danas sam ga se sjetila...dok sam ležala u krevetu...ušao mi je u misli...sjetila sam se kako smo se prvi put vidjeli...prvi puta zaglili...sjetila sam se kako me nosio na rukama...došlo mi je da zaplačem...ali nisam...obečala sam sama sebi da više nikad neču plakati zbog njega...bar ne na površini...a one suze,koje padaju unutar mene nitko tako ni ne vidi...tako da nije važno...
ne znam ni kolko je prošlo dana od kad sam mu odlučila reči zbogom...jer više ne želim pamtiti datume...ne želim više brojiti dane...i čini mi se kao da je prošla cijela vječnost...iako je to bilo možda prije 3-4 dana...i moram nači snagu...a ne znam u čemu,u kome...i ne želim to nikome reči,ne želim više pričati sa frendicama o njemu...ne želim da znaju da ustvari patim...jer lakše je praviti se da sam oke...jer onda me nitko neče saželjavati...mislit će da sam dobro...naučila sam dobro glumiti....a još me svaka stvar,riječ,pjesma podsječa na njega...svaki put kad se probudim...i ležim u krevetu,bez volje i namjere da ustanem,svaki se put sjetim njega...svaki se put sjetim svih onih poljubaca...i dođe mi zlo kad se sjetim da su sve to bile samo laž i pretvaranje...i znam da je bolje ne misliti na to...niti neču misliti na to...u zadnje vrijeme mi i uspjeva...iako je on još uvijek dio mene,i uvijek će biti...no neču više nikad priznati da ga volim...i da se javi,da me zove...više se nikad nebi javila...jer više nema smisla...ništa više nema smisla...izgubila sam svoj razlog za život...i tolko me boli,pa često uzmem skalper i zarežem po ruci...ne znam drugo...to je jedini način na koji ubijem bol...možda je to krivo...ali...
mogla bi nabrojiti milijun stvari koje mi fale,koje bi željela vratiti,nekad...nekad sam to sve željela vratiti...više ne...jer sam se probudila iz snova...on me probudio...i više ne mogu sanjati da je sve oke...više ne mogu žmiriti i praviti se da ne vidim da nema smisla pokušavati...digla sam ruke...po prvi i zadnji puta...krenula sam dalje...iako rane još uvijek krvare i ne postoji tako veliki flaster koji bi pokrio moju ranu...ne postoji način koji bi zaustavio krvarenje...jer ranjena sam...i iskrvarit ću do smrti....i boli me svako jutro,koje se budim i pokušavam zamotati te duboke rane,sakrivam ih da drugi ne vide,jer znam da nebi shvatili...ne želim da vide kolko sam povrjeđena...lakše se sakrivati iza osmjeha...lakše se pretvarati da sam jaka...neke riječi bolje je ostaviti neizgovorene...
dnevnik
dugo več nisam napisala post..pa možda bi bilo vrijeme da napišem...iako ovo više nitko ne čita...svi su otišli...kao uvijek...no nema veze
u zadnje vrijeme...ne znam...izgubila sam sve...cjeli tjedan nisam bila u školi...prehlada...ali nije mi se ni išlo...nisam imala snage...on je bio moja snaga i moja nada...a sad ga više nema...i život se čini tako praznim...nemam više volje da jutrom ustajem...sve mi se čini crnim i kao da je sve uzalud...zadnje napore dajem da spasim neke kaj ne može biti spašeno...i to me tolko rastužuje...nije više da boli...bar ne osječam bol...jer je ona več postala navika...samo osječam tugu...neku beskrajnu tugu...žalost za onim izgubljenim...ali on nikad ni nije bio uz mene...
dođe mi da si prerežem žile kad ga čujem...kad vidim slike...kad se sjetim onog kaj je bilo...ne mogu to izbiti iz glave...
i svi mi govore...zaboravi ga...kreni dalje...nije te vrijedan...nači češ si nekog boljeg nego kaj je on...nemoj si to raditi...
i znam...znam da je sve to točno...ali kad ne mogu...jer ga volim...jer ga trebam i želim kao nikog do sad...i nitko neče zamjeniti njegovo mjesto...
i ne mogu više trpjeti sve ovo...želim sve izbaciti van iz sebe...svu tugu,bol,svu gorčinu i ljutnju...a ne mogu..i sve se to skuplja u meni...i jednom ču puknuti i diči ruku na sebe...biti če to prvo u čemu ču uspjeti
i ne želim nikome stavljati teret krivnje...samo pišem ovo da mi bude lakše...možda sam bolesna...i možda je moj um pomračen...ne znam više niš...i više mi niš nije važno...želim samo biti sama...jer svaki put kad nekog vidim samo se izderem na njega...ustvari...želim samo blizinu jedne osobe...jedne osobe koju sam zavoljela...a koje nema...i evo,sad sam se rasplakala...prvi put sam zbog njega pustila suzu...fali mi...kak je to glupo...kako je glupo vezati se za nekog...kako je glupo nekog voliti...mrzim svaki osječaj koji me povezuje s nekim...mrzim to kaj mi je stalo do nekog...jer nitko to ne zna cjeniti...svi nas samo povrjede i odu...
