A F R I K A

Image hosting by TinyPic

DAJ LJUDIMA I VIŠE NEGO OČEKUJU, I ČINI TO SA RADOŠĆU !
Tijelo umire kad se odvoji od duše, a duša umire kad se odvoji od Boga. — Sv. Augustin

Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću
1. Oslobodite svoje srce od mržnje.
2. Oslobodite svoj um od briga.
3. Živite jednostavno.
4. Pružajte više.
5. Očekujte manje.


OBAVEZNO PROČITATI

Image and video hosting by TinyPic
OTOK SVIJETA

Kad rat mine sokole
Pobjednik je ko nije ubio.
I onaj, ko tuđu svetinju nije opoganio.
I onaj, ko je neprijatelja poštedio.
I onaj, ko se tuđem zlu nije radovao.
I onaj sinko, ko je sobom vladao.

Pobjednik je ko zlu moć nije umoćio.
Ko sam sobom može nasamo u mraku ostati.
Lako je poslije rata pred cara,
Ali treba izaći pred majku
i Tvorca



Pogledaj Afrika kakvu jos niste vidjeli
Etiopija

RANIJE NAPISANO NA OVOM BLOGU.

KAVA
'KO SE BIJE TAJ SE VOLI
VEKI
U NOCI PUNOG MJESECA
HABTU
ANDJEO GABRIEL

Video o misiji, šteta Nizozemci pričaju neki svoj jezik

BILO JE LIJEPO BITI OD KORISTI KOLIKO SE MOGLO











Ovi stihovi tek onako za svoju dušu,...

August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
u grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvini se nada,
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!

Oj budi svoj! Taj svijet ti nije pako,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom;
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi;
Stoj!I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!

Oj, budi svoj Ta Božja ti je zamet,
Al" Bog sve mrzi što je laž i varka;
I neka ti ja vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek ravno um i srce važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!

Oj, budi svoj! Al" brat si budi braći,
I radi za svijet, al' ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.

Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao suce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l' i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj.

Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!

A F R I K A

16.10.2013., srijeda

Sljedeći dan

Nešto poslije pola noći zrak je postao ugodniji i bilo je vrijeme da se polako spremamo za spavanje. Voda u tušu je bila podnošljivo topla pa smo strpljivo jedan po jedan nakon tuširanja odlazili na spavanje. Moji novi prijatelji su imali razumijevanja za moj naporan dan pa su me pustili da prvi obavim tuširanje i pripreme za spavanje. Tuš kabina je improvizirana u malom kontejneru na čijem krovu je postavljen spremnik sa vodom koja se slobodnim padom spuštala kroz tuš. Na dnevnim temperaturama koje uvelike prelaze 40 C voda u spremniku zamalo da proključa tako da je tijekom dana nemoguće istuširati se. Noću je dobro, negdje iza 22 sata temperatura naglo padne na nekih 20 C a to pomogne da se voda koja se grijala cijeli dan već oko pola noći može koristiti za tuširanje, a to je neko uobičajeno vrijeme priprema za počinak. Tuš kabina je uredna i čista i bilo je lijepo istuširati se no dolazak u sobu puno je neugodniji.

