< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Opis bloga

Jedan na jedan, "ja" vs. ja


Counter

Website Counter


Quod me nutrit me destruit

Visina:168cm
Tezina:48-50kg
Mjere:86-59-89
Godine:22

DiT:
-nalazi se u zacaranom krugu anoreksije, s vrlo rijetkim fazama bulimije
-neuspjesno pokusava pronaci izlaz
-studira ekonomiju
-sminkerica i veliki ovisnik o shoppingu
-al zato vise nema decka metalca:-)
-perfekcionistica
-voli citati
-Hessea posebno
-vjeciti je filozof
-jednog ce dana napisati knjigu( o objavljivanju iste dobro ce razmisliti)



Trenutno najbolje opisuje ono sto osjecam:

Please die ana
For as long as you’re here we’re not
You make the sound of laughter
And sharpened nails seem softer

And I need you now somehow
And I need you now somehow

Open fire on the needs designed
On my knees for you
Open fire on my knees desires
What I need from you

Imagine a pageant
In my head the flesh seems thicker
Sandpaper tears corrode the filth

And I need you now somehow
And I need you now somehow

Open fire on the needs designed
On my knees for you
Open fire on my knees desires
What I need from you

And you’re my obsession
I love you to the bones
And ana wrecks your life
Like an anorexia life

Open fire on the needs designed
On my knees for you
Open fire on my knees desires
What I need from you
Open fire on the needs designed
Open fire on my knees desires
On my knees for you



Čitam:

Anna
Anne
Broken_Ariel
Ana*Angelique
Debela leptirica(Mateja)
Holy
Rexia
Lutka sa naslovne strane
Crvena
Ledolina/Nimfeta
Psihosavrsenstvo
Raven
Shizofrenia
Sweetana
Tender

Samo mali djelic onih koje volim:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time... "
(Herman Hesse)


"Jučer sam bio pametan. Stoga sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar. Stoga mijenjam sebe."
(Sri Chinmoy)


"Čovjek bez mašte je čovjek bez krila."
(Muhammad Ali)


"Dobrota u riječima stvara povjerenje.
Dobrota u mislima stvara dubinu.
Dobrota u davanju stvara ljubav."
(Leo Tse)


"Carstvo može biti povjereno samo čovjeku koji voli svijet jednako kao i svoje tijelo."
(Leo Tse)


"Čovjek često postaje ono što o sebi misli. Ako budem stalno ponavljao kako neke stvari ne mogu napraviti, vjerojatno je da i neću moći. Suprotno tome, ako vjerujem da mogu, sigurno ću steći sposobnost da to i napravim."
(Mahatma Gandhi)


"Da, recite da sebi, svojoj izdvojenosti, svojim osjećajima, svojoj sudbini! nema drugog puta. ne znam kuda on vodi, ali vodi u život, u zbilju, u ono goruće i nužno. možete ga smatrati nepodnošljivim i oduzeti si život. svatko ima tu mogućnost i pomisao na nju često nam godi, meni također. ali vi ne možete uteći s tog puta nekom odlukom, izdajom vlastite sudbine i smisla, pridruživanjem "normalnima". to ne bi dugo potrajalo i bacilo bi vas u još veći očaj od sadašnjega."
(H.Hesse)


"Svi su ljudi rođeni originalni, kako to da umiru kao kopije?"
(Young)


"Prepreke su one zastrašujuće stvari koje vidimo kada odvratimo pažnju od naših ciljeva. "
(Henry Ford)


"Težite za uspjehom, a ne za perfekcionizmom. Nikada ne odustajte od svojega prava da budete u krivu, jer tada ćete izgubiti sposobnost da učite nove stvari i krećete naprijed u svom životu. Zapamtite da se iza perfekcionizma uvijek krije strah. Suočite li se sa vlastitim strahovima i dopustite si da budete ljudsko biće, to će vas, paradoksalno, učiniti sretnijom i produktivnijom osobom."
(Dr. David M. Burns )


"U svijetu bez iluzija covjek je stranac."
(A. Camus)


Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
(A.G. Matos)


Sada,
kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svađali i da smo bili krivi.

Požurimo,
s danima i danima sto će doći
požurimo sa shvaćanjima,
sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke bit će prekratke,
a noge premorene da se vratiš.

Bit će kasno,
možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života
i neizrečene tajne htjeti jedno drugome da kažemo,
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve
što ćemo jedno drugome moći dati...

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde
koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se,
jednom ćeš se zaljubiti
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi
podsjećati na mene.

Ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam!

Život je borba - nastoj pobijediti.
Ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve.
Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati... Osjećat ću tugu
jer sam tebe voljela.
Bit će to ironija tuge.

