T.S.Gjergja

petak, 10.08.2012.

Za sve je kriva Akreditacija

Kako sam ovaj tjedan bila pozvana na jedan strašno važan pretpremijerni događaj koji ovom prilikom ne mogu imenovati jer je autorski zaštićen i koji se odvijao u strogoj tajnosti morala sam pronaći načina podijeliti nezamjenjivo iskustvo s drugima na jedan drugi način. Objesila akreditaciju oko vrata i slijedeći onu da ljubav ide kroz želudac a glupost kroz šuplju glavu evo pričice. Radilo se o jednom događaju kakvih kod nas ima na stotine na dnevnoj bazi. To su ona okupljanja gdje se pozivaju samo odabrani s fensi akreditacijama, samo oni koji su dobili «secret tip» o onome što je trenutno apsolutno «in». Da skratim bilo je to jedno umjetničko okupljanje oko nakupine instalacija. Iako me riječ instalacija u prvom redu asocira na inženjersko-zanatski rječnik i zaziva neku vodovodnu i električnu instalaciju mislim se, ne budi skučena. Otvori se prema novim iskustvima. I, tako otvorena odem tamo a dočeka me nekakav mišung moderne tehnologije spojene sa slabašnom idejom umjetnika o, već viđenom, protoku vremena, ponavljajućim prirodno-društvenim obrascima a sve u nekoj dječjoj igri svjetla i sjene...i ostalim preser...potrošenim još p.n.e. Loše prepisano, još gore upakirano, nešto za što ti ni vlastita majka ne bi dala kredita. Malo truda ipak ne bi bilo naodmet. Ako već ne znaš crtati, kipariti ili nemaš baš nikakve umjetničke poruke za podijeliti barem se pravi pametan. Ako se već igraš svjetlom napravi to majstorski. Kako je to radio Hitchcock u svojim filmovima držeći nas u napetosti bez ispaljena metka. Pogađate, nije tu bilo ni jednog jedinog poteza kistom, niti jednog oblika koji bi bio rezultat spretne ruke i kreativna mozga. Uz najbolju volju nisam pronašla ništa prosvjetljujuće, nadahnjujuće ili drugačije. Reciklaža. Ali, iskustvo nas uči da uvijek treba na slikama gledati pozadinu. Znate ono kako kod velikih majstora platna autor stoji negdje diskretno u pozadini ili dnu slike, ostavljajući umjetnički potpis. Tako sam se, nakon što sam apsolvirala sve «umjetničko-intelektualne-duboke» poruke kvazi umjetnika, prešaltala na pozadinu. A, u pozadini nemila gužva.
Galerija likova posloženi kao na Rembrandtovoj Noćnoj straži, s tom razlikom da je u ovom slučaju Rembrandtovo chiaroscuro postalo chiaro-giallo. Svi kao da su žuticu dobili. Galerija naprlitanih likova širokih osmijeha, usta punih fraza o neponovljivosti događaja i neupitnoj talentiranosti velikog umjetnika u usponu. Sve puno zračnih poljubaca, grljenja i rukovanja, fraza koje govore sve o sugovorniku a ništa o izložbi. To su one opće kurtoazne fraze tipa...ovo je Fa nta sti čno, Če sti tam, Bez rije či sam. A, sve u izmaglici sparne ljetne noći pune pomiješanih skupih parfema. Naravno da je i kolorit bio više bio žut nego taman iako je bila već duboka večer. Žutilu su prodonijeli i reflektori i blicevi. Ljudi su bili pod nemilim pritiskom. Kako, u isto vrijeme, ispasti na slici koja sutra izlazi u svim boljim novinama i televizijama pametan i lijep. Još da je lako na izložbe ići! Tako da sam dobar dio vremena provela bježeći od likova koji su imali aparate oko vrata znajući da bi mi slika mogla stajati tik do one sa Zrća. Tko bi imao šanse pored njih! Najlakši način da izbjegneš svjetla reflektora je dohvatiti se neke profane djelatnosti kao što je jelo. Tu te nitko neće snimati. Izvještaj s ovakvog događaja zasigurno neće biti popraćen slikama Janjičara. To je rezervirano za one izložbe iz Čavoglava. Uglavnom, povučeni u sigurnu oazu anonimnosti bacili smo se na hranu. Bacili i pali. Ko sedam sekretara skoj-a. Ugledaš stol pun neidentificiranih splačina neprirodnih boja veličine baby krijesnice ali usprkos tome ponavljaš mantru o tome kako se treba otvoriti prema novim iskustvima i o izlasku iz primitivnih okvira vlastita siromašna iskustva. U tome te ohrabre i poredani likovi koji nakon svakog zalogaja zaokrenu očima ispuštajući zvukove mmmm, to je fan ta sti čno. E, kad mogu oni i ja ću. S obzirom da je o izložbi riječ uz svaki prehrambeni NLO bila je legenda. Da, da za neuke poput mene. Iz prve zdjelice smiješilo se glavno jelo, čak dva –sous vide brancin i consomme od hlapa. Što god da je to značilo bilo je malo brancina i hlapa nešto više ovog vide i consomma. I, mogu vam reći da i nisu nešto. Krenem dalje a dočeka me reducirana naranča u želeu od luka. Reducirana na ništa. Komplicirana za jelo kakva već jesam odlučim srušiti i zadnju predrasudu, krenem dalje i smažem sve ostalo-mikro salatu, maslinovo ulje u prahu, pjenicu od slanine, confit od patke i za desert malina coulis. (ovo nije izmišljen jelovnik i može se pronaći u svakom boljem selu u Istri, čuj mene sva su sela u Istri bolja). A sve podliveno Tinto Quercusom-berba 2010. Sa vr še no. Pa i nije baš tako. Sutra sam dobila A ler gi ju. I, ne bi to bilo tako strašno da sam liječniku znala prepričati što sam pojela. Ovako me liječi od poznatih alergena. Pitaj Boga kad ću se izliječiti. I, još mi je lekciju očitao...kad je itko alergiju od janjetine dobio... Možda nije dobio alergiju ali, složit ćete se, što je malo crvenih točkica u usporedbi s ovakim par excellence doživljajem!

