četvrtak, 16.08.2007.

Back on the road

...again!

Sretna sam ovih dana. Jako sretna. Ne znam je li za to zasluzan on, moja frendica ili cinjenica da sam konacno otvorila oci.

Uspjela sam pronaci neku ravnotezu u svom zivotu. Ionako je sve tako prokleto relativno, sve je tako prolazno. Zasto si onda ne bih priustila da, makar na trenutak, budem sretna?

Naizgled jos jedna obicna vecer. Nas dvije, boca jegera i Tool u pozadini.
A onda...rutinski pogled u ogledalo. Svidjelo mi se ono sto sam vidjela.
Veliki osmijeh i neki poseban sjaj u ocima kad bih spomenula njegovo ime.

U tom trenutku shvatila sam da imam sve. I da sam samoj sebi stala na put do vlastite srece. Ja i moje destruktivne misli. U jedno sam bila sigurna, doslo je vrijeme da se pomaknem.

Necu si vise nikad dopustiti da me anoreksija kontrolira. Biti ce zauvijek dio mene,ali ja sam ta koja preuzima kontrolu.

Please die Ana
For as long as you're here we're not
You make the sound of laughter
and sharpened nails seem softer...

Takodjer sam shvatila da vise ne mogu kontrolirati svoje osjecaje. I ne zelim. I zato sam mu rekla da mi je svakim danom sve vise i vise stalo do njega. Rekao je da osjeca isto. I da sam mu uljepsala vecer.
Spustio je glavu na moj trbuh i ljubio me onako kako samo on to zna, dok sam mu rukama njezno prolazila kroz kosu.

Ali ipak, niti jedno od nas dvoje u tom trenutku nije moglo reci "volim te..."

Pitam se...zasto?

Ljubim Vas

srijeda, 08.08.2007.

Dan za danom...

...a ja vise nisam ista.

Cesto se pogledam u ogledalo, i ne mogu a da se ne zapitam...

Gdje je nestala ona mala, bezbrizna i vesela djevojcica?

Nema je, nje odavno vise nema. Ono sto je ostalo jest na prvi pogled hladna, umisljena kucka. No, zaviris li ispod povrsine, naci ces istu tu djevojcicu, ali preplasenu. I tuznu, jako tuznu.

Pitam se, kako mi se ovo desilo? Citam, pisem, trazim odgovore na pitanja koja tako cesto zaokupljuju moje misli, ali...

Odgovora nema.

Treba mi netko da mi pruzi ruku i kaze "Nisi sama. Idemo zajedno. Prema svjetlu. Prema izlazu iz tunela u kojem caruju mracne misli i agonija patnje. Jer ti ne pripadas ovdje. Jer ti...zasluzujes biti sretna."

Moze li to biti upravo On?
Kao onda, kad me je grlio i govorio da ce sve biti u redu. Samo moram zazmiriti i iskreno pozeljeti.

Ne ljubavi, samokontrola je nesto drugo. Kontroliraj unos hrane, vjezbaj, ali kvragu sreco, JEDI!

Boli me kad vidim da i njega boli. Da mi pokusava pomoci, ali ne zna kako. Ako ne mogu zbog sebe, mogu li barem zbog njega?
Prestati...biti ja.

Ne mogu vise, ne mogu sama. I zato cu mu pruziti ruku. Neka nas struja zivota nosi, ali neka nas nosi zajedno.

I opet cemo se zajedno smijati, i opet cu mu biti u narucju. Opet cemo se setati Maksimirom, opet cemo uzivati u miru tisini koju donosi noc.
Ali, ovaj put...dopustit cu sebi da pojedem ono sto mi je kupio minutu prije.

Mogu ja to, mogu...

Cula sam se s bivsim, za njegov rodjendan. Ja sam nazvala i cestitala. Iskreno, od srca.
Pogrijesila sam, nazalost. Jako sam pogrijesila. Jer nisam predvidjela da pored njega lezi njegova cura.
Jer nikako da naucim kako ne mogu samo tako upadati ljudima u zivote.
Jer zivot ide dalje. Ja imam Njega, bivsi ima nju.

..sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti..