Nestat će sjaja u travi.
Nestat će veličanstvenosti svijeta.
Ostat će samo blijeda slika
onoga što je prošlo.
(W.Wordsworth)

nedjelja, 01.08.2010.

Nakon svih ovih godina

Ima li smisla puniti ove retke pateticnim izjavama sto odrazavaju ono moje pravo, duboko, istinsko ja, kad znas da negdje daleko, s druge strane monitora postoji osoba koja halapljivo, sa strascu jednog voajera upija poput spuzve svaku recenicu, svaku misao, trazeci nesto sto ce joj posluziti kao materijal da svoje slobodno vrijeme potrati pricama o meni?
I nije li zalosno sto je ta ista spodoba, poremecenog uma i iskrivljenih vrijednosti osoba koja se nekad nazivala mojom najboljom prijateljicom?
Koliko godina mora proci, koliko se gresaka mora osjetiti na vlastitoj kozi, da bi se, jednom za svagda, naucilo:

"...ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam..."

Bila mi je sestra koju nikad nisam imala. Bila je vise od sestre, moja druga polovica. Dvije godine, bila je sastavni dio mog zivota. Osoba na koju prvu pomislim kad otvorim oci, osoba cija je slika tu kad zatvorim iste.
I pitam se, koliko covjek moze glumiti? Tako promisljeno, proracunato, odvratno i nisko? Koliko, s druge strane, covjek moze biti glup, slijep pored otvorenih ociju, da ne primjeti isto?
Nisam zeljela vidjeti da se, iz dana u dan, pretvara u nesto sto bi trebalo nalikovati meni. Da se drzi kao ja, hoda kao ja, prica kao ja. Sada znam da je bila i ostala obicna malogradjanka kojoj je imponirala cinjenica da se doselila u Zagreb, da joj je prijateljica zagrepcanka. Kako primitivno, kako jadno. Da se srami onoga sto jest.
Mislila je da me zna u dusu, a da je zaista tako vjerujem da bi shvatila da biti ja i nije tako glamurozno kako se na prvi pogled cini. Da i ja imam masku koja me stiti od tuge, razocaranja i povrijedjenosti koju sa sobom donosi ovaj okrutan svijet.
Hranila je i dalje hrani svoj ego ispraznim tracevima. Kad malo bolje razmislim, i nisu tako isprazni. Iz svake njene recenice izlazi ljubomora i zloca. Ono iskonsko, sto me najvise plasi. Pljuje po ljudima s takvim zarom i ogorcenoscu, da bi drugi dan, nasmijesena i nevina, sjedila na kavi s istima. Iznosi tudje tajne, prljave i nimalo ugodne, izlaze ih okrutnom sudu tek povrsnih poznanika.
Tako ogorcena i niskog samopouzdanja, nije racunala na cinjenicu da je i Zagreb, koliko god velik bio, obicno selo. Veliko, ali ipak selo. I da postoje ljudi kao ona, koji ce njezina isprazna naklapanja proslijediti dalje. I oni drugi, kojima je ipak stalo do mene, da mi, iako prekasno, ukazu na potencijalnu opasnost i razocaranje koje dolazi s njom u paketu.
Sve sto sam joj rekla, u najdubljem povjerenju, ona je proslijedila dalje. Svojim poznanicama, jer pravih prijatelja nema. Na svakoj kavi glavna sam joj tema, gdje uvijek i iznova, sa istim zarom secira ono najintimnije. U svojoj plitkosti krivnju svaljuje na mene. Ja sam ta koja joj je okrenula ledja, ja sam dno ovog izopacenog drustva.
Masu sam puta prelazila preko ozbiljnih svadja, masu sam puta pruzala ruku pomirenja, gazila svoj ponos iz nekog glupog uvjerenja da ljudi grijese, da je prijatelj, pravi prijatelj rijetkost koju treba cuvati. Vjerovala sam da je ljudski oprastati.
Presla sam preko izdaje, dopustila sam da pljuje sto po nasim prijateljicama, sto po ljudima o kojima ne zna apsolutno nista. I da sam mrvicu manje inteligentna, dopustila bih si da njena zloca predje na mene. Da i ja postanem tako ogorcena, ljubomorna i plitka. Da vrijedjam one koji su mi pruzili ruku prijateljstva. I umalo sam pokleknula. Koliko god volim za sebe reci da imam svoj stav kojeg je tesko poljuljati, ona je zamalo uspjela.
I mogu samo zahvaliti svemiru, Bogu, svojoj sposobnosti da priznam pogresku i ispricam se za istu i prijateljicama koje su prihvatile moju ispriku, a ono ruzno zakopale u najdublji kutak svoga srca.
Dopustila sam njoj, koja nema apsolutnog pojma kako funkcionira zdrav, normalan odnos izmedju dvoje ljudi da mi drzi predavanja kakva bi trebala biti moja veza. Dopustila sam joj da mi posije sjeme sumnje, da pljuje po njegovim prijateljicama kao po zadnjim kurvama koje samo cekaju priliku da ga odvuku u krevet. Jer da, njoj tako nesigurnoj i posesivnoj nepojmljiva je cinjenica da ljudi imaju prijatelje. Muske ili zenske. Cura koju je vrijedjala gdje god je stigla, i ja skupa s njom, u trenutku zaljubljenosti, zatupljenosti i pomracenosti uma, se ispostavila kao jedna od najdivnijih osoba koje sam ikad upoznala. Provele smo zajedno prekrasnih 10 dana u drustvu zajednicke prijateljice, zblizile se toliko da sam joj povjerila ono najintimnije, sto iznosim samo na stranicama ovog bloga. Pocetni strah od jos jedne izdaje isceznuo je u sekundi, kad me je cvrsto zagrlila dok joj se u ocima odrazavalo razumijevanje, iskrenost i bliskost.
I odavno bih zatvorila to poglavlje zivota, stresla prasinu sa slomljenog srca i krenula dalje, bogatija za jos jedno iskustvo, da nisam saznala nesto sto me je, ovako ranjivu i osjetljivu, dotuklo do kraja. Doticna malogradjanka mi je jednom prilikom, dok smo jos bile kao nokat i prst, u trenutku dok sam bezbrizno spavala kod nje, uzela iz torbe kljuceve od auta i sa svojom se "prijateljicom" odvezla daleko u noc.

