nedjelja, 15.04.2007.

Ljudi se mijenjaju

...doslo je vrijeme da se i ja promijenim. Da odbacim neke stare navike i principe koji mi nisu dali da se razvijem kao osoba, koji mi nisu dali da krenem dalje.

Oduvijek sam mislila da sam vec definirana licnost. Znam sto volim, znam sto zelim. Kako krivo! Podhitno treba uvesti neku promjenu, jer postaje dosadno, monotono. Postaje navika, a ja se uzasavam navike.

Krenula sam od naizgled nevaznih sitnica. Kroz godine i pristojnu svotu na kreditnoj kartici razvila sam definirani stil oblacenja. Bijela,smedja, bez. Tu i tamo crna. Diesel traperice, velike mango torbe. Nikad previse nakita, uvijek pirs na pupku. Nesto kao Kate Moss, samo s manjom dozom hrabrosti i otkacenosti. Promijene radi, jucer sam obukla preslatki uski rozi topic. Poprilicno kratak, dovoljno da mi se nadzire pirs. Dok sam se ogledavala u svakom izlogu, zracila sam posebnim zadovoljstvom. Jer sam uspjela. Jer sam svojim trudom dovela tijelo gotovo do savrsenstva. Vidjele su se one dvije kosti koje su mi pojam seksipila. Jer se poprilican broj muskih primjeraka okrenulo zamnom, uz pokoje seljacko dobacivanje. Jer se isplatilo.

Zatim sam se prebacila na ono sto u mom zivotu igra glavnu ulogu. Ljubav.
Sa sada vec bivsim deckom, uz mnogobrojne prekide bila sam sveukupno 4 godine. Kad smo se upoznali, bila sam mlada, naivna i iskompleksirana curica.
Bila je tako tužna i tako mirna, u isti mah tako mila i tako povučena, da si u njenoj blizini osjećao kako te obuzima neki ledeni čar, kao što te u crkvama hvata zima od hladnoće mramora, koja se miješa s mirisom cvijeća. Nije me bilo tesko uvjeriti da je on najbolje sto mogu i da sam samare i udarce sama zasluzila.Vrijedjanje, konstantno varanje i unistavanje mog ponosa samo su neke od sitnica koje mi je priustio. Kad danas gledam na to razdoblje zivota, istodobno se smijem i placem. Jer sam bila glupa. Jer sam bila naivna. Jer sebe nisam postavila na prvo mjesto. A opet, ne zalim za nicim. Ako sam morala proci kroz taj pakao da bih spoznala svoju pravu vrijednost, da bih uvidjela koliko sam nisko spustila granice, vrijedilo je!Jaca i hrabrija nego ikad, iz svega toga izasla sam kao pobjednica.

Prevrtljiva i po prirodi zaljubljiva, trenutno uzivam s nekim boljim. S nekim tko me cijeni bas ovakvu kakva jesam. Po prvi put nisam samo privjesak za pokazivanje, pojava koja sluzi samo za "hej frende vidi kakvu picku imam" preseravanje. Slusa me s paznjom kakvu mi dugo nitko nije poklonio, a onaj sjaj u njegovim ocima dok zaneseno pricam o Camusu ili Sartreu govori vise nego dovoljno.
Uz njega iznova otkrivam naizgled beznacajne sitnice koje me ispunjavaju i cine sretnom. Jucer, dok smo zagrljeni stajali na sred trga, dok je oko nas prolazila uzurbana horda ljudi, dok je u zraku odzvanjao zvuk lokalnih glazbenika, shvatila sam da je za srecu uistinu potrebno jako malo. U tih 15 minuta koliko me ljubio i grlio, prlaznici i ostali svijet prestao je postojati. Za mene je vrijeme stalo, bili smo samo on i ja, zrake sunca koje su milovale nasa tijela i zvuci glazbe koji su odzvanjali negdje u daljini. Sa sigurnoscu mogu reci da je to bio najljepsi osjecaj koji sam dozivjela. Neka traje...

Trudim se u potpunosti prihvatiti svoje tijelo. Kroz godine suza, patnje i tako cestih padova, dosla sam do toliko zeljene samokontrole. Naucila sam osluskivati sto moj organizam treba. Jedem malo, ali zdravo. Pocela sam i vjezbati. Nista pretjerano, korak po korak. Nemam cilj "do ljeta cvrsto i zategnuto tijelo" jer to je nerealno i neizvedivo. Zelim da vjezbanje postane sastavni dio mog zivota, a cvrsto tijelo da bude produkt svega toga. Prekjucer sam nako nakon dugo odugovlacenja i izbjegavanja otisla trcati. Rano ujutro, sama. Nema veze sto danas imam groznu upalu misica, vrijedilo je.

