A F R I K A

Image hosting by TinyPic

DAJ LJUDIMA I VIŠE NEGO OČEKUJU, I ČINI TO SA RADOŠĆU !
Tijelo umire kad se odvoji od duše, a duša umire kad se odvoji od Boga. — Sv. Augustin

Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću
1. Oslobodite svoje srce od mržnje.
2. Oslobodite svoj um od briga.
3. Živite jednostavno.
4. Pružajte više.
5. Očekujte manje.


OBAVEZNO PROČITATI

Image and video hosting by TinyPic
OTOK SVIJETA

Kad rat mine sokole
Pobjednik je ko nije ubio.
I onaj, ko tuđu svetinju nije opoganio.
I onaj, ko je neprijatelja poštedio.
I onaj, ko se tuđem zlu nije radovao.
I onaj sinko, ko je sobom vladao.

Pobjednik je ko zlu moć nije umoćio.
Ko sam sobom može nasamo u mraku ostati.
Lako je poslije rata pred cara,
Ali treba izaći pred majku
i Tvorca



Pogledaj Afrika kakvu jos niste vidjeli
Etiopija

RANIJE NAPISANO NA OVOM BLOGU.

KAVA
'KO SE BIJE TAJ SE VOLI
VEKI
U NOCI PUNOG MJESECA
HABTU
ANDJEO GABRIEL

Video o misiji, šteta Nizozemci pričaju neki svoj jezik

BILO JE LIJEPO BITI OD KORISTI KOLIKO SE MOGLO











Ovi stihovi tek onako za svoju dušu,...

August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
u grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvini se nada,
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!

Oj budi svoj! Taj svijet ti nije pako,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom;
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi;
Stoj!I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!

Oj, budi svoj Ta Božja ti je zamet,
Al" Bog sve mrzi što je laž i varka;
I neka ti ja vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek ravno um i srce važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!

Oj, budi svoj! Al" brat si budi braći,
I radi za svijet, al' ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.

Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao suce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l' i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj.

Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!

A F R I K A

30.09.2013., ponedjeljak

Pronašao sam još nekoliko fotografija koje sam napravio u doba nestašice vode iz nedavnog posta.

- 19:07 - Pitaj i predlazi (3) - Isprintaj ako zelis - #

26.09.2013., četvrtak

nojevi

Zaboravio sam i njih no možda su trebali ići prije predhodnog posta.

- 23:18 - Pitaj i predlazi (3) - Isprintaj ako zelis - #

Elsa

Evo da odgovorim na komentare na proši post opisat ću vam kako je sve to izgledalo u par fotografija i jednim starim postom o našoj Elsi, majmunčiću koga sam dobio na poklon od eritrejaca koji su vidjeli da sam se zaljubio u ovu majmunicu na prvi pogled.
Nisam imao namjeru opet o crnjacima, no eto valjda je takav život dolje pa ima vrlo malo priča koje će vas nasmijati. Što se može
Ovo je naš "hotel" u kome smo živjeli a sobe se ne mogu opisati pa evo jedna fotografija da vidite kakav je to luksuz.

Kada bi ste tjekom dana otvorili vrata svoje sobe to bi bilo najsličnije osjećaju koji imate kada se sagnete ispred pećnice u kojoj se nešto peče bar satak vremena na 250 i otvorite je a onaj vrući zrak vam se sjuri u lice.