I pitam se, sto mislis tko si ti?? S kojim pravom kopas po necijoj torbi, s kojim pravom diras ono najvrijednije sto imam? S kojim pravom, kad znas kakvu mi emotivnu vrijednost predstavlja taj auto? Kako te nije sram, kako mi nakon svega mozes pogledati u oci? Sto si htjela dokazati? Kome? Je li to kompleks sto nemas vlastiti? Jer ruku na srce, uz tolike lazi svojim roditeljima, nisi zasluzila apsolutno nista.

Danima sam sanjala kako joj udaram glavom o zid. I nisam vise mogla izdrzati to ludilo, ispricala sam sve svojim roditeljima. Moj tata je divan, posten covjek, ali kad netko uzme nesto sto je krvavim rukama zaradio za svoju kcer, pretvara se u zivotinju. I jedva sam ga nagovorila da ne povuce sve svoje veze, da ne digne cijeli Zagreb na noge. Za nju ovdje vise ne bi bilo mjesta, nikakve je hercegovacke vezice ne bi spasile od zagrebacke mafije.
Malo mu je falilo da obavijesti njene roditelje kakva mu je kcer, da je i do njega doprijelo da je spavala sa pola faksa, da je pala godinu a lako bi mogla i jos jednu.

I zato moja "draga", ako ovo citas, a znam da citas...da ti vise nikad nije palo na pamet spomenuti moje ime. I samo da znas, sve sto, u najdubljem povjerenju kazes svojim prijateljicama dolazi do mene. To objasnjava cinjenicu da pravih prijatelja nemas. I da, problem je u tebi.
I budi sretna sto je ovako zavrsilo.

A sada zatvaram ovo zivotno poglavlje. Oprastam i idem dalje.
Nje kao da nikad i nije bilo. Ostaje samo gorcina u ustima kao podsjetnik na dane kada sam bila naivna i glupa.
Podvlacim crtu, stavljam tocku na i.

Ima 6 mjeseci da sam u novoj vezi. Da, proslost se ponavlja. Opet sam pobjegla kad vise nije bilo zanimljivo, kad nije bilo to. Kada se zivotna svakodnevnica srusila na nas poput tamnog oblaka gdje ne vidis sunca, ja sam digla sidro. Usudila bih se reci da nisam bila dovoljno snazna, strpljiva i hrabra. Svaki njegov dodir poceo me zivcirati. Svaka recenica proizasla iz njegovih usta izazivala je u meni strasan otpor, mucninu i grc.
Kao kakva pokvarena ploca, iznova je ponavljao da ce se promijeniti, da mu dam vremena...da me voli.

"Sebicna si, histericna i razmazena. Od materijalnog ne vidis ono neopipljivo, okom nevidljivo. Unatoc svemu, DiT, ja te volim."

