T.S.Gjergja

petak, 20.07.2012.

Odmori se, zaslužio si

Spremila se da ću na godišnji. Nakon napornog cjelogodišnjeg multitaskinga radnica-majka-domaćica s pravom sam se nadala tom godišnjem odmoru. Da bi nastavila normalno funkcionirati. Vidim da to više nije neka sramota. Tijekom ovih zadnjih desetljeća udarničkog liberalizma na godišnji su išli samo luzeri, svi drugi, nezamjenjivi, radili su cijelu godinu bez pauze. Kao Japanci. Taj radni zamašnjak nije se gasio kao ni svojevremeno visoke peći u zeničkoj Željezari. Sve te godine sam godišnji provodila u nekoj polu-ilegali. Kad te netko pita za godišnji ti samo odvratiš...ma kakav godišnji o čemu ti pričaš...zato i jesmo tu gdje jesmo što stalno na godišnji idemo. Još bi te svi odreda pozvali na red o tome kako Japanci imaju tek dva-tri dana godišnjeg. To mi je oduvijek bilo sumnjivo jer gdje god otputuješ Japanaca k'o u priči. Teško da bi za tih nekoliko dana uspjeli obaviti veni, vidi, take a lot of pictures epizodu i vratiti se čili i odmorni potpisati protokol u Kyoto. Ali, možda Japanci imaju neko napredno tehnološko prometalo ili potajno prakticiraju teleportaciju ili ja imam fatamorganu. Ali, čemu se uspoređivat s Japancima. Mi imamo godišnji, a oni puno drugih stvari, npr. origami, ikebanu, tsunami, a bome i harakiri. Nema šanse da ih dostignemo. Ikebanu bi još i mogla naučit, origami sam na prvoj lekciji, ali filozofija harakirija nikako ne priliči zapadnjačkoj civilizaciji i našem mentalnom sklopu. Prvi koji je shvatio da se više ne dijele udarničke značke i napokon rehabilitirao proskribiranu riječ godišnji bio je naš Premijer. Vratio se godišnjem shvativši da nas taj kontinuirani iscrpljujući rad svih ovih godina nije doveo ama baš nigdje. Možda bi bolje bilo da smo malo manje radili, a više se odmarali. Barem bi bili normalni. Kaže Milanović. I ostane živ. A ta konstatacija da šalje Vladu na godišnji jer želi da ovu državu vode normalni ljudi generirala zaključak da nas vode nenormalni ljudi. Uz to nije ni svjestan kako je uvrijedio Japance. Koji zapravo i ne idu na godišnji. Bilo kako bilo, ne znam zašto se toliko svi bune na godišnji odmor naših ministara. Pa nisu Japanci. Pogotovo Kotromanović. O Čačiću da se ne govori, japanska filozofija jednostavnosti i skromnosti teško da bi prošla kod njega. Što je japanski minimalizam naspram Čačićeva HORROR vacui umjetničkog izričaja!

To je minimalizam
to je minimalizam
al' ne zna primitivizam
šta je to minimalizam

