DAJ LJUDIMA I VIŠE NEGO OČEKUJU, I ČINI TO SA RADOŠĆU !

Tijelo umire kad se odvoji od duše, a duša umire kad se odvoji od Boga. — Sv. Augustin

Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću
1. Oslobodite svoje srce od mržnje.
2. Oslobodite svoj um od briga.
3. Živite jednostavno.
4. Pružajte više.
5. Očekujte manje.

OBAVEZNO PROČITATI

OTOK SVIJETA

Kad rat mine sokole
Pobjednik je ko nije ubio.
I onaj, ko tuđu svetinju nije opoganio.
I onaj, ko je neprijatelja poštedio.
I onaj, ko se tuđem zlu nije radovao.
I onaj sinko, ko je sobom vladao.

Pobjednik je ko zlu moć nije umoćio.
Ko sam sobom može nasamo u mraku ostati.
Lako je poslije rata pred cara,
Ali treba izaći pred majku
i Tvorca

Pogledaj Afrika kakvu jos niste vidjeli
Etiopija

RANIJE NAPISANO NA OVOM BLOGU.

KAVA
'KO SE BIJE TAJ SE VOLI
VEKI
U NOCI PUNOG MJESECA
HABTU
ANDJEO GABRIEL

Video o misiji, šteta Nizozemci pričaju neki svoj jezik

BILO JE LIJEPO BITI OD KORISTI KOLIKO SE MOGLO

Ovi stihovi tek onako za svoju dušu,...

August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
u grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvini se nada,
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!

Oj budi svoj! Taj svijet ti nije pako,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom;
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi;
Stoj!I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!

Oj, budi svoj Ta Božja ti je zamet,
Al" Bog sve mrzi što je laž i varka;
I neka ti ja vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek ravno um i srce važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!

Oj, budi svoj! Al" brat si budi braći,
I radi za svijet, al' ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.

Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao suce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l' i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj.

Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!

A F R I K A

19.07.2013., petak

Odbrojavanje završilo

Tko čeka taj dočeka, još 45 minuta, zaključavam ured i vraćam se za mjesec dana.
Pozdrav svima i ugodan odmor.
Sada bih se usudio priključiti i u ovo http://www.dailymotion.com/video/x122ss8_afarski-ples_music,
Ne znam ovo sa linkovima a i žuriiiii mi seeee zaključavati ured. Snaći će te se

- 14:11 - Pitaj i predlazi (13) - Isprintaj ako zelis - #

18.07.2013., četvrtak

Tuga za Etiopiju

Stvarno otužna priča.

- 14:37 - Pitaj i predlazi (8) - Isprintaj ako zelis - #

17.07.2013., srijeda

Ja bih bio negdje kraj vode

Ja bih na more, makar ono bilo i Crveno.

Makar ekipa na kupanju bila ista kao i uvijek, makar hotelski smještaj ne bio baš sa puno zvjezdica (cola je svugdje ista), makar plaža bila malo ograđena i kretanje na njoj ograničeno, nije me briga ja bih na more.
U stvari ne mora to biti ni more, ja bih negdje gdje ima bar malo vode.

Lijep vam dan.

- 10:31 - Pitaj i predlazi (17) - Isprintaj ako zelis - #

16.07.2013., utorak

Carpe diem

Bijaše jedan kralj koji je cijeloga života vodio ratove da bi proširio granice svoga kraljevstva. U šezdesetoj je godini shvatio da nije pronašao smisao života na zemlji. Sazvao je vijeće svojih ministara i zapovjedio im: “Uzmite sav novac iz mojih riznica i pođite na sve četiri strane svijeta. Nabavite mi najmudrije knjige da upoznam istinski smisao života.”
Savjetnici uzeše vreće novaca i pođoše na sve četiri strane svijeta. Nakon sedam godina vratiše se s četrdeset deva natovarenih raznovrsnim malim i velikim knjigama. Pred kraljem je stajalo brdo knjiga. Kad ih je ugledao, kralj povika: “Šezdeset i šest mi je godina, nemoguće je da ih sve pročitam. Načinite mi njihov sažetak!”
Pronađeni su najvještiji svjetski čitači, koji se dadoše na posao. Za sedam godina načinili su sažetak sveukupne svjetske mudrosti. Bijaše to tovar koji je nosilo sedam deva.
“Sedamdeset i tri su mi godine”, reče kralj. “Nemam vremena pročitati sve te knjige. Načinite još jedan sažetak.” Načiniše kako je kralj naredio. Za sedam godina napisan je tovar knjiga koji je pred kralja donijela jedna deva.
“Osamdeset mi je godina”, reče kralj. “Zdravlje mi je narušeno, oči umorne. Neću ih moći pročitati. Sažmite još jednom!”
Mudraci su radili dan i noć sljedećih sedam godina. Sažetak sažetaka bila je velika knjiga u kojoj je bila sva mudrost cijeloga svijeta.
Upravo toga časa dojuri sluga i reče mudracima: “Brzo donesite knjigu, kralj je na umoru!” Bilo mu je osamdeset i sedam godina.
Najmudriji među mudracima priđe kralju u smrtnoj agoniji. Kralj mu tiho šapne: “Sažmi sve u jednu rečenicu.”