Što te ne ubije ojača te, rekli su neki pametniji. I, tako se ja opet ulovim u mračni krug akreditacija i odem sva sretna i točkasta na Starigrad film festival. Najprije na projekciju dokumentarca o Haydnu u Veliku Paklenicu. Piše na programu malim slovcima da se u slučaju bure projekcije odgađaju. S obzirom da je bura izgleda širok pojam ima različite definicije pa nismo smatrali da je vjetar nešto nemilo jak uputimo se mračnom stazom do mjesta projekcije. Srećom pa put dobro znamo inače bi završili u crnoj kronici pod GSS spašavao nekoliko budala koji se zaputiše u planinu usred noći. Dakle, planinskom stazom s krijesnicama kao jedinim orijentirom dođosmo do gore. Pogađate, gore nigdje nikog, ni platna, ni organizatora, ni plakata, srećom ni poskoka a bome ni Haydna. Ali, nema veze u Maloj Paklenici je dokumentarac o Queenovcima a nakon toga neki DJ. Nije sve u ozbiljnoj glazbi nešto je i u DJ-evima. Olovnih nogu žureći da ne zakasnimo zadihani dođosmo na odredište. Malo više ljudi, vjetrić pirka, Freddie Mercury se odnekud glasa. Čuješ a ne vidiš. Opet ta priroda kontra ljudskog talenta. Posebice onog organizacijskog. Putem rekla-kazala saznamo da ništa od projekcije. A, nema veze još nam ostaje taj neki DJ. Sve je navodno otkazano čujemo u velebitskim kuloarima. Što njemu bura smeta?! A, biće da ga guši dok pjeva, sapliće mu žice dok svira. E, moj DJ koji jesi da jesi i moji vrli organizatori - your record is scratched. Samo mi nije jasno zašto bi pobogu za pokvarenu ploču trebala akreditacija! Ali, to nije sve. Svjetlo, da ne kažem krijesnica, u tunelu je nastup poznatog hrvatskog pjevača i glazbenika Đele Hadžiselimovića koji će izvesti poznati podvelebitski hit Vjetar u kosi. Nadam se.
A, kao da je problem još jednom važno objesiti akreditaciju oko vrata.

I dok smo se tako ovaj tjedan muvali unaokolo ko muhe bez glave i s akreditacijom oko vrata zapitam se što se sve drugo u svijetu događalo. I, saznam da dok smo se borili protiv alergija, sunčanica, bure i jedne oluje Amerikanci sletiše na Mars. U ovoj krizi oni troše lovu na egzotična putovanja. Ali ako bolje poslušamo najvećeg kicoša među povjesničarima i najvećeg ekonomskog povjesničara među dandy-ma Škota Nialla Fergusona shvatit ćemo da se SAD umorila o europske krize ili da joj se živo fućka i za drahme i za eškude. Balkanske oluje su joj passe... pa, kud ćeš ljepše nego se vinuti u orbitu i krenuti od početka. Tabula rasa. Ono što je robotu dato u zadatak je analizirati sastav tla, pronaći vodu i što je meni najzanimljivije pronaći mogući život. E, tu nastupamo mi, Hrvati. Da su nas pitali prije nego su potpisali taj ček od xy dolara bili bi im rekli da se ne trebaju truditi jer mi pouzdano znamo da života na Marsu ne može biti. Zašto? Jer Hrvatska je krcata onih što su pali s Marsa.
Nekako sumnjam u neku veliku uspješnost te marsijanske misije jer jedino što bi me iskreno u toj Roswellovskoj priči zanimalo je tajna Rosebuda.

« I guess Rosebud is just a... piece in a jigsaw puzzle... a missing piece. » (Građanin Kane)...za one što ne razumiju engleski....Gdje su nam nestale krijesnice?









10.08.2012. u 11:15 • 7 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< kolovoz, 2012  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)

Na rubu pameti

Linkovi

mail

dayafter229@gmail.com