Nema mjesta panici, sve je lijepo posloženo-sindikati su riješeni, Pelješki most je na vidiku, nezaposleni promaknuti u volontere, sudski procesi idu svojim tijekom, porezi uvedeni, školarci lišeni ocjena na polugodištu...Uz to nam je i turistička sezona došla pa radio ne radio svira ti radio. To je život, ležiš na plaži, a proračun se puni. Kad je sve tako lijepo odrađeno i sređeno, mogu na godišnji.
Političku creme de la creme u stopu prati medijska elita. Za novog v.d.ravnatelja HRT-a izabran je Domagoj Novokmet. Predsjednik Odbora za medije Branko Vukšić je za Novokmeta rekao «...kako je riječ o mladom čovjeku, "djetetu televizije" koji je na HTV-u već 18 godina od kojih je deset radio na uredničkim poslovima, naglasivši i da je Novokmet ideološki neopterećen. » Ne bih tako brzala sa zaključcima, osim ako se nekamo ne žurim, na godišnji npr. Novokmet je emisiju za djecu Dizalica radio ozbiljno, a Dobro jutro, Hrvatsku prilično infantilno. Tako da se odista može reći da je dijete televizije. A ovo za političku neopterećenost je glupost kakvu davno nisam čula. Pa koji to politički neopterećen čovjek ima aspiraciju biti ravnateljem neke nacionalne televizije! Nije čovjek bio 18 godina na Tibetu nego na HRT-u. Nova kmetova kadrovska križaljka, između ostalih, uključuje beatifikaciju dvije prisavske mučenice Maje Sever i Sanje Mikleušević. Stvarno ne znam čime su to ove dvije dame zaslužile postati šeficama. Da sam na njihovom mjestu samo bi skinula šefovsku lentu i objesila je oko vrata npr. Draganu Nikoliću ili Morani Kasapović …. Izboru Mirjane Rakić za v.d. ravnatelja HTV-a nema se što reći. Žena ima novinarstvo u malom prstu. Ali bojim se da nije to pozitivna selekcija kadrova nego prije da je filozofija ista kao ona kojom se rukovodio Milanović kada je imenovao Čačića za mjesto potpredsjednika Vlade. Netko mora raditi. Pritom mislim na princip, a ne na analogiju Čačić-Rakić. Ono što će najviše odjeknuti u javnosti, a tiče se novog kadroviranja, je da nam više ništa neće odabrati Đelo Hadžiselimović. Nije mi ni dosad bilo jasno što je to toliko važno u poslu odabira BBC dokumentaraca od kojih ne znaš koji je bolji. Ali činjenica je da Đelo prerastao samog sebe i postao zaštitni znak HRT-a. I tako ga se lako odreći! Ovo ljeto će nam nakon svih repriza pisati Odabrao: Krešimir Zubčić. Neuvjerljivo, zar ne? Kad je sve tako lijepo dogovoreno i odabrano sad i oni mogu na godišnji.
Treći masovni zbjeg na odmor čini naša intelektualna elita. Rekla sam da neću, ali ne možeš ih zaobići. Prije godišnjeg odmora Akademija je sazvala konferenciju za «objektivni» tisak i obavijestila hrvatsku javnost putem svog predsjednika Zvonka Kusića « da je ta institucija nepristrana, nezavisna, stabilna, potpuno otvorena i okrenuta budućnosti.» - bilo bi ljepše i korisnije čuti da je institucija pristrana i zavisna o idejama i rješenjima, a da joj nije pogled uprt samo u budućnost već da se ponekad osvrne i na prošlost, i lijevo i desno i gore i dolje pa da onda krene u budućnost. « Ima dana kada članovi HAZU i njegovi zavodi, galerije i vijeća imaju i po nekoliko aktivnosti. U vremenu koje je i te kako okrenuto estradi i spektaklu, naše brojne i važne aktivnosti i ne mogu uvijek biti zanimljive široj javnosti. « - Prvo što je s onim danima kada, kako to gordo zvuči, galerije, zavodi i vijeća nemaju tako puno aktivnosti? Zašto čujem taj pejorativni prizvuk u upotrebljenom pojmu šire javnosti. Pogrdno ili ne, smatram se dijelom te šire javnosti i strašno bi mi bilo zanimljivo vidjeti neke aktivnosti Akademije. A i što je to učinila Akademija kako bi spriječila estradni stampedo na širu javnost?! «No, mi smo pozvani dati znanstveni odgovor na sve što je potrebno ovom društvu u njegovu razvoju. Osnovna je zadaća Akademije da pruži stavove i rješenja za probleme koji muče Hrvatsku " – to te pitam! Zavodima i galerijama trebala bi biti pučkoškolska zadaća dati rješenja za probleme koji nas muče.

There ain't nothing you could ask I could answer you but I won't
I was gonna change, but I'm not, to keep doing things I don't

Svijetom ovih dana kruži ekonomski Manifest ("Manifesto for Economic Sense"), kao što su ranije kružili oni futuristički, dadaistički ili komunistički manifesti. Ako u Hrvatskoj nema materijala za jedan pristojan Manifest onda ja više ništa ne razumijem. Kao lajtmotiv hrvatskog Manifesta predlažem misao Đure Šušnjića – “ Tamo gdje se svi pitaju tko je kriv, intelektualac pita zašto. “ Da se ne spremam na godišnji napisala bi i par natuknica Manifesta, ali nije lijepo vidjet «širu» javnost gdje se gura u galerije, zavode i vijeća.
Kad je sve tako lijepo odgovoreno sad i oni mogu na godišnji.

