27

nedjelja

lipanj

2010

Samo da znaš....

Tik- tok goes little clock...
I nakon toliko vremena, nakon toliko tupih otkucaja mojega srca...
Tik- tok... došlo je na svoje.
Ponovno je dobio onu šok terapiju.
Koju je trebalo da ga vrati u život...
Nikad nisam mislila da će mi tuga i bol
zbog ljubavi biti toliko draga.
Da ću joj se toliko veselit...
kada ju opet osjetim.
Kada opet nešto osjetim.

You are my sunshine, my only sunshine
you make me happy, when skies are grey...
you never know dear how much I love you
please don't takve my sunshine away.

To sma čula danas... podsjetilo me na tebe...
Razmišljala sam o tebi cijelu noć...
Pred jutro sam zaspala....
Znaš da nikad ne mogu izdržati cijelu noć bez sna...
Cijeli dan mi šetaš po mislima
Dok ja šetam po šoping centru....

You are my sunshine...
rekla sam ti da ću trčati do tebe
Preko granice, prekršiti ću zakon
Trčati ću po kiši, suncu, oluji i gromovima
Iako ih se bojim
Samo da stignem do tebe....
Samo na sekundu, da te dotaknem
Samo jedan udisaj.
I mogu izdahnuti.
Za tebe želim umrijeti... spremna sam na to.
Ali... ti si jedina osoba, zbog
koje ja želim živjeti! Želim živjeti dalje zbog tebe....
As long as you are somewhere... there...
Ti jesi Anđeo. Moj anđeo.
Ne mogu... ne želim baciti ovdje sve ukrašene rime, i nakičene stihove metaforama i drugim priležnicama....
Želim ovo reći jednostavno, i iz srca.
Da svatko može shvatiti...
Da svi mogu svatiti...
Volim te. Bez uvjeta, bez želja, bez zahtjeva... Volim te.
Samo tako. Volim te.
Uvijek...i zauvijek.
Volim te.

http://www.youtube.com/watch?v=rc2jsjnt-HY

08

utorak

lipanj

2010

Oproštajno objašnjenje...

Padam dolje, pokušavaju izbrisati uspomene koje su mi zadali,
Ja sam još živa, i ništa što kažeš ne može me natjerati da dišem.