“Živi sadašnji trenutak”, reče mudrac.

Većina nas neće primiti nagradu za životno djelo, neće postati milijunaš, neće pjevati na Euroviziji, neće biti izabrani za predsjednika, neće dobiti Nobelovu nagradu. No svi možemo uživati u malim životnim stvarima. Uživati se može u poljupcu, prijateljskom stisku ruke, šetnji po mjesečini. Čovjeka može obradovati slobodno mjesto na parkiralištu, pucketanje suharaka u kaminu, divan sunčev zalaz. Uživaj u malim lijepim stvarima. Život ih nudi svima u izobilju.zobilju.ong>

Bruno Ferrero

- 20:47 - Pitaj i predlazi (7) - Isprintaj ako zelis - #

11.07.2013., četvrtak

Ponos

Ukoliko budete u prigodi prošetati ulicama Asmare sigurno će te vidjeti ovaj spomenik na koji su ponosni svi Eritrejci.
Sandale, su simbol njihove tridesetogodišnje borbe za neovisnost i slobodu.

Ne mogu zamisliti kako je bilo voditi rat u ovakvoj obući, no uspjeli su. Ovaj simboli njihove borbe, i ponos na svoj oslobodilački rat osjeti se i vidi na svakom koraku. Još uvijek ponosna na svoje sandale, vojska Eritreje nije ih promijenila do današnjeg dana. Ovaj spomenik je najveći no vidjeo sam ih još nekoliko no moram se potruditi i pronaći te fotografije.
Da, taj narod je još uvijek ponosan na svoju borbu a što je sa nama.
Moj predhodni post me tjera da napišem par riječi o hrvatskim braniteljima, mislim da to neće biti suvišno.
Mada ne volim pisati o sebi,- ja sam hrvatski branitelj dragovoljac, koji je prošao cijeli rat sa puškom u ruci. Kako mnogi misle da nije bilo isto biti na prvoj crti bojišnice i spremati hranu negdje u nekakvom neborbenom sektoru zbog toga hoću naglasiti da sam bio na prvoj crti i sve što govorim je moje iskustvo koje sam stekao gledajući iz tog kuta. Prva crta bojišnice jeste ružnije mjesto za biti u ratu, no isto tako znam da se nije moglo bez logistike, ljudi koji su radili te poslove dali su svoj doprinos na svoj način tako da se ne može reći da je nečiji doprinos manje ili više vrijedan.
Ukoliko se radilo srcem, kako se to od nas očekivalo i kako je velika većina nas to i radila, naš život se trošio strahovito brzo. Od dječaka smo se, nakon napola prespavane noći, budili ujutro znatno stariji. Noći su bile mjeseci, mjeseci godine, godine cijeli životi. Trošili smo se, zaista smo se trošili tako brzo. Sve što smo proživljavali izgledalo je kao da gledamo neki film, a uključena je tipka za brzo premotavanje naprijed. Fast forward. To je bio film u kome smo bili glavni glumci no vjerujte nismo uživali u njemu, velika većina nas nije uživala.
Za vrijeme rata branitelju, vojniku, svatko želi biti prijatelj, platiti vam kavu, potapšati vas po ramenu, htjeti se i fotografirati sa vama, pogledati vas sa zahvalom u očima. Nakon rata pogled koji vam je upućen odjednom je drugačiji, nema više onog sjaja zahvalnosti u očima, a potom vas se uopće ne gleda, ne vidi, gleda se nekako kroz vas. Onda dolazi prezir, da kažem gađenje možda bih bio čak i bliže opisu tog pogleda kojim se gleda prljavi istrošeni vojnik. Branitelj, dragovoljac, vojnik postaje neinteresantan. Sve se to dešava opet preko noći na isti način i jednako brzo kako je i ostario. Postaje smetnja svima. Kada su me nakon trećeg „krpljenja“ otpuštali sa Jordanovca iz bolnice, gledali su me drugačije i tada sam bio siguran da je naša žrtva nešto što se nikada nitko ne će usuditi dirnuti. Ona tipka sa početka priče „brzo naprijed“ ostala je uključena i uskoro domoljublje nije više nešto što je svetinja. Domovinski rat postade građanski, hrvatski branitelj postadoše privilegirani nasilnici, kriminalci, alkoholičari, narkomani, otkačeni manijaci koji u strah drže i svoje obitelji,tuku djecu, maltretiraju žene i ne rade ništa osim što troše basnoslovne nezaslužene mirovine. Skupina iz „dana ponosa i slave“ postade „osjetljiva skupina“ Kao se zarazišmo kugom preko noći.
