T.S.Gjergja

petak, 31.08.2012.

Kupujmo hrvatsko

U ponedjeljak započinje nova školska godina. Od kad pamtim nikad nije počinjala ovako «tiho» i nezapaženo. Ranijih godina odvijao se pravi reklamni udar na roditelje i djecu. Ponude su pljuštale sa svih strana. Od knjiga, anatomskih torbi, odjeće, asesoara i ostalog što će vašem djetetu omogućiti uspješan početak školske godine. Valjda i nastavak. U ponudi su bili i priručnici za uspješno svladanje gradiva, propagandne poruke agencija i školica za unapređenje i dodatna znanja. Za one koji žele citius, altius, fortius tu su i tečajevi jezika, sportski klubovi, pripreme za maturu i prijemne ispite koji, poput vidovita Milana, nude brza rješenja do sigurna uspjeha. Upravo ovaj period bilo bi vrijeme kada bi se uspostavljao neophodni balans politike i školskih sindikata kako se ne bi dogodio štrajk i djeca ostala bez prevažnih nekoliko prvih dana škole. Sve za našu djecu.

Bilo je posve razumljivo da je roditelj bio siguran da ako djetetu gurne propisane udžbenike u novu torbu, odjene preporučenu opravicu i sve to garnira mašnom u kosi ono biti uspješno i da će savladati sve školske izazove. Otprilike, eto sad imaš sve i samo uči. I bit će sve u redu. U tom predškolskom periodu dijete je bilo u centru. Naravno da se rugam. Svatko od aktera u školarcu je prepoznao svog potencijalnog konzumenta, danas-sutra glasača ili medija putem kojeg će ostvariti svoj cilj. Kad bi ih tako «naoružane» do zuba knjigama, tečajevima, brojevima telefona vrhunskih trenera poslali u velike škole zaboravili bi na njih na neko vrijeme.

I onda bi počelo odašiljanje oksimoronskih poruka Mudrih budala tom bogatstvu koje jedna država ima – djeci i mladima.
I kakve smo to poruke slali mladima o važnosti školovanja. Samo neke od poruka bile su da važno je biti lijep i mršav. Jako mršav. Jer ćeš tako biti uspješnija manekenka koja će se za tili čas smiješiti s jumbo plakata. Kad si već manekenka važno je «upecati» uspješna sportaša. Taj opet uspješni sportaš, koji nije stigao završiti ikakvu školu, jer je profesionalac, zarađuje basnoslovne cifre. Dakle, važno je baviti se sportom isključivo kao profesionalac, amateri su...tek amateri. Vrlo je važno imati dobre noge i što kraću suknju za biti popularna pjevačica, kakav ti je instrument u grlu manje je bitno, dakle, važno je loše pjevati da bi se prodavao u milijunskim nakladama zahvaljujući dobrim vezama i uspješnim lobijima. Dovoljno je baratanje pučkoškolskim znanjem matematike da bi bio uspješan privrednik i da bi mogao uprihodovati cijele tvornice, hotele, da bi postao monopolist. A, ako su ti ambicije veće možeš s nekoliko razreda osnovne škole priskrbiti i mjesto uglednika u društvu. Oni drugi koji su eto što su učili pa došli do nekih uspjeha bili su rezervirani za tzv. kasne i rubne termine medijske promocije, o njima se pričalo kao o endemskim uzorcima.

Te su nam poruke djeci slali oni najglasniji. Kad nemaš argumenata moraš vikati. S druge strane, ruku na srce, svi su ih puštali da viču. Čak i oni koji bi zbog svoje pameti, ugleda ili prirode posla morali govoriti. Tako da je odgovornost podijeljena. Jednako su krivi i oni koji su izvikivali poruke kao i oni koji su ih puštali da viču. Dok su jedni unisono vikali, drugi su unisono šutjeli. Sa ili bez ruke na srcu.

I, onda misliš, ajde dobro bio je rat, pa tranzicija, pa smo iz opanaka u štikle uskočili, pa smo se polakomili za novcem, pa smo se zaigrali s tom Hrvatskom kao s novom igračkom. Ali eto, došli smo do točke kad više nema igre. Život nas je u toj trci na kratke staze sustigao i sad smo tu gdje jesmo.
Kako je rat izvrsno vrijeme za preokret u ekonomiji tako bi i kriza trebala biti pravo vrijeme za kolektivni zaokret ka «pravim vrijednostima». Jesmo li išta naučili iz povijesti, te učiteljice života?
Ove godine manje se nude «moderne» školske torbe, špange ili štikle i prežvakane poruke. Ove se godine nudi nešto «sasvim drugačije».

