nema naslova
voljela sam da me budi svojim glasom...voljela sam da je on zadnje što čujem kada zaspim...pjevao bi mi...a onda tiho šapnuo-volim te...
fali mi...sve mi to fali...njegove gluposti...njegova ljutnja...njegove slatke riječi...njegova utjeha kada bi plakala...
"...now i lay me down to sleep
pray the lord my soul to keep
if i die before i wake
pray the lord my soul to take..."
to je bila naša molitva...nebi zaspali prije nego to ne izgovorimo zajedno...
a sad...sve je to samo uspomena...sada prije spavanja plačem...svaku noć...
kada dođem doma...sjednem u svoja četri zida...ugasim svjetlo...razmišljam...uzmem mobitel...poželim ga nazvati...ali ne...onda plačem...pustim glazbu...plačem...pa ga nazovem...ne javi se....i kaj da radim?
propadam...nisam jaka kao vi...nisam kao vi...
nemam snage...hrabrosti....ili možda jednostavno ne želim...volim ga
svakim danom sve je teže...sve je dalje...i ne mogu to podnjeti...
želim umrjeti...želim to...
never,ever
Nightmare this may be, but it is not a dream
Oh, I want to scream, a broken heart still bleeds
nisam odustala...još sam tu...tražim...živim...volim..volim ga...
sanjala sam ga noćas...
prošlo je 8 mjeseci...ponekad poželim da nikad nije ušao u moj život...a onda kad malo razmislim...bez njega moj život nebi imao smisao...on to ni ne zna,ali izvukao me iz duboke depresije....kada se više nisam ničem nadala...kada više nisam imala snage i volje za biločim...kada sam se osječala napušteno...on je ušo u moj život,i pružimo mi puno pažnje...po prvi put u životu osječala sam da je nekome bar malo stalo...ali sad je to očito sve iza mene...sve je to prošlost...samo uspomene...više nikad neču čuti kako mi pjeva da zaspim...više nikad nečemo moliti prije nego sklopi oći...ne znam...borim se...pokušavam sve to popraviti...vratiti sve ovo kaj se sad čini izgubljeno...iako polako gubim snagu,i nadu,i volju...ali on je jednimi smisao mog života...jadno znam...ali ne postoji nitko...nema nikoga...čak više ni njega...opet sam u istoj tami...ostavio me da patim i nije mu stalo,čini se...a ipak ja se naivno nadam da postoji bolje sutra..danas kad sam se probudila,i pogledala datum...24.4...zaplakala sam...onako tiho,ali bolno,da me nitko ne čuje...sjetila sam se svih lijepih trenutaka...svega što se sad polagano briše...
Never ever talk, never ever smile
Knowing that my life won’t be the same
Never ever touch, never ever feel
I will never hear you call me name
Never ever talk, never ever smile
Al I see, a future full of fear
Never ever touch, never ever feel
I can never whisper in your ear… I’m sorry
save me
jeste li ikad razmišljali o samoubojstvu?poželjeli umrjeti...nestati?
ljudi koji govore da će se ubiti nisu ludi...oni na taj način traže pomoč...no naravno nitko ih ne shvača...nitko im ne vjeruje...kolko puta sam čula kako govore o nekom tko se ubio-bio je pametan,povučen...i bla,bla...ma bio je sam...i na njegovom licu moglo se vidjeti da pati..samo vi niste to vidjeli,niste to htjeli vidjeti...ljudi brinu samo za sebe...tolko bi života bilo spašeno da ljudi drugima daju malo pažnje...da ih slušaju kada kažu da pate...
samooljeđivanje...jeste li se ikad samoozljeđivali?ljudi se ne samoozljeđivaju da bi se ubili....nego se polako uništavaju sa nadom da će ih netko spasiti...na taj način zovu upomoć...fizičkom boli pokušaju ubiti onu unutarnju bol...
i jesu li svi ti ljudi ludi?oni samo pokušavaju unišititi svoju bol i pokazati ljudima da pate...
negdje sam pročitala da darkeri,metalci i ti nose crno kako bi time izrazili svoju patnju i bol...ja nosim crno...ne znam iz kojeg razloga...jer volim crno možda...a možda u podsvjesti na taj način iskazujem svoju patnju i dajem ljudima do znanja da boli...
pogled...ljudima sve možeš pročitati iz pogleda, iz oćiju...njihovu tugu...vidjela sam sliku jednog blogera...jako drag i sladak dečko...ali njegov pogled...tako tužan...oći kao da su negdje u daljini...kao da vide nešto kaj drug ne možemu vidjeti...
i oni ljudi koji su zatvoreni,koji nikome ništa ne govore,pogledom če nam sve reči...malo pogledajte oko sebe,pogledajte te zamišljane tužne poglede...da bar se jedan spasi...
ljudi se ne reži bez razloga...ne stavljaju vruč vosak na vene zato kaj su sretni...ne razmišljaju,ne pričaju o suicidu jer im je lijepo...oni,MI na taj način tražimo pažnju,tražimo pomoč...pa čak i oni koji kažu da ne trebaju pomoč ustvari žele pažnju i ljubav,trebaju nekoga
ne znam ako čete shvatiti poruku ovog posta...
ali zbilja je tragično kad čuješ na tv-ju da se objesio diječak od 16 godina...sutra to može biti tvoj prijatelj,tvoj brat...razmislite malo...pogledajte malo oko sebe...
jer sutra će možda biti prekasno...kajat ćemo se jer smo znali da smo mogli spasiti jedan ljudski život...
pozdrav dečku tužnog pogleda
sjena u mraku
ona je bila samo sjena,koja je isod njegovog sjaja dobila lice..on je bio mjesec,bljedi mjesec i jedino svjetlo u njezinom životu..ona je živjela noću,a on bio je njezin život...
no jednog dana mjesec je ugledao zvjezdu...i zaboravio je ne njezinu sjenu...više nije imao vremena držati ja na životu...svoje svjetlo je davao toj zvjezdi..
a ona bi ga zvala...svake noći...njezina sjena je stajala u mraku...u mraku gdje ju je nekad ljubila njegova svjetlost i mazile njegove blage,bljede zrake...
no on ju nije čuo...nije ju htio ćuti...ona više nije bila dio njegova života,več samo kao milijun drugih-sjena u mraku...svu svoju ljubav davao je svojoj zvjezdi,zvjezdi koja nikad nije gubila sjaj,koja je uvijek bila najljepša...a ne kao ona,ona je bila samo nešto nevažno,nešto malo i skriveno u mraku
ona još uvijek traži svoje svjetlo....svoj mjesec koji će joj opet zrakama udahnuti dušu...svakim danom sve je više u mraku...
još uvjek ona tiho pjeva noću...anđele donesi mi svijetlo
i`m lost without you
izgubila sam sve...sve ljude do kojih mi je stalo...nema nikoga...posvađala sam se sa frendicama...a njega sam več odavno izgubila,a to sam tek sad vidla...čak nema nikog na msn...nema nikog da mi kaže da će biti bolje...i suze padaju niz oći,cjelo tjelo se trese...ostala sam sama...upalila sam svijeću-valjda će biti lakše...valjda će se netko sjetiti,netko doči...ovak je preteško...
po stoti puta progutala sam ponos i nazvala ga-isključio je mobitel...
ne znam...ne vidim više smisla...ubija me samoća...ne mogu sama...trebam nekog tko će mi pomoči...tko če te htjeti i moči,nekog tko će mi pružiti pažnju...gdje su sad svi?ne mogu,neču preživjeti sama...preteško je...a ja sam preslaba...više nema ničeg u kaj mogu vjerovati...zake me netko ne spasi...kaj ne vide da patim?kaj ne vidite da patim?ah...kao da je i važno
poznavala sam djevojčicu
smeđih bistrih oćiju
nje više sad nema
njene oći prekrila je zemlja
poznavala sam njen osmjeh
no djevojčica je umrla
i kasno u noći
vjetar nosi njeno ime
djevojčica je bila tolko sama
ja ju nisam mogla spasiti
gledala sam kako se utapa
u vlastitoj greški
kada pročitaš ove
možda nečeš shvatiti šta je htjela reči
a ipak ovo su njene zadnje riječi
zbogom
lost...
osječam se loše...kao da se sve raspada...a ja ne mogu učiniti ništa...nepomično sjedim i gledam kako ga gubim,kako gubim život...i sve gubi smisao...više ni ne znam razlog zake sam vjerovala da postoji nešto,da postoji sreća...ne...u mojem životu nema sreće...postoje samo trenuci kada sam sebe zavaravam pa povjerujem da možda ipak i nije sve tak crno...ali je...nema nikoga...a ne mogu sama..i znaju to,zna to,a očito nikome nije stalo...svi odlaze...normalno..nisam vrjedna ničije pažnje,ničije ljubavi...mrzite me...nema veze,navikla sam več...več sam navikla na prezir i laži...ali nema veze...ja sam samo uvijek bila sjena-i kad sam bila sretna,i kad sam plakala..i tolko se toga nakupilo u meni...tolko sma puno tražila od života,oćito previše...jer uvijek sam bila veliki sanjar...a sad,moju snovi jedino su kaj me drži...sanjam da ću jednom zaspati u zagrljaju nekog tko me voli,tko zna poklanjati sebe drugima...nemoguće znam...puno tražim znam...ne tražim više pomoć...nitko mi ne može pomoči...moj um i moje srce zatvoreno je za sve...neču nikome dopustiti da sazna moje misli...pustite me da budem sjena...i ukoro,kada se mjesec sakrije,moja će sjena nestati u tami...otiči ću nekamo daleko...otiči ču od ovog svijeta-kojeg se bojim...sakrit ću oći zauvijek od svijetla...i da...sve je to u mojoj glavi..kao da su svi ti ljudi samo likovi u mojoj priči...ni ja ni ti nismo stvarni...no ništa više nije važno...možda će vas ovaj post zbunuti,ako ga i itko pročita...pročita i razumije kaj sam napisala...ak je to uopće moguće...možda su moje misli samo apstrakcija...možda su moje misli skupina otpada od mojeg srca...možda je sve ovo nešto duboko a možda je sve površno...vjerojatno mislite da nemam razloga osječati se loše...pa će te mi opet pisati da se sjetim svih onih koji su bolesni,koji su izgubili obitelj...a kako možete znati da ja nisam jedna od tih?kako možete znati da ja ne patim zato kaj sam izgubila obitelj?ili zato kaj sam bolesna?ne,ne možete to znati...niti vas ne zanima...samo tražite način da me osuđujete...i znam da će neki reči-no ubi se ako si tak depresivna...kaj se režeš?prereži žile i učini svima uslugu...da čula sam več takve riječi...ali nije mi važno...ne dopire to do mene...