Pitanje je kako se zaštiti od silnih gmizavih beštija? Mreža za komarce, bez mreže za komarce i detaljnog pregleda vašeg kreveta prije spavanja bila bi prava ludost pokušati prespavati noć. Ovi primjerci beštijica nisu nađeni ispod mreže, no vjerujte bili su vrlo blizu. Na svu sreću ne sjećam se da je netko imao problema sa ugrizima, no svakojakih osipa je bilo. Najugodnije je bilo izmjestiti krevet i spavati pod vedrim nebom a to bi izgledalo ovako.
Kako sam rekao na početku, jedan stari post o Elsi, našoj majmunici. Uh.
Ne mogu si oprostiti glupost koju sam sinoć napravio. Odvezem Elsu i pustim je da pravi majmunarije naokolo kao sto smo to običavali raditi svako poslije podne posljednjih dana. Igrala se veselo i istraživala sve kao i svaki put do sada, pa se odlučih otići na pet minuta da kupim brašno za pizze. Planirali smo napraviti malo fešte. Stvarno se nisam zadržao više od pet minuta, a kada sam se vratio našao sam Poljaka kako kleči iznad Elze koja je sklupčana ležala u prašini. Teško je disala i vidjelo se da je na smrt preplašena. Bože dragi koja scena.
Poludio sam,
Nikoga nije bilo vani ispred kontejnera kada sam otišao a ona je odlutala dvadesetak metara van ograde i tamo ju je napao pas. Glupi pas koga su demineri koji žive blizu nas pustili da se malo prošeta naokolo. Obično, kada bi otišla izvan ograde bilo bi dovoljno da je se zovne i dotrčala bi nazad, no ovaj put nije bilo nikoga da je zovne. Nije bilo tragova krvi, no jadnica se vidno patila skoro satak vremena. Nije joj bilo spasa. Dali smo joj tablete za bolove i pokušavali svašta no zaista nije bilo pomoći. Vjerujte da je bilo i suza. Za tako kratko vrijeme smo se navikli na nju. Bila je kao da je dijete koje je uvijek raspoloženo za igru sa svima nama. Koliko je samo radosti donijela na naš tim.


Sinoćna večer je trebala da bude lagana fešta uz pizzu no nikome nije bilo ni do čega. Nije bilo smijeha cijelu večer, a ni danas ga još uvijek nema. Čini mi se da svi očekujemo da ce iskočiti odnekle i ponovo donijeti smijeh svojim blesavim igricama i ponašanjem koje se ne može opisati. Imamo prilike donijeti novog majmunčića iste veličine, no još uvijek to nikome ne pada na pamet i da spomene. Kao da se očekuje čudo. Zvučim sam sebi kao neka baba al sta mogu unijela je toliku radost među nas a sada je nema...glupo je al jučer smo plakali od smijeha sta je sve izvodila sa ovom ljuljaškom a sada je nema, niotkud.

Svi majmuni koje sam mogao vidjeti bili su ovi maleni mislim da su pavijani.





- 23:02 - Pitaj i predlazi (4) - Isprintaj ako zelis - #

Malo životinja


- 19:20 - Pitaj i predlazi (5) - Isprintaj ako zelis - #

25.09.2013., srijeda

Voda, obična voda

Znali smo da je nestašica vode jer je već više dana jedna od dvije cisterne koja dostavlja vodu u „naše selo“ pokvarena a niti kapi kiše nije bilo već mjesecima. Kažem znali smo za taj problem no nismo znali da je toliko ozbiljno. Nisam siguran, no mislim da je to bio prvi put da je „šef Burea“ došao do naših prostorija.

Donio mi je pismo u kome je opisana teška situacija sa vodom te da ovaj put zbog kvara i druge cisterne, ima više smrtnih slučajeva. Pored stoke umiru i ljudi,- siguran sam da je bilo više od troje ljudi koji nisu stigli dočekati dragocjenu vodu.
Obećao sam da ću pokušati uraditi sve u mojoj moći što je moguće prije. Kenijci koji snabdijevaju vodom naš tim došli su sa redovnom zalihom koja nas je sljedovala za taj tjedan nekih pola sata nakon što je lokalni šef otišao ( to je cisterna sa oko 5000l vode). Kako sam u to vrijeme bio vođa tima odlučio sam, nitko od moje ekipe nije imao ništa protiv toga, da našu zalihu istočimo u spremnik koji koriste seljani a ukopan je najbliže našem timu. Čim se počelo sa istakanjem stotine žena sa žutim kanistrima dotrčalo je sa svih strana. Prizor koji se ne da opisati riječima. Interesantno, nije bilo nikakve galame, vike, gužve. Dugo smo gledali te jadne žene koje odnose napunjene kanistre vode svojim kućama, a ponos koji smo osjećali uradivši nešto korisno bio je čini mi se veći od njihove radosti. Javi sam Šveđaninu, šefu našeg sektora,kakvo je stanje i tražio da se odobri i zapovjedi Kenijcima da nastave sa dostavom vode dok ne napunimo sve spremnike u selu. Interesantno i pored uvijek spore UN-ove birokracije vrlo brzo sam dobio odobrenje i obećanje da će Kenijci nastaviti sa dostavom vode. Nakon prve cisterne već je pao mrak pa se moralo čekati jutro. Cisterna za cisternom su dovlačile vodu i već se počeo puniti i drugi spremnik koji dugo nije bio u uporabi, kada je „šef sela“ ponovno došao do mene. Na njegovom licu se vidjelo da nešto nije u redu. Prevoditeljica mi je prevela galamu koja je izašla iz njegovih usta, a ja sam ostao nijem. „Prestanite sa dostavom vode jer nitko to od nas nije ni tražio“. Nevjerojatno, kako nije tražio? Zašto da prestanemo? „Traženo je samo jedna cisterna i ništa više.“ Bio sam uporan i već prilično ljut kada mi je objašnjeno da ne žele više vode sa eritrejske strane granice. Ne mogu opisati sav jad koji sam osjećao. Jednostavno nisam mogao podnijeti da ovi jadni ljudi moraju biti bez vode zbog ovako glupog razloga, ono što sam osjetio tada čini mi se mogu osjetiti u želudcu i sada kada ovo pišem.
Što sam mogao uraditi,- ništa apsolutno ništa, ta ja sam gost u njihovoj zemlji morao sam se natjerati da opravdam i to što se ne želi niti voda od svojih mrskih neprijatelja i po cijenu života no nisam uspio. Bilo mi je i više nego sumnjivo da je to bio razlog. Primorao sam prevoditeljicu, uz obećanje da ću sve zadržati za sebe, da mi objasni što je pravi razlog da se prekine sa dostavom vode. Znala je da nisam toliko glup a vjerojatno i sama toliko razočarana svim što se dogodilo ispričala mi je kako stvari funkcioniraju. Svaki kanistar vode košta, sve se plaća i „šef sela“ uredno dobije novac za svaku kap vode. Razumjet će mo da sve košta, prijevoz košta, voda je život no i ona košta pa država mora naplatiti svoje. Količina novca koja se mora odvojiti za kanistar vode mi se i nije učinila strašno velika, no pitao sam se odakle ti ljudi uopće mogu imati novac, gdje ga zaraditi, od čega?
Ne znam kako, no eto ti jadni ljudi plaćali su svaku kap vode koliko god skupo to bilo, znali su da moraju platiti i sve je funkcioniralo kako je funkcioniralo.

Odatle ljutnja lokalnog šefa.- Nakon toliko vremena pojavio se netko tko je napunio njihove spremnike kao nikada do tada, vodom koja je sigurno bila i kvalitetnija neg ranije i onda se seljani s pravom pobune zašto bi plaćali i tu vodu koja je zapravo darovana a ne dovežena državnim vozilima. Zašto je plaćati? Mislite da mu je palo na pamet da vodu podjeli besplatno, kod nas bi rekli „a gdje sam ja u tome“ a što kažu na tigrinji ne znam no jedno sam siguran i kod njih su oni na vlasti isti, ako mene nema u tome onda me nije briga. Po cijenu da svi pomru od gladi ili žeđi, nije me briga,- ja sam gore ja ću se snaći a vi crknite. Bože dragi zašto smo ponekad gori od bilo kakve životinje. Pogledajte ovoga što uredno bilježi nešto, da sam znao što radi nisam siguran da ga ne bih bacio u taj spremnik sa vodom no ovako je možda i bolje, ni silom se ništa ne može promijeniti.
Nakon nekog vremena na bazenu u istoj toj zemlji napravio sam ovu fotografiju. Znaju li ova djeca da njihovi zemljaci umiru od žeđi? Pitao sam se koliko vremena će meni trebati da zaboravim da ljudi negdje umiru i od žeđi,- sada sam siguran da to nikada zaboraviti neću al ostaje pitanje,- što uraditi?

- 18:53 - Pitaj i predlazi (7) - Isprintaj ako zelis - #

24.09.2013., utorak

želja

Pazit što želite

- 21:14 - Pitaj i predlazi (5) - Isprintaj ako zelis - #

18.09.2013., srijeda

Kiša

Kako su počele kiše koje mrzim pokušat ću se prisjetitit što ima lijepo u tim dosadnim jesenjim kišama. Radovao sma se kiši samo dok sam bio u Africi pa evo mala foto galerija jednog mog uobičajenog dana da bih podsjetio samoga sebe da kiša nije uvijek tako dosadna i glupa.
Dan bi smo obično započeli vrlo rano da bi se uživalo u suncu koje izlazi jer je ipak najljepše dok je nisko na nebu. Dobrih navika se ne treba odreći tako da sam dan volio započeti sa kavom i cigaretom i uživati u prvim zrakama sunca. Vremena se ima na pretek pa nije bio problem satak vremena odvojiti samo za sebe da bi se napunile baterije. Osobito kada bi sa vama u timu bio netko tko nije tako dosadan i pustit će vas na miru da uživate u svom ritualu.

Nakon malo uživanja mora se nastaviti sa vožnjom koja često donese svakojaka iznenađenja. Afričke ceste i mjesta koja bi smo trebali obići bila su više nego interesantni.


Posao nam je bio takav da smo uz put morali prelaziti granicu gdje bi nas kontrolirali i jedni i drugi pokušavajući pronaći bilo što sumnjivo.

Normalno i mi smo pratili što se dešava oko nas uz put pa se tako moglo vidjeti i svakojakih pokreta.

Dva puta tjedno prijevozno sredstvo bi bilo helikopter, što se na prvi pogled može učiniti puno interesantnije neg vožnja autom, no vjerujte da bi ste se trudili da tog dana ipak ne budete putnici. Obično bi smo kupili dvije gajbe piva za tročlanu posadu koja je iz jedne od bivših SSSR država, složit će te se da uopće nije bitno iz koje. Pivo na etiopskoj strani bilo je znatno bolje neg ono sa eritrejske, pa bi smo na radost posade za njih obično prošvercali dvije gajbe na ničiju zemlju odakle smo polijetali. (Helikopteri su bili na suprotnoj strani granice od nas). Dobro raspoložena posada bi sa svom tom tekućinom nestala u kabini a mi bi smo uživali u letu koji bi obično trajao od 45 minuta do sat vremena kada bi nas vesela posada spustila na zemlju, vratila nam prazne gajbe da bi nam ponovno poslužile za sljedeći let.

Ne mogu reći da nije bilo interesantno vidjeti tu jadnu zemlju i iz zraka jer su prizori često bili kao da letite iznad mjeseca, no ipak sam rađe išao autom.

Lijep je bio taj naš posao, ipak bi smo donosili radost ljudima koje smo taj dan obilazili bilo da je to vojska na položajima ili civili u nekim zabačenim selima. Meni je svejedno bilo najdraže vidjeti djecu i uljepšati im dan.

Ja počeh pisati ovaj post radi kiše pa evo zašto se sjetih i tih dana kada bi pala kiša što je bilo dva puta godišnje. Radovali smo se kao mala djeca i izvodili svakojake gluposti i tih dana raspoloženje kod svih je bilo potpuno drugačije neg u vrijeme kada je temparatura išla i do 49 stupnjeva u hladu, koliko sam najviše izmjerio.

Nakon tih par dana kiše vrlo brzo ostaju samo naznake da je ipak život ipak nekada bio ovdje. Čekajmo sljedeću kišu.

- 12:16 - Pitaj i predlazi (7) - Isprintaj ako zelis - #

16.09.2013., ponedjeljak

Darivanje

Čudan je život

- 18:26 - Pitaj i predlazi (4) - Isprintaj ako zelis - #

12.09.2013., četvrtak

Sličnost

Malo sam pregledavao youtube u potrazi za dobrim videom o Axumu jer sam nekako osjetio da je sve ono što sam napisao u prošlom postu ipak nedovoljno da se prikaže ovaj gradić u Etiopiji i pogledajte što nađem o Axumu. Zaustavite video na 2.35 ili 2.36 i pogledajte sličnost sa ovim starcem koji je pristao ga fotografiram, ovo je bilo na padinama Axuma. Siguran sam da je to on, što vi mislite.?