Ili sam previse voljela sebe ili premalo njega, ne znam. Vjerujem u sudbinu, vjerujem da se sve dogadja s razlogom.
I da se, kao bumerang, vraca.
I opet sam, kao guska u magli, uletila iz veze u vezu. Romanticno, nepromisljeno, naivno.
Osvojio me na prvi pogled.
Visok, naocit, uspjesan. Nejasno se prisjecam noci dok sam, opijena litrama vina, spavala u njegovom narucju. Mirno i spokojno. Zasticena od svega. Nejasno se prisjecam njegovih poljubaca, milovanja i zagrljaja.
Tada sam znala da zauvijek zelim ostati uz njega, uz taj osjecaj sigurnosti, razumijevanja i njeznosti.
Oh, kako sam bila u krivu.
Lebdeci na oblacima, s ruzicastim naocalama, zaboravila sam na onu "cijeli svijet je pozornica". A on je glumac koji zasluzuje Oscara. Bio je sve sto sam pozeljela dok nije osjetio da se lagano topim, kap po kap. I naglo je okrenuo plocu, pokazao onu drugu stranu koju nisam htjela vidjeti. Sebicnu i hladnu. Kako poslovno tako i privatno, taj covjek zna sto zeli. I nema emocija, ide do kraja s dozom racionalnosti koje se toliko plasim.
Jasno mi je dao do znanja da je posao na prvom mjestu. Sastanci, putovanja, 0-24. Nema mene, nema nas.
Kako bih docarala pravu situaciju, citirat cu nesto sto sam napisala na forumu. Jer osjecam pritisak u prsima i raspast cu se u tisuce komadica ako cu si jos jednom usudim priznati sljedece:

"Zakljucila sam da On ima nedostatak samopouzdanja koje kompenzira radom od 0 do 24. To objasnjava potrebu za 500 zgodnih frendica na fejsu, potrebu da me pita koga sam ja pitala mogu li na more, da me presetava pred poslovnim partnerima ko kakav privjesak, da napravi sve da se ja zapalim a onda mi igra toplo hladno, da najozbiljnije izjavi kako je uvjeren da ga nikad necu ostaviti.
E, pa sad bi bilo dosta! Mozda jesam sjebana u glavu, mozda mi je percepcija skroz iskrivljena, ali ako ja vec ne vidim neke stvari, postoje osobe koje ce mi na to ukazati.
I opet se ne javlja, cijeli dan. Neka, necu ni ja. Iako mi jebeno fali, ovaj put necu poslati "ljubavi, laku noc" . Posalji ti meni, pizdo.
Vrijeme je da opet budem ona stara, pa makar to znacilo da cu, po prvi put u zivotu, biti solo. Stvarno ponekad ne znam sto mi se desava. Ako sam imala petlje prekinuti 4godisnju vezu, pa 3godisnju s deckom s kojim sam vec zivjela, sto me drzi u ovoj, nakon samo 6 mjeseci? Moja glupost i idealiziranje necega cega u biti ni nema. Radis? Ok, ali daj me onda, kad se napokon vidimo, odvuci u krevet a ne na veceru, zagrli me umjesto da mi mases platinastim amexom, poljubi me umjesto da me posesivno presetavas po spici.
I imam neki feeling da ce me ostaviti. Jer (tko bi rekao) imam svoje ja i ne dam se uklopiti u kalup neke praznoglave barbike koja se samo smjeska, izgleda dobro, ne pita puno, zadovoljava se jednomjesecnim dvominutnim seksom i kojoj imponiraju skupe vecere i visina njegove place."

To je moj trenutni zivot, istina od koje sam toliko bjezala. Iz dana u dan, ja sam zivjela u iluziji. Zaspala bih sa smjeskom na licu jer bih sanjala njega, punog njeznosti i ljubavi. Vrijeme je da se probudim i priznam: to nije on.
Ne, ne mogu ga ostaviti. Ne jos. Mozda je potrebno malo vise vremena, truda, kompromisa. A mozda, ali samo mozda i dalje vucem onu dozu mazohizma sto me uporno hrani i istovremeno unistava.

Jer moje su emotivne potrebe daleko iznad njegovih. I osjecam takvu prazninu i istovremenu bol oko srca da bih mogla vristati, plakati, sve dok barem jedan djelic moje tuge ne dopre do njega.
Imam ga, a nemam ga. Ne dovoljno.

Za sad svoju tugu ubijam normabelima.
Prezderavanjem i povracanjem.
Izgladnjivanjem.
I opet u krug, bez mogucnosti izlaska.
Ana je uvijek tu.
Konstanta u mom zivotu.
Jednosmjerna karta za pakao.




| komentari (15) | print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se