Nisam se dugo javljala.... možda zato što je ovo vrijeme poplava vrijeme suše za mene.
Proklete suše izražavanja, izražaja opčenito.
Boli? Dobro, nemoj im pokazati to. Nemoj se ni trznuti, nemoj ništa promijeniti...
I dalje radi ista stvari, i odlazi na ista mjesta, i ponašaj se kao da se nikad ama baš ništa nije dogodilo.
Nemoj.
Puknut ćeš.
Jesam? Jesam li to htjela?
Preslabo je...
Moj dragi Werther opravdao je samoubojstvo. Rekao je nešto slićno ovome : Znaći ubiti se kukavički je cilj. Onda je i onaj koji umire od kuge kukavica. Zašto?
Njegovo tijelo podliježe bolesti, i umire. Što ako je i onaj tko se ubio, što ako je njegova duša bolovala od bolesti i umrla je?
Tijelo i duša su povezani. Otrgnite jedno od drugoga, i presušiti će poput biljke bez uvjeta za život....
Iskrvariti će.... nestati će.
Još i sad mi kroz glavu prolazi- žao mi je što nisam tako dovoljan psihopat i luđak. I'm truly, madly, deeply sorry....
Ne. Nisam dobro. I ne, nitko to ne prijmjeti... Pokušavam sakriti to...ali kroz glavu mi prolaze najcrnije misli.
Izgubila sam smisao... ne vidim smisao ni u čemu. Vidim ga...ali nisu li to bile bajke u koje nisam željela sumnjati?
Nema vuka, nema lovca, nema princeze, i nema princa, i nema... ničega nema. Samo mi sami na sebi... Ne vidim ni smisla više u ovome što sad pišem.
Ne, nisam ona od onih koji se nazivaju "emo".
I ne, nisam ona od onih što privlače pozornost.
I NE, ne želim da mi govorite kako ubojstvo nije riješenje....
Nisam toliko luda... nisam toliki psihopat.
Ne još.
Osjećam kao da tonem... i tonem... i koliko god pokušavala se izvući, smao tonem... i nemam više snage... utopiti ću se... i više mi je svejedno.
Trudila sam se, grebala sam, molila sam za pomoć.... rekli su da se nisam dovoljno trudila. Ne, vi se niste potrudili ni toliko da pogledate u moju ruku.
Zašto bi ste mi pomogli? Ne očekujem ništa od vas. Ništa. Ali ne govorite mi da se nisam trudila.
Kada nešto čvrsto odlučiš...odjednom vidiš toliko načina na koji to možeš ostvariti.
Ne, ne govorim ni o čemu lijepome.
Neki su mislili da sam odavno ubijena iznutra... Čak i oni meni najbliži.. Moja seka.
Odustali ste od mene prerano. Ona je takva, ona je gotova.
Niste ni probali. E pa... sada je kasno.
It's too late.
Nije mi žao. Nema smisla. Nije mi žao uopće.... Nisam tip koji će s ovime biti u centru pažnje pa sretan... Ne želim razgovarati. Nisam tip koji će ustati ako se budete derali na njega. Samo ću se još više povući i shvatiti to kao udarce.
Tip sam koji se bori.... i pada, i nestaje.
Not enough. Zašto onda pišem ovo? Ne znam.... možda jednog dana... da netko shvati što je bilo. Iako se ne navodi razlog, tj. više njih... ali se opisuje duševno stanje... Ne, nisam u sekti.
Najjače mi je kada to kažu - bilo/la je u sketi.
Kako naivno. Kako primitivno. Kako fuj.
Cijeli ovaj svijet je sekta.... Neću nikome javiti za ovaj post... just because ne želim da ga se vidi... ne. Samo ako nekoga bude zanimalo.. kada bude kasno.
Ali već i sada je too late.
Eh... dead inside.
Ne mogu opisati to stanje... Ne mogu ga uopće opisati. Ne, ne dolazi sunce nakon kiše... svi mi kažu- nemaš sreće.
Puno mi to znaći.... vama je bilo loše. I prošlo je. Ja sam još uvijek zatočena, u zidinama napravljenim odvratnim ljudima i leševima i gušim se od smradai plačem od prizora, i pokušavam vidjeli sunce iznad njih, i travu, i osjetiti njen miris... i ne mogu.
Pojavi se na sekundu, i nestane. Mislila sam ovo pisat... tek tako, bez veze... ali neka.. nek ide sve van...
Neki dan gledala sam u svoje ruke. U svoje tijelo. I pomislila na to...da ljedećeg dana samo leži, mrtvo. U zemlji. Da ovo što sada gledam, s čime gledam bude hrana crvima. Samo propadne. Želim da me netko zagrli... i odvede nekuda. Samo na par dana. Samo na par sati. Samo da me drži uz sebe. Da me makne na trenutak, da mi da nadu... Ništa se ne bi popravilo. Osobe bi ostale iste. Ja bih se morala vratiti.
Strah me...
U ovo vrijeme kada su nam najbolje godine. Kada smo mladi, i imamo svijet na dlanu, kada možemo SVE što želimo... Kada rade sve što žele... I uživaju.
Ja sjedim zatočena fizički i psihički... i samo gledam u sve to. Ljubomorna sam na njih. Tužna sma zbog toga. Sretna sma zbog njih.
Ali zašto ja ne mogu? Zašto ja ne smijem?
Gadim se sama sebi... ima i onih kojima je gore... Ali to ne popravlja situaciju. Okolina te tjera na to.
I da imaš sve što poželiš, okolina bi te natjerala da se brineš i izludiš oko bilo čega....
Pritisci.. Sve mi se gadi.
Želim otići. Želim pobjeći. A ostajem. I umirem.
Djetinjasto? Heh..previše pamtim vaše riječi kojima me ubijate.... Danas u školi, legla sam i cura me pitala što je. Nikad to ne rade.
Rekla sam ništa.
Pitala je kako sam.
Rekla sam - going down.
Rekla je-Pričaj. Volim slušat.
Stala sma zbunjena i iznenađena. Nikad mi nitko nije tako što rekao. Nikad nitko nije bio spreman slušati... tako. Nikad nisam ni željela pričati o tome.
Isti tren željela sam reći da mi se ne da pričati. Ali gledala me u oči i čekala.
Rekla sma joj dio onoga što me muči... Mrzim to govoriti. Osjećam se ond aprljavo, i posramljeno i glupo i ne znam....
Okrneula sma se na drugu stranu i počela plakat... Nisam željela da primjete. Nisu.
Šminka mi se uništila. Oči su mi bile potpuno crne.. Lice... To su primjetili. Što je?
NIŠTA.
Otišla sam. Ne želim o tome...
Kako je umrijeti? Da li je mračno? Jezivo?
Zagušljivo? Tijesno?
Ili svjetlo, prostrano, oslobađajuće?
Jednog dana svi ćemo doznati.
Ne plaši li vas to?
Plaši me pomalo taj osjećaj. Iako se do sad nisam uplašila...

Sanjala sam da sam savršena, i sve je bilo krivo.
Sanjala sam da sam s tobom, i sve je bilo savršeno.
Pala sam... totalno.
I ne znam ni sama kako ću se izvući iz ovoga... Jer ne želim ništa.
Ne može se do mene... onaj realni dio mene se brine.. kako?
Heh... nikako?
Što će biti?
JA se nadam da ću doživjeti to i javiti vam.
Iskreno.
Ili ne?... Ma da.
Ne mogu opisati kako se osjećam.. Jednostavno sam... mrtva.
Mrtva iznutra, ne mogu poreći što je stvarno, ova bol koju osjećam.
Mrtva iznutra, ne mogu poreći, uvijek patim, to je moj način.
Vidjela sma dovoljno, nema više boli danas.
Sva šteta je načinjena, nema više života...

Svi.. na svaki moguči način,
Me vuku dolje, i znam da se to neće promijeniti
Svaka kap krvi teće niz rijeku
Nikad ništa ne cijenite...
Ništa ne cijenite...

Moji prijatelji su otišli na taj način... :(
Moji anđeli <3
Užasavam se toga... ali im se i želim pridružiti.


Image and video hosting by TinyPic

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se