Imate novu poruku
ovo moram napisati
Nisam neki tip od mobitela. Većina poruka koje mi stižu su od banke. Viđam ljude koji po cijeli dan nekog vraga tipkaju, stižu im poruke, pa tipkaju opet, pa šalju i tako u krug. Ja sam totalna suprotnost. Da nema ove banke i Obavijesti o mom tekućem računu, rekla bih da imam svega nekoliko poruka u mobitelu. Ovaj koji sad imam je neki simens. Imala sam prije onaj pretpotopni preklopni erikson (uopće ne znam ni kako se pišu ti nazivi, niti me zanima), i za Božić prije dvije godine, ja sam dobila od muža novi sa kamerom i sto drugih funkcija koje uopće ne koristim, ne znam ih koristiti, i ne zanimaju me. Bila sam ljuta zbog tog dara. Ja sam htjela neku knjigu ili kakvu kozmetiku. Prodala sam stari erikson, uslikala djecu par puta, i to je to. Dok sam radila, služio mi je umjesto vekerice. Odmah prvi dan sam zaspala, nisam znala namjestiti budilicu, došla sam sa sat vremena zakašnjenja na posao, bila glavni predmet zajebancije cijeli dan, a kad radite sa puno ljudi, od kojih su mnogi muškarci, onda krenu razne dvosmislene pričice zašto sam zaspala, "tko je lego na gaće" i slično, dok ne dođe nova žrtva koja kasni na posao. Tako, to vam je moj odnos sa mobitelom. Jedna sam od rijetkih kojima je to muka koju uvijek traže po kući, pa ju nađu tek nakon poziva sa fiksnom telefona, ukoliko ne iscuri baterija. Da, i to punjenje mi ide na živce. Meni mobitel zbilja služi samo za hitne pozive kad sam negdje vani, ili na putu. Za čas prođe onih nekoliko mjeseci kad moram obnoviti bon. Tako.
I sad šta sam ja htjela? Prvo i prvo, vidjeli ste kakakv sam očajan mobitelac. Sad slijedi nastavak; prije godinu dana, žena od jednog mog dragog rođaka rodila. I ja i muž nakon 3 mjeseca odlučimo otići kod njih u babinje. Kako je ovdje jako bitno da se nekome odužiš i slično, a oni meni nisu bili "dužni", jako su se začudili kad smo se suprug i ja pojavili sa punim vrećicama, robicom i novcem koji smo stavili bebi pod jastuk. Nisu oni znali da sam većinu toga kupila u Austriji na nekom sniženju, mada je sve bilo jako lijepo. Možda se u tim rozim stvarčicama ogledala moja želja za curicom. Ne znam. U svakom slučaju, stric je navodno plakao kad smo mi otišli, dizao u nebesa mene i mog muža i tako. Ja sam rodila prije četiri mjeseca, i bili oni meni na babinjama da "se oduže". Žena od mog dragog bratića je bila opet trudna i trebala je roditi za par tjedana. Rodila ona dečka, vidjeli se slučajno kod doktora i pita ona mene kad ću doći. A čuj bejbe, doći ću, ali moj muž je upravo u gipsu, imam dvoje djece, čim se on oporavi idemo delati na kuću, moram se brinuti i o djeci i o njemu, u svakom slučaju ću doći, a kad, e ne znam. I tako to bi.
Nakon par dana su krenule njene poruke. Pitala me je kad ćemo doći. Rekla sam da ne znam, ali ću joj se javiti. Da vas sad ne tušim, poruke su dolazile svaki drugi dan, a nakon Uskrsa svaki dan, i to nekoliko puta. Čestitala mi je blagdan i pitala kad ću doći. Onda su krenule poruke tipa da kako sam ja, muž i klinci i hoćemo li doći danas, a ako budemo dolazili, kad točno, i slično. Meni ni na kraj pameti nije bilo da dolazim zbog silnih obaveza, ali sam mislila doći svakako, pa mi je to počelo lagano ići na živce. Onda bi došla poruka "Kako si ?". A ova ne zna koji sam ja zagriženi antimobitelac, pa joj ne bih odgovorila, a ako bih, onda bi slijedilo "Hoćete li doći danas ? ". Jednom sam popizdila i napisala joj da mi muž sad radi drugu smjenu, da radi i vikend, a u subotu poslije ide delati na kuću, slobodni smo u nedjelju. Ona je rekla da oni ne mogu u nedjelju jer su "zauzeti" što god to značilo. Ja sam joj onda napisala "Pa reci više onda kad želiš da dođemo?". Kao može bilo koji drugi dan, ali poslije pet, kad moj dragi bratić dolazi sa posla. Već sam počela sumnjati u zdravi razum mog bratića, i pitati se kojeg je to daveža dosadnog oženio. Dobro, prošao taj tjedan, muž došao s posla u nedjelju i kaže da bi mogli do ovih. Ja mu velim da su oni rekli kako su zauzeti. Ode on sa klincima vani, ja odmah usisavač i krpu u ruke da dovedem stan u red. Stiže poruka. Oni su sad slobodni POLA SATA, pa mi MOŽEMO doći. Ja popizdila. Ma tko si ti kozo jedna da meni sad pišeš raspored šta ću ja raditi, jel ti misliš da si mi ti numero uno stvar na svijetu ?!!! Ti ćeš meni izigravati Anu Karenjinu ili koga već, pa ono, danas nam je dan za primanje, i Naša Visost će odvojiti pola sata svog dragocjenog vremena za goste. Ma odjebi u skokovima! Bila sam ljuta ko ris. Nisam joj odgovorila ni tad, ni nakon pola sata. Sutradan opet ispočetka. Stiglo je nekoliko poruka, i kad sam joj ja rekla da radim u bašči (znači moram završiti posao, doći ovamo, istuširati se, spremiti djecu), muž frajka sa mojim tatom,..... pitala je kad ćemo doći! Onda je nazvala i pustila da jednom odzvoni i prekinula. A ja sam sisala veslo ! Nisam luda da ju zovem, zato je odmah i prekinula da bi bio zabilježen poziv, pa da moram nazvati. I uvijek je u tim porukama bilo "hitno mi javi", "odmah" i slične trice. kaže mi stara da koji joj je klinac jer "ja nisam njoj dužna" ja joj velim da mi to zbilja nije bitno, jer se ne radi o njoj nego o bratiću, pa kaže ona ajd otiđite da ju više skinite sa dnevnog reda. Pošaljem ja poruku, naglašavajući gužvu u kojoj sam cijeli dan, da mogu doći u osam. Može. Krenuli mi autom, kad smo ulazili u njihovu ulicu bilo je već 7:40, dok smo se vozili stigle su tri poruke i jedan prekinuti poziv. "Da li dolazimo ? ". Da dolazimo, antikriste jedan, davežu jedan glupi, kozo nad kozama ! Nisam joj poslala ništa nazad.Dobila sam želju da se vratim, nazovem ju i pitam zna li ona što je to lobotomija, i da li je možda imala sličan zahvat. Došli tamo, obavili to čudo i došli doma. Najzad imam svoj mir. Izbrisala sam svaku uspomenu na te poruke, mada sam i prije stalno brisala, sad ih je bilo ostalo najmanje 20 ! Bez komentara.
Ni muž, ni ja, ni mama, ni svekrva, nikom nije jasno koji je vrag bio ovoj ženi. Ubila me je u pojam. Ubila mi je svaku želju da opet odem tamo. A bratić mi je stvarno legenda od čovjeka, dobar kao kruh, a kojeg je gnjavatora oženio! E majko moja!
Tako, samo da nekom kažem