Postadoh svjestan da to nije film, postade nekakva izokrenuta stvarnost. Glavni glumci postadoše svakojaki ološ, od tajkuna sumnjive prošlosti, plastificiranih ljepotica, polupismenih i nepismenih političara do nekakvih lažnih proroka i svih vrsta jadnih kukavica, izdajica, krivokletnika i svih mogućih prevaranata i prodanih duša. Likovi sa Farmi i Big Brothera ispuniše naslovnice i ne samo to neg se pojaviše po ulicama u provincijama gdje ih se najmanje moglo očekivati. Sa radijskih i TV postaja ne može se više čuti „Dajem ti život,zemljo moja i bi' ću s tobom u dobru i u zlu Podijelit s tobom sreću i tugu Bog neka čuva moju HRVATSKU“, neki novi glazbenici bez sluha pjevaju sasvim drugačije pjesme.
Razne vrste LGBT osoba uče nas što su to život, dostojanstvo, ponos, čast ugled, obitelj. Moraju nas učiti, jer mi branitelji smo u stvari seljačine, nepismeni tipovi puni nacionalizma (koji nužno mora biti nešto negativno) i glavna smo prepreka sreći i blagostanju u Lijepoj našoj.
Gotovo svatko od nas došao je do zaključka da se nije borio za ovakvu državu. Oni koji su si postavili pitanje o smislu svega i zaključili da nema smisla živjeti napravili su strašni korak u jamu samoubojstva. Nikada nisu bili kukavice, a onima koji ovaj čin okarakteriziraju kukavičlukom pitam, ta što im je preostalo. Siguran sam da su ovom svojom posljednjom zadaćom mnogi od njih htjeli otvoriti oči i probuditi savjest ljudima koji nam kroje sudbine. Znam da je to bila greška i ne odobravam ovakav čin jer sam svjestan da su bili su u zabludi. Ti kojima je upućen ovaj posljednji udarac na savjest, savjesti uopće nemaju. Njima smo teška muka i teret tako da njima svaki umrli predstavlja samo problem manje, što god oni rekli siguran sam da to misle.
Strašne brojke samoubojstava branitelja nitko niti zna niti se prebrojati mogu. Spominjane su nekakve tisuće i tisuće no i jedan je puno. Neki od njih nisu digli ruku na sebe ali su ubijeni raznim porocima, a nekima je srce koje je nekada bilo ispunjeno ponosom jednostavno stalo jer nije moglo ispumpati svu tugu koja se nakupila. Oni su smaknuti, ubijeni,- a ubojice debelokožci i karijeristi koji su zgazili njihovu žrtvu da sebi prigrabe moć, novac, vlast i dalje pljuju po svemu što je sveto. Bezvrijedni likovi, kukavice, lopovi, dezerteri muljatori svih vrsta gaze preko leševa i sebi stvaraju državu nekog novog lica.
Hrvatski branitelji ne pišu knjige, ne bavi se znanošću, ne slikaju, ne govore strane jezike, ne bave se sportom niti se bave bilo čim lijepim. Hrvatski branitelji su niko i ništa, što oni znaju o bilo čemu. Najbolje bi bilo da ih i nema mnogima bi bilo lakše i ljepše, mnogi bi to voljeli.
I ja bih možda mogao i znao napisati sve ono što sam poželio reći da mi je Index, kog sa žaljenjem pogledam s vremena na vrijeme, pored naziva Studija Hrvatski jezik i književnost ima upisano i nešto više ocjena o položenim ispitima, no ovako nabacio sam samo gomilu slova tek tako za svoju dušu. To vrijeme koje sam proveo na faxu bilo je zaustavljeno i onda je netko pritisnuo onu tipku "fast forward", Premotano brzo naprijed, ne može se vratiti.. I zbog toga evo samo gomila nabacanih slova al svejedno bude nekako lakše. Sjetite se branitelja, nije im lako.
Bogu hvala, ovdje se ne mogu identificirati sa ostalima, u mene mozak malo drugačije funkcionira. Ja imam svoju obitelj koja mi mijenja Domovinu, Lijepa naša je u granicama moje obitelji ništa šire i više mi i ne treba. Mnogo toga bi se moglo još napisati, no ovdje ću stati, dosta je lakše mi je.
Sutra na misi gdje će mo se sjetiti 24-vorice naše braće po oružju očekujem da nas bude barem toliko, no neću se iznenaditi ni ako nas bude i manje, Ništa me više iznenaditi ne može, ništa više.-
"Neka prođe vrijeme zavodnika, lažnih proroka i svih kukavica, izdajica, krivokletnika i svih varalica, otpadnika, strašnih ubojica i svih sluga Zloga, iz naroda moga. Skini lažne maske. Maranatha dođi Gospodine, u zemlju Hrvata''