Smio bih se kladiti da je to on,- sada mozete s mirom pogledati i ovaj video o Axumu, pozz

- 23:40 - Pitaj i predlazi (5) - Isprintaj ako zelis - #

Axum

Evo me opet na blogu nakon odmora koji i nije bio toliko loš, no ipak ne toliko interesantan da bih nešto o tome pisao ovdje. Odlučio sam podijeliti sa vama moj odmor od prije desetak godina koji sam proveo u egzotičnom dijelu Etiopije i nadam se da vam neće biti dosadno saznati nešto novo o tom dijelu svijeta.

Kada saznate da se na samo 150 km od vas nalazi Kovčeg Saveza u kome se čuvaju dvije kamene ploče na kojima je Bog napisao Deset Zapovjedi što drugo uraditi neg' otići i vidjeti to mjesto. Znao sam da nije moguće vidjeti ploče, no svejedno je dobro zvučalo obići grad u kom se po etiopskoj predaji čuvaju. Ako Etiopljanima kažete da mnogi u svijetu ne vjeruju tim pričama, velika većina će odgovoriti da ljudi mogu vjerovati što god žele i mogu pričati što ih je volja, no Etiopija doista posjeduje sveti Tabot. Tabot je naziv za Kovčeg Saveza koji je sam Mojsije napravio od drveta i zlata i njemu čuvao Deset zapovjedi te su ga Izraelci nosili sa sobom tijekom njihovih lutanja i dolaska u Svetu zemlju. Kovčeg im je, po vjerovanju, pomagao mnogo puta. Kralj Solomon čuvao je Svetinju u Hramu koji je izgradio u Jeruzalemu no od tamo je donesen u Etiopiju. Kraljica od Sabe, navodno, bila je kraljica Etiopije a u legendama koje sam čitao stoji da je ona, za posjeta Jeruzalemu, zatrudnjela s kraljem Salomonom i rodila mu sina - kraljevića -koji je poslije ukrao Kovčeg,- cijela priča ide ovako:
Ime kraljevića bilo je Menelik - što znači "sin mudraca". Iako začet u Jeruzalemu, rođen je u Etiopiji, kamo se kraljica od Sabe vratila otkrivši da nosi Salomonovo dijete. Kada je navršio dvadesetu, i sam Menelik otišao je u Izrael i stigao na očev dvor. Tamo je bio smjesta prepoznat, te su mu dodijeljene visoke počasti. Međutim, prošla je godina dana, i mudraci su postali ljubomorni. Žalili su se da mu je Salomon bio previše sklon, i zahtijevali su da se vrati u Etiopiju. Kralj se složio pod uvjetom da prvorođeni sinovi mudraca pođu s njim. Među njima je bio i Azarije, sin Sadoka, velikog svećenika Izraela, i upravo je Azarije, a ne Menelik, ukrao Kovčeg Saveza iz hramske Svetinje nad Svetinjama. Skupina mladića je šutjela o krađi sve dok se nisu dovoljno udaljili od Jeruzalema. Kada su konačno Meneliku otkrili što su učinili, on je shvatio kako u tako smjelom pothvatu nikada ne bi uspjeli da to nije bila Božja volja. Stoga se složio da Kovčeg ostane s njima. Tako je i donesen u Etiopiju, u ovaj sveti grad i ovdje se od tada čuva. Tako kaže legenda.
Etiopljani će opet reći "To nije legenda. To je povijest."
Meni je od svega najinteresantnije što ovdje nema želje da se dokaže bilo što, da se prodaje priča kako oni imaju Kovčeg te da time privuku pozornost na sebe. Da to iskoriste u turstičke svrhe ili bilo što drugo,- jednostavno ih nije briga što će bilo tko reći, sigurni su da je kod njih i u to vjeruju a što svijet o tome misli nije ih briga.
Čuva se u kapelici Sv.Marije od Siona koja je napravljena za vrijeme Haile Sellassiea.

