nedjelja, 27.05.2007.

Andjeo s greskom

Dok palim zadnju cigaretu i ispijam posljednji gutljaj kave, postoji toliko toga sto bih voljela reci. Misli teku tokom struje svijesti, i koliko god se trudila, nemoguce je oblikovati ih u smislenu recenicu.

Pisi DiT, pisi, izbaci to iz sebe…

Nakon dugo vremena osjecam istinski strah. Strah od odgovornosti, strah od buducnosti.
Mislila sam da sam snazna, mislila sam da sam prva do Boga, ali pitam se…Jesam li?
Uljuljkana u svoj mali savrseni svijet, nesposobna prihvatiti cinjenicu da ne moze zauvijek biti savrseno.

Srednja skola je iza mene. Doduse, ne u potpunosti, jer ipak jos moram maturirati.
I opet se povlaci vec otrcano pitanje, je li pravo uistinu ono sto zelim?
I ono sto me jos vise muci, hocu li se uopce uspjeti upisati?
Svjesna sam svojih vrlina i mana, i ako nista, znam da postoje bolji. Puno bolji.
Razmisljam da pauziram godinu dana, ali sam takodjer bolno svjesna cinjenice da bih ju bacila u nepovrat.
Cisto sumnjam da bih u tako relativno kratkom periodu mogla spoznati sebe.
Sve prolazi, sve odlazi u nepovrat, a ja ne zelim kaskati za drugima. Ne sama.

Sto mogu znati? Sto trebam ciniti? Cemu se smijem nadati?

Naposljetku…tko sam ja?

Koliko god se uzasavala navike, toliko mrzim promjene.
Jer sve je upitno, sve je tako prokleto relativno.

On. Svakim danom volim ga sve vise. Volim nacin na koji se smije. Nacin na koji me gleda.
Volim njegov stav „za srecu je novac najmanje bitan“. Volim ga jer izvlaci ono najbolje iz mene. Direktno na povrsinu.

DiT. Jede, pa ne jede. Kad jede, to je minimalno. Vjezba. Trudi se nauciti zivjeti s annom. Jos uvijek, nakon toliko padova.

Ne odustaje. I nikad nece.

Koliko god taj neuspjeh bolio. Koliko god joj puta ljubomorni komentar samo naizgled poljuljao samopouzdanje i stav da radi ispravno.

Ne odustaje. Ne sada, kad je tako blizu savrsenstva.

Naizgled tako savrsena.

Ali ipak…andjeo s greskom.

Ljubim Vas

nedjelja, 20.05.2007.

I to je zavrsilo

Kratka crvena haljina, da ne moze biti kraca. Zlatne stikle vrtoglavo visokih potpetica. Duga kovrcava kosa koja se spusta do struka, prebacena preko ramena da se vide iskvarcana gola ledja.
Jedna vodka, druga vodka. Malo vina, nek se nadje. Da, znam da me zelite. Da, znam da sam najljepsa. Jesam, kurac. Svejedno, osmijeh mi ne silazi s lica, a drzanje granici s teskom narcisoidnosti.
A ono sto nitko ne vidi, to je suza u kutu oka. Ssvim mala, naizgled beznacajna. Ne, nocas necu plakati. Znam da je gotovo, znam da ce faliti.

Ne, nocas necu plakati…

Jer ne zelim da vide koliko sam ranjiva, koliko sam osjecajna. Ne zelim da maskara umrlja moj savrseni ten. Jer ne zelim da vide kako nisam savrsena.

Najljepsa, najbolja. Slikaj se samnom, molim te. Prekrasna si. Divna si. Savrsena si.
Dosta!

WC u saloonu. Frizura vise ne satoji savrseno kao na pocetku, a tamni podocnjaci otkrivaju umor. Od cuge, od glume. Od zivota. Hladno je.

DiT, zasto si tako mrsava? Ne, zavaravas samu sebe. Okreni se. Pogledaj ledja. DiT, to su kosti, kosti koje ti mogu prebrojati!
Suti kravo! Vidis da me zele, vidis da mi se dive. Vidis, vole moje kosti!

Kosti, da ziher. Haljina vise ne stoji tako dobro kao na pocetku veceri. Ocrtava obrise mog velikog, napuhanog trbuha. Otkriva izdajnicke tragove potajnog zderanja. Da nitko ne vidi, ona jede.

…

Trebao si biti samnom. I bio bi, da ti je stalo. A zasto bi ti bilo, znas me tak dva mjeseca. Ja sam barbika koja voli filozofiju i to je sve. Nista posebno, nista vise.

Trebala sam te dragi, jako sam te trebala. Svi oni komplimenti iz tudjih usta, svi oni pozudni pogledi koji su me doslovce gutali, bili su za mene tako prazni, tako beznacajni, tako nevazni.
Zeljela sam to cuti iz tvojih usta, zeljela sam to vidjeti iz tvoga pogleda.

Ali ti nisi bio tu.

Tko zna, da je situacija bila drukcija, da sam jutro docekala u tvom zagrljaju, mozda…
…mozda danas ne bih imala potrebu ugusiti bol trpanjem 200g napolitanka u sebe…
…mozda danas ne bih shvatila da sam izgubila samokontrolu…
---mozda danas bila bih sretna…

Ali…ti nisi bio tu.


...

Ljubim Vas

srijeda, 16.05.2007.

U oblacima

Posljednjih par tjedana imam osjecaj da lebdim. Stvari polako sjedaju na svoje mjesto i sretnija sam nego ikad.


Imam 47kg i mislim da nikad nisam bolje izgledala. Gotovo sam u potpunosti izbacila vodene dane i postupno uvela 4-5 obroka dnevno. Trudim se ne prijeci 800kcal dnevno pa mi se prehrana svodi uglavnom na jabuku-danone activiu-jabuku-suhe smokve-posni sir. Pocela sam redovito vjezbati, sto mi se prije cinilo nezamislivo. Jedino se mogu pozaliti na kronicni nedostatak sna i konstantni umor, ali i to ce se uskoro rijesiti.


Lovi me neka nostalgija. Jos samo 5 dana i sve ce zauvijek biti gotovo. Nikad vise necemo markirati prvi sat u omiljenom bircu, nikad vise necemo pljuvati po zeni iz njemackog. Nikad vise necemo smisljati konstantna opravdanja za izbjegavanje tjelesnog. Nikad vise necemo biti nas cetiri. Danas nerazdvojne, sutra tko zna s kim, tko zna gdje.
Mislila sam da cetiri naizgled duge i naporne godine nikad nece proci, a prosle u brzinom svjetlosti. Mislila sam da mi nece faliti debilna, snobovski nastrojena skola i naizgled luda raska, ali vec mi fale. Mislila sam da necu plakati...a suze mi se upravo slijevaju niz lice, ostavljajuci trag crne maskare na mob obrazu.
S nekim stvarima najbolje se je jednostavno pomiriti. Jedna od njih je i ova prolaznost zivota. Nemoguce je zaustaviti vrijeme, a ponekad tako pozelim da nesto bude vjecno.


Ja i on smo odlicno. Unatoc cinjenici da je metalac, a ja mala sminkerica, razumijemo se bolje nego itko. Nema definiranja, nema ispraznih rijeci, djela govore sama za sebe. Ne mogu se odluciti sto vise volim, nacin na koji me gleda, na koji me ljubi ili nacin na koji me dodiruje. Ne mogu se odluciti jel mi bolji sam seks ili ono sto slijedi poslije. Ne mogu i ne zelim.


Izgleda da je i bivsi s kojim sam provela nesto manje od 4 godine konacno sretan. Koliko sam cula, ima curu i ne mogu vjerovati koliko mi je drago zbog njega. Unatoc cinjenici da me je maltretirao, da je bio blizu toga da mi unisti mladost, unatoc nocima provedenim placuci i pitajuci se zasto, unatoc svemu tome ja sam presretna. A kad se sjetim samo da sam nekad davno mislila da niti jednog necu voljeti kao njega, da ga nikad necu moci pustiti da ode...Ja sam bila ta koja je otisla. Neka joj bude bolji nego sto je meni bio.

Ljubim Vas

nedjelja, 06.05.2007.

Sretna...

...i zaljubljena.
Tako bi se trenutno moglo opisati moje stanje. Vec danima pokusavam napisati smisleni post, ali ne ide. Jebi ga, kad sam zaljubljena, glupa sam.

Uzivam u svakom trenutku provedenom s njim. Uzivam dok satima sjedimo na kavi izmjenjujuci njezne poljubce s brutalnim barenjem, uzivam dok sutimo a on mi prolazi rukama kroz kosu. Jer ne moramo nista reci. Jer nam je savrseno jasno da je to to.
Uz njega ponovo otkrivam onaj dio sebe za kojeg sam mislila da vec odavno ne postoji. Opet je moj osmijeh iskren, a pogled dubok. Opet, nakon ne znam koliko godina.

Dane provodim ispijajuci kave s frendicama. Dok ispijam colu light, a zrake sunca mi obasjavaju lice, ne postoji ni jedno drugo mjesto na kojem bih radje bila, ni jedan drugi trenutak koji bih radje prozivjela.

Usporedbe radi, post napisan 12.4:

Trijeznim se...jer tako je lakse. Jer tako manje boli. Jer imam predispoziciju da postanem jebeni alkoholicar.
Ja i stara ekipa. Ekipa s kojom sam konstantno visila prije nekih 4 godine. Ekipa gdje sam bila ona prava ja. Bez laznog osmijeha na licu. Bez "gledajte mene i moje skupe diesel traperice" preseravanja.
Runda za rundom, stotka za stotkom, pare i zdrav razum nestajali su kao mjehur od sapunice. Ostao je samo onaj iskreni osmijeh i "svijete tko te jebe kad sam pijana" pogled.
Ne ide mi ovih dana. Za vikend me sorao pms, sto je rezultiralo prezderavanjem i dvije kile gore na vagi.
Izgubila sam svoje nove gucci suncane naocale. Kao slag na kraju, jucer sam imala saobracajku na rotoru i razbila tatin novi auto.Slaba mi je utjeha da nisam ja bila kriva.
Zadnja dva dana provela sam na vocu. Uspjesno sam sjebala maloprije, kad sam mrtva pijana navalila na janjetinu. Pojela sam jos i jedan kolac, plus jedan monte. Ukomirana sam do kraja, ali tjesim se da je sutra novi dan kojeg cu provesti na jabukama. I necu piti. I necu sjebati jos jednom.

Prekinula sam s "deckom", kojeg ionako nisam vidjela mjesec dana. Zbunjena sam jer neznam na cemu sam. Nitko nista nije definirao. Samo jedno "by by honey, unistili smo si zivot medjusobno". Jebi ga sad, ionako unistim sve sto dotaknem.

Jedva cekam da vidim njega.
Jedva cekam sutra da ponovo osjetim osjecaj praznog zeludca.
Jedva cekam da se otrijeznim, jer definitivno vise nikada necu piti.

Tuzna sam. Jer od milijun eura koliko je vrijedio ugovor s tatinom firmom ja moram moljakati za sugavi 207cc. Jer zelim kabriolet i nista drugo. Jer sam razmazena tatina curica. Jer sam navikla dobiti sve sto pozelim. Jer sam jebeni snob.

Da, novac me pokvario.
Ne, ovo vise nisam ja.

Nikakva ana. Debela krmaca, bez samokontrole.

Boze, kad ce zavrsiti?

Hoce li vec jednom prestati?

Drago mi je da su ovakva stanja i razmisljanja iza mene.


Ljubim Vas