< rujan, 2011  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Opis bloga

Jedan na jedan, "ja" vs. ja


Counter

Website Counter


Quod me nutrit me destruit

Visina:168cm
Tezina:48-50kg
Mjere:86-59-89
Godine:22

DiT:
-nalazi se u zacaranom krugu anoreksije, s vrlo rijetkim fazama bulimije
-neuspjesno pokusava pronaci izlaz
-studira ekonomiju
-sminkerica i veliki ovisnik o shoppingu
-al zato vise nema decka metalca:-)
-perfekcionistica
-voli citati
-Hessea posebno
-vjeciti je filozof
-jednog ce dana napisati knjigu( o objavljivanju iste dobro ce razmisliti)



Trenutno najbolje opisuje ono sto osjecam:

Please die ana
For as long as you’re here we’re not
You make the sound of laughter
And sharpened nails seem softer

And I need you now somehow
And I need you now somehow

Open fire on the needs designed
On my knees for you
Open fire on my knees desires
What I need from you

Imagine a pageant
In my head the flesh seems thicker
Sandpaper tears corrode the filth

And I need you now somehow
And I need you now somehow

Open fire on the needs designed
On my knees for you
Open fire on my knees desires
What I need from you

And you’re my obsession
I love you to the bones
And ana wrecks your life
Like an anorexia life

Open fire on the needs designed
On my knees for you
Open fire on my knees desires
What I need from you
Open fire on the needs designed
Open fire on my knees desires
On my knees for you



Čitam:

Anna
Anne
Broken_Ariel
Ana*Angelique
Debela leptirica(Mateja)
Holy
Rexia
Lutka sa naslovne strane
Crvena
Ledolina/Nimfeta
Psihosavrsenstvo
Raven
Shizofrenia
Sweetana
Tender

Samo mali djelic onih koje volim:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time... "
(Herman Hesse)


"Jučer sam bio pametan. Stoga sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar. Stoga mijenjam sebe."
(Sri Chinmoy)


"Čovjek bez mašte je čovjek bez krila."
(Muhammad Ali)


"Dobrota u riječima stvara povjerenje.
Dobrota u mislima stvara dubinu.
Dobrota u davanju stvara ljubav."
(Leo Tse)


"Carstvo može biti povjereno samo čovjeku koji voli svijet jednako kao i svoje tijelo."
(Leo Tse)


"Čovjek često postaje ono što o sebi misli. Ako budem stalno ponavljao kako neke stvari ne mogu napraviti, vjerojatno je da i neću moći. Suprotno tome, ako vjerujem da mogu, sigurno ću steći sposobnost da to i napravim."
(Mahatma Gandhi)


"Da, recite da sebi, svojoj izdvojenosti, svojim osjećajima, svojoj sudbini! nema drugog puta. ne znam kuda on vodi, ali vodi u život, u zbilju, u ono goruće i nužno. možete ga smatrati nepodnošljivim i oduzeti si život. svatko ima tu mogućnost i pomisao na nju često nam godi, meni također. ali vi ne možete uteći s tog puta nekom odlukom, izdajom vlastite sudbine i smisla, pridruživanjem "normalnima". to ne bi dugo potrajalo i bacilo bi vas u još veći očaj od sadašnjega."
(H.Hesse)


"Svi su ljudi rođeni originalni, kako to da umiru kao kopije?"
(Young)


"Prepreke su one zastrašujuće stvari koje vidimo kada odvratimo pažnju od naših ciljeva. "
(Henry Ford)


"Težite za uspjehom, a ne za perfekcionizmom. Nikada ne odustajte od svojega prava da budete u krivu, jer tada ćete izgubiti sposobnost da učite nove stvari i krećete naprijed u svom životu. Zapamtite da se iza perfekcionizma uvijek krije strah. Suočite li se sa vlastitim strahovima i dopustite si da budete ljudsko biće, to će vas, paradoksalno, učiniti sretnijom i produktivnijom osobom."
(Dr. David M. Burns )


"U svijetu bez iluzija covjek je stranac."
(A. Camus)


Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
(A.G. Matos)


Sada,
kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svađali i da smo bili krivi.

Požurimo,
s danima i danima sto će doći
požurimo sa shvaćanjima,
sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke bit će prekratke,
a noge premorene da se vratiš.

Bit će kasno,
možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života
i neizrečene tajne htjeti jedno drugome da kažemo,
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve
što ćemo jedno drugome moći dati...

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde
koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se,
jednom ćeš se zaljubiti
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi
podsjećati na mene.

Ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam!

Život je borba - nastoj pobijediti.
Ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve.
Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati... Osjećat ću tugu
jer sam tebe voljela.
Bit će to ironija tuge.

Nestat će sjaja u travi.
Nestat će veličanstvenosti svijeta.
Ostat će samo blijeda slika
onoga što je prošlo.
(W.Wordsworth)

nedjelja, 25.09.2011.

"Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti." e

Nekoć davno, nisam voljela nedjelje.
I sad protrnem kad se sjetim tjeskobe koja bi se, poput teškog oblaka, nadvila nad mene. Izlazaka iz stana samo da bih nabavila još hrane koja će završiti u wc školjci, još cigareta čiji će dim zamagliti dnevni boravak i prikriti malu, drhtavu pojavu sklupčanu u kutu kauča. Omote od čokolada. Poluprazne kutije tableta. Suze koje su odavno presušile. Samo konstantna, tupa bol.
Nekoć davno, nisam voljela nedjelje jer sam izgubila Njega.
I svi su govorili ne budi smiješna, proći će. Boljet će, ali prestat će. I svaki sam dan navlačila masku, nabacila lažan osmijeh i odmahivala rukom. Bila sam stalni gost najboljih tuluma u gradu, dolazila bih prva, odlazila zadnja i plesala, plesala, plesala...Omamljena alkoholom i utješena zagrljajem najzgodnijeg prisutnog dečka, tamo na onom antiknom kauču nečije bake u centru grada, uspješno bih popunjavala prazninu koja me razdirala iznutra, svaki put kad bih ostala sama.
I zato, nekoć davno, nisam voljela nedjelje.
Jer kad bi se ugasila svjetla pozornice, a svjetla grada zamijenio izlazak sunca, ona je i dalje bila tu. Širila se postupno, korak po korak, kao dobro uvježbani lopov, sve dok ne bi preplavila zadnji atom moga tijela.
I svaka je bila gora od prethodne, ta prokleta nedjelja.
Ali, život piše romane. I on se vratio. On, ali neki novi, drukčiji, bolji. Vratila sam mu se u onom trenutku kad sam shvatila da me doručak u krevetu, kavica pod ružicama i sanjarenje o boljoj buducnosti u kući najzgodnijeg dečka u gradu ne ispunjavaju apsolutno ničim. Iako je naša slika bila gotovo idilična, ja u bijeloj spavaćici, još polusnena i bosa, on i njegov savršen osmijeh i pozadina talijanskog milijunaša na tv-u( jer on ponvlja talijanski), to nije bila slika koja me ostavila bez daha.
I evo me, godinu dana poslije.
Na kauču, u čijem sam se kutu tako često znala sklupčati i plakati dok jednostavno ne presušim, leži on. Odmara poslije kaloričnog ručka kojeg sam skuhala samo za njega. Glavni začin-ljubav, puno ljubavi. Povraćanje nakon jela-nepoznanica. Biti će uskoro godina dana da dijelimo apsolutno sve. Od šalice za kavu, do najintimnijih pojedinosti. Godina dana da živimo zajedno.
Od prve noći koju sam provela s njim, jedno sam znala-to je čovjek za kojeg ću se udati.
I kad smo prekinuli, ništa mi nije bilo jasno-jer to je čovjek za kojeg ću se udati.
A kad smo pokupili krhotine i krenuli ponovo...sve je sjelo na svoje mjesto. Jednostavno, glatko i savršeno-kao dvije polovice koje jedna drugoj pripadaju.
Stanje na vagi-nepoznato.
Ne važem se više svaki dan. Zapravo, ne važem se uopće. Ako me pamćenje dobro služi, 53 kg. 53 kg. čiste sreće. Znači li to da sam napokon ozdravila ili da zapravo nikad ni nisam bila bolesna?
Prijateljstva. Netko je jednom rekao da partneri dođu i prođu, a prijatelji ostaju zauvijek. Zašto me taj netko nije upozorio da i prijatelji odlaze, ponekad brže i češće nego partneri? Zašto mi nije šapnuo da je ožiljak koji ti zada prijatelj trajan? I da boli više nego nedjelje koje su me, nekoć davno, paralizirale?
Nema veze.
Danas volim nedjelje.
"Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti."



| komentari (10) | print | # |

<< Arhiva >>