A što je s mojim godišnjim? Taman kad se javnost senzibilizirala na pitanja odmora i nerada, kad je godišnji postao društveno prihvatljiv fenomen, kad sam dobila intimnu bitku i prevladala kompleks japanske marljivost, ne mogu na godišnji. Nije stvar u tome da nisam sve odradila, odabrala, odgovorila, nego dok sam sve dovršila, osvrnem se - kad ono nigdje nikog. Svi se odmaraju. A ništa, idem na plažu. Raditi. Kad me netko pita što radim reći ću mu da mislim. Mora netko u ovoj državi i misliti.
Dokaz da bi i mlade trebalo uvesti makar na mala «otvorena» vrata Zavoda i ostalih Les Institutions mlada je francuska pjevačica Zaz koju bi trebalo ozbiljno shvatiti kad kaže ...Oubliez donc tous vos CLICHÉS Bienvenue dans ma RÉALITÉ…za one koji ne razumiju francuski...excusez-moi... ima i engleski prijevod. Za široke mase.





20.07.2012. u 09:01 • 3 KomentaraPrint#

petak, 13.07.2012.

Zlatar Bistrice

Pozlatila nam se Hrvatska ovaj tjedan. Kako? Evo kako.

Zlatna mladež: Kao i svaki dan otvorim novine kako bi uzela svoju dnevnu dozu VIP osoba i događaja. Krenem uvijek od početka. Od najvažnijeg. Kako je protekao dan ili noć na Zrću, koliko je palo poljubaca, golih grudi, bikinija, alkohola, decibela i općenito općenja po glavi partijanera. Nakon toga pogledam zaostaje li ona zlatna mladež u Tisnom ili su trendovski osviješteni glede decibela i ostalih važnih stvari. Pogledam gdje su se okupali hrvatski selebritiji. To su informacije od državotvorne važnosti, da ne spominjemo onu ekonomsku –kauzalitet između ulaska u more u uvali Palmižana gospode Huljić i rasta BDP-a u Hrvatskoj. Iniesta se oženio, Cruisovi se rastali, Pišek, Tušek i Sopek se zaljubile, Ava, zlato ćaćino, se promudrila – ( ovo je lapsus memoriae to nije bilo u novinama to je jedna bajka što sam ju nedavno čitala).

Zlatni rez: Slijede informacije o ljepoti i modi koje vrve korisnim savjetima o trendy torbama, maramama, haljinama i cipelama. Savjete o ljepoti posebno pomno iščitam jer kako izać' na ulicu ako nisi u „apsolutno neophodnim“ tajicama boje kiwija ili ako ne koristiš rouge no.6 ruž? Pogađate, nikako. Stati doma. I slušati o bolnim rezovima.

Zlatna dob: S obzirom da ljepota dolazi iznutra treba pročitati i neophodne zdravstvene savjete medicinskih autoriteta. Da ne nabrajam puno, najvažnije bi bilo puno vode piti. Voda, voda i opet voda. Meni je mjera litra po satu. Na kraju dana kad mi bubrezi popucaju, noge nateknu, želudac boli, oteknu oči pitam se jesam li ja žaba ili čovjek. Ali to je malo žrtve za zdravlje i ljepotu. A kad sam već tako zdrava i lijepa žaba šteta ne nać' nekog princa.

Seks i grad (pozlatile ti se riječi): E tu dolazi ona rubrika u novinama o ljubavi i seksu. Jel' se vi nekad upitate kako su ljudi opstali kao vrsta do sada bez svih tih znanstveno utemeljenih savjeta o reprodukciji? Sjedneš nevino u kafić kako bi namirila potrebu organizma za dnevnom (nezdravom) dozom kofeina i onako ležerno prekrižiš noge, pa ti postane vruće pa ih položiš jednu do druge sa stopalima usmjerenim prema nekom liku za susjednim stolom. Kad evo ti njega s pričom da mu šalješ signale. Tebi upitnici iznad glave. Normalno, kad ne pratiš najnovija istraživanja koja kažu da je upravo takav položaj nogu siguran seksualni zov. Zbunjena pogledaš prema nogama a kosa ti padne na lice, provučeš ruku lagano da je vratiš u prvobitni položaj a onaj alfa mužjak kaže ...vi ste još i senzualni a i zjenice su vam se proširile...strah te išta više napravit jer ne znaš kako će se to dalje protumačit. Vidite, ne možeš više ni frajera ni žensku uhvatit bez poštenog priručnika. Dobar savjet zlata vrijedi, zar ne?