- Ministar Jovanović im nudi zdravstveni odgoj. O drugim vrstama odgoja ni riječi. U paketu sa zdravstvenim odgojem javno se prozivaju i računovođe u školama da ne znaju računati. Svi, koliko god ih ima. Kaže Ministar da su loše obračunali plaće prosvjetarima za mjesec srpanj. Ne možeš vjerovat da su baš svi radnici u računovodstvima tako nesposobni. Ili je možda problem u srpnju kao takvom?!
- Nudi im se slika gdje u glavnom gradu njihove države odrasli role modeli nisu u stanju riješiti problem smeća. Bazična stvar kao smeće koje se nakuplja i guši ne samo okolno stanovištvo nego se proteže sve do gradskih skupština gdje padaju riječi kojih nema niti u jednom udžbeniku bilo kojeg odgoja. Već dobrano u 21. stoljeću ljudima se isplaćuju tzv. ekološke rente. S pravom se oni bistriji pitaju ne bi li svi trebali dobiti neku vrstu rente, onu na bahatluk npr.
- Premijer se razbacuje svojim ateističko-agnostičkim parolama a u isto vrijeme zaziva Boga kad god se dogodi neki problem u državi. Zadnje ga je zazvao zbog suše u Slavoniji. Premijeru, sve oči su uprte u Vas. Hoćemo li razvijati sustav navodnjavanja ili ćemo plesati ples kiše?
- Tri ministra u Vladi nude im različite, uglavnom šamanske prognoze o trenutku kada će se izaći iz krize. Mrsić nudi veljaču, Grčić nudi sredinu sljedeće godine, a Linić kaže da će se kriza produbiti i trajati još dugo. I, nije toliko ni važno kad će ta kriza prestati nego nije posve jasno koji su to parametri korišteni u izračunu tako da sve što ti ostaje je uloviti se tog opijuma za narod, sklopiti ruke i moliti za bolje sutra. Sreća pa imaju, ako hoće, vjeronaučni odgoj u školama.
- Nude im podjelu Hrvatske na dvije regije. Apsolutno prirodno da napaćena i osiromašena Slavonija bude bok uz bok bogatijoj sjeverozapadnoj braći. Osovina Pusić-Grčić tvrdi da to nema nikakve veze, Slavonci protestiraju. Pa ti budi pametan. Kad nema rješenja u tuzemstvu treba se okrenuti inozemstvu i u tu osovinu ugurati još i Bruxelles. Tek je onda slika sasma jasna. I političarima, i Slavoncima i dječici. Sluga pokorni uz bok paroli Imamo Hrvatsku.
- Nude im talentiranog gospodina Luku Modrića kao robu. Jedino što je bitno u priči o Modriću je njegova cijena. Ništa, ali baš ništa drugo. Ni izniman talent, ni rad, ni okolnosti. Samo cijena. Tako da u priči o Modriću znamo da vrijedi otprilike onoliko koliki je godišnji budžet grada Zadra, da je u „kraljevskom“ klubu, da ima „kraljevski“ tretman i “kraljevskog“ trenera.........Nitko da im objasni da je puno „ Real-nije „ da će morati učiti a manje „ Real-no „ da će završiti kao Modrić.


Eto, tako smo ih ove godine opremili. I onda ćemo se za 20 godina čuditi gdje smo pogriješili u odgoju i obrazovanju naše djece?!

Smeće all over Baščaršija parafrazirajmo Zabranjeno pušenje...za one koji ne razumiju...nema veze, to vam ionako nije važno za uspjeh u životu.








31.08.2012. u 14:08 • 5 KomentaraPrint#

petak, 24.08.2012.

Osam prozorčića

Na vrhu Washington Monumenta nalazi se osam prozorčića koji vam pružaju fantastični pogled na grad Washington, DC. S obzirom da se nalazi u glavnom gradu SAD-a pogled je usmjeren ka Bijeloj kući, Ellipsi, Capitolu-sjedištu vlade i tako dalje i tako patriotski. U stvari sve što vidimo kroz te male prozorčiće (znam da je pleonazam ali tako zvuči bolje) su simboli. Neupitni simboli.
Sad zamislimo da i mi imamo neku sličnu «iglu» visine cijelih 555 stopa i neke druge simbole. Tko god ne poznaje ovdašnje prilike dovoljno dobro vidjet će i Banske dvore i Pantovčak i Crkvu sv. Marka. Remetinec je daleko, to bi već zahtijevalo upotrebu dalekozora ponajbolje marke. Vidjet će simbole. Oni pak, koji su malo bolje upoznati sa situacijom vidjet će osim hrvatskog grba na krovu i simbole. One, na žalost, neupitne.

Naša sunca na osam prozorčića

1. Milanović i njegova slučajna država. Ma nije on to tako mislio, htio je uputiti kritiku bivšoj Vlasti kako nisu ništa učinili da naprave ovu državu namjernom. Stvorenu s namjerom. Jednostavno nije mislio. Treba znati misliti. Nije to nikakav krimen. To može biti samo dar ili hendikep.

2. Josipovićeva priča o tome kako je Potjeh tražio istinu. Istinu o stini. Onu o nekom malom i velikom škoju. Kao da su ti babulji vrijedni dobrosusjedskih odnosa. Sve sam mogla zamisliti ali da će Potjeh uključiti u arbitražu i Ljutišu i Maruna kako bi smirio bjesove to nisam očekivala. Josipović uključuje Karamarka u priču o granici. Nisu dosta on i Zoran. Tolika sila pozitive i pameti na jednom mjestu. Vrsni diplomat i poliglota na jednoj strani i vrsni pravnik i suptilna glazbenička duša sa druge. Što će im više za odluku od dva sitna kamenčića! Logičnije bi bilo da taj posao odrađuje ministrica vanjskih poslova ili Davorin Rudolf. Priča o vlastitoj političkoj karijeri i preuzimanju odgovornosti. Sve je moguće u slučajnim državama.

3. Josipović i ZAMP. Dosta je tih autorskih prava, dosta je priča imali li prava ZAMP naplaćivati ili ne. Zašto se novinari bave tim pitanjima kada u slučajnoj zemlji postoje sudovi i pravnici. Sve važne stvari u ovoj i onoj državi objavljivale su se tako da bi se prekinuo program. I onda bi nam npr. Lilić objavio da je preminuo Tito, ili bi nam Blagoje Adžić rekao da crno nam se piše. Pošteno. A, ne ovako se nabacivati od nemila do nedraga. ZAMP mi je postao sumnjiv kad sam vidjela jedan dopis prema jednoj firmi koja nema nikakve veze s ekploatacijom bilo kakve glazbe. Uopćena špranca tipa...terenskim izvidom došli smo do saznanja da morate platiti iznos od ..,..kuna. Kad se tražilo točno vrijeme izvida i imena izviđača nastao je muk. Lov u mutnom.