A ona...Nije zasluzila decka koji voli drugu. Koji drugu moli da dodje, koji drugoj govori volim te, dok ona lezi pored njega. I place potajno, tiho. Da on ne vidi.

..ne boj se, jednom ćes se zaljubiti
al' ljubit ćes zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene..

Hajde, prepusti se i budi sretan. Imali smo nesto i to nam nitko ne moze oduzeti. Ostavimo proslost po strani, zaboravimo ruzno. Ono lijepo neka ostane samo lijepa uspomena.

..bio si moje veliko proljeće
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati...

..osjećat ću tugu jer sam tebe voljela
bit će to ironija tuge..

..nestat će sjaja u travi
nestat će veličanstvenosti svijeta

...ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo....

Ljubim Vas

četvrtak, 02.08.2007.

Bolje?

Ne znam ni sama.

Mozda.

Jucer, dok sam sjedila u prastaroj jedanaestici i koturala se preko razrovanog Kvatrica, u prozoru tramvaja primjetila sam jedan mali osmijeh. Pripadao je meni, ali ovaj put nije bio lazan. Bio je iskren. Bio je rezultat moje srece i unutarnjeg zadovoljstva.
Da, vracala sam se od Njega. Nakon dva tjedna razdvojenosti opet sam mu bila u zagrljaju. I ne mogu izabrati rijeci kojim bi opisala ono sto osjecam prema njemu, ono sto sam osjetila jucer dok smo lezali isprepletenih golih tijela dok nam je blagi povjetarac sto je dolazio iz vana hladio uzavrela lica. Nacin na koji me ljubio, njezni dodiri i milovanja po licu, onaj pogled kad sam mu rekla koliko mi je falio. Njegovo tijelo u mom zagrljaju, moje ruke u njegovoj kosi...sve to ucinilo me makar na trenutak najsretnijom zenom na svijetu. Unatoc cinjenici da sam dobila dvije kile. I da sam se jako dvoumila oko izlaska iz kuce. Da ne pricam o pogledima punim bijesa, srama i razocaranja kad bih se ogledala u jednom od izloga.


Te dvije kile. Ponekad se pitam koliko cu jos ovako. Iako su svi odusevljeni, iako komplimente dobivam sa svih strana, osjecam se kao obicni nesposobni slabic kojeg je samokontrola odavno napustila.

Pa gdje vidis te dvije kile?

Ne vidim, osjecam ih. Osjecam kako trbuh vise nije savrseno ravan, i odjednom mi se naziru bokovi, sto izaziva valove odusevljenja kod muskog roda. Kod mene, naprotiv, samo sram.

Ipak, duboko u sebi znam da nisam u pravu. Svjesna sam cinjenice da mi je percepcija jako, jako iskrivljena i da se ovakvim razmisljanjem i ponasanjem dovodim do psihickog rasula.
Iako ocajnicki zelim van, ne mogu naci izlaz. Pokusala sam jesti normalno, zadnja dva tjedna. Uspjela bih pojesti normalan obrok, uspjesno bih zatomila potrebu za povacanjem, ali...Nisam uspjela izbrisati ili barem potisnuti onaj osjecaj mrznje i srama kad mi je zeludac pun.

Kako dalje?

Trenutno se ne vazem, jer brojka na vagi u meni izaziva potrebu da ju tresnem o zid.
Vjezbam.
Ali...sto mi sve to vrijedi kad opet ne jedem? Natjeram se na par jabuka dnevno, eventualno na jos koju krusku.
Svjesna da ne radim dobro, da iscrpljujem svoje ionako izmuceno tijelo, a opet ne znam kako prestati.
Imam volju, ali nemam snagu.

Trudim se iz dana u dan uzivati u sitnicama.U toplim danima i prohladnim nocima. U Njegovim dodirima i poljubcima. U praznom Zagrebu koji je tako nekako...miran. U dugim, kasnim telefonskim razgovorima s mojom Anom koja je jos uvijek na moru.
Odjednom sam puna planova i zelje za promijenom. Na bolje.
Zelim trcati rano ujutro, zelim krenuti na pilates. Zelim nauciti francuski i puno, puno putovati. I na kraj svijeta, ako treba.

Ali najvise od svega...zelim ozdraviti.

Ljubim Vas