Zlatne poluge: Čovjek sugestivnih očiju (skoro k'o Zlatko Sudac) i jednako sugestivnih moždanih vijuga Željko Kardum u zadnjem Globusu priča o zlatu kao vječnoj valuti, praktičnijoj od nekretnina, manje kvarnoj od novca i obveznica. Vječni zalog za budućnost. Zasada, kod nas to obiteljsko srebro i zlato iz Zlatarne Celje u trenutku slabosti ili nesreće biva zamijenjeno za zlatne šuteve ili kilogram kruha. Na pametniju primjenu izgleda da ćemo pričekat neke Zlatne godine.

Zlatna sredina: Kako to zvuči Aristotelovo zlatno pravilo o pravoj mjeri – ni previše ni premalo u hrvatskoj verziji. Politički interpreti našli za shodno rušiti grčku teoriju o zlatnoj sredini pa pribjegavaju krajnjim ekonomskim mjerama. I do čega nas dovode. Vrline kao što je pamet ili odlučnost ako prijeđu granicu prave mjere pretvaraju se u pametovanje i diktaturu, ili u ignoranciju i anarhiju. Sredina u osrednjost, iznimnost u mimikriju, inicijativa u inertnost. Ali to je ta poželjna politička Aurea mediocritas, ili kako bi se zdravo seljački reklo pluralizam mediokriteta bez pridjeva zlatni. Priča o našoj zlatnoj političkoj garnituri podsjeća na kralja Midu i njegovu sposobnost da sve što takne pretvori u zlato. Da mu se Dioniz nije smilovao znamo kako bi skončao Mida, gladan i žedan i bez ikog svoga ( i kćer je pretvorio u zlato ). Ne znam za vas ali ja ne vidim nikvog Dioniza u blizini.

Mirisi, zlato i tamjan: « Hrvatski biskupi krenuli su u žestoku ofenzivu protiv Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji. Vladu optužuju za “eugeniku” - pojam koji se od njegova nastanka u krilu nacizma u današnje vrijeme ne rabi u pozitivnom kontekstu, jer su zagovornici eugenike (prije nacisti kao tvorci, a danas GMO tvrtke pod patronatom utjecajnih zaklada sa Zapada kako bi smanjili broj stanovnika u Africi i siromašnim zemljama svijeta) prokazani kao kreatori zdrave ljudske rase, svijeta u kojem defektnim i drukčijim osobama nema mjesta.» Kako se usuđuju. Pričati o oplodnji. Da je o oprašivanju još još, ali oplodnji! Ako je i od Crkve previše je. Nismo li trebali ponešto naučiti od onog intelektualca iz Novakovih Mirisa, zlata i tamjana koji srušivši tradiciju žureći ususret novom dobu završava kao metafora mučnine i gađenja. Slutim burne (negativne) reakcije javnosti. Zašto su takve reakcije izostale kada je General Woo pjevao Eugeniku? Zašto se njemu pljeskalo a biskupima ne? Ne vidim razliku osim možda u boji hlača. Pa nećemo valjda ljude suditi po vanjštini!
Šutnja je zlato: Vodeći se ovom krilaticom Akademija šuti. Opet je netko nešto krivo shvatio. Kad pametan priča treba šutjeti i slušati a kad budala laprda prekini ga i reci mu što ga spada. Ali, postoje i oni drugi organi koje moraš nužno posjedovati da bi imao i hrabrosti nešto reći. Isti organi koji se koriste u oplodnji, potpomognutoj ili ne.
Zlatne „strune“: otvorene Dubrovačke ljetne igre. Jedna figura ovogodišnjeg programa igara intrigira. Nigel Kennedy – kontroverzni engleski violinist poznat po nekonvencionalnom poimanju ozbiljne glazbe. Ta kombinacija neobična izgleda, britka jezika i vrhunskog talenta predstavlja noćnu moru glazbenog establišmenta diljem svijeta. Liberaci ili violinistički virtuoz-voljela bih se sama uvjeriti u to. Ali daleko mi je ta naša južna provincija. Avionom skupo, autom daleko, organiziranih autobusa kao onih na Zrće nema. Ali pustit će to naša HTV u nekom od noćnih termina ove zime pa ćemo se naslušat. Na tutta forza Bach dok susjedi spavaju.
Zlatar bistrice: Koliko Zlatar Bistrica ima u Hrvatskoj? Jedna. E krivo. Ima ih, koliko ja znam, najmanje 4 a možda i više. Jedna Zlatar Bistrica je toponim a ostalih nekoliko su „bistrice“ iz Zlatara. Štoviše, niti iz Zlatara nego iz Lobora. Malog sela pored Zlatara. I sve to u Krapinsko-zagorskoj županiji. Taj skup od nekoliko (4 od 10) bistrica iz sjeverozapadne hrvatske provincije čine djeca koja su ovogodišnju maturu napisala najbolje u Hrvatskoj. Uz njih još nekoliko iz drugih hrvatskih provincija, Varaždina, Sinja. To su djeca koju nikada nismo vidjeli do sada, oni nisu bili među onima koji su se bunili na ispite državne mature, njih nitko nije pozivao u Otvoreno da progovore o svojim problemima, nisu se natjecali u hrvatskom školskom Survivoru, njihova lica nam se ne smiješe s naslovnica Žutog tiska, ne znamo što misle o seksu na jednu noć, daleko su od kamera zagrebačke špice. Ali ipak su doživjeli svojih 5 minuta slave na naslovnicama. Pet minuta za kojih su se trebali krvavo naraditi. Zamislite koliko rade naši političari i selebritiji raznih profila čija lica ne silaze s naslovnica. Prema njima ovih nekoliko bistrica tek je Halleyev komet. Sad i ko zna kad.
Reklo bi se nije sve u Zrću, nešto je i u Zlataru. Ali 'ko će u Zlatar po ovoj vrućini!