4. Josipovićeva prepucavanja sa srpskim Novostima i Miloradom Pupovcem. Posvađali se mili i dragi. Toliko o slobodi medija i slobodi i pravima manjina kad se takne gdje se ne smije.

5. Ljudi sa ili bez diploma. Vještačenje diploma ljudi koji već dugi niz godina rade u MUP-u. Opet sumnja u dobronamjernost akcije. Ako ih je Kraljević Gudelj zavukla da je diplomirala a nije, svaka čast. Ako zaista nema diplomu onda nemojmo kriviti nju nego osobu čija je volja bila presudna onda i sada. Onako kako se odabrao pravi trenutak za obznaniti da je Đapić prepisao svoj magisterij. Do tada dajte nam samo kruha.

6. Suša na istoku

7. Požari na sve strane svijeta.

8. Kataklizmičke najave visokih temperatura. Croatiageddon.

Sreća da nema više prozora. I, što nam preostaje nego udri brigu na veselje. I otputuj.

Lyon - jutarnja kava. Na prekrasnom trgu s rasvjetom koja se šepuri s poda a opet ima onu antičku ozbiljnost svojstvenu velikim prostorima. Rijeka s tisuću mostova. Neka mirnoća, ozbiljnost, ljupkost u isti mah. Grad za kavu i ispovijed. Grad gdje si, okružen ljudima, sam sa sobom. Sitni tamnoputi ljudi prolaze kroz grad. Žene pomalo pomaknute ljepote.
Naslućujem neku zabrinutost, slutim gubitak primata-bilo u jeziku ili u politici.

Munchen - šoping na Stahusu. Glavna ulica za kupovinu. Ne volim kupovati. Tko bi rekao žensko pa ne voli kupovati. Ali volim robu, pa ponekad moram kupovati. Uživam u vrevi, šarenilu, onim štandovima s voćem i slasticama. Pa nešto gricneš pa nastaviš kupovati. Lakše je. Prodavačice ljubazne i na usluzi. Baš se osjećaš kao car. A onda u dobar kafić – Italian Connection. Opet Espresso mit Sahne. Ljudi bez stila i sistema. Kvarcani, bizarnih boja kose, lošeg make-upa i frizura. Ili ih nije briga ili ne znaju.
Naslućujem zabrinutost ali znatno manju no u Francuskoj. Imaju jakog Tatu koji je ujedno i Mata. Već će Tata riješiti situaciju kako bilo da bilo.

Potez Trieste-Milano - pokrajnje ceste, ne autostrada. Ima curvi pericolosih ali je romantičnije. Nepregledni vinogradi, lijepe kuće i okućnice. Svako malo magazzino con le scarpe. U ustima talijanska žvaka, pušiš talijanske cigarete. Belezza. Gdje god staneš bombon-Talijanke u šarenom papiru. Opet sitni tamnoputi muškarci ali savršenih košulja i odijela, o cipelama samo Wow – mirisi svuda. Užitak za čula. Misliš evo mene u raju.
Naslućujem zabrinutost, gubitak tla pod nogama. Dole pajac, dobro došla tugo.

Philadelphia - ručak u staklenom restoranu s pogledom na most Walta Whitmana. Konobari tiho kližu kroz dvoranu, ti jedeš onu lošu američku spizu, koja ima savršen okus. Gledaš most, pa iza mosta, pa nebo, pa prostranstvo – jer tamo ništa nije skučeno. Pa ti se i duša raširi. Pa se sjetiš Vlati trave pa sve poprimi neku nestvarnu dimenziju čak i ti sam. Osjetiš se velikim. U sebi. Muškarci savršenih zubiju, mišića zaostalih od treniranja baseballa iz srednje škole. Žene u pastelnoj garderobi, u ruci coffee to go.
Naslućujem zabrinutost ali i zbunjenost. Gdje sam ja? Što je ovo?

New York - Večera u nekom talijanskom | h r v a c k o m| restoranu. Ništa posebno. Jer što Amer zna što je dobra spiza. Reduciraš je na začine. Broadway predstava – i ona najgora bolja od najboljih negdje drugdje. Greenwich Village-Blue Note-sav taj jazz. Uz Martini rosso. Dio mase koja pulsira. I nosi te. U neko bolje raspoženje. Samo te cijene spuste na zemlju tu i tamo. Ali sve što je dobro se i plaća.
Nema zabrinutosti jer Life is a Cabaret.

Pogađate sve je ovo bio san. Osim onih osam prozorčića. Zašto bi se itko htio vratiti ali vraća se. Vjerojatno zbog Varijacija za glasovir. Ili kabarea.

I kako je to lijepo sročio Zvonko Maković u svojoj pjesmi «Odnosne zamjenice» ...Oni koji jednim pokretom sažimaju povijesne činjenice, koji stegnuto grlo osjećaju kao prirodno stanje svog neprobuđenog tijela....za one koji ne razumiju hrvatski...Oni.


Gypsy , nothing more, nothing less. Fair enough. A rekli su da će biti pošteno. Jel' pošteno?



Nisam se mogla odlučiti pa evo još jednog sfumato vokala koji pjeva o putovanjima




24.08.2012. u 12:42 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 22.08.2012.

Happy anniversary baby



Another song since you were with us that day, in some other form of course. Remember, used to sing this to you when you were little. Za moju mrvu...on the day that you were born....


22.08.2012. u 23:09 • 1 KomentaraPrint#

petak, 17.08.2012.