- 15:13 - Pitaj i predlazi (14) - Isprintaj ako zelis - #

09.07.2013., utorak

Ne zaboravljajmo

Ovaj period godine mi uvijek intenzivnije vraća sjećanja na rat. Puno toga se uspjelo potisnuti negdje dublje i držati dalje od sebe ostavljeno da prašina zaborava drži sakriveno, no srpanj je uvijek drugačiji. Srpanj ne želim zaboraviti i sakriti. Držim u rukama pozivnicu da kod križa u 19 sati zajedno odamo počast i obilježimo 20. obljetnicu kada su braneći hrvatske prostore, život izgubila 24 bojovnika. Dvadest punih godina će biti za par dana od dana kada je poginuo Vedran. Dvadeset godina. Bože dragi kao da je bilo jučer , no opet sa druge strane cijela vječnost je prošla. Odrasli zajedno i bili nerazdvojni prijatelji sve do posljednjih trenutaka njegovog života, braća. Poginuo je od ljudi koje je nedugo prije nahranio, dao im vode, pomagao ih. Bio je „sanitetlija“ a niti crveni križ koji je nosio na torbici nije ga uspio zaštiti od metaka.
Moj najstariji sin nosi njegovo ime i ako bude sličan Vedranu, znam da neću imati nikakvih problema neg ću ga sa ponosom pratitit kako raste i prolazi kroz život.
Stanje u kome se nalazimo, društvo u kom živimo nije dostojno niti maloga nokta hrvatskih branitelja koji su dali svoje živote za „ovo“ što danas imamo. „Ovo“ bi trebalo biti Sloboda, ta za koju smo ginuli,.. nisam baš siguran da je onakva kakvu smo očekivali.
Pitajte svoju djecu tko je Josip Jović, sjećate li se vi tko je to?
Koliko je samo Josipa i Veka.. ..
Slava vam i hvala hrvatski branitelji koji svoj život dadošte da bi smo mi mirno živjeli, neće vas zaboraviti baš svi. Sada uživaj u nebu prijatelju, zaslužio si, Anđeli sa kojima si sada sigurno uživaju u tvom društvu, kao što smo i svi mi koji smo imali sreće poznavati te, uživali s tobom.
U sjećanje na Veku ostavljam dio teksta koji je 2003 godine u lipnju napisala naša zajednička prijateljica Vesna Zovko novinarka i pjesnikinja.

SOFTVER ZA LIPE
Kada otvoris prozor oko pet ujutro i kroz njega usele lipe u tvoj krevet, uvuku se u jastuke,plahte,ormare i ogledala, zaplesu zidovima s kojih se polagano odljepljuje noc… Vise se ne mozes probuditi, vise ne mozes zaspati. Pocetak je lipnja u M.... Pocetak ponovnog zivota u bocici parfema. Slicis sama sebi na duha iz svjetiljke koja sjaji cvijetom iz kojeg ce na jesen napraviti caj za smirenje,
PRAH KOJI PONOVNO STVARA
S prozora sobe u kojoj umjesto tebe spavaju lipe, promatras grad. Jos je sve nevino,cisto, jos nisu pocela rezanja automobila, racuna za struju,telefone,mobitele,rate kredita, marketinska buka s radio postaja,custanje crne kronike uz prvu kavu, Novine, kava,jutro,crna kronika umijesto horoskopa ili obratno, nije vise ni vazno, Vazno je da nakon toga vise ne razmisljas o lipama, Uleti li ti njen prah u salicu kave, to vise nece biti dozivljaj lipe, nego muhe, Nervozno ces naruciti drugu, i krenuti na posao koji vec dugo ne misrise na lipe. Koji je vec dugo crna kronika. Bukvalno. Novinarstvo je mastanje crne kronike. i kada je nema mora je biti. Kakav je novinar koji ne zna otkriti crnjak? Senzaciju, skandal… Za tebe je senzacija sto mirisu lipe. Sto iz nekog softvera u sluhu grme rock balade o zutom mirisu tvoga zavicaja. Sto su ti dlanovi i kosa puni praha koji te ponovno stvara. Kao na pocetku svega. Mislis o Parizu i Lisabonu. O francuskom i portugalskom jeziku kako senzualno strastveno zamore u sjeni nekih drugih lipa. Iza odskrinutih prozora necijih dalekih soba i jastuka…
O jutru nekog drugoga tebe.
LIPE I SNAJPERI
Sjecas se jednog lipanjskog jutra devedeset i trece i tada si se cudila lipama. Kako su jos uvijek tu, kako mogu biti tako nepodnosljivo divne dok kroz njihove krosnje fijucu snajperi.. Kao da su se mogle spakirati i izbjeci u Madrid! Plave osmrtnice s nasmjesenim licima tvojih vrsnjaka grille su stabla nasmjesenih lipa. Sjecas se jos jednog veselog mangupskog lica vojnika ssa osmrtnice za kojim je tugovalo hrvatsko ime oca i muslimansko ime majke, Imena brace I sestre za koja se netko potrudio da budu imena svih naroda svijeta,
Netko tko je radjao djecu sanjajuci i ziveci snove o velikoj ljubavi koja moze sve. Kakav je njima ovaj lipanj, deseta obljetnica smrti vlastitog djeteta? Jesu li mogli zaspati nocas? Jesu li vise ikada mogli zaspati, a da se ne probude s krikom budjenja u grlu u koje se slilo previse neizrecivog i suznog?
PARTY NA TIBETU
Sjecas se svoga prijatelja Vedrana. Kada sve prodje, napravit ce mo party na Tibetu, smijao se dok je iz vojnickog ruksaka vadio knjigu Sedam godina na Tibetu. To je privremeni dar za rodjendan, kada se vratim sa G....., smislit cu nesto orginalnije. Cuvaj se u M..... Ne drogiraj se lipama, rat je….. I pripremi cijelo drustvo za Tibet, nismo odavno bili svi skupa Nekako ih pronadji, u stvari to pronalazenje meni puno bolje ide ! Ja ti uzivam u tome! Znam da su Anita, Misijana, Ljljana i Bobo u Zagrebu, Zana i Alen u Norveskoj, Ruzica u Njemackoj, Haris u Splitu, a mi ostali smo ionako tu… Cim se vratim, krecem u akciju!
Nije se vratio. Ali nas je uspio okupiti. Na groblju u blizini C........... na kojem je pocivala rodbina njegove majke Hrvatice, Na kojem ce i ona jednom leci pored svoga ubijenog djeteta, A njegov otac Srbin, bivsi casnik u JNA, tih i cestit covjek, skrhan neizrecivim gubitkom, hoce li kada dodje onaj cas biti pored njih ili ce netko smisliti nova pravila i za mrtve i za zive? ……………………………………………………….
……………………………………………………………………………………..
Kakav bi danas bio Vedran? I dalje bi ga ni krivog ni duznog lovile cure, tragao bi za knjigama o dalekim zemljama, mozda bi bio na Tibetu,. Jos je mogao biti mlad, zgodan neodoljiv.
Ne znam bi li mu se svidjela ekranizacija knjige Sedam godina na Tibetu sa Bradom Pittom u glavnoj ulozi. Vjerojatno bi, jer nikada nisam upoznala covjeka koji je poput njega toliko bio zaljubljen u zivot, koji nije imao apsolutno nikakav dar za kritiziranje, za crnokronicarenje.,
Pocetak lipnja u M...... Otvori prozor i pogledaj duhove iz svjetiljke lipova cvijeta…….

Iz teksta sam izbacio imena gradova jer imena nisu bitna, sudbine su im tako slične

- 13:07 - Pitaj i predlazi (7) - Isprintaj ako zelis - #

04.07.2013., četvrtak

Tako to radi policija.

Policija u Bureu,- Šef postaje ćelava faca koja glumi šefa policije u N.Y. Starac Afar „šef kriminala“.

Fotografija "sefa kriminala" napravljena krišom u jednoj prigodi.
Jedini pismen medju njima je lik, iz filmova, kome ništa ne ide u životu i svako jutro dolazi na posao među svoje papire sve dok se ne desi da se ne pojavi na poslu a onda ga nađu obješenog zbog svega što se u njemu nakupilo. Mršav, ćelav čovjek kome pod hitno trebaju naočale. Četri obična policajca je ekipa koju sam ranije upoznao, policajci sa štapovima ništa posebno o njima.
Policijska postaja je napravljena od valovitog lima kao i sve građevine u Bureu.

Čekamo prevoditeljica i ja dvadesetak minuta rečeno namje da dodjemo u pola devet, a kako još uvijek nema šefa moramo čekati. Izlazimo iz „ureda“ jer je u autu puno ugodnije, vani je već poprilično vruće.

Dolazi šef u pratnji dva policajca. Neuhranjeni policajci u svojim afarskim suknjicama sa štapovima koji su znatno deblji neg oni koje nose obični seljani izgledaju više nego smješno. Ne treba se nikome objašnjavati da su to „oni“, po držanju se odmah može vidjeti tko je vlast u selu.
Ne možemo ući, moramo još čekati dok dok nas ne pozovu.
U prostoriji u kojoj su svi našli mjesto a zovu je ured, vruće je kao u paklu. Otvorena su vrata i oba prozora tako da je propuh malo spašavao situaciju da se ne osjećamo kao u pećnici. Ulazim sa prevoditeljicom koja me predstavlja kao šefa naše „organizacije“ u Bureu, naglašava to jer ne razgovaraju ni sa kim tko nije njima ravan pa eto moja pozicija bi trebala zadovoljiti i to. Ipak su oni policija i vlast u gradu treba se držati do neke razine.
Svi su me se udostojali pogledati osim šefa koji je bio u poslu prevrćući u rukama nekakav stari izgužvani papir.
Stojimo metar od njegovog stola koji dijeli sa pisarom koji nas sada gleda ispod oka prevrćući po masnim knjigama punim savršeno uredno ispisanih slova. Divim se knjizi pravom remek djelu, zalutalom u ovu prostoriju. Sv izgleda tako smješno jer se kao nešto važno mora pročitati upravo sada, posla preko glave,- razumio bih da nisu ušli u prostoriju na par minuta ranije.
Šef sada prevrće nekakve papire a vjetar mu ih sa gomile odnosi sa stola. Pisar skače i hvata ih po čitavom uredu ,no nitko ne obraća pozornost na to niti se trudi da mu pomogne pokupiti ih, ta to je valjda posao pisara. Nakon nekoliko serija tih hvatanja papira “šef kriminala” počinje objašnjavati šta su uradili. Nisam vidjeo, no siguran sam da mu je glavni šef dao znak da počne jer je do tada šutio kao da čeka zapovijed da počne sa pričom. Evo što su uradili i kojim metodama.
Nakon naše prijave o krađi, koja je ovaj put zaista prevršila svaku mjeru, (o tome sam ranije pisao), pohvatali su svu djeca Burea na koju se sumnja da se motaju oko našeg “hotela” i strpali u zatvor. Najmanji od njih je “propjevao” pa ih je u zatvoru ostalo petero cijelu noć zajedno sa njihovim roditeljima, sve što su trebali je reći gdje su novci i ukradene stvari. Sutra dan se istraga nastavila a zatvor se punio trgovcima koji su razmijenili novce toj djeci. Djece mi je žao al ovi trgovci su više nego glupavi, dođu ti neka djeca u Bureu i traže da im razmjeniš stotine dolara. Trojica trgovaca su završili u zatvoru.