Dugo su trajale moje provjere mreže za komarce jer uvijek imate osjećaj da je baš negdje oko nogu nešto krivo urađeno i da je ostala poneka opasna rupica. Glup osjećaj, neopisivo glup osjećaj. Kako god to uradili imate osjećaj da ipak ima prostora kroz koji će se kukci uvući i praviti vam društvo, a to je zadnje što poželite kada vidite prostor u kome spavate i sjetite se gdje ste. Uspio sam očistiti i oprati sve zidove i pod, tako da moja sobica izgleda već puno bolje nego kada sam napravio prve korake u njoj, no još uvijek to nije mjesto gdje će te s uživanjem poći leći. Uz svjetlo neonske lampe napisao sam nekoliko rečenica sa svojim prvim dojmovima o mojim novim prijateljima i mjestu u koje sam došao, no sve to je bilo ustvari odugovlačenje od ležanja u mraku zaštićen krhkom mrežom od tko zna čega. Nisam neki čistunac koji će se buniti na sve i svašta, a do tada sam već uspio u svom životu spavati i noći provoditi na mjestima gdje civilizirani ljudi baš i neće imati prigode, (kad se samo sjetim rata i svakojakih brda i dolina, štalica i rovova), vjerujte da osjećaji koji se jave kada odlučite poći spavati u ovakvom prostoru nisu baš najugodniji.
Probudio sam se i prije nego sam se uspio naspavati jer su prvi zraci sunca učinili da se jednostavno mora potražiti ljepši zrak za disati. Plahta je bila napola mokra od znoja, a sjetivši se da će uskoro biti nemoguće istuširati se požurio sam pod vodu makar bila i vrela. Nisam bio prvi, no uspio sam doći na red prije nego je voda proključala. Voda je bila ugodna i nije bila razlog što sam se jednostavno paralizirao na neko vrijeme. Nije bilo ugodno zaspati no ono što me je dočekalo pod tušem bilo je znatno neugodnije. Osip po cijelim nogama bio je stravičan. Sledio sam se i prepao kao nikada do tada u životu. Alarm u glavi je ječao i jednostavno se nisam mogao smiriti i ni na kraj pameti mi nije bilo da je to nešto bezazleno. Uh i sad osjećam svrab kad se samo sjetim te scene. Šef tima i ostali su odlučili da idem nazad u Asab grad gdje UN ima svog liječnika ( zapovjedništvo našeg sektora). Put od nekih sat vremena trajao je vječno a koliko se god trudio nisam mogao da se ne češem što je čini mi se još više pogoršavalo stanje. Liječnik iz Gane nezainteresirano i lijeno razgledavao je ogromne šklopce na koži te mi, (na engleskom sa ganskim naglaskom koji mi je tek puno kasnije postao interesantan i razumljiv) pokušavao objasniti da to nije ništa opasno i nakon par dana sve će biti u redu. Znao je da dolazim iz Burea pa je pretpostavio da bi mačke mogle biti krivac i tješio me da nemam razloga za brigu te da ću nakon par tretmana nekom tekućinom i kremom koju mi je dao biti kao nov.
Rekao mi je da mi neće naškoditi ni kupanje u moru no da se ne smijem sunčati.
To je bilo nešto što me vratilo u normalu. More, kupanje,- napokon nešto što mi se svidjelo, što me utješilo. Idemo na more, današnji dan je svejedno planiran da se provede ovdje jedino što moramo je vratiti se prije mraka jer nam nije dozvoljeno prelaziti granicu tijekom noći. Kupanje mi je više nego godilo. Plaža neuredna no more je odlično. Voda vrela, onakva kakvu volim. Kao što se na ovoj fotografiji vidi Crveno More nije uopće crveno.

Pretpostavljam da se nekada i crvenilo, no danas se može zvati bilo kako samo ne crveno. Boja koja sada prevladava je u stvari najbliže tamno-ljubičastoj ili tako nekako, no nije ni blizu crvene.
Inače nije loše za ronjenje jer se pored lijepih koralja može vidjeti i mnoštvo raznobojnih riba na vrlo malim dubinama,. Kupeći školjke, (koje i nisu baš nešto jer su uglavnom okamenjene i većina ih je u stvari više kamen nego školjka), zamuti se dno i u trenu si okružen jatima raznobojnih riba i ribica. Svi koji imaju akvarij poznaju “Kraljevsku neonku” , da voda nije tako slana povjerovao bih da i one plivaju u Crvenom Moru, ovako znam da nije moguće. Ribice iste boje iste veličina, orginal “Neonke” su najbrojnije. Školjke koje se mogu pronaći su vrlo interesantne, no u tom malom prostoru ih i nema baš u izobilju. Ne znam naziv za tu vrstu školjki, no koriste ih za ukrašavanje obuće i pravljenje svakojakog nakita ovdje, izgledaju najljepše od svih koje se nađu na malim dubinama,- Malene, skoro okrugle sa nekim čudnim bojama u krug na sebi. Žao mi je da nemam fotografiju te vrste možda i pronađem koju neki drugi put, no našli smo puno ovakvih velikih, okamenjenih koje djeluju zaista impresivno svojom veličinom i težinom.
Prostor za slobodno plivanje i ronjenje ograničen je koraljnim grebenom a tu granicu je opasno preći zbog morskih pasa koji su često vidjeni vrlo blizu plaže, ponekad samo kojih pet šest metara daleko. Ja do sada nisam imao prilike vidjeti ih no vjerujem ljudima koji to pričaju. Dno od koraljnog grebena do plaže je sitni pijesak koji je u stvari od stvoren od smrvljenih koralja. Površina na kojoj se kupamo širine je oko dvadesetak- trideset metara i isto toliko dugačak. Ostali dio plaže je koraljno dno do same obale, a tamo se bos ne smije ni pokušati ući u vodu jer su koralji oštri kao žilet. Voda je toliko slana da je bez utega teško roniti i na dva metra dubine, al je zbog toga lijepo ležati na površini i osjećati se kao na krevetu čini mi se mnogo lakše neg' na našem moru. Nakon cjelodnevnog kupanja osjećao sam se puno bolje i ne znam jel to od mora ili od kreme koju sam dobio od liječnika a nanosio sam je svaki put kada bih izašao iz vode, i osip koji sam imao bio je puno slabiji. Ovo kupanje i boravak na moru potvrdili su mi da i nije bilo toliko loše što sam raspoređen u sektro istok, nadam se da će biti još ovakvih dana. Vratili smo se na vrijeme i već mi nije bilo toliko neobično zaspati na svom novom krevetu zaštićen samo mrežom za komarce od svega što može donijeti afrička noć negdje na kraju svijeta.

- 16:13 - Pitaj i predlazi (12) - Isprintaj ako zelis - #

09.10.2013., srijeda

Naučiti lekciju

Student na jednom sveučilištu pošao je u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali, ugledaše pored puta par starih cipela, po svemu sudeći vlasništvo siromašnog seljaka koji je u blizini radio u polju i privodio kraju svoj posao.

Student reče profesoru: »Hajdemo se našaliti sa seljakom: sakrit ćemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i promatrati njegove reakcije kada ih bude tražio.«

Profesor mu odgovori: »Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš si priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i promatrati njegovu reakciju.«

Student to učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Siromašni seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u njoj. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić. Sav u čudu pogleda u novčić, osvrne se oko sebe te ga počne promatrati neko vrijeme. Ponovno se osvrnu na sve strane, ali nikoga nije vidio. Stavio je novčić u svoj džep te nastavio obuvati drugu cipelu. Njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga počeli obuzimati osjećaji. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez kruha, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac oni će biti spašeni. Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima.

Profesor ga upita: »Bi li bio sretniji nego što si sada da si se našalio na račun ovog seljaka?« Mladić mu odgovori: »Naučili ste me lekciju koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem riječi koje prije nisam razumio: „Više je blagoslovljen onaj koji daje, nego onaj koji prima.«

- 19:45 - Pitaj i predlazi (20) - Isprintaj ako zelis - #

03.10.2013., četvrtak

Od početka

Malo zbog dogga, a malo zbog čuvarice pokušat ću se vratiti na moje početke u Bureu i nadam se da neću biti previše dosadan onima koji su me pratili nekih davnih godina.
Kada sam dobio raspored u Bure, svi koji su poznavali situaciju u misiji izjavili su mi sućut. Nekoliko timova u misji, gdje su uvjeti života na granici podnošljivosti označeni su zvjezdicom, a za Bure se govorilo da zaslužuje i dvije. Vidjevši geografsku poziciju, ja sam bi zadovoljan, zvjezdice me nisu zabrinjavale. Stotinjak kilometara od mora, destinacija je koja mi odgovara. „Što sam bliže moru život je ljepši“,- pravilo koje je za mene vrijedilo do tada, sačuvalo je i dalje osmijeh na mom licu svejedno što su drugi pričali o odredištu gdje sam trebao provesti sljedeća tri mjeseca. Nakon tri mjeseca svi promatrači bivali bi premješteni u drugi tim u istom sektoru, a to je u ovom Istočnom značilo biti u Asabu, lučkom gradu na Crvenom moru. Nakon šest mjeseci premještaj je u drugi sektor,- novi tim, nova okruženja.
Iskreno, jedva sam čekao vidjeti taj „pakao na zemlji“, kako ga je opisala većina mojih prijatelja koji mi na rastanku poželješe sreću. Kada sam pitao sve te ljude, koji su se hvatali za glavu zbog mog odlaska u Bure, što je to sve loše osim klime i smještaja nisu znali odgovoriti jer u stvari nikada nisu bili tamo neg su samo čuli od svih koji su došli sa „istoka“. Nestrpljivost i želja za što skoriji dolazak na moje novo odredište nije nestalo niti nakon prvih nekoliko sati koje sam proveo u Asabu neprestano mokar od znoja. Odmah nakon što sam izašao iz aviona i napravio pedestak koraka do auta koje me je čekalo na kraju piste, sve na meni bilo je mokro kao da sam prošao ispod tuša. Klima u autu pomogla je da se malo rashladim no opet nakon izlaska van, novi toplotni udar i vlaga u zraku učinila je da sam, za par sati koje sam proveo tu prije nego sam krenuo put Burea, promjenio tri maice. Pakleno vruće bez daška vjetra, no bilo mi je nekako lakše vidjevši more.