Krupno kadr(ov)iranje

Od svih kadrova jedne dobro posložene kompozicije na filmu ili slici meni je uvijek najitrigantniji bio krupni plan. Osobito krupni plan nekog lica. Kad je u fokusu izvjesno vrijeme jedno lice iz kojeg iščitamo u tih nekoliko kratkih trenutaka puno više informacija nego što bismo ih dobili iz dvostruko duljih narativnih pasusa ili nekog totala koji bi pružio «širu» sliku. Suvišno je spomenuti da osoba koja je predmetom takvog prikazivanja apsolutno zaslužuje tu poziciju, bilo da je ključna za prijenos emocije ili razumijevanje daljnje ili minule radnje. Pravi primjer za takvu statično-dinamičnu radnju je Bergman koji držeći kameru dovoljno dugo na Liv Ullmann uspijeva, za tili čas, pretvoriti gledatelja u psihologa-promatrača. Objekt prestaje biti važan kao takav i služi tek kao sredstvo prijenosa poruke.
Međutim, to baš i nije nužno tako. Ante Peterlić jednom je ukazao na apsurd da u Sandokanu ima više krupnih planova nego u bilo kojem Bergmanovom filmu. Nemoguće je da nam je krupni plan lica Kabira Bedija htio prenijeti neke duboke emocije. Bilo je to veličanje glavne zvijezde koja je prodavala te gusarske avanture. Nema tu puno pameti, dvojbi, propitivanja. Sve je bilo jasno. Dobro-loše, crno-bijelo. I sve važno što se u Sandokanu trebalo dogoditi bilo je nakon tog uvodnog krupnog plana.

Vješti gledatelj trebao bi moći razlikovati krupni od krupnog plana. U suprotnom izgubit će nit i neće znati «što je pisac htio reći».
Ali, kad se nađemo u poziciji da nas se stavi u krupni plan od puste sreće se pogubimo pa i ne razmišljamo kakvu poruku šaljemo tim našim licima. Glavno da smo u fokusu. Tašti kakvi jesmo.

A najveći na tom «sajmu taštine» zasigurno su naši političari koji koriste svaki trenutak za tih nekoliko minuta spotlighta. Zaboravili su da se pod svjetlima reflektora vidi svaka bora, svaka i najmanja nepravilnost i što je najvažnije da se treba ponekad povući u stražnji plan. Kako to rade neki naši prominentni. E, tu dolazimo do onoga da treba znati stajati izvan kadra, vući konce, ali da te nitko ne primjeti. Odličan primjer je Faulkner i njegova novela «Dok ležah na samrti« gdje je glavni lik koji upravlja svim živućim likovima mrtav prije no što smo i otvorili knjigu. Ili u jednom filmu čijeg se naslova više ne mogu sjetiti, a radi se o djevojci koja je oblikovala likove i koja ima utjecaja na njihov život bez da se iti jednom pojavila u filmu, iako je ona točka oko koje se sve vrti. Dobar primjer je i Jon Favreau. To je momak koji je napisao inauguracijski govor Baracka Obame. Lice iz sjene koji je bio vrlo malo po medijima, a povjerena mu je velika stvar. Napisati nastupni govor predsjednika glavne države svijeta. Da ne govorimo o «sivim eminencijama» politike ili ekonomije bilo da dolaze iz svijeta tajnih loža ili s neke druge, nacionalno-vjerske platforme.

Nešto od kadr(ov)iranja naučili smo i mi na ovim prostorima. Ali, još je to malo krivo shvaćeno. Razumljivo, Hrvatska je mlada država, a Hrvati tašti ljudi.
Tako nam se često izgube iz krupnog kadra lica koja bi, po definiciji stvari i minimalnoj političko-profesionalnoj pristojnosti, trebala biti upravo tu. Prvi Premijer koji se non-stop skriva iza loše odabranih glavnih glumaca. Glumi režisera i casting stručnjaka u isto vrijeme. Nije se nešto rastrgao jer mu većina ima isto prezime, kao da je otvorio telefonski imenik i randomly odabrao par pod slovo O, par pod slovo M. Kako mu se ono Č omaklo nije mi jasno, ali to je valjda da se razlikujemo od drugih. Ako po ničem onda po jedinstvenom i neponovljivom slovu. U ovo malo vremena vladanja Vlade na vremenskoj lenti svjetske politike, mnogi su otišli jer se otkrilo u hodu da baš i nemaju neke glumačke sposobnosti te da im lice u krupnom kadru otkriva više tko su nego što rade. Primjera je bezbroj, ali evo samo nekih koji lijepo ilustriraju u kakvom filmu živimo.

Krupni plan I: Siniša Hajdaš-Dončić
Napravio tisuću putu goru grešku od Holy-ce koja je otišla brzinom munje u povijest. Imenovao izvjesnog Krunoslava Šamsa za zamjenika Zračne luke Zagreb prije završena natječaja. Ma navikli smo se mi na to još od ranije, ali ovi su kao trebali biti pošteniji. No, izgleda da nije sve u poštenju. Nešto bi trebalo biti i u pameti i lipoti.
Krupni kadar noir, ali ipak krupni kadar. Stršiš Dončiću iako to ne bi htio.
Dok smo sve ovo gledali, Premijer se zbunjeno sakrivao iza trećeg tamarisa desno na nekoj jadranskoj plaži.

Krupni plan II: Mladen Bajić ili mr. Lako tako
Glavni državni odvjetnik je tek pravo lice iz sjene. To mu je priroda posla. Osam godina ima podatke o Pfizeru, ali nikako ih valjda sistematizirati ili nema dovoljno dobro obučena kadra ili nešto treće. Ili neće. Ali, Amerika radi za Bajića. Odradili ljudi posao pa će se sada naši bajićevci baciti na posao i i i još ništa. A, ništa sačekajmo još malo Otvorenih gdje će se patronizirati Natašu Škaričić od strane onih koji daju naredbe i otvaraju dokumente. Što je malo Pfizerleaksa kontra našeg stabilnog i uređenog sustava.
Krupni kadar noir, ali ipak krupni kadar. Stršiš Bajiću iako to ne bi htio.
Dok smo sve ovo gledali, Premijer se zbunjeno sakrivao sada iza drugog tamarisa desno na nekoj jadranskoj plaži.

Krupni kadar III: Giovanni Cernogorac
Ne znam o sportu ništa, o streljaštvu i glinenim golubovima još manje. Za Giovannija nikad čula prije olimpijskog zlata. Vjerujem ni puno vas. I, umjesto da čovjeka zadržimo u kadru malo dulje kao paradigmu rada, predanosti, samozatajnosti, vještine pa i poštenja šutnemo ga u pozadinu u tren oka. A u sredinu slike se ubace «veličine» koje po svom radu, predanosti i ostalim kvalitetama ne bi zaslužili ni minutu tog slavljeničkog zooma. Čak se i Premijer izvukao iza zadnjeg tamarisa i velikodušno kaskaderski odglumio Cernogorca. Bilo je tu još likova koji su se, brže-bolje, htjeli okititi tuđim perjem, ali im to nije baš uspjelo. Od Mateše do Josipovića i natrag. To mi je izgledalo tako jadno, kao da Bergman u krupni plan Jesenje sonate umjesto Liv Ullmann stavi npr. jednu Madonnu. Znamo kako su neslavno završili Madonnini glumački izleti. Nije joj pomoglo ni što se udala za talentirana režisera koji jako dobro zna namjestiti kadar. Takvo kadr(ov)iranje britanska filmska industrija ne poznaje.
Ali, treba imati na umu da dok se za konjem tek prašina diže, za dobrim se konjanikom barut praši. Čestitam Giovanni.
Krupni kadar noir, ali ipak krupni kadar. Stršiš Milanoviću iako to ne bi htio.
Dok smo sve ovo gledali, Premijer se vrlo važno izvukao iza zadnjeg tamarisa kako bi nam pokazao svoju preplanulu put.
Altmanovskim Kratkim rezovima- od Hrvatske u totalu, preko srednjeg plana Vlade, krupna kadra raznoraznih hajdaš dončića do detalja –madeža koji ne izgleda nimalo dobro.

"I am big! It's the pictures that got small." (Gloria Swanson u Sunset Boulevardu)…za one koji ne razumiju engleski …upravo suprotno - Ja sam mali, ali je slika velika.




17.08.2012. u 09:13 • 14 KomentaraPrint#

petak, 10.08.2012.

Za sve je kriva Akreditacija

Kako sam ovaj tjedan bila pozvana na jedan strašno važan pretpremijerni događaj koji ovom prilikom ne mogu imenovati jer je autorski zaštićen i koji se odvijao u strogoj tajnosti morala sam pronaći načina podijeliti nezamjenjivo iskustvo s drugima na jedan drugi način. Objesila akreditaciju oko vrata i slijedeći onu da ljubav ide kroz želudac a glupost kroz šuplju glavu evo pričice. Radilo se o jednom događaju kakvih kod nas ima na stotine na dnevnoj bazi. To su ona okupljanja gdje se pozivaju samo odabrani s fensi akreditacijama, samo oni koji su dobili «secret tip» o onome što je trenutno apsolutno «in». Da skratim bilo je to jedno umjetničko okupljanje oko nakupine instalacija. Iako me riječ instalacija u prvom redu asocira na inženjersko-zanatski rječnik i zaziva neku vodovodnu i električnu instalaciju mislim se, ne budi skučena. Otvori se prema novim iskustvima. I, tako otvorena odem tamo a dočeka me nekakav mišung moderne tehnologije spojene sa slabašnom idejom umjetnika o, već viđenom, protoku vremena, ponavljajućim prirodno-društvenim obrascima a sve u nekoj dječjoj igri svjetla i sjene...i ostalim preser...potrošenim još p.n.e. Loše prepisano, još gore upakirano, nešto za što ti ni vlastita majka ne bi dala kredita. Malo truda ipak ne bi bilo naodmet. Ako već ne znaš crtati, kipariti ili nemaš baš nikakve umjetničke poruke za podijeliti barem se pravi pametan. Ako se već igraš svjetlom napravi to majstorski. Kako je to radio Hitchcock u svojim filmovima držeći nas u napetosti bez ispaljena metka. Pogađate, nije tu bilo ni jednog jedinog poteza kistom, niti jednog oblika koji bi bio rezultat spretne ruke i kreativna mozga. Uz najbolju volju nisam pronašla ništa prosvjetljujuće, nadahnjujuće ili drugačije. Reciklaža. Ali, iskustvo nas uči da uvijek treba na slikama gledati pozadinu. Znate ono kako kod velikih majstora platna autor stoji negdje diskretno u pozadini ili dnu slike, ostavljajući umjetnički potpis. Tako sam se, nakon što sam apsolvirala sve «umjetničko-intelektualne-duboke» poruke kvazi umjetnika, prešaltala na pozadinu. A, u pozadini nemila gužva.
Galerija likova posloženi kao na Rembrandtovoj Noćnoj straži, s tom razlikom da je u ovom slučaju Rembrandtovo chiaroscuro postalo chiaro-giallo. Svi kao da su žuticu dobili. Galerija naprlitanih likova širokih osmijeha, usta punih fraza o neponovljivosti događaja i neupitnoj talentiranosti velikog umjetnika u usponu. Sve puno zračnih poljubaca, grljenja i rukovanja, fraza koje govore sve o sugovorniku a ništa o izložbi. To su one opće kurtoazne fraze tipa...ovo je Fa nta sti čno, Če sti tam, Bez rije či sam. A, sve u izmaglici sparne ljetne noći pune pomiješanih skupih parfema. Naravno da je i kolorit bio više bio žut nego taman iako je bila već duboka večer. Žutilu su prodonijeli i reflektori i blicevi. Ljudi su bili pod nemilim pritiskom. Kako, u isto vrijeme, ispasti na slici koja sutra izlazi u svim boljim novinama i televizijama pametan i lijep. Još da je lako na izložbe ići! Tako da sam dobar dio vremena provela bježeći od likova koji su imali aparate oko vrata znajući da bi mi slika mogla stajati tik do one sa Zrća. Tko bi imao šanse pored njih! Najlakši način da izbjegneš svjetla reflektora je dohvatiti se neke profane djelatnosti kao što je jelo. Tu te nitko neće snimati. Izvještaj s ovakvog događaja zasigurno neće biti popraćen slikama Janjičara. To je rezervirano za one izložbe iz Čavoglava. Uglavnom, povučeni u sigurnu oazu anonimnosti bacili smo se na hranu. Bacili i pali. Ko sedam sekretara skoj-a. Ugledaš stol pun neidentificiranih splačina neprirodnih boja veličine baby krijesnice ali usprkos tome ponavljaš mantru o tome kako se treba otvoriti prema novim iskustvima i o izlasku iz primitivnih okvira vlastita siromašna iskustva. U tome te ohrabre i poredani likovi koji nakon svakog zalogaja zaokrenu očima ispuštajući zvukove mmmm, to je fan ta sti čno. E, kad mogu oni i ja ću. S obzirom da je o izložbi riječ uz svaki prehrambeni NLO bila je legenda. Da, da za neuke poput mene. Iz prve zdjelice smiješilo se glavno jelo, čak dva –sous vide brancin i consomme od hlapa. Što god da je to značilo bilo je malo brancina i hlapa nešto više ovog vide i consomma. I, mogu vam reći da i nisu nešto. Krenem dalje a dočeka me reducirana naranča u želeu od luka. Reducirana na ništa. Komplicirana za jelo kakva već jesam odlučim srušiti i zadnju predrasudu, krenem dalje i smažem sve ostalo-mikro salatu, maslinovo ulje u prahu, pjenicu od slanine, confit od patke i za desert malina coulis. (ovo nije izmišljen jelovnik i može se pronaći u svakom boljem selu u Istri, čuj mene sva su sela u Istri bolja). A sve podliveno Tinto Quercusom-berba 2010. Sa vr še no. Pa i nije baš tako. Sutra sam dobila A ler gi ju. I, ne bi to bilo tako strašno da sam liječniku znala prepričati što sam pojela. Ovako me liječi od poznatih alergena. Pitaj Boga kad ću se izliječiti. I, još mi je lekciju očitao...kad je itko alergiju od janjetine dobio... Možda nije dobio alergiju ali, složit ćete se, što je malo crvenih točkica u usporedbi s ovakim par excellence doživljajem!