Određen je jedan svećenik koji smije ući u kapelicu i on je jedini koji smije vidjeti Kovčeg, a prije svoje smrti on je taj koji će odrediti svoga nasljednika za dužnost čuvara Kovčega. U vrlo dalekoj prošlosti relikvija se iznosila prigodom najvažnijih crkvenih blagdana. Njegova uporaba u vjerskim procesijama sada je ograničena na obred poznat kao Timkat, koji se održava svakoga siječnja i u procesiji se nosi samo replika a ne taj pravi Kovčeg koji se ne iznosi iz kapelice.

Evo i par stvari o Kovčegu koje sam uspio pronaći tu i tamo, a govore o velikoj tajni Biblije, ako Vam se da čitati možda bude interesantno za znati.
U Starom zavjetu Kovčeg Saveza Izraelci su smatrali, kao utjelovljenje Boga, kao dokaz Božije nazočnosti na zemlji. Napravljen da bi se u njemu pohranile kamene ploče na kojima je zapisano Deset zapovijedi, opisuje se kao drvena škrinja dugačka oko metar visoka i široka malo više od pola metra. Iznutra i izvana bila je obložena zlatom, a nad njezinim teškim zlatnim poklopcem nadvijale su se dvije krilate figure anđela.
Biblijski izvori pričaju o Kovčegu koji sijea vatrom i svjetlošću, izazivajući razne bolesti i teške opekline, sravnjuje planine sa zemljom, razdvaja rijeke, uništava čitave vojske i pustoši gradove. Ne sumnja se da je Kovčeg dugo bio temeljni kamen židovske religije: kada je kralj Salomon gradio prvi Hram u Jeruzalemu, njegov je jedini motiv bio stvoriti "kuću da u njoj smjesti Kovčeg saveza Jahvina". Negdje između desetog i šestog stoljeća prije Krista ovaj jedinstven predmet nestao je bez traga kao da nikada nije niti postojao. Mnogi znanstvenici koji su istraživali ovaj fenomen, smatraju da je nestanak svete relikvije "jedan od velikih misterija Biblije". Nigdje nije zapisano da je Kovčeg bio iznesen, uništen ili skriven. Ne postoje čak ni komentari poput "i tada je Kovčeg nestao, a mi ne znamo što se s njime dogodilo" ili "i nitko ni danas ne zna gdje se nalazi". Najvažniji predmet na svijetu, s biblijskoga gledišta, jednostavno je prestao biti dijelom priče." Temeljito čitajući Stari zavjet, otkrit ćemo više od dvije stotine napomena o Kovčegu Saveza zaključno s razdobljem Salomonove vladavine (970.-931. god. pr. Kr.); nakon vladavine toga mudrog i iznimnog kralja gotovo se i ne spominje. Ovo je u svakom slučaju prava povijesna enigma koja se ne sastoji u tome da jeova neizmjerno dragocjena zlatna škrinja nestala, nego da je - s obzirom na svoje vrhunsko religiozno značenje - nestala u tako nevjerojatnoj tišini.

Dakle tajna koju su mnogi željeli otkriti nadahnula je tko zna koliko ekspedicija te jednu veoma uspješnu holivudsku fantaziju, U potrazi za izgubljenim Kovčegom (The Raiders of the Lost Ark) s Harrisonom Fordom u ulozi Indiane Jonesa. Siguran sam da ste mnogi od vas gledali ovaj film no isto tako sam siguran da velika većina nije vidjela ovaj video koji preporučam a govori o potrazi za istinom o izgubljenom Kovčegu.
Ako budete odvojili satak vremena i pogledali ovaj dokumentarac National Geographica za koji nisam siguran, no mislim da je prikazan i na HRT, vjerujem da će te čuti mnogo toga što niste znali.
Vratimo se mi na moj izlet u Aksum.
Prvo što su nam pokazali lokalni vodiči bili su ostaci dvoraca Kraljice Sabe i dvorca Kralja Kaleba, najčuvenijeg kralja Axuma u čije je vrijeme kraljevstvo bilo najmoćnije i sirilo se čak i preko Crvenog mora. Kasnije sam saznao da je istraživanjem tog prostora zaključeno da palača nije dovoljno stara da bi mogla biti nekadašnjom rezidencijom kraljice od Sabe, no vodiči su nam ipak ispričali priču koja eto pokazalo se i nije baš točna. Ipak to što smo razgledavali, bile su ruševine vješto zidane zgrade od kamenih blokova vezanih žbukom, s dubokim temeljima i mnoštvom kanala koji su služili za odvod, pretpostavljam.

Preko puta palače nalazi se park kamenih „stela“. Axum, pored Kovčega Zavjeta čuven je i po svojim Obeliskima, (stelama) kraljevskim nadgrobnim spomenicima izgrađenim od kamena iz jednog komada teškima i preko 500t. Uz pomoć slonova, ovi kameni spomenici su dovlačeni sa udaljenosti oko 10 km odavde a način na koji su ti masivni spomenici mogli biti uspravljeni i do dana danas je nerazjašnjen.
Najveći spomenik nazivaju Stela 3 i jedini je koji još uvijek stoji uspravno. Visok je 20 m, a na njemu su uklesani prozori i vrata a predstavlja kuću u obliku tornja.

Stela 2, drugi po veličini, za vrijeme okupacije ovih krajeva, isječen je na tri dijela kako bi se mogao transportirati pa su komadi ovog spomenika su odneseni u Rim i tamo ponovno sastavljeni. Obelisk je uzet 1937. po naređenju Benita Mussolinija a vraćen je kući nakon 68 godina tj godinu dana nakon moje posjete Aksumu. Ovaj Nadgrobni kamen star 1.700 godina, visok je 24,6 metara i težak 160 tona.
Jos jedan sličan spomenik, za koji kažu da nikada ni podignut nije bio je procjenjuje se visok 33m i težak oko 520 tona, leži polomljen.

Interesantno je kupalište Kraljice Sabe koje je u stvari jezero dubuko oko 12m. Prljava voda ne predstavlja problem za mještane koji kažu da je to Sveta voda i koriste je i za piće iako i na ovim fotografijama možete vidjeti zašto se nisam usudio da je probam.
Djelovalo bi prilično antički da nije stepenica koje su izgradjene u novije doba. Jezero nije nikada presušilo i iz njega su se mještani Axuma snabdijevali vodom.

Vjeruje se da postoje podzemni tuneli koji su dugački i po nekoliko kilometara a služili su za obranu grada. Bio sam na mjestu gdje je ulaz u te tunele no tako zatrpani očekuju arheologe da počnu sa iskopavanjima ako bude moguće, no sumnjam da ce to netko uraditi u skorije vrijeme.

Lijepo je bilo u Axumu i volio bih opet otići tamo jer nikada se ne zna možda je zaista moguće sresti potomke od tako slavnih osoba iz povijesti koje su bile u tim krajevima.
To ne znaju niti lijepe ptice koje se tamo mogu vidjeti
To ne znaju niti puno bolji stručnjaci za povijest od mene no jedno znam, interesantan je ovaj narod i njihova povijest. ( pogledajte i ovo obavezno) za koju kažem da je više nego bogata a toliko malo o njoj znamo.

- 21:30 - Pitaj i predlazi (5) - Isprintaj ako zelis - #

03.09.2013., utorak

glumatanje

Neki je mladi pravnik uredio kancelariju. Kao krunu svega postavio je luksuzni telefon na stol da bi djelovao što otmjenije i važnije. Došao je jedan klijent. Prvi klijent! Nije to bila mala stvar, mislio je. Odmah je trebalo ostaviti dojam.
Zato je klijenta, za početak, pustio neka čeka oko četvrt sata. Da bi na njega napravio još veći utisak, kad je ovaj napokon ušao u kancelariju, započeo je glumiti važan telefonski razgovor.
“Moj dragi generalni direktore, mi ovime samo gubimo vrijeme… Da, da, ako stvarno hoćete… Ali ne ispod dvadeset tisuća eura… Odlično — odlično, dakle dogovoreno… Zbogom!”
Odloži slušalicu, razvuče slavodobitni osmijeh na licu i pogleda klijenta.
No ovaj je izgledao silno zbunjen. Gotovo zabezeknut, primijetio je mladi pravnik. Uspio je, dakle, ostaviti čak i bolji utisak nego što se nadao, pomisli. Nasmiješio se još jednom, ovaj put umilno, ne bi li ohrabrio klijenta.

“Što želite dragi gospodine?” upita razdragano.
“Ja… ja sam iz HT-a, došao sam vam priključiti telefon!

Kad se malo okrenemo oko sebe primijetimo koliko životne energije ulažemo u glumatanje. Što smo sve spremni napraviti da imamo kuću na kat, dobar auto (bar bolji od susjedovog), da možemo dijeliti svoje vizitke, da nas se vidi, čuje, zapazi, da se dojmimo. Kao da sva naša životna srž ovisi o tim stvarima. Ako izgubimo status, koji mislimo da smo stekli, čini nam se da ćemo prestati postojati. Ako ovo samo malo bolje promotrimo, vidjet ćemo da se redovito smijemo ili rugamo drugim ljudima zbog ovakvih stvari. Vjerujte, i drugi se ljudi rugaju nama kad nismo s njima u društvu. I mi, i ti drugi, umorni smo od glumatanja, i upravo zato se više ničemu u životu ni ne radujemo. Jer sve što radimo, radimo za publiku — poput glumca u kazalištu… Ali u našem slučaju predstava nikako da završi, nekada ni do smrti.

No ako nas je Bog sve zamislio i stvorio iz ljubavi, ako nas je htio baš ovakve kakvi jesmo, ako nas je urezao u svoje dlanove, kako to kaže u Starom Zavjetu, možemo li onda reći da se udaljavamo od Njega ako pokušavamo biti nešto drugo od onoga što zaista jesmo? Da, udaljavamo se. A što je čovjek dalje Boga, Boga koji je temelj njegova bića, to ima veću potrebu napuhavati se poput balona, kao i odvjetnik iz priče, a sve u želji da vrati osjećaj da je ljubljen, da vrati osjećaj samopoštovanja i sigurnosti, koje je, napustivši Boga, izgubio. Odmorimo se zato od naših maski i uloga i vratimo se Bogu i vratit će nam se, s Bogom, sigurnost, ljubav i životna radost.

Petar Nodilo SJ

- 14:27 - Pitaj i predlazi (13) - Isprintaj ako zelis - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2016 (1)
Rujan 2015 (4)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (5)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (9)
Lipanj 2013 (18)
Svibanj 2013 (12)
Rujan 2012 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Siječanj 2008 (3)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Veljača 2007 (1)
Studeni 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (3)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (2)
Studeni 2005 (4)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (4)
Kolovoz 2005 (1)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (9)
Svibanj 2005 (8)
Travanj 2005 (2)
Ožujak 2005 (2)
Veljača 2005 (18)
Siječanj 2005 (13)
Prosinac 2004 (15)
Studeni 2004 (18)
Listopad 2004 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovo pisanje BLOGA mi se cini zabavno.
Cesto pitanja odakle me ovdje, pa evo odgovor za one sto nisu pratili od pocetka. UN PROMATRAC
SADA SAM NAKON ODRADJENE MISIJE PONOVNO KUCI NO NASTAVLJAM SA OVIM BLOGOM JER SAM JOS UVIJEK ZAINTERESIRAN ZA SUDBINU TIH LJUDI PA CU PONEKU INFORMACIJU SA TOG DIJELA SVIJETA PODJELITI SA VAMA KOJIMA JE INTERESANTNO DA PROŠETATE OVIM BLOGOM.
NA PITANJA I KOMENTARE POKUŠAVAM ODGOVORITI KOLIKO MOGU, A INAČE SU TO I GLAVNE TEME POSTOVA


KOLEKTIVA.

Žao mi je obrisati ovaj blog no moram sve vas koji dodjete ovdje bar informirati da sam se već odavno vratio iz Afrike. Možda se netko nanovo susretne sa mojom Afrikom gdje sam fotografijama i doživljajima iz Eritreje i Etiopije u kojoj sam proveo godinu dana pokušao približiti vam sve ono što sam vidjeo tamo. Svi oni koji su me ranije čitali i možda se vratite ponovno ovdje volio bih da ostavite traga da ste bili opet tu. Svako dobro svima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se