17.05.2005., utorak
.Dokaz
.
Scena 1.
Ugodno društvo, dva starija bračna para, odmah nakon ručka, za Sveta tri kralja.
Prijatelj domaćinove kćeri odlazi kad li ga domaćica pozove: «Čekaj, nismo si čestitali!»
Prijatelj se vraća, čestita domaćici sve najbolje i domaćini ga predstaviše gostinjskom paru:
«Ovo je prijatelj naše djece.»
Ne to će mladić: «Prijatelji roditelja mojih prijatelja su i moji prijatelji.»
To izazove salve smijeha. «Kuda ste se zaputili?» - upita domaćin svoju kći.
«U birc, na kavu.»
«Baš lijepo, idete u birc na blagdan» reče on zajedljivo.
U to će mladić: «To je skroz nebitno, Bog postoji ali ga uopće nije briga za nas! Iz toga slijedi da mu je svejedno kako mi provodimo blagdane!»
U sobi nastane zgražanje, nevjerica, nesigurnost...mislili su svi: drag, duhovit mladić, možda se šali...
«Kako možeš tako govoriti o stvarima o kojima ne znaš ništa?» - prekori ga domaćica prijekorom koji to i nije bio, budući da je bio popraćen vragolastim smješkom.
«Ali, ja ZNAM da Bog postoji i da ga nije briga!»
Na trenutak zavlada tajac.
Scena 2.
«Ne možeš znati!» - reče netko.
«Shvatite, znam.»
Prisutni pogledaše mladića i shvatiše da se on ne šali...
Pogledaše ga opet i osjetiše strah, zebnju.
Gošća, starija gospođa, vrlo fina žena poželjela je nešto reći pa podigne glavu. Umalo je vrisnula kad je ugledala mladićeve oči. Te su oči sad bile veoma tamne, duboke i strahovito hladne. Nigdje nije bilo one vedrine i topline od prije samo dvije minute kad su se upoznavali. Brzo je spustila glavu!
«Bože, daj mi snage!» pomisli i reče: «Bog brine za sve nas.»
Domaćin reče: «Bog ne postoji!»
«Vi ste svi tvrdoglavi» - reče mladić glasom prepunim zadovoljstva, sugestije i autoriteta. Svima u sobi činilo se da ima nešto hipnotičko u tom glasu...
Scena 3.
Na starcima se već vidjelo da im se ne sviđa tijek razgovora i da ga žele privesti kraju.
Taman su htjeli to izvesti kad mladić progovori:
«Budući da mi ne vjerujete, moram vam dokazati!»
Uopće nije čekao da se njihovo iznenađenje smiri već se obratio domaćinu koji je upravo ispijao svoju čašu vina.
«Znači, Vi vjerujete da Bog ne postoji pa Vas molim da ispijete svoje vino do kraja a ja ću vam dokazati da postoji i to dokazom koji to nije.»
Pričekao je da domaćin ispije, te je nastavio: «Sada Vas molim da ispustite čašu u svoje krilo!»
«Ma, to je glupo!» - pobuni se domaćin!
«Poslušaj ga tata!» reče kćerka.
Domaćin je zbunjeno pogleda, usiljeno se nasmiješi, te rezignirano slegne ramenima. «Dobro, uradit ću to...»
Scena 4.
Sve oči u prostoriji bile su uprte ka domaćinu koji je teatralno ispružio ruku u kojoj je sa tri prsta držao čašu. Kao da se ruga (takav mu je bio izraz lica) on prvo vrlo polako odvoji srednji prst te nastavi držati čašu palcem i kažiprstom. Uto brzo odmakne kažiprst od čaše, međutim, ništa se ne dogodi! Čaša je ostala jednako nepomična kao i prije – činlo se kao da mu je zaljepljena za palac!
U sobi se začuju uzvici iznenađenja!
«Slobodno maknite palac gospodine.» reče mladić.
Kao u transu, lica punog užasa, domaćin počne odmicati svoju sad već drhtavu ruku.
Kad ju je posve odmaknuo začuo je mladićev glas, tih i odmjeren, upravo onakav kakav i priliči sablasnoj atmosferi šutljivih prestrašenih ljudi koji zure u jednu čašu što nepomično lebdi nasred polumračne sobe.
Glas je govorio snažno i tiho:
«Pomoću ove čaše indirektno kanim dokazati da Bog postoji.
Kao prvo, svi znate da je Bog rekao "Ja sam koji jesam" i da je poslao svog sina da objavi postojanje Božje. Poznato vam je također i da Bog nema običaj na svakoj zabavi dokazivati svoje postojanje.
Znači, morate se zapitati, da li je ova čaša zaista Božje djelo?!
Vi dobro znate da postoji još jedna sila, koja suprotno od Gospoda stalno dokazuje svoje postojanje!»
U to se čuo zastrašujući smijeh. Čaša je počela lagano kliziti zrakom i vrlo nježno, bez ikakva zvuka sletjela je na stakleni stol za kojim su sjedili domaćini i gosti.
Smijeh je prestao i glas je nastavio:
«Taj drugi je Đavo!»
Na spomen Đavlova imena čaša se rasprsnu! Dva komada padoše na stol svaki sa svoje strane čaše. Na stalku je ostao uspravan samo srednji, vrlo oštar dio.
Začuje se pitanje: «Domaćine, što mislite, tko je ovo napravio? Bog ili Vrag?»
Domaćin smeteno pogleda mladića.
«Rekli ste da Bog nema potrebu da se dokazuje, prema tome, to je učinio...»
U taj čas domaćin kriknu! Domaćinova ruka krenula je sama prema oštrom vrhu čaše! Svi pretrnuše od straha. Vidjelo se kako se domaćin užasnuto trza pokušavajući ovladati vlastitom rukom, međutim, svi su znali da je to bezuspješno – ruka se neumoljivo i sve brže počela primicati čaši. Kad je ruka pala na čašu domaćin je još jednom zaurlao, ovog puta iz sveg glasa. Svi u sobi osim mladića okrenuli su glave u stranu. Trenutak kasnije ponovo su se usudili pogledati i začuo se uzdah olakšanja! Domaćinova ruka stajala je nepomično iznad čaše, jedvo je dotičući!
Domaćin je polako okrenuo dlan prema gore. Na dlanu je bila sitna kap krvi.
Mladić reče: «Kao što sam rekao, ovo je dokaz koji to i nije. Ako je to učinio Bog, onda on postoji i briga ga je.
Ako je to učinio Vrag, tada, indirektno, čim postoji Vrag postoji i Bog! A da li ga je briga? Ne znam! Možda je baš on spasio vašu ruku!»
Scena 5.
Mladić i djevojka u krevetu, vode ljubav. Ona sva ustreptala od uzbuđenja osjeti kako on ulazi u nju. Osjećala je i njegove ruke na svojim grudima kako je miluju i izluđuju uvrćući joj bradavice. Odjednom osjeti još nešto da je poput svile miluje u centru njenog užitka. Sva uzbuđena pogleda dolje i vidje kako joj se vrh vulve razmiče kao da je tamo miluju neki nevidljivi prsti što klize povrh mjesta gdje je ušao u nju.
Osjetila je strahovito uzbuđenje, teško je disala ali ipak je htjela znati tko je to miluje...
«Ono kod mojih roditelja, je li to bio Bog ili Vrag?» upitala je dahćući.
Mladić se naceri i počne na njoj raditi još jače i još uzbudljivije. Gledao ju je kako se grči, kako se izvija i kako stenje.
«Što ti misliš?» upitao ju je.
Ona već blizu vrhunca kroz isprekidani šapat mu odgovori:
«Ne znam, ti Vraže jedan!
Oh, oh Bože...božanstven si!
Oh oh oh oooOOOH!»
|
|