Što te ne ubije ojača te, rekli su neki pametniji. I, tako se ja opet ulovim u mračni krug akreditacija i odem sva sretna i točkasta na Starigrad film festival. Najprije na projekciju dokumentarca o Haydnu u Veliku Paklenicu. Piše na programu malim slovcima da se u slučaju bure projekcije odgađaju. S obzirom da je bura izgleda širok pojam ima različite definicije pa nismo smatrali da je vjetar nešto nemilo jak uputimo se mračnom stazom do mjesta projekcije. Srećom pa put dobro znamo inače bi završili u crnoj kronici pod GSS spašavao nekoliko budala koji se zaputiše u planinu usred noći. Dakle, planinskom stazom s krijesnicama kao jedinim orijentirom dođosmo do gore. Pogađate, gore nigdje nikog, ni platna, ni organizatora, ni plakata, srećom ni poskoka a bome ni Haydna. Ali, nema veze u Maloj Paklenici je dokumentarac o Queenovcima a nakon toga neki DJ. Nije sve u ozbiljnoj glazbi nešto je i u DJ-evima. Olovnih nogu žureći da ne zakasnimo zadihani dođosmo na odredište. Malo više ljudi, vjetrić pirka, Freddie Mercury se odnekud glasa. Čuješ a ne vidiš. Opet ta priroda kontra ljudskog talenta. Posebice onog organizacijskog. Putem rekla-kazala saznamo da ništa od projekcije. A, nema veze još nam ostaje taj neki DJ. Sve je navodno otkazano čujemo u velebitskim kuloarima. Što njemu bura smeta?! A, biće da ga guši dok pjeva, sapliće mu žice dok svira. E, moj DJ koji jesi da jesi i moji vrli organizatori - your record is scratched. Samo mi nije jasno zašto bi pobogu za pokvarenu ploču trebala akreditacija! Ali, to nije sve. Svjetlo, da ne kažem krijesnica, u tunelu je nastup poznatog hrvatskog pjevača i glazbenika Đele Hadžiselimovića koji će izvesti poznati podvelebitski hit Vjetar u kosi. Nadam se.
A, kao da je problem još jednom važno objesiti akreditaciju oko vrata.