Cinik Tom Waits kaže... Let's put a new coat of paint on this lonesome old town..za one koji ne razumiju engleski...stavimo novu pozlatu ali koliko će nam proći prije no što hrđa ponovno izbije jer ...nije zlato sve što sija.


13.07.2012. u 08:26 • 5 KomentaraPrint#

petak, 06.07.2012.

Imamo masu

Fizika na naslovnicama. Baš lijepo da jedna «ozbiljna stvar» poput fizike dospije na naslovnice. I to dva put u istom danu. I to u dva slučaja povezana s istom zemljom. Kakva koincidencija.
U prvom slučaju radi se o, već i švicarski vrapci pričaju o tom, famoznom Higgsovom bozonu. Pojednostavljeno taj bozon je zapravo ono što subatomskim česticama daje masu i stoga ju fizičari smatraju ključem za razumijevanje svemira. Bez mase, subatomske čestice ne bi se mogle spojiti u atome koji tvore sve u svemiru, već bi samo letjele naokolo pri brzini svjetlosti...Kao mone. Jednostavno da ne može jednostavnije. Iako se već ranije pretpostavilo njezino postojanje bilo ju je teško uhvatiti. I evo ovih dana ta neuhvatljiva čestica ulovljena je u tunelu Velikog praska između Švicarske i Francuske. Nije rečeno s koje strane. Kladim se na Švicarsku jer su Francuzi trenutno zauzeti lovom na bivšeg im predsjednika i prvu damu. Svu slavu, posve nepravedno, prisvojio je škotski fizičar Peter Higgs iako je on zajedno s dva belgijska fizičara- Englertom i Broutom došao do spoznaje o tome. Bilo kako bilo, danas možemo ponosno ustvrditi da smo otkrili Božju česticu. Blago nam se. Lagano pogubljeni u šumi bozona i čestica, nukleona i jezgri, atoma i kvarkova i dodavanja mase na sve to desio se izostanak Heureka efekta pri ovom epohalnom otkriću.
No, nekoliko stvari kod ovog otkrića čini se važnim.

Prvo je odnos medija prema toj vrlo ozbiljnoj stvari koja eto objašnjava kako smo nastali i opstali nakon onog prvotnog big banga. Fizika je in - pravi holywoodski hit. A Higgs sa suzama u očima potisnuo Tom Cruisa i ženu mu i dijete. Neshvatljivo. Ljudi na presicu u CERN došli usred noći ne bi li uhvatili mjesto kada se obznani to povijesno otkriće. Ovih dana očekujem osvrta Nenada Korkuta kako je tko bio obučen, čiji nakit je nosio, tko je došao s mamom a tko s curom. A moglo bi se tu malo popričati i o toplom zagrljaju talijanske fizičarke Fabiole Gianotti s gospodinom Higgsom. Mediji su se svojski potrudili približiti nam napetost i uzbuđenje presice. Slike znanstvenika sa staromodnim naočalama ublažene su stiliziranim slikama Velikog praska i op-artovskih svemirskih kružnica u prekrasnim bojama. I naravno pratećim stručnim tekstovima. Sve nespretno nabacano da to ni sam bozon ne bi uspio pohvatati a kamoli im još i neku težinu dodati. Trudila sam se, nije da nisam. Ali kad sam došla do centralnog silicijskog pixel detektora predala sam se. Toliko sam se umorila da mi se sva masa bozona na vjeđama skupila.