Zapovjeđeno je svim mještanima Burea da izađu na ulicu a ovi “lopovi” su provedeni kroz grad da bi ih se pokazalo svima, da svi znaju tko su prevaranti. Koje su kazne za na pojavljivanje na ulici ne znam no znam da je vrlo malo ljudi ostalo da nije vidjelo i čulo ovu povorku kroz selo.
Istraga je potrajala četri dana i u tom vremenu su vraćene gomile stvari koje nam se sada trebaju predati nazad, skupljena je neka količina novaca koja je recimo 70% od ukradenog. (nisam mogao vjerovati da su to bili u stanju uraditi.)
Procedura oko vraćanja stvari je potrajala jer im je trebalo objasniti da nije moguće da se svi mi pojavimo tu i vidimo što je naše sa što ne. Napokon su shvatili da bih ja mogao uzeti sve stvari pa će mo vratiti sve što nije naše i pravimo takav dogovor iako mi se čini da im se to baš i ne sviđa.
Zahvaljujem se što su tako uspješno napravili istragu i sipam pohvale na učinkovitost i metode rada. Svu su ponosni na sebe osim šefa koji još uvijek za svih tih pola sata nije u stanju podici glave da vidim kako mu oči izgledaju. Nije vrijedno ništa od toga što su ta djeca ukrala, a djeca su djeca i svugdje na svijetu su ista. Ovo smo morali uraditi jer je to bila već tko zna koja krađa, a bojao sam se de ne pređe u nešto gore.

Naš "hotel" i stvari i nije bilo tako teško opljačkati.
Zbog uvijeta u kojima smo živjeli došli smo na ideju da kažemo svima kakav smo tim.

Kada mi odemo teško će biti da se odviknu od krađa pa će krasti i vama, pokazujem na ‘šefa”, kome jos uvijek nije ništa interesantno i nije ga briga što se priča.
Sve razumiju i ispričavaju se, te mole da se ne pomisli da je citava Etiopija takva. Nema lopova, ovo su samo djeca al i njih će se dovesti u red.
Pozdravljam se i rukujem sa svim osima sa “šefom” pravit ću se da ni ja njega ne vidim. Kako samo povrjeđeni ego proradi u sekundi. Izlazi za nama i zaustavlja me ispred našeg auta i ponavlja istu priču koju sam čuo od starog šefa kriminala. Novih pola sata druženja sa policijom. Živio “šefe” drago mi je da smo se upoznali, žao mi je ostalih policajaca nema ništa gore neg kada ti je šef „bezobrazni konj“.
Sve roditelje sela su natjerali da potpišu papir da će platiti prilčito veliku svotu ako im dijete bude uhvaćeno oko naših soba, a ovi trgovci su platili dosta visoke globe jer su razmijenili novce. Zadnje što sam tražio od šefa je da ne brani dijeci dolaziti kod nas, neka djece, za trgovce me nije briga al ja garantiram za djecu lekcija im je bila dovoljno dobra i siguran sam da neće više nikada uraditi išta slično.

Tko bi im zamjerio.
Ni to mu nije bilo po volji no obećao je da će me poslušati.
Eto tako funkcionira policija u Bureu, metode mi se sviđaju no čini mi se da se i kod nas primjenjuju iste metode u procesiji bi bilo više onih koji hodaju u koloni od onih koji promatraju povorku.

Mali dodatak kako to vlasti rade kod nas.

- 10:58 - Pitaj i predlazi (8) - Isprintaj ako zelis - #

03.07.2013., srijeda

Kap po kap

Siguran sam da među nama blogerima ima puno onih koji bi trebali pročitati andreina pisma. Slučajno sam otkrio ovaj blog i osjećam potrebu da pomognem da što više ljudi navrati tu i pročita bar nekoliko zadnjih postova odnosno onaj od 25.06.2013.

- 18:17 - Pitaj i predlazi (6) - Isprintaj ako zelis - #

01.07.2013., ponedjeljak

Najveća ljubav ikad

Još jedna priča i par misli koje bih podijelio sa svima

Prašnjavi i iscrpljeni vojnik stupio je pred narednika: “Gospodine, moj prijatelj se nije vratio s bojišnice. Molim dopuštenje da idem po njega.”
“Nema šanse. Dopuštenje se odbija!“ reče narednik odlučno, “ne želim i ne smijem izložiti tvoj život za čovjeka koji je najvjerovatnije mrtav. Područje je već puno neprijateljske vojske i nemoguće se tamo probiti, a da ti kojim slučajem i uspije, ubit će te. Iscrpljen si, jedva stojiš na nogama, gledaj, niz desnu ruku ti curi krv. Idi odmah na previjanje; i ni riječi više. To je zapovijed.”
Vojnik je bio uznemiren. No znao je da će dobiti takav odgovor. Svejedno, nije se dugo premišljao. Odmah je kriomice zašao iza postavljenih šatora i zaputio se, stablima zaklonjen od pogleda straže, u potragu za prijateljem.
Tri ure kasnije pojavio se na horizontu posrćući. Vraćao se prema borbenoj liniji, (pred kojom još nisu bile postavljene protupješačke mine), praćen uzvicima sa stražarskih mjesta. Teturao je, sav krvav, s tijelom svojeg mrtvog prijatelja na leđima. Bio je smrtno ranjen, odmah se vidjelo.
Narednik je dotrčao. Gurao se odmičući liječnike koji su vojniku pokušavali zaustaviti krvarenje, no bilo je očito da je vojnik na izdisaju; pogled mu je bio staklen i gledao je negdje u daljinu, kao da ne vidi nikoga oko sebe, a na licu mu je titrao blagi smješak.
Narednik je bio uznemiren, u kutu očiju caklile su mu se suze. Sagnuo se k vojnikovu licu i tresao ga je za rame vičući glasom napuklim od potisnutog plača: “Rekao sam ti da je mrtav. Rekao sam ti… Zašto, zašto si tvrdoglav… Sada sam vas obojicu izgubio. Reci“, tresao ga je i dalje za rame, “je li se isplatilo ići tamo po truplo, obično truplo, razumiješ?! Donio si mrtvo tijelo i sada i ti umireš…? Zar je vrijedilo te žrtve…?”
Vojnik je umirao. No skrene pogled na narednika i zadnjim snagama tiho reče:
“Oh, da, gospodine… Vrijedilo je… vrijedilo… Kad sam došao… po njega, bio je živ… gledao me… i… rekao je:
‘Jack… Jack, znao sam … da ćeš doći…’”
***
Promatraj svoj život. Vidjet ćeš: svaki put kad si bila/o istinski sretna/an bilo je onda kad si živjela/o za drugoga, tko god taj drugi bio. Toliko godina si potrošila/o pokušavajući, ugađajući sebi, zadobiti sreću. Požnjela/o si samo gorčinu: svoju i drugih — ocean gorčine. Zagledaj se u nevine oči nekog djeteta, razmisli, i kaži: Ima li itko u tvom životu tko bi ti umirući rekao: “Znao/la sam da ćeš doći.” Ako nema, možda je vrijeme da počneš zaista živjeti.
Kaže Isus: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” (Iv 15,13)
Petar Nodilo SJ

- 15:45 - Pitaj i predlazi (8) - Isprintaj ako zelis - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	srpanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Ožujak 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (10)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Rujan 2015 (4)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (5)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (9)
Lipanj 2013 (18)
Svibanj 2013 (12)
Rujan 2012 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Siječanj 2008 (3)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Veljača 2007 (1)
Studeni 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (3)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (2)
Studeni 2005 (4)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (4)
Kolovoz 2005 (1)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (9)
Svibanj 2005 (8)
Travanj 2005 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Ovo pisanje BLOGA mi se cinilo zabavno i vrijeme koje sam trošio ovdje činilo mi se kao korisno utrošeno.
Ovaj blog je od 2004 godine
Bio je Afrika dok sam bio dolje, i dalje je Afrika iako već dugo nisam tamo, al nadam se da ću nekada ponovno biti
NA PITANJA I KOMENTARE POKUŠAVAM ODGOVORITI KOLIKO MOGU, A INAČE SU TO I BILE GLAVNE TEME POSTOVA, A SADA SE TO MALO PROMJENILO OD KADA NISAM TAKO ČESTO OVDJE IZBACIM NEŠTO KADA BUDE SLOBODNOG VREMENA I NEŠTO ŠTO BIH PODJELIO SA DRAGIM LJUDIMA

Evo zahvljujući Modrini neba sada imam i glazbu u pozadini. Ovo će meni biti razlog više da navratim ovdje, za vas ne znam.

Žao mi je obrisati ovaj blog no moram sve vas koji dodjete ovdje bar informirati da sam se već odavno vratio iz Afrike. Možda se netko nanovo susretne sa mojom Afrikom gdje sam fotografijama i doživljajima iz Eritreje i Etiopije u kojoj sam proveo godinu dana pokušao približiti vam sve ono što sam vidjeo tamo. Svi oni koji su me ranije čitali i možda se vratite ponovno ovdje volio bih da ostavite traga da ste bili opet tu. Svako dobro svima.