I dok smo se tako ovaj tjedan muvali unaokolo ko muhe bez glave i s akreditacijom oko vrata zapitam se što se sve drugo u svijetu događalo. I, saznam da dok smo se borili protiv alergija, sunčanica, bure i jedne oluje Amerikanci sletiše na Mars. U ovoj krizi oni troše lovu na egzotična putovanja. Ali ako bolje poslušamo najvećeg kicoša među povjesničarima i najvećeg ekonomskog povjesničara među dandy-ma Škota Nialla Fergusona shvatit ćemo da se SAD umorila o europske krize ili da joj se živo fućka i za drahme i za eškude. Balkanske oluje su joj passe... pa, kud ćeš ljepše nego se vinuti u orbitu i krenuti od početka. Tabula rasa. Ono što je robotu dato u zadatak je analizirati sastav tla, pronaći vodu i što je meni najzanimljivije pronaći mogući život. E, tu nastupamo mi, Hrvati. Da su nas pitali prije nego su potpisali taj ček od xy dolara bili bi im rekli da se ne trebaju truditi jer mi pouzdano znamo da života na Marsu ne može biti. Zašto? Jer Hrvatska je krcata onih što su pali s Marsa.
Nekako sumnjam u neku veliku uspješnost te marsijanske misije jer jedino što bi me iskreno u toj Roswellovskoj priči zanimalo je tajna Rosebuda.

« I guess Rosebud is just a... piece in a jigsaw puzzle... a missing piece. » (Građanin Kane)...za one što ne razumiju engleski....Gdje su nam nestale krijesnice?









10.08.2012. u 11:15 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.08.2012.

The Tempest

THE TEMPEST - William Shakespeare

MIRANDA
If by your art, my dearest father, you have
Put the wild waters in this roar, allay them.
The sky, it seems, would pour down stinking pitch,
But that the sea, mounting to th' welkin’s cheek,
Dashes the fire out. Oh, I have suffered
With those that I saw suffer. A brave vessel
Who had, no doubt, some noble creature in her
Dashed all to pieces. Oh, the cry did knock
Against my very heart! Poor souls, they perished.
Had I been any god of power, I would
Have sunk the sea within the earth or ere
It should the good ship so have swallowed and
The fraughting souls within her. (Act 1, Scene 2)

Ništa mi neće ovaj dan pokvarit...za one koji ne razumiju hrvatski.....I woke up this morning with a smile on my face...And nobody's gonna bring me down today...

I'm gonna keep on singing my song

05.08.2012. u 00:00 • 2 KomentaraPrint#

petak, 03.08.2012.

Car je gol

Ovotjedni Vladin banderillero Slavko Linić objavio je da je car ipak gol. Napokon smo doznali i koliko je car gol. Brojkom i slovima. I sve u kolonama, po županijama, crno na bijelo. Ministarstvo financija je nakon otklanjanja prepreke zvane povreda privatnosti objavilo listu poreznih dužnika. Duga lista tvrtki, obrtnika i građana i sve tako do četiri milijuna ljudi. Cifre su paprene. Dosežu vrtoglavih 50 milijardi kuna. Bila su nam puna usta privatnosti kada su se trebale objaviti neke druge liste uključujući i onu pedofila. A sada, iznebuha, jednostavnim dekretom objaviše listu nečastivih koji su nam krivi što nema za penzije, što nema dovoljno vrtića za djecu, novih cesta, objaviše krivce za uskrate regresa i novogodišnjih darova za djecu (one božićne će im kupiti mama i tata), potplaćeno zdravstvo. Objava ravna onoj kada su Amerikanci ulovili Al Capona.

Nije bilo tako teško. Objaviš kompliciranu listu za čiju bi kvalitetnu statističku analizu trebao jedan cijeli radni vijek i dobiješ vremena za predah. Ili, baciš kost i gledaš pse kako se tuku, a publika navija. Stara priča o kruhu i igrama.


A, što je to hrvatski narod dobio ovom listom. Svega po malo. Rukavicu u lice, pijesak u oči i još jednom uvrijeđenu, kakvu takvu, inteligenciju. Čemu bi trebala služiti ta lista kada smo se nagledali tijela gola cara već godinama. Ako zanemarite imena i prezimena, nazive tvrtki i brojke koje nam hemingwayski podastriješe poput vrha ledena brijega, lista je, u stvari, jedno zanimljivo štivo pod nazivom „ Simbolika brojeva “.


Piše da je država najveći dužnik sam sebi. Kako je moguće da HRT koja u isto vrijeme ne ispunjava vlastite obveze izigrava glavnog kamatara u državi, lihvarski derući kožu s leđa ljudima koji nisu plaćali pretplatu. Metode vrhunske i učinkovite. Blokirano tisuće računa građana, ali dug je naplaćen do zadnje lipe, retroaktivno do zadnjeg trenutka zastare. Učenik prerastao učitelja.


Piše i da su neke druge tvrtke dužnici u vlasništvu države dospjeli u teškoće upravo zahvaljujući lošem gospodarenju tog istog vlasnika. Bilo zbog nerealne porezne politike, loše sklopljenih ugovora, neispunjavanja obveza plaćanja. Rječnikom životinjske farme - svi smo mi jednaki, ali neki su jednakiji od drugih. Dug s predznakom državni nema isti tretman kao ostali dugovi.

Piše i da je država namjerno dozvolila tolike iznose dugova. Dok ne postanu apsurdne. To su cifre koje «normalan» čovjek nije u stanju niti pojmiti. Tako da te brojke i ne doživljavamo kao novac već kao apstraktne figure koje vise u zraku. Koje nitko nikada neće vratiti, s kojima se nikada ništa neće platiti. Bilo da će se otpisati, reprogramirati, zamijeniti za nekretnine, ugovorno poništiti. Dakle, ništa od toga. Oni drugi, koji nisu na listi, jer su njihove brojke minorne i te kako će platiti svaku lipu. Jer toliko matematike naši poreznici znaju. Tresla se brda rodio se miš.