Druga važna stvar je da su i naši znanstvenici bili ili jesu u timu pobjednika. Tko bi rekao. Ja sam mislila da još ne možemo ići raditi u Europu jer nismo u Uniji. Kad ono ljudi već tamo penziju zaradili a neki čak i iz Hrvatske pružaju intelektualne usluge. Ali zaboravi ja da Švicarska nije u EU! U tome je stvar. Sad se postavlja pitanje zašto smo pustili pametne ljude da nam rade vani za nekog drugog a ne da se iskoriste za rješavanje problema u državi. Jednostavno, izgleda da pametan čovjek nema što raditi u Hrvatskoj ili Hrvatska nema baš nikakvih problema. Trećeg nema. Možda će nakon rješenja ovog općeg svemirskog problema biti peace of swiss chocolate riješiti ovozemaljske probleme. Ne znam, ali tješim se da nitko ne zna jer krhko je znanje.

Treća važna stvar je ime čestice, koja se prvotno nazvala Vražjom da bi pod tržišnim pritiskom postala Božja čestica. Bolje zvuči, bolje će se prodavati, u sebi sadržava dozu mistike a ujedno i konačno rješenje tajne. Nije da nije uložen silan trud. Što znanstvenika, vrijednih neimara – graditelja tunela, instituta i vlada, mecena i medija. Ali, usprkos tome čini se da je vijest primljena s puno manje euforije no što zaslužuje. Očekivala sam da će osvanuti vijesti da su se Grci okupili na trgovima za proslaviti otkriće te čestice. Usput popričat, kako su to nekada po grčkim trgovima radili Platon, Sokrat i Aristotel. Ipak je njihov sunarodnjak Demokrit prvi ukazao na atom kao takav. Ovo bi mu bila kruna rada. A oni ništa. Stoje doma i plaču nad vlastitom sudbinom. A biće da se boje Merkelice da im ne prigovara da ništa ne rade nego samo šetaju po trgovima i vode jalove filozofske rasprave. Kome je filozofija kruha dala!?

S obzirom da je otkriće tek obznanjeno i da smo još pod snažnim dojmom bojim se pitanja o Božjoj čestici koja slijede u budućnosti. Npr. koliko je tih čestica ulovljeno i tko će ih čuvati, može li se ta masa bozona masovno (is)koristiti, je li masa crnog, žutog i bijelog bozona jednaka, da li su ženski bozoni jednako prodorni kao oni muški, ili to nema nikakve veze, kakva ti mora biti minimalna bozonska masa da bi bio uspješan tenisač, imaju li bozoni ikakve uzročno-posljedične veze s (b)ozonskim rupama i u konačnici kako će se sve to odraziti na scijentološku crkvu i slučaj Toma Cruisa i Katie Holmes. Kakve su možebitne posljedice bozonske mase na svjetsku modnu industriju strah me i pomislit.

I peto da usprkos ovom velikom «materijalnom» otkriću konačno definirani kao nakupine čestica s masom nismo ni milisekundu bliže otkriću o smislu postojanja vlastite vrste. Ma jesmo li mi zaista otkrili najsitniji djelić vlastitog bića ili smo tek zagrebali vlastitu kožu?
Svejedno, ovakav događaj zaslužuje čašu ponajboljeg šampanjca. Završimo temu o česticama filmski kako i doliči - Pa podignimo čaše kaže Albert Finney u filmu Ispod vulkana pijana, zamućena pogleda kroz čašu punu alkohola. Iza njega bista nacerenog Demokrita, filozofa opće prakse. Negdje je nešto pošlo po zlu.

Znam da nema veze s fizikom ali pada mi na pamet priča o čovjeku koji je imao strašne bolove u zglobovima pa otišao kod vrhunskog ortopeda koji mu je savršeno ugradio umjetne kukove, uz to je i užasno kašljao pa mu je kirurg operirao pluća da se ne muči, bio je malaksao i stalno umoran pa su mu farmaceuti dali čarobne pilule. I tako oporavljen ode kod liječnika opće prakse po doznake za bolovanje. I kad mