Dónath Vree Liwért

petak, 18.01.2008.

Crna Knjiga Radosti ( IV.dio )

21.07. utorak
Odlučio sam otići u nekadašnji dvorac, današnje ruševine. Hodao sam tako neko vrijeme. Ljudi su i dalje buljili u mene. Pravili face gađenja. Zgražali se nad mojim izgledom. Blijedom facom. Anoreksijom. Crnom odjećom koja je visila na meni. Izgledao sam kao da sam izašao iz grobnice. Sav jadan stupao sam dalje. Neobazirući se na njihove besmislene komentare. Topli povjetarac je puhao, latice su padale nježno na vruću zemlju. Požurio sam. Nisam želio da mi koža bude previše izložena suncu. Trčeći popnem se stubama, popucalima od starosti. Ulazim u nekadašnje predvorje. Visoki stupovi davali su prostoriji snagu, a mozaici su skrivali prošlost. Nešto što neće biti otkriveno. Sunčeve zrake prodirale su kroz rupe na zidovima. Prašina se vijorila na povjetarcu. Šetao sam tako dvoranama, sobama punih tajni, hodnicima ukrašenim bršljanom, koji je skrivao starost same građevine. Sjeo sam na jedan kamen. Naslonio se na zid. Razbistrio um. Osjećao sam se slobodno. Sa užitkom sam udiso taj miris davnine, prošlosti koja sada postaje dio mene. Jednog trenutka učinilo mi se da čujem svoje ime. Kao da me netko dozivao. Pretrašen, a ujedno i znatižljan, u tami dvorca, uz sjaj svijeća, zaputih se za tim glasom. Besciljno sam lutao dugo vremena, uzalud se trudeći pronaći izvor tog glasa. Nakon dužeg vremena potrage. Našao sam se u jednoj prostoriji. Na drugoj strani stajao je David. Moj brat. Kao da je živ. Sav sretan potrčim k njemu. Soba kao da nema kraja. David polako nestaje. Padam u ponor. Budim se. Netko zvoni na vratima. Shvatim da je to bio samo san. Žalostan, okrenem se na stranu i zaplačem.

| show me.. (5) | smile.. | * |

petak, 11.01.2008.

Crna Knjiga Radosti ( III.dio )

17.07. petak
Opet sam sjedim na podu svoje sobe, u tami, sa nekoliko crvnih svijeća koje svojim plamenom stvaraju sjene po zidovima, koje plešu u ritmu kiše, koja se naglo spustila nakon sparnih dana. Bliži se moj rođendan, dan koji mrzim najviše na svijetu. Svi ti ljudi, sva ta ružna nasmijana lica, te rugobe. Dođu samo da se nežderu i napiju, da prcaju mojim starcima po živcima, kako sam ja nekada bio čestito dijete, a sada sam utjelovljenje vraga. Mrzim ih sve. Bili oni rodbina ili tko već. Nevolim ih gledat, pa ni tih nekoliko sati. Taj dan najviše volim otići u prirodu i postati jedno s prirodom, jer je jedina kojoj nije važno tko sam, niti kako izgledam, dok god je ne uništavam. Neznam hoću li uspijeti pobjeći na vrijeme. Da se spasim od njihovih ruku punih bakterija, i usta puhih herpesa. Sav bjes se već sada skuplja u meni, i samo čeka kad će izletiti van, pravo u njihove umjetne face. Uzimam cigaru, ruka mi drhti, nemogu upaliti upaljač. Udahnem, opustim se, uspio sam. Uvlačim prvi dim. Gledam paučinu kako se njiše od topline svijeća. Prašina se skupila na okvirima slika. Vrijeme sporo prolazi. Kiša je stala. Nema blata, jer je to bio samo ljetni pljusak. Otvaram prozor, sunce obasjava moje blijedo lice. Zatvaram oči, nemogu podnijeti toliku svijetlost. Zatvaram prozor. Ožiljci na rukama nikako da zacijele. Legao sam na pod. Gledam u plafon, pun struktura od boje. Zamišljam da sam u oceanu, finom, hladnom oceanu. Plivam bezbrižno i igram se s ribicama. Povlačim dim. Zvoni mobitel. Trgnem se, ustanem, uzmem mobitel, nepoznati broj je odzvonio. Ne obraćam pažnju. Liježem ponovo na pod, i uranjam u snove.

| show me.. (3) | smile.. | * |

srijeda, 09.01.2008.

Crna Knjiga Radosti ( II.dio )

14.07. utorak
Slusam pjesmu "Delfinov let" i sjetim se kako je David htio postati slavni gitarist jednog dana, kao i delfin što je pokušavao letjeti, nikada nije uspio. Gitaru je dobio za svoj 11 rođendan, i sve do svoje smrti u 16 godini nije ju prestajao svirati. Sjećam se njegovih početaka, kad je njegovo sviranje više sličilo udaranju od lonac, i to bez ritma. Evo, po prvi put sam se barem malo nasmijao od njegove smrti. Kiša pada. Znam da ga nemogu vratiti, svjestan sam toga, i nisam toliko tužan, jer znam da je njegova nevina duša, tamo negdje gore, i da me pazi svaki dan i noć. Pod ručkom opet nisam ništa jeo osim malo salate, tata se naljutio i počeo se derati. Nisam se previše uzrujavao zbog toga jer je i on pogođensmrću kao i svi mi. Ubrzo se ispričao. Otišao sam u park, sada sav zelen i šaren, rano je popodne, hodao sam tako dugo, nisam ni gledao na sat, jer me zbilja nije zanimalo. Sjeo sam na klupu, stavio mp3 u uši, zapalio cigaretu. Ljudi se prolazeći buljili u mene, kao da sam neko svijetsko čudo. I tako cigareta za cigaretom, došlo je vrijeme da pođem kući. Nije bilo više onih ljudi, sada se skupljala mladež. Formirali su grupice od najviše šest osoba, sve osim jedne. To se i nemože nazvati grupom jer je bila samo jedna osoba. Bila je ravno uz stazu kojom sam išao kući. Kad sam se dovoljno približio, spazio sam neku curu, kako sjedi, i gleda negdje u beskonačnost. Nije ni spazila kad sam prošao pored nje. Tek kad sam odmaknuo nekoliko metara, okrenuo sam se da vidim jel još zamišljena, ona je gledala pravo u mene. Nastavio sam gledati i ja u nju. Ustala se i krenula prema meni. Ruke su mi se počele znojiti, tjelo drhtati, ali ne od straha, već od nervoze. Bila je preljepa, onakva sva u crnom, plavih očiju mora, približavala se poput lebdeće siluete. Svakim trenutkom bila je sve bliže. Sada je bila na nekoliko centimetara od mene, i prošla me, iznenadio sam se. Ostao sam zabezeknut. Pala je u zagrljaj nekom decku. Sav zbunjen otišao sam kuci.

| show me.. (4) | smile.. | * |

ponedjeljak, 07.01.2008.

Crna Knjiga Radosti ( I.dio )

11.07. subota
Danas je bila Davidova sahrana. Još mi drhti ruka dok ovo pišem. Bilo je puno ljudi, većinom njegovi prijatelji i njihovi roditelji. Nisam plakao, mozakmi nije radio, samo sam gledao u njegovo beživotno tijelo, držao njegovu hladnu ruku, pokušavajući je zagrijati. Izgledao je kao da spava, i očekivao sam da će se probuditi, odmah se nasmijati kad se probudi, jer je bio sretan zbog novog dana, što živi. Plave oči više neće vidjeti sunce, uši više neće čuti ptice, usta se više neće smijati. Poslje sahrane ostao sam još dugo sjedeći na zemlji, prislonjen uz drvo, sjećajući se svih naših zajedničkih trenutaka, bili oni dobri ili loši. Bio sam samo sretan iz jednog razloga. Ispričao sam mu se za sve loše što sam mu napravio, savijest mi je čista. Sjećam se dana, kad sam imao nekih šest, sedam godina, ukrao sam mu loptu što je dobio za rođendan. Kad je shvatio da je nema počeo je plakati, rekao je mami, ja sam je se bojao vratiti jer nisam htio dobiti batina. Ali kad on nije prestajao plakati, skupio sam hrabrosti i vratio mu loptu, nikada neću zaboraviti izraz njegova lica, bio je presretan, oči su mu se caklile od suza, a osmijeh mu je bio od uha do uha. Ispričao sam mu se, a on nije rekao mami da sam ja uzeo loptu, nego da ju je izgubio i pronašao ispod kreveta. Uvijek me je izvlačio. Već je 19:43. Ustajem sa suhe zemlje, otresam prašinu sa sebe, leptir mi je sletio na ruku, gledam ga s divljenjem, puštam ga da odleti. Hodam kući, Mijesec se već pojavio. "Ljudi odlaze, nismo mo više nešto što diše zajedno. Čekam da mi netko namaže lice osmijehom i suze obriše tiho.."

| show me.. (10) | smile.. | * |

nedjelja, 06.01.2008.

Crna Knjiga Radosti ( Prolog )

Luka je glavni lik ove priče, njegov život i njegova "sreća". On je sasvim običan mladić, crne kose, sivih očiju, rođen u znaku raka. Ne baš komunikativan s ljudima koje nepoznaje, često zatvoren u sebe. Voli boraviti u svojoj "katakombi i slušat kosture", sjediti u parku i razmišljati, grliti drveće, fotografirati. Luka je postao šutljiv od kad mu je umro brat. Jednog dana su se on i njegov brat David vozili na biciklu niz brijeg. David se pravio važan da može voziti bez ruku, nije gledao gdje vozi, naletio je na kamen, i strovalio se niz brijeg. Luka je bacio bicikl, otrčao do njega, prislonio mu glavu na koljena, pozivao je u pomoć, ali je već bilo prekasno, David je slomio vrat. Umro mu je na rukama. Luka je s njegovom glavom u rukama plakao, jecao, proklinjao taj dan, bio je pogođen. David mu je bio sve. Osoba kojoj će reći svoje najskrivenije tajne, osoba s kojom je mogao pričati o curama, a bez da ga ovaj zafrkava, osoba koja je bila uz njega u kriznim situacijama. Od tog dana Luka počinje pisati "Crnu Knjigu Radosti". Dnevnik u kojem opisuje svoj život poslije bratove smrti. Nije da mu je krenulo bolje. Njegov oslonac je sad mrtav, njegov mali braco. To be continued..

| show me.. (2) | smile.. | * |

petak, 04.01.2008.

prvi post u novoj godini.. =)

ho ho ho.. evo mene ponovo.. mlad.. sretan.. zdrav.. da vidimo šta ću pisati.. o tome kako je protekla prošla godina.. pa recimo samo da je prošla fino.. šta ja znam.. prilično sam zadovoljan skoro svime što se dogodilo.. tj.. mislim da je bilo više pozitivnih stvari nego negativnih.. tak da.. nadam se da će i ova biti još pozitivnija i bolja i veselija.. čak mislim da je prosinac bio najbolji mjesec od sviju.. da.. to je sigurno.. et.. sad pokušavam naći neku sliku za post.. ali mi neide.. a juuuj.. pijem čaj od šumskog voća.. slušam muziku.. čekam kad će početi škola.. jer mi nedostaju neke osobice.. hladno mi je.. i da bio sam bolestan.. nekoliko dana prije nove i do neki dan.. sad mi je bolje.. neboli me toliko grlo.. otkrio sam još jednu fobiju osim golubova.. to su klaunovi.. moja božice koliko su oni strašni s onim svojim osmijehom.. puj puj puj.. odo.. čaj mi se hladi.. čujemo se.. pozz..

| show me.. (7) | smile.. | * |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

...Music...

Opis bloga

Linkovichi