Piše i da vojnici glume generale. U svakoj normalnoj državi posao ravnatelja porezne uprave zahtijeva odlike utreniranog vojnika. Samo u ovoj našoj taj posao rade „generali“. Čavlović-Smiljanec se razmahala mišljenjima i soli nam pamet o sprezi poreznih dužnika i stare vlasti dok drugima nije u stanju staviti niti soli na rep. Podsjetimo, ravnateljica Porezne uprave u veljači ove godine optužila je bivšu vlast da je porezne dugove pojedinim tvrtkama otpisivala na tajnim sjednicama. HDZ je sve demantirao, tvrdeći da se dugovi nisu i ne mogu otpisivati. Da bi se brže-bolje predomislila i izjavila da je "to rekla tek tako" te je zamolila novinare da o tome ne pišu. Na to je i Slavko Linić ustvrdio da kako se ništa u Vladi nije radilo tajno niti protuzakonito, što je protumačeno kao demantij onoga što je rekla Čavlović-Smiljanec. Pola godine kasnije ista priča. Opet ona, bez ...dozvolite da se obratim druže generale... o ručkovima i tajnim dogovorima bivše vlasti i poreznih dužnika. Dok je netko ne podsjeti da nije generalica nego običan vojnik. Opet će ona to reći „tek tako“ a nama će i tako i tako i nadalje biti nikako.

 Piše da ih trebamo staviti na stup srama. U neka druga barbarska vremena stupovi srama imali su ulogu ponižavanja krivaca i pružanja primjera. Smješteni na frekventnim mjestima na stupovima srama zavezani lancima bili bi izloženi javnoj poruzi, gađani trulim voćem i povrćem, ponekad i kamenjem, u najgorem slučaju bičevani. Stigme zadobivene kao posljedica fizičkog kažnjavanja bile su zanemarive spram onih društvenih modrica na duši. Sada bi mi građani trebali odraditi prljavi posao mafijaškog Dracule koji čisti krv nakon ubojstva. Ovo je odlična platforma za jedan dobar performans. Imamo stupove srama, imamo papira i olovke i zeru pameti. Nemam dobar rukopis ali da imam na tom papiru bilo bi samo jedno ime i jedna brojka pored. Ime bi bilo – Nomen est omen a brojka bi bila jedna velika, ogromna 0. Kako objasniti da je 0 puno manja brojka ali ipak puno veća sramota od 50 milijardi.

Piše da će biti pobuna i zaštita vlastitih interesa i da pasti će maske. Što se dogodilo u tili čas. Najavljene tužbe. A slutim i nagodbe. Što se maski tiče prvi ju je skinuo Tedeschi. S obzirom da je čovjek omnipotentan pa radi i kao DJ u jednom zagrebačkom klubu zapjevao je jednu talijansku...o bella ciao.. Vladi u kojoj izražava javno neslaganje s Vladinim „lutanjima, krivim koracima i neadekvatnim mjerama“. Lako je Tedeschiju to reći uz 6,6 % rasta (u odnosu na prošlu godinu) Atlantic Grupe u ova krizna vremena. Lako mu se junačiti kada ima vikendicu u kojoj ljetuje Premijer, kada ne mora razmišljati o bandieri rossi nego mu se briga svodi na to hoće li Cocktu Rossu držati u lijevoj ili desnoj ruci. I kad je omnipotentan. Za razliku od onih impotentnih.

Piše da se na listi ne nalaze utajivači poreza već porezni dužnici. Na toj listi, dakle, nisu kriminalci već ljudi i tvrtke koji su kao žrtve nesretnih okolnosti zapali u teškoće ili oni drugi koji su se samo držali slova zakona države u kojoj rade. A zakon je malo fluidan, neuhvatljiv, višeznačan, neprecizan, nepravedan i pristran. Mora se priznati da se nije lako uhvatiti za nešto što ti uporno izmiče ispred ruku.
Piše da prave liste nema. Objavite liste poreznih dužnika koji nisu na listi. Jer im niste imali po čemu razrezati porez. Iz onih „djelatnosti“ gdje se ne izdaju računi. Možete vi to. Samo malo političke volje. Koje, po vašim riječima, vaši prethodnici nisu imali. Ako vas to ne izvuče ne znam što će!

S obzirom da smo dobili ekonomske, poduzetničke i psihološke osvrte na „listu srama“ očekivala sam i onu literarnu. Npr. jednu Jergovićevu lirsku pastoralu. Ali, čujem da je čovjek zauzet prevođenjem. Ekavice u ijekavicu kako bi prilagodio Nušićeva “Pokojnik”-a osjetljivim hrvatskih ušima. A, sve za potrebe, kako kaže Zvonimir Hodak, putujućeg cirkusa Rade Šerbedžije na Brijunima koji je, usprkos i unatoč onolikom spisku neplatiša uspio uprihodovati iz proračuna ravna 3 milijunčića. Nisam znala da je Jergović takav stručnjak za srpski jezik. Ja sam mislila da je on iz Bosne. Nisam znala niti da je takav stručnjak za hrvatski narod i ono što mu treba. Nušić na ijekavici. Jergoviću razočarao si me. Dobila sam dojam da ti ne pristaješ na te sitne političke kompromise. Ijekavica ili ekavica zar je to važno! Uvijek si bio iznad toga.

Čuli smo da je car gol. Ali, znate što. To je gospodo sada vaš problem. Malo je dobrih banderillerosa a još manje matadora.

 „ Catch me if you can “ naslovio je Spielberg svoj film o Franku Abagnalu...za one što ne razumiju engleski.....sve se sprema da podivja, a mi kano stara bova plutamo bez pravog cilja ništa nova, ništa nova....kaže Jakša Fiamengo.

Još da ljubavne ne mogu biti angažirane.






03.08.2012. u 11:27 • 7 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< kolovoz, 2012  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)

Na rubu pameti

Linkovi

mail

dayafter229@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se