for my pain
opet plačem..nakon tolko vremena..pokušala sam biti jaka...pokušala sam ne misliti..ne osječati..ali mislim...i to večinom o njemu...danas...i patim...znam da će proči...znam sutra ću opet biti dobro...neču više plakati...sutra će ostati u snovima i neče me buditi u noći...fali mi...on...netko...fale mi rječi,utjehe..one lažne...ali ponekad ih je lijepo čuti iako i sama znam da su laž...ali u tom trenu,povjeruješ...bude ti lakše...osječam tolku prazninu i hladnoću...ne osječam ljubav...ne mislim da me vole...itko da me voli...kao da ni zaslužujem...i mrzim sebe,i njega,i druge....i suze...mrzim tu depresiju u kojoj živim..mrzim svoje oći,svoje lice,svoju osobnost...zašto ne mogu biti kao svi...ponekad zbilja želim biti samo još jedna od milijun...ista kao svi...bez opterečivanja kako će me ljudi gledati...i sad sjedim ovdje i saželjavam se...gledam u ova slova koja pišem..i ne shvačam...jednostavno izlaze iz mene...i sad će biti bolje...samo još trenutak pa ću puknuti ili umrjeti...još jednom,umrjeti u noći kojoj kao da nema kraja...a sutra...opet će me probuditi svjetlo koje kao da mrzim jer zatvaram oći,ne želim vidjeti...svaki put kada zažmirim vidim njega...čujem ga...pjeva...osječam njegove ruke oko truka...osječam gorčinu i bol gubitka...no predugo sam bila uporna...odustala sam...
i nisam pogrješila...
zar ne?
kako mi vlastita mama može reči da crknem?i sestra...i onaj podrugljivi osmjeh...kako ostati ravnodušan na to?nemam snage...nemam živaca...nemam obitelji...nikad nisam osjetila majčinu ljubav...nikad se nisam osječala sigurno...nikad nisam mogla pričati sa njom...nikad me nije voljela...jer da je nebi mi to govorila...osječam se napušteno...rano sam morala odrasti,još u osnovnoj kada mi mama nebi došla ni na sastanak,nikad mi nebi provjerila zadaču...jednostavno...ostane rana...ostane praznina...
boli...plačem...
i ne znam kak da se rješim te boli...ne znam kako da popunim tu rupu u sebi...ne mogu podnjeti više ovaj svijet...
pokušavam...zbilja...trudim se...ali sve kao da je protiv mene...
i sutra ću se opet ustati...sa osmjehom...praviti se da je svijet lijep...
smijat ću se...no sva ta tuga još če biti u meni...
jer u zadnje vrijeme nikako ne mogu nači ispušni ventil...
jedino kada spustim krv...ali sam obečala jednom frendu da više neču...
teško je...ali nije važno...svatko ima svoj križ...svakog ponekad boli,i svatko ponekad plače i svijet ne stane zbog toga...da,naučila sam....treba se ići dalje...nakon svakog pada,obrišem suze,ustanem,zaustavim krvarenje,zamotam rane...nasmijem se i kažem kako je svijet lijep
October
If you need to leave the world you live in
Lay your head down and stay a while
Though you may not remember dreaming
Something waits for you to breathe again
nekad sam voljela usamljenost...a sad ne mogu podnjeti taj osječaj...osječam se tolko nesigurno,tako napušteno...nema nikog...nema nikog...a trebam nekog da mi kaže da će sve biti oke...da laže...
ponovila sam istu pogrešku...zavoljela sam jednu osobu...kolko sam glupa...nakon tolke patnje mislila sam da će moči nači prijatelja koji če biti uvijek uz mene...i zašto sad plačem?jer sam naivna...jer previše toga živi u meni...previše osječaja...svaki dan dolaze novi a stari kao da ne žele umrjeti...i moža li mi uopće tko pomoči?zašto uvijek zavolim krive ljude,one sebične koji ne znaju cjeniti ljubav...ponakad i ja trebam nekoga...ne mogu uvijek davati sve od sebe a dobiti ništa natrag...a kao da je uvijek tak...
kad bi bar mogla diči ruke od svega...pobječi ču...oprostite mi...jednostavo ne želim više se vezati za nekoga...ne mogu više podnjeti to da stalno gubim ljude do kojih mi je stalo...i nemoj te me žaliti,kolko god da to sve zvuči patetično...samo želim da mi bude lakše,bar malo...
i opet se vračam starim navikama...starom životu...samo sad više nikog nemam,nikog nemam da ga nazovem kada boli,kada sam usamljena...a imala sam nekad,iako je to potpuno druga priča,priča koja mi je uništila dio života,a sad sam gotova s tim,ili?
i sad plačem zbog jedne osobe...i vrti mi se u glavi-nitko nije vrijedan tvojih suza...znam da nije,a opet plačem...jer mi je teško...htjela sam tolko toga reči a ti si samo otišao/la...i ne vjerujem u riječ volim te,ona bi uvijek sve trebala popraviti?ako nekog voliš trebaš mu to pokazati,a ne samo pričati...jer nikad nisam doživjela to volim te kao osječaj več samo kao puste dvije riječi koje su ljudi izmislili...ne znam...nije mi lakše...još uvijek plačem...zbilja,kao da nikog nije briga...iako znam da je...ali osječam se usamljeno....
I won't be broken again
I've got to breathe - I can't keep going under
I'm dying again