Jos mjesec dana skole. Ne mogu vjerovati kako su proletjele te 4 godine. Vrijeme je da se uozbiljim, da dam maksimalno od sebe i spasim sto se spasit da. Znam da mogu, znam hocu. Vrijeme je da iskoristim svoje fotografsko pamcenje i sposobnost brzog citanja.
Iskreno, osjecam lagani strah. Hocu li upasti na pravo? I ono puno vaznije, jesam li sigurna da je to pravi izbor? Nista mi drugo ne pada na pamet, jer su filozofija, povijest i knjizevnost jedini predmeti u kojima istinski uzivam. Mozda psihologija ili politologija kao alternativa?
Ne znam, vrijeme ce pokazati.

Leptirice, iskoristite svaki dan maksialno, jer inace ode u nepovrat.Izadjite na zrak, nemojte se zatvarati u svoje ljusture i dane provesti placuci i sazaljevajuci same sebe. Sva moc je samo u vasim rukama, iskoristite je!

Ljubim vas

petak, 06.04.2007.

Tako izgubljena....

...tako prokleto nemocna.
Jos uvijek pokusavam doci k sebi. Vrtim si film od zadnjih tjedan dana. Kroz maglu pokusavam vidjeti obrise. Ja i boca vodke. Frend na podu kupaone. Smijeh i gadjenje prema svemu sto nas okruzuje. Ti isprazni, povrsni ljudi. Taj svijet snobizma i laznog sjaja. Nisam takva frende, to nisam ja. Nisam kao oni, to je samo maska, jebena maska. Znam da razumijes, hajde reci!
Ti jedina ovdje nemas onaj prazan, tup pogled. Pogled gluposti, pogled neznanja. Znam da nisi kao oni, znao sam kad sam te prvi put vidio. Hvala frende, daj natoci jos jednu.

Bjezim, konstantno bjezim. Mislila sam da cu u tih tjedan dana zaboraviti na probleme, ako nista, mislila sam da cu ih utopiti u alkoholu. Litre i litre vodke, a oni su samo isplivali na povrsinu.
Kad sam prestala biti ono sto sam nekoc bila?Ili je sve to samo iluzija, mozda sam ovo sto sada gledam u ogledalu prava ja? Osmijeh tako uvjerljiv da i sama mislim kako sam sretna, drzanje tako hrabro kao da sam prva do boga, stav tako cvrst kao da ga nista ne moze poljuljati.
Je li to savrsenstvo?Nije li to ono o cemu sam sanjala? "Prva si cura koju sam upoznao a da je jednako lijepa i pametna". Bla, bla, bla, je li stvarno to to? Zasto mi se vase price cine tako isprazne? Zasto imam osjecaj da vise nema smisla? Zasto se odjednom zelim stopiti u masi?Ja, jebena perfekcionistica.

On me cini boljom osobom. Vraca me u djetinjstvo kada sam bila bezbrizna i sretna. Pokazuje mi bolju i ljepsu stranu zivota. Ljubi me najljepse na svijetu. Mogla bih mu satima sjediti u krilu i pricati o Hesseu, dok dijelimo zadnji dim cigarete i smijemo se koliko nam malo treba da budemo sretni. Mogla bih povjerovati u price da novac kvari ljude. Mogla bih shvatiti da je mene vec odavno pokvario.
Tko zna,, mozda bih mu mogla reci "cuj dragi ja sam anna"!Bi li shvatio, bi li razumjeo?
Tko zna...ah, nitko nista ne zna...krhko je znanje....

"Decka" nisam vidjela punih mjesec dana. Razocaran je i vidi kamo ovo vodi. Osjecam kako ga polako, ali sigurno unistavam. Ne mogu si pomoci, sve one prevare i bolni udarci tek sada izlaze na povrsinu, malo po malo. Opet, ne mogu otici, ne opet. Ne bih mogla podnjeti da jos jednom digne ruku na sebe, da unisti jedno i drugo. Da, on je kukavica, a ja sam jos veca. Suoci se sa zivotom DiT, prestani se zatvarati u svoj lazni savrseni svijet. Skini ruzicaste naocale, zivot nije bajka, a ti nisi Emma Bovary...
Sav ostali svijet bio je za nju izgubljen, bez određena mjesta i kao da nije ni postojao. Što su joj, uostalom, stvari bile bliže, to više su se od njih odvraćale njene misli. Sve što ju je neposredno okruživalo, dosadno selo, glupi malograđani, osrednji život, činilo joj se izuzetkom u svijetu, pukim slučajem, koji ju je držao u svojim okovima, dok se izvan toga kruga protezala unedogled neizmjerna zemlja blaženstva i strasti

Nemam snage, jednostavno nemam. Pustit cu sve, neka tece svojim tokom.
Do tada zivjet cu u svom svijetu, u svijetu laznog sjaja i prolazne srece.

Sretan Vam Uskrs, nemojte se pretrpavati hranom. Budite savrsene iznutra i izvana.

Ljubim Vas