sCARED TO DEATH...

Pokušajte si zamisliti ništa.

Tog dana cijeli svijet bio je na nogama. Svi se plakali, neki su se smijali…i svi su bili u panici. Taj dan bio je kraj svega što su poznavali. Taj dan bio je kraj njih samih. Kraj svijeta. On je spavao. Nije bio svjestan ničega oko sebe. Niti njihove energije. Spavao je mirno i spokojno u svojim snovima. Oko njega trčali su ljudi. Na ulicama je vladao opći kaos. Ljudi su trčali, otimali, razbijali. Smijali se kao da im je ostalo samo još par sati da počine grijeh, prije negoli nestanu. Apsurdno je što su svi pohrlili napraviti zadnju oholu stvar, nego se sabrati, i oprostiti sa svima. Čuo se smijeh…zloban smijeh. Čuo se plač. Čuo se pakao. Miris dima, znoja, krvi, parfema, miješao se u zraku. Uvijao se iznad svih njih i omatao oko njihove odjeće. Lica su im bila iskrivljena. Užasnuta. Nije bilo opuštenoga… osim njegovoga. On je spavao na stepenicama stare kuće… nije imao doma, nije imao obitelji. Nije imao što za izgubiti. Nije imao medije koji bi ga izvijestili o nadolazećem događaju. Sve što je imao nalazilo se na njemu. Grčevito je stiskao mišiće, kako bi se ugrijao. Ali nije se budio. Navikao je. Ljudi su trčali, spoticali se i padali. U pitanju su bile samo sekunde. Otvorio je oči, i vidio samo bljesak. Samo bljesak…i ništa. Bio je prvi čovjek koji je vidio ništa. Bio je jedini čovjek koji je vidio ništa. Ustao je polako, i ponovno pao. Što li je ovo? Oko njega nalazilo se ništa… samo bjelina. Magla. Bjelina, i ništa više. Nema tla, nema ničega. Nema nikoga. Jesam li mrtav? Pomislio je… je li sve ovo moja mašta? Ustao je i krenuo u vjeri da ipak postoji čvrst oslonac. I nije propao. Stajao je na ničemu. Ima li njegov san veze s time? Prije negoli je otvorio oči, sanjao je da svijet nestaje. Je li moguće? Što li je san a što java sada? Bio je zbunjen. Bio je uplašen. Gdje se nalazi. I zašto je sam. Uvijek je bio sam. Ali sam među gomilom. To je ipak bilo lakše.
Pružio je ruku pred sebe. Ništa.. nema ničega. Negdje mora biti NEŠTO. Vjerovao je duboko u sebi. Hodao je. Ima nešto. Hoda po NEČEMU. Spustio je ruku do nogu, i osjetio ništa. Ponovno je pao.
Da li je sada niže nego onda? Kako zna pada li ili stoji na mjestu, kada je sve isto? Tolika pitanja dovodila su njegov um do vrhunca spoznajna svijeta. Je li moguće da je on ostao jedini, samo zato što nije bio svjesno svjestan kraja svijeta?
Jedini nije vjerovao u to? Nije vido… i sada je tu. Ostao. Među NIŠTA. Na NEČEMU je. Sigurno. Pružio je opet ruku prema dolje i osjetio dno. Evo ga. Osjeti ga. Smiješak mu se pojavio na licu. I mali napredak, je napredak. Krenuo je dalje. Ustao je ponovno. Hodao je i pružio ruku-ovdje je zid- pomislio je. I osjetio je otpor. Čudio se i divio veličini svojega uma. Sada kada je sve moguće. Da je bar samo prije doživio takav šok koji bi srušio sve brane koje su ga dijelile od ovoga. Sve brane koje su ga vezale za materijalno… za debeli, teški beton.. sada se kretao lebdeći. Zašto hodati, zašto biti ovisan o podu i zidovima. Letio je u sred ničega. Ali zašto se uopće kretati, kada možeš biti ono što jesi. Zašto biti vezan za tijelo.. i to je materijalno. Odjednom, više nije bilo njega. Ostao je samo njegov duh. Samo njegova bit. Zašto da budem ja ja u svom kavezu duše. Kada mogu biti sve što želim, pomislio je opet i opet. Mogu biti sve oko sebe. I tako je razbio i te granice, i stopio se s NIŠTA. Osjetio je kako je filmskoj vrpci došao kraj.. a on stoji, i gleda. Ne.. nit gleda. Niti osjeća. On je postao veliko NIŠTA, koje nije moglo umrijeti…koje nije moglo živjeti. Postao je samo ništa.




Just me... Into the nothing...


Priča ima svoj smisao.. ako ga niste shvatili, molim Vas nemojte ni omalovažavati... znalo se događati nekoliko puta.. :) Možete pitati za objašnjenje, pa ćemo razgovarati, i možete reći da se ne slažete. Ali Vas molim da ne pljujete. Hvala.
Vaša Nelly