Sad imam 87
Naslov sve govori, a kako sam danas na voćnom danu, sutra će biti, vjerujem, i 86. Yess!! E, što bih ja htjela. Ima vam jedan natječaj za priče. Ekranov. Ja poslala dvije. Obje su dobre, i među najboljih su 200 priča od 1500-1600. Izdat će knjigu u kojoj će biti najboljih sto.
Moje priče se zovu "Na moru sa malim" I "Ona je velika". Ako netko želi učiniti dobro djelo, može mi dati dobru ocjenu. Ustvari, mislim da su to zbilja dobre priče.
Eventualni glasač mora ocijeniti svih 200 priča. Postoje i nagrade, izvlače se sretni glasači.
evo linka ako bude htio šljakati.
toliko
http://ekran-price.iskon.hr/ocjenjivanje/
One gluposti, Karitas i još ponešto,.... 23.04.2006.
Ošla meni jedna kila, sad imam 88, ravno. A sjetila sam se nečeg, pa evo posta, nema veze sa mršavljenjem, nego ....
Neki dan sam gledala na TV-u intervju sa nekim srpskim pjevačem. Pa je on rekao za rat "one gluposti". Ja na te riječi pošizim. Od kosmopolita postanem Tomson. Nisam ziher kako se točno piše, ali ste skužili. Ne znam da li je itko od vas išao u Srbiju. Onako kod rođaka, u neke svatove ili na groblje. Totalno je drukčije nego kad ideš poslovno. Kad ideš "privatno", onda si zbilja u kontaktu sa običnim, malim ljudima. Suprug i ja smo bili dva puta. Ja sam inače odande. Došla sam u Hrvatsku prije 14 godina. Razlog poznat. Sad se vraćam kao velika, "svoj čovjek" reko bi netko, ali ovaj put sa pratnjom. Pratnja je "domorodac-Slavonac", moj gospon suprug. Malo nas je trta jer idemo "tamo". Preko. Kako će biti na granici ? Sve okej, kao da idemo u Osijek, zezali se sa carinicima, popričali o nula promila i hands free uređajima koje imaju svi Krokani kad prelaze granicu. Velim cariniku da to nije ništa posebno. Ima to i kod njih. Sjećam se da je Vojvodina prije bila u rangu Slovenije i naprednih dijelova Hrvatske.
-Pa imate to i vi ovdje. Niste Bangladeš. Sjećam se....
- Imamo, moj sin ima. Ali spram vas gospođo, mi smo vam pravi Bangladeš, Di smo mi od vas. Kakva samo dobra kola imate. Svi.
-Joj gospon, pola, i više nego pola vam je to na kredit. Većina živi na kredit....
-Jeste, jeste, kad imate kredita. Neznam kolika vam je plata, a cene su kod nas samo malo niže. A mogu da se kladim da je vaša plata duplo veća od moje. A koliko samo kredita imate raznih ! A kad će to kod nas ? Di ste bre vi ošli, sad ćete i u Uniju....
-A nije to baš tako. Svugdje vam ima sirotinje, ovo čudo moramo imati da nas ne oderu za petsto kuna.
-Ma znam ja sve to. Ali, gde bi naši to hteli nositi. Vi imate kulturu (ajooooj- ja i suprug se pogledavamo) bio sam ja kao dete u Zagrebu ! Išo sam svake godine sa firmom na more u Rovinj. Eeeeeh. Ma svi ste ko iz Zvezdanih staza. E di smo mi od Evrope ! I šta kažeš, pola kune za plastičnu flašu. Kad će to kod nas. Kad ? Nikad. Aj burazeru, vozi. Prijatno!
Vozimo se autocestom. Sorry, autoputom. Prazan. Skupa cestarina.Tu i tamo nas pretekne neki Turčin ili domaći u bijesnoj makini. Naiđe koja hrvatska tablica. I to ne samo slavonske rege, nego i Split, Pula, Dubrovnik. U daljini Fruška Gora, a oko nas polja. Crna. Zaboravila sam kako je tamo zemlja crna. Zbilja. Kao tinta. Ja i muž pričamo i uspoređujemo sa našom plodnom slavonskom ilovačom. Jebate ćuk, sad mi je jasno zašto oni u poljoprivrednoj emisiji stalno govore da će nas jednom Vojvodina progutati kad i oni uđu u Uniju. Ali do tad je daleko. I mi u Uniji, a kamoli oni. Sjećam se kako je to nekad bilo lijepo i bogato. Sad je jad i bijeda.
Preskačem sad plač, kuknjavu, lelekanje i ostalo što ide kad se vidi rodbina nakon 14 godina. O čemu ljudi pričaju: Evo svi pričaju o nekoj FISKALNOJ KASI. To vam je nešto kao PDV. Uvode im, ili su im već uveli, nisam sigurna.Govori gazda nekog kafića. Kako on sad mora unaprijed plaćati porez, da mora uzeti kompjutersku kasu, izdavati račune za običnu kiselu vodu, da mora imati papire, voditi knjige. Da sve mora ići preko papira. Pa on će propasti. A kako si radio do sad? E jebiga zemljakinjo, padne sa kamiona. Smijemo se. Priča da dila neko osiguranje, i svima naređuje da šute kad mi govorimo o obveznom II mirovinskom stupu. Vidiš, vidiš, a svi mi kažu da sam ja lud. A kod vas to svi imaju. Ne možemo mu objasniti da je to nešto drukčije. Ja kažem da sam otvorila račun za III dobrovoljni stup. Onda kad sam dobila povrat poreza. Kažemo da mi svi manje-više prijavljujemo porez ako mislimo da ćemo nešto dobiti nazad. On maše glavom i već klasično "kad će to kod nas". Ne možemo ih uvjeriti da Hrvatska nije med i mlijeko. Daleko od toga. " A kako svi imate dobra kola ? Kako?" Ne vrijedi. Svi pričamo u isti glas, prebacujemo se sa teme na temu, pričamo o bivšim stanovnicima, gdje je tko u Hrvatskoj ili dalje, kako se snašao, kako su djeca, da li su već veliki, kakva "kola voze" i slično. Gladni su vijesti. Nigdje ne idu. Da bi otišli u Mađarsku, moraju imati vizu. Mi smo svugdje bili. Proputovali pola Europe. Negdje idemo samo sa "ličnom kartom". Baš u tu Mađarsku za koju oni moraju vaditi vizu. Nekad skoknemo na kupanje, ili prije u disko u Pečuh, kad smo izlazili. Ja ne mogu zamisliti kako je živjeti u izolaciji. Oni žive. Moraju. Dobiti vizu neke zapadne zemlje je ravno zgoditku na lutriji. Tako bar pričaju.Ogromni redovi pred našom ambasadom u Beogradu.Većina uđe u Hrvatsku na temelju neke pogranične iskaznice, i mogu sa njom do Osijeka. Naravno da nastave do Virovitice ili Zagreba, i mole Boga da ne naiđe policija. Svi pitaju o domovnici. Čak i "najradikalniji radikali" u mjestu kopaju po dokumentima, penju se na tavan i traže di je onaj papir gdje piše da je baba Ana bila Hrvatica. Ali nitko ne planira nešto previše sa Hrvatskom. On bi odmah pravac Nemačka ili Švajcarska. Ima tamo tetku i teču. Sjećam se 91. i tih istih koji sad kopaju po tavanu. Nije važno. Suprug i ja ne pričamo o ratu. Znamo kako je tamo kod njih, da su godinama živjeli u medijskoj izolaciji. Tek sad polako, polako izlazi na vidjelo Srebrenica, Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo. Vječne polemike kod njih na TV-u. Neki se stide. Ne žele pričati o ratu. O tome otkud im televizor i video. Većina ne želi prihvatiti činjenice. Negiraju ih, to se nije dogodilo.I bolje je ne ulaziti u bilo kakve rasprave. Nema smisla. Ionako smo došli u posjet rodbini. Ali htjeli ne htjeli, uvijek se uvuče u priču taj rat. I onda čuješ jednu frazu na koju ja pošizim. Rat nazivaju "one gluposti". Ja, dok se govori o "Onim glupostima" sa facom pokeraša, sad popuštam, stišćem zube. Muž me trkne nogom ispod stola. Nismo došli zato ovamo. Smirim se. Taj, koji je spomenuo "one gluposti", bez obzira da li je Srbin, Hrvat, Slovak ili nešto deseto, nastavlja pričati i stalno "one gluposti, one gluposti". Kakve gluposti, vama su to gluposti! Vama je Ovčara "one gluposti". Šutim. Prebacujemo se na drugo. Opet u priču ulazi nestašica, kriza, naftni embargo i "one gluposti". Gospodine dragi, nisu vam to gluposti. Na Papuku su bili puni podrumi leševa. I dalje šutim. Želim izaći van. Pričaju o bombardovanju i kako im je bilo teško. Gospodo draga, bilo vam je teško kad su vas bombardirali, a kako je bilo našima ? Najgore je bilo kad su otišli avioni. Onda su kretale bradonje iz Belih orlova. Šutim. Pričaju kako je neki Grk otvorio fabriku sladoleda. Da ih cijedi, da rade za neku siću, jel imate vi Grka ? Nemamo, nemaju Grci što raditi kod nas. Imamo mi "svoje Grke" iz Širokog Brijega. Ne kuže. Objasnimo im o čemu se radi. Smijeh. E onda su ti "vaši Grci" male bebe spram onog što se desilo kod nas. Govore o Miloševićevoj obitelji. O Miri koja im je u Pančevo dovukla Kineze. Psuju Kineze, Miru i cijelu familiju. I opet priča o dokumentima. Kako to zapravo ide ? Mogu li se prijaviti kod nas, kao podstanari ? Pa da onda mi skupljamo račune za svaki slučaj, ako bude policija nešto tražila, da kažemo da su otišli u goste u susjedno selo. Navodno to traje oko godinu dana. Neće oni praviti nikakve probleme, jer im papiri trebaju da idu dalje. Svi imaju grozne zube. Ili ih uopće ni nemaju. Gledam žensku koja je mlađa od mene i fale joj sjekutići. Njen muž ima nešto krnjaka, naslage na desnima. Svi puše. I muž i ja smo pušači, ali ovi strašno, strašno puno puše. Užas jedan. Cigarete su jako jeftine. Na TV-u piči "Pink". Program gdje non stop udaraju cajke, razgovori sa tim cajkama i meksičke sapunice. Kod nas ima nekoliko tih sapunica, i mislim si često pisati neku peticiju da se smanji to smeće na TV-u, ali kod njih je katastrofa. Cajke, više gole nego odjevene, napumpani silikoni pršte na sve strane, ženska me pita da li želim slušati Karleušu. Šta ti je to ? Ma Karleuša, ona ti je super. Velim da mi ne slušamo narodnjake, da doduše kod nas postoje ti narodnjački klubovi, čak i u Zagrebu, da pola mladih sluša narodnjake, ali mi ne. A, ništa onda, veli ona. A baš je super! Neka ti je, mi to ne slušamo. Evo finjaka Hrvata, stara bečka škola. Ha-ha, jako smiješno. Svi se utišavaju. Počinje neka humoristična emisija. E, ovo ti je da krepaš. Očekujem nekadašnji humor, fore, igru riječi i ostalo, već se pripremam na salve smijeha, nešto kao Radovan Treći, ali ništa. Ti samo pičkaraju i kurac im ne izlazi iz usta. To meni uopće nije smiješno. Nije, zbilja nije. Ovi se kotrljaju od smijeha, neka Ciganka nešto kao gata nekom tipu, pa on nju hoće cipelom po glavi, pa u pičku materinu, puši kurac,ovo-ono. Sama sebi lagano idem na živce, htjela ne htjela, ispadam strašno fina. Ja?
I kako ovi novi, ovi što su došli umjesto nas, pitam. Ženska priča da se stanovništvo u mestu poduplalo. Izbeglice. Mrze ih. Sve izbeglice rade, zato imaju takvu užasnu nezaposlenost. Kako su se uklopili? Ma svakako. Ovi neki iz Slavonije i Zagreba, tako-tako. Ustvari, čim su došli, odmah su hteli da vladaju, a znaš ti kakvi su Sremci, neš majci. Pa je bilo svega, i tučnjava, i noževa, i tako. Onda se videlo ko je kakav, čuli smo kako su tamo preko živeli. I nekako su se uklopili, mada nisu prihvatili naš mentalitet. To ti je sve nešto drčno. Samo bi se tukli i hteli bi da vladaju. Ajde de, ovi iz Slavonije i Zagreba, još nekako. Ali Dalmatinci ! Koji Dalmatinci, kakvi Dalmatinci? Ma ovi iz Knina, Drniša i ostala banda. Ovi što su došli posle Oluje. To si trebala da vidiš. Fala Bogu što ste ošli. Izbacivalo ljude iz kuća, tri dana nismo imali telefona. Onda je tu jedan naš čovek, Srbin, išao po sina u Novi Sad, on je u specijalcima. Pa kad su oni došli i uvatili da perjaju ! Svi su morali da izađu iz hrvatskih kuća. Ali bilo je užasno. Neki su ostali. Poprodavali kuće u Hrvatskoj i ovde kupili placeve. Kažu da je Hrvatska naprednija jer raspolaže sa njihovom ostavljenom imovinom. Videćeš, ima par novih ulica. To ti je jedna banda. Jedu jagnjetinu. To nije videlo ni sveta ni kulture. Znaš kad su ono ovde dolazili iz Bosne i iz Dalmacije, pa ljudi se spametovali, prihvatili ovaj ravničarski način života, a ovo, majko moja ! Banda-banda. Ništa oni ne primaju. Ali bogami hoće da prime Karitas. Kakav Karitas? Ma Karitas, kod velečasnog. Dolazi kod velečasnog Ive pomoć iz Hrvatske i od svugde. Dolaze drva, brašno, i da vidiš samo. Oni koji su bacali bombe Hrvatima, onda kad ste ošli, ti su sad prvi u redu kod velečasnog. I izbeglice. Prvo su se kurčili, mahali zastavama, a onda, kad je nestalo maraka, onda su se upisali kod velečasnog za Karitas. Ajd sad probaj na katoličku crkvu napisati sprejem "Javna kuća". Dobio bi po tamburi od nekog iz Benkovca. Prvo su ti, moja draga, na spisku izbeglice, a Hrvati zadnji. Neki ni ne dobiju ništa. Kad je katolički Božić, sva deca dobiju paketiće iz Hrvatske. Svi, i Srbi i Hrvati. Ma jel bogati ?pitam. Da, da, izbeglice prve. A kad su bile one gluposti......
Danas starta disciplina
ovako; rodila sam prije četiri mjeseca. Na posao se vraćam u siječnju. Je, to je daleko, ali je i veliki broj kila koji moram skinuti. Za sada želim doći do čarobne brojke 80. A onda će to krenuti nadam se, prema 70. Čitam blogove cura, koje po mom mišljenju, nemaju što skidati. Ali tko sam ja da solim nekome pamet. I sama sam nekada na visinu 175 imala 54 kile i bila sam si tenk. Sad sam zbilja tenk. Teško je u dojenje uvući bilo kakvu dijetu, ustvari, to ne želim, ali želim biti lijepa mama. DA me se moja djeca ne stide. Kako je to bilo super kad je stariji sin znao reći "Mama, ti si lijepa"... Je, on je moje dijete, i ne može biti objektivan, ali ja sam zbilja bila lijepa sa 70 kila. I bolje sam izgledala nego kad sam bila djevojka, jer sam tad, kad je to bilo, prije godinu dana, izgledala full ženstveno u trapericama i uskoj majici. Imala sam velike grudi, fino oblikovan struk i bedra, u suknji komad samo takav, utegnuta, .... nekad bilo.
Želim opet!
toliko