Prizori koje sam gledao uz put vozeći se nekih stotinu kilometara u ugodno rashlađenom autu, bili su jasan znak da ovaj kutak zemaljske kugle i nije bio najpoželjniji za napraviti si dom. Pejsaži koji su se smjenjivali nisu oduzimali dah svojom ljepotom no svejdno je bilo lijepo vidjeti prizore koji se toliko razlikuju od naših krajeva. Kamene pustinje smjenjivale su pješčane a granice izmedu jednih i drugih kao nožem da su odrezane. Sivi pustinjski pijesak iznenadno bi postajao gotovo crn, a onda bi sav taj pijesak zamjenile kamena prostranstva hrapavog vulkanskog kamenja i tako u nedogled svih tih stotinu kilometara dok nismo prešli kontrolnu točku koja je označavala granicu između ove dvije napaćene zemlje.

Par kilometara nakon „granice“ iznenada se pojavilo selo u kojem ću boraviti sljedećih par mjeseci. Petstotinjak metara sa obje strane ceste, zaljepljene jedna za drugu, trošne limene kuće bile su dom za nekih tisuću ljudi. Pogled na ovo selo bila je slika Afrike kakvu sam zamišljao.

Pravilo da se svim novopridošlim članovima tima situacija pokaže u najgorem mogućem svijetlu vrijedilo je i za mene, pa sam u pratnji cijelog tima sa kojima sam trebao provesti sljedećih nekoliko mjeseci napravio kratki izlet selom, prostorijama u kojima se boravi i na kraju bio ostavljen ispred hotelske sobe da se smjestim. Da, zaista nije bilo apsolutno ništa što bi oduševilo bilo koga, no nisam se rasplakao. (op.a. kao što je to bio slučaj sa danskim promatračem koji je došao desetak dana nakon mene). Smještaj u “hotelu” u blizini TS-a u malo većoj kolibi napravljenoj od drveta i valovitog lima priča je za sebe. Svatko ima svoju sobu, otprilike 2x3m. Pod je betoniran, no naslage prašine su tolike da sam pomislio da je zemljani.
Tisuće rupa i rupica na sve strane omogućava pijesku kojeg vjetar donosi u velikim količinama da bez većeg problema prekrije cijelu prostoriju koja liči na zatvorsku ćeliju. Vrlo brzo sam shvatio da je borba sa prašinom, u nadi da će se bar krevet na kome se spava uspjeti održati čistim, unaprijed izgubljena. Česte pješčane oluje jednostavno vas ubiju u pojam i dokažu vam vrlo brzo da je priroda ipak puno jača od vas.

Svaki pokušaj opisa moje sobe mi zvuči neopisivo jadno kada ne mogu dočarati osjećaj toplotnog udara koji se doživi pri otvaranju vrata. Vanjska temperatura najbliža je pedestom podioku, no pri otvaranju vrata sobe u lice dobijete vreli šamar od koga pomislite da vam je i kosa, a ne samo lice spržena u trenu. Jedino lijepo što je bilo za čuti je da nema komaraca, osim vrlo kratko nakon kišne sezone, pa nitko ne pije tablete za prevenciju od malarije. Temperature su previsoke da bi komarci opstali u ovim krajevima, no ipak bez mreže za komarce ne smije se niti pokušati zaspati. Moj prvi „teem site“ (TS) činila su 3 klimatizirana kontejnera ( kuhinja – blagovaona, skladište i operativna soba), tu su još i agregati, rezervoar za vodu, velika satelitska antena na, još jedan kontejner s tušem i wc-om. Već nakon prvih tjedan dana mogao sam uvidjeti zašto je ovo mjesto bilo okićeno zvjezdicama sa početka priče. Vrlo malo toga bilo je za pohvaliti no ekipa na TS-u koja je bila prilično šarena odmah mi se učinila dobra. Negdje Bogu za leđima, vezani istim poslom mogli bi smo se lijepo družiti,- Amerikanac, Nigerijac, Grk, Alžirac, Malezijac, Indijac, Urugvajac, Rus, Tunižanin, Hrvat , no to stanje se mijenja vrlo brzo tako da je tuda prošlo ljudi iz Gane,Danske,Rumunjske,Švicarske…. siguran sam da sam nekog zaboravio.
Običaj je napraviti večeru dobrodošlice za nove članove, pa sam tako i ja već prvu večer bio počašćen mesom ovce sa roštilja i kavom pripremljenom na tradicionalan način.

Pitao sam se je li klanje i priprema ovce bio dio rituala kojim se novi članovi nastavljaju držati u što jadnijim stanjem, no kasnije sam se uvjerio da im to nije bila namjera bila je to standardna procedura jer nije moguće drugačije. Oni koji imaju slabiji želudac neka ne čitaju sljedeći dio. Priprema mesa za roštilja ide nekako ovako.
Ovca je zaklana, zbog muslimana koji su sa nama na timu, na način da to bude „halal“ meso pa je zbog toga pozvan stručnjak iz sela a pomaže mu Berhani, naš lokalni član tima. Čovjek je nevjerojatan, sve je odradio takvom brzinom da je bilo teško upratiti što sve čini i sa kakvim nožem. Borba sa muhama je izgubljena pa se nitko i ne trude previše da ih se otjeraja. Nekako se naviknete na prizor no onda novi udarac na vaš želudac . Bubrezi se sijeku nožem na pola i jedu odmah dok se krv slijeva do lakata. Kažu mi da je to specijalitet pa nude i meni – zdravo je dobije se puno energije nakon što se pojede. Ne znam kako sam izdržao da se ne povratim gledajući kako oni u slast jedu ližući krv koja im curi niz ruke kao da su im prsti bili u medu a ne oprani krvlju. Pojedeni su bubrezi i jetrica, bilo ih šteta peći, a ostatci mesa raskomadani su u plastičnu posudu koja je vidjela i boljih dana no nakon svega viđenog ta posuda mi je bila najmanje interesantna.

Mislim da ste nakon ove fotografije shvatili o čemu pričam.
Meso je začinjeno vegetom koje sam ponio u velikim količinama pa je sve bilo spremo za roštiljanje. Gradele, improvizirane od žičane podnice kreveta, ostavljaju lijepe žigove u obliku baklave na mesu koje i ne miriše tako loše, no ipak želja da se nešto pojede niotkud se ne javlja.

Društvo raspoloženo, atmosfera dobra, no iako odavno nisam ništa pojeo ipak hranim dvadesetak mačaka koje se motaju oko noga više nego sebe. Pivo St George i bajadera su mi puno ukusnji dok ih je bilo.

Sutrašnji dan osvanuo je i prije neg sam se nadao, a isto tako strah od bolesti također se pokazao opravdanim i puno brže neg sam mogao i zamisliti no to je priča za sljedeći post ovaj je već predugačak za moj ukus.

- 17:37 - Pitaj i predlazi (7) - Isprintaj ako zelis - #

02.10.2013., srijeda

Moderna umjetnost

Tko bi ovo mogao razumijeti i objasniti? Što bi se sve moglo uraditi sa novcem koji je utrošen na ovakve stvari. Nevjerojatno. Sjetite se onih ljudi sa predhodnih fotografija koji strpljivo čekaju na par litara ustajale vode..

- 23:36 - Pitaj i predlazi (8) - Isprintaj ako zelis - #

01.10.2013., utorak


- 12:31 - Pitaj i predlazi (3) - Isprintaj ako zelis - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2013 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Travanj 2016 (1)
Rujan 2015 (4)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (5)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (9)
Lipanj 2013 (18)
Svibanj 2013 (12)
Rujan 2012 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Siječanj 2008 (3)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Veljača 2007 (1)
Studeni 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (3)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (2)
Studeni 2005 (4)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (4)
Kolovoz 2005 (1)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (9)
Svibanj 2005 (8)
Travanj 2005 (2)
Ožujak 2005 (2)
Veljača 2005 (18)
Siječanj 2005 (13)
Prosinac 2004 (15)
Studeni 2004 (18)
Listopad 2004 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovo pisanje BLOGA mi se cini zabavno.
Cesto pitanja odakle me ovdje, pa evo odgovor za one sto nisu pratili od pocetka. UN PROMATRAC
SADA SAM NAKON ODRADJENE MISIJE PONOVNO KUCI NO NASTAVLJAM SA OVIM BLOGOM JER SAM JOS UVIJEK ZAINTERESIRAN ZA SUDBINU TIH LJUDI PA CU PONEKU INFORMACIJU SA TOG DIJELA SVIJETA PODJELITI SA VAMA KOJIMA JE INTERESANTNO DA PROŠETATE OVIM BLOGOM.
NA PITANJA I KOMENTARE POKUŠAVAM ODGOVORITI KOLIKO MOGU, A INAČE SU TO I GLAVNE TEME POSTOVA


KOLEKTIVA.

Žao mi je obrisati ovaj blog no moram sve vas koji dodjete ovdje bar informirati da sam se već odavno vratio iz Afrike. Možda se netko nanovo susretne sa mojom Afrikom gdje sam fotografijama i doživljajima iz Eritreje i Etiopije u kojoj sam proveo godinu dana pokušao približiti vam sve ono što sam vidjeo tamo. Svi oni koji su me ranije čitali i možda se vratite ponovno ovdje volio bih da ostavite traga da ste bili opet tu. Svako dobro svima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se