestiti budilicu, došla sam sa sat vremena zakašnjenja na posao, bila glavni predmet zajebancije cijeli dan, a kad radite sa puno ljudi, od kojih su mnogi muškarci, onda krenu razne dvosmislene pričice zašto sam zaspala, "tko je lego na gaće" i slično, dok ne dođe nova žrtva koja kasni na posao. Tako, to vam je moj odnos sa mobitelom. Jedna sam od rijetkih kojima je to muka koju uvijek traže po kući, pa ju nađu tek nakon poziva sa fiksnom telefona, ukoliko ne iscuri baterija. Da, i to punjenje mi ide na živce. Meni mobitel zbilja služi samo za hitne pozive kad sam negdje vani, ili na putu. Za čas prođe onih nekoliko mjeseci kad moram obnoviti bon. Tako.
I sad šta sam ja htjela? Prvo i prvo, vidjeli ste kakakv sam očajan mobitelac. Sad slijedi nastavak; prije godinu dana, žena od jednog mog dragog rođaka rodila. I ja i muž nakon 3 mjeseca odlučimo otići kod njih u babinje. Kako je ovdje jako bitno da se nekome odužiš i slično, a oni meni nisu bili "dužni", jako su se začudili kad smo se suprug i ja pojavili sa punim vrećicama, robicom i novcem koji smo stavili bebi pod jastuk. Nisu oni znali da sam većinu toga kupila u Austriji na nekom sniženju, mada je sve bilo jako lijepo. Možda se u tim rozim stvarčicama ogledala moja želja za curicom. Ne znam. U svakom slučaju, stric je navodno plakao kad smo mi otišli, dizao u nebesa mene i mog muža i tako. Ja sam rodila prije četiri mjeseca, i bili oni meni na babinjama da "se oduže". Žena od mog dragog bratića je bila opet trudna i trebala je roditi za par tjedana. Rodila ona dečka, vidjeli se slučajno kod doktora i pita ona mene kad ću doći. A čuj bejbe, doći ću, ali moj muž je upravo u gipsu, imam dvoje djece, čim se on oporavi idemo delati na kuću, moram se brinuti i o djeci i o njemu, u svakom slučaju ću doći, a kad, e ne znam. I tako to bi.
Nakon par dana su krenule njene poruke. Pitala me je kad ćemo doći. Rekla sam da ne znam, ali ću joj se javiti. Da vas sad ne tušim, poruke su dolazile svaki drugi dan, a nakon Uskrsa svaki dan, i to nekoliko puta. Čestitala mi je blagdan i pitala kad ću doći. Onda su krenule poruke tipa da kako sam ja, muž i klinci i hoćemo li doći danas, a ako budemo dolazili, kad točno, i slično. Meni ni na kraj pameti nije bilo da dolazim zbog silnih obaveza, ali sam mislila doći svakako, pa mi je to počelo lagano ići na živce. Onda bi došla poruka "Kako si ?". A ova ne zna koji sam ja zagriženi antimobitelac, pa joj ne bih odgovorila, a ako bih, onda bi slijedilo "Hoćete li doći danas ? ". Jednom sam popizdila i napisala joj da mi muž sad radi drugu smjenu, da radi i vikend, a u subotu poslije ide delati na kuću, slobodni smo u nedjelju. Ona je rekla da oni ne mogu u nedjelju jer su "zauzeti" što god to značilo. Ja sam joj onda napisala "Pa reci više onda kad želiš da dođemo?". Kao može bilo koji drugi dan, ali poslije pet, kad moj dragi bratić dolazi sa posla. Već sam počela sumnjati u zdravi razum mog bratića, i pitati se kojeg je to daveža dosadnog oženio. Dobro, prošao taj tjedan, muž došao s posla u nedjelju i kaže da bi mogli do ovih. Ja mu velim da su oni rekli kako su zauzeti. Ode on sa klincima vani, ja odmah usisavač i krpu u ruke da dovedem stan u red. Stiže poruka. Oni su sad slobodni POLA SATA, pa mi MOŽEMO doći. Ja popizdila. Ma tko si ti kozo jedna da meni sad pišeš raspored šta ću ja raditi, jel ti misliš da si mi ti numero uno stvar na svijetu ?!!! Ti ćeš meni izigravati Anu Karenjinu ili koga već, pa ono, danas nam je dan za primanje, i Naša Visost će odvojiti pola sata svog dragocjenog vremena za goste. Ma odjebi u skokovima! Bila sam ljuta ko ris. Nisam joj odgovorila ni tad, ni nakon pola sata. Sutradan opet ispočetka. Stiglo je nekoliko poruka, i kad sam joj ja rekla da radim u bašči (znači moram završiti posao, doći ovamo, istuširati se, spremiti djecu), muž frajka sa mojim tatom,..... pitala je kad ćemo doći! Onda je nazvala i pustila da jednom odzvoni i prekinula. A ja sam sisala veslo ! Nisam luda da ju zovem, zato je odmah i prekinula da bi bio zabilježen poziv, pa da moram nazvati. I uvijek je u tim porukama bilo "hitno mi javi", "odmah" i slične trice. kaže mi stara da koji joj je klinac jer "ja nisam njoj dužna" ja joj velim da mi to zbilja nije bitno, jer se ne radi o njoj nego o bratiću, pa kaže ona ajd otiđite da ju više skinite sa dnevnog reda. Pošaljem ja poruku, naglašavajući gužvu u kojoj sam cijeli dan, da mogu doći u osam. Može. Krenuli mi autom, kad smo ulazili u njihovu ulicu bilo je već 7:40, dok smo se vozili stigle su tri poruke i jedan prekinuti poziv. "Da li dolazimo ? ". Da dolazimo, antikriste jedan, davežu jedan glupi, kozo nad kozama ! Nisam joj poslala ništa nazad.Dobila sam želju da se vratim, nazovem ju i pitam zna li ona što je to lobotomija, i da li je možda imala sličan zahvat. Došli tamo, obavili to čudo i došli doma. Najzad imam svoj mir. Izbrisala sam svaku uspomenu na te poruke, mada sam i prije stalno brisala, sad ih je bilo ostalo najmanje 20 ! Bez komentara.
Ni muž, ni ja, ni mama, ni svekrva, nikom nije jasno koji je vrag bio ovoj ženi. Ubila me je u pojam. Ubila mi je svaku želju da opet odem tamo. A bratić mi je stvarno legenda od čovjeka, dobar kao kruh, a kojeg je gnjavatora oženio! E majko moja!
Tako, samo da nekom kažem
9. svibanj. 2006.
Krenulo je, krenulo
Jutros, oko 6:25, ja ustadoh. Kao i svako drugo jutro, stadoh na vagu. Kao i svako drugo jutro, očekivah tanku crticu svog kompasa vidjeti oko 88 kg. I tad se nešto dogodilo, da sam odmah raširila svoje pospane oči. 85!!! Ne, nije 85, nego 86 ali kad sam ja tako dugo navikla gledati tu crtu mnogo više desno. Pogledam opet, je, to je to. Yesss! Krenulo je, krenulo.
Koji je recept. Pa jučer sam bila kao ptica trkačica. Bio je voćni dan, osim toga bila sam u kupovini u Billi, pa tako nisam uzela najdraže slane štapiće sa kikirikijem (one iz Srbije što je na njima nacrtan dabar ili neka takva zubata životinja), nisam uzela majonezu, nisam uzela grickalice,... uzela sam jogurta za današnji Dan bjelančevina, uzela sam multivitaminskih sokova, za jučerašnji Voćni dan.
Bila sam sa malim kod doktora, pa sam onda išla raditi na svojoj kući, pa sam sadila bašču, 60 struka paradajza, puno dovučenih kanti vode,....ako nekoga zanimaju detalji (što sumnjam) dam mu broj od svoje mame pa neka si popričaju što smo sve sadili. Ona je bila majstor, a ja šegrt koji vuče, i vuče i vuče vodu. Dobra vježba za ruke i noge. Donijela mama nekih kolača, i kad sam ja na to izvukla jabuku iz ruksaka, nije me pilala, jer kuži da ne smijem sve zeznuti sa jednom mađaricom, pa ih je sklonila.
Onda sam došla doma (ovdje) spremila se i otišla na jedne babinje, došla doma oko devet, dok sam bebu presvukla, izmjerila temperaturu, igrala se, uspavala, onda udovoljavala hirovima starijeg sina, odgledala Seinfelda, bilo je već kasno, a meni je zadnja stvar na pameti bila hrana. Popila sam dvije čaše onog finog Vindijinog "đusa" i to je to. Spavati, spavati, spavati,....
tako
Idemo dalje, moram obući traperice koje sam si kupila kad sam ostala trudna i koje sam nosila do petog mjeseca trudnoće. Oko Uskrsa sam ih probala navući. Prije par dana sam ih mogla i zakopčati. A neću ih dirati do petka, odnosno subote, kad prođe još jedan voćni dan
The Pixies i majčinstvo
Dolazi Pixies u Zagreb, 16.srpnja na Šalatu. To sam pročitala na RTL-ovom teletekstu. Da li sam dobro vidjela, nisam mogla vjerovati!. Najbolja grupa svih vremena, glazba za koju se može reći "čist energija", životinsko u nama, tuga u nama,žudnja kad krene Levitate me. Ta stvar. Kad sam sama uhvatim se za glavu, njišem se, kao utopljenik vrištim Levitate me, zamisli taj osjećaj kad te netko može učiniti takvim da pored njega jednostavon LEBDIŠ! Nisam to dobro opisala. Kad slušam Pixies, osjećam se kao kad sam zaljubljena. Točno osjetim one leptiriće u trbuhu, zatvorim oči, toplina se penje iz jednjaka, osjećam ju u grkljanu, u ustima. Pa kaže dođi dušo, dođi do mene, dođi na svoje HODOČAŠĆE, Isuse, sjetim se tog trena nekog kojemu sam božanstvo, sjetim se Sv. Jakova Compostele i tisuća Europljana koji su porolazili planine i odlazili hodočastiti, ... ma kako objasniti što mi se događa kad čujem Levitate me. Odmah sam ukucala 301 da vidim detalje. Čitala sam, širila oči, smijala se, došlo mi je da tog istog trena skočim na telefon i nekom to kažem. Ali kome? Jan je tad rekao "gu", svoje prvo "gu" u životu. Na par sekundi sam zaboravila na Pixies i posvetila se bebi. Bebi koja mi je mali Bog, koja je izvukla sve dobro, zadnji atom dobrote iz mene, i osjetila krivnju. Ali ne zadugo. Da li ćeš i ti zlato voljeti ovo kao i mama. da li će i tad, kad odrasteš, biti kao sad Huljića i narodnjaka. Neće moje dijete slušati šrot, ima mama Stonsa, i Pepersa, nađe se u tom svemu i koji mjuzikl, uleti i barokna glazba. Ali francis Black, onaj pomalo unjkavi glas, pa urlik koji se probija kroz gitare. Ajmee. Eto što rade Pixiesi od mene. A htjeli su me kandidirati za Majku godine. Zlato moje drago, dušo jedna mala, pa ti si rekao mami gu, mama, idi na Pixiese, jel da ? To je bio znak. Jan kaže da idem, iako će biti star tek 7 mjeseci, moći će tih par sati biti bez mene. Nazvala sam muža i rekla za "gu". A onda sam rekla da dolaze Pikszi. Odlično, baš super, a onda meni poslije kukaj da se želiš useliti što prije u kuću. Gospođa bi išla na Piksize, a ne misli da ima malo dijete. Kako ne misim, do sad ga nisam ostavila ni sekundu, to je samo par sati, ionako me svi špotate da sam preposesivna u vezi Jana. A otkud ti novci, sigurno će te doći 500-600 kuna. Ulaznica, vlak, ne smijem ni misliti čega će sve biti tamo, i da se nećeš odvaliti, a planiraš dojiti što duže, i da, kako sa dojenjem. Izdojit ću se, i Jan će već onda jesti dohranu. Čuvat će ga moja mama.Rekao je radi kako hoćeš, ionako uvijek bude tako, ja sad moram pustiti Vijesti, bok. Kad sam zamišljala Pixiese opet u Zagrebu, to je bilo kao da pričam o nečemu za čega znamo da se neće nikad dogoditi, Petar Pan u Saboru (mada bi i ovo bilo za diskusiju),... i muž je rekao da mogu ići "Do Budimpešte". znači dolaze u obzir Zagreb, Ljubljana, Graz, Beč, i Budimpešta. To je očito rekao jer je mislio da nikad neće doći. Rekao je da me skine sa dnevnog reda kad sam znala naglas zamišljati taj koncert. Pixiesi na okupu i opet praše.Šta bih obukla-nešto crno definitivno, napisala bih na neku usku crnu majicu (pogađate) Levitate me, crne hlače, u tom uskom bih super izgledala s obzirom na ove ogromne grudi, dugu svjetu kosu, a ovih xy kila viška bih skinula do tad. Imam i motiv. Nazvala sam sestru, ali ona sluša Cetinskog i Roberta Palmera. Zna za moju opsesiju i kaže da idem. Buraz je sad u Poljskoj, ako ga nazovem, pojest ću mu 50 kuna na romingu i psovat će i mene i Piksize. Ionako je uz ženu počeo slušati smeće. Koga da nazovem ? Tanja se ne javlja, možda je otišla riješiti one preostale ispite, pa ću je jednog dana zvati senjora magistra. Onog tko me je navukao na Pixies ne mogu nazvati ni pod razno. Čuli smo se zadnji put kad je Karlo bio star sedam mjeseci. Iskopala sam njegov broj i nazvala. Bio je tad u Petrinji. Sad je u Iraku, pitanje da li je i živ, on je postao Amer. Kažu da je lova u pitanju, svejedno se to ne bih od njega nadala.Nemam nikoga nazvati. Nikoga da vrišti skupa samnom. Muž je došao doma. "Šta je, nestalo im love pa malo na turneju" . Bit će da je tako. Negdje sam pročitala da svaki put kad je švorc, Francis Black izda nekakav The best off.. On šuti. Jede. Ja mu govorim da nisam nikad nigdje išla. Na Tv-u najava za Depeshe Mode. Evo ti Depešovaca, jel možda hoćeš i to vidjeti? Neću, Jan je sad premali. I nemam novaca. sigurno su sve ulaznice rasprodane. Vidim da me zajebava. Ha-ha, jako smiješno. I ti bi išla gledati Piksize. Jel znaš koliko ima posla još na kući, tko će ti djecu čuvati, ništa ti ne misliš, hop, pa u Zagreb. Nisam nikad nigdje bila, nikad. Pa bila si u Slatini. Super, Daleka Obala, Kud Idioti i Hladno Pivo. SEstra je išla svugdje. Bila je dva puta na Future Shocku. Pa mogla si ići, bilo je koncerata u Zagrebu. Da, bilo je, ali kad? Dok sam izlazila, bili smo kao opasna zemlja. Kad sam se udala svi su počeli dolaziti ovamo. I ništa mi nije bilo tako napeto da zapalim u Zagreb.On se kiselo smije. Heh, pa šta da ti ja radim? Pa, ništa. Pusti me na miru. Ja zamišljam kako će to biti, kako ću poslije čitati na netu da je to bio najbolji koncert u svemiru, zamišljam spodobe u crnom, zamišljam ljude od četiri banke i klince od petnaest, zamišljam gužvu, osjećam miris trave, pivo u potocima. A što mi to vrijedi. Ja sam sada mama. Ali ja sam i dalje čovjek. I dalje se vrte Ekatarina i Pixies dok nešto radim. Samo što se sada subotom navečer ne spremam za izlazak, već čistim grincajg za nedjeljnu juhu. Gledam kako gospodin Zdravi Razum jede. I ja bih mogla malo. Od sutra obavezno idemo na sirovu mrkvu i kuhana jaja. Znaš šta stari, ako budem svaki mjesec sklonila 40-50 kuna, neću ni osjetiti taj trošak. A zbilja bih voljela vidjeti. Pa znaš kako sam luda za njima. Ja ti kažem da to nije to. Jedno je bilo krajem osamdesetih, a drugo sad. Koliko je samo vremena od tada prošlo! Više to nije to. Ma znam, ali kad tako želim ići. I ti misliš da ćeš doći u Zagreb, to "obaviti" i onda nazad. Bit ćeš umorna, gdje ćeš onda? Smucat se po kolodvoru? Hoćeš da čitaju o tebi u Crnoj kronici? Kod Nade ne možeš. Kako bi to onda izgledalo, da ideš kod nje samo kad ti nešto treba. Tanja je u Studentskom domu, da je negdje na stanu mogla bi tamo spavati. Je, u pravu je. Ali ja želim ići. Ako ne odem, i budem onda danima gledala na svim programima najave, pa dođe dan koncerta, napirlitana klinka koja nije nikad ni čula za njih će reći "kultni bend koji je žario i palio", onda ću pošiziti. Zbog tog "žario i palio", i zbog tog što će se ta ista klinka muvati negdje iza stagea sa press iskaznicom, javljat se "uživo", nabrojati njihove albume i naravno, krivo izgovoriti, pa ću ja vikati "Kozo, nije Surfer Roza" nego "Rosa", muž će reći da sam luđakinja i da bez veze vičem jer "me mala ne čuje-"i jer će se kadrovi koncerta pojaviti i u Dnevniku, a ja ću onda ugasiti TV. Zašto nisu došli lani? Zašto su onda bili samo u Sloveniji? Da su došli u Zagreb, ne bi bilo razmišljanja. Ulaznicu bih kupila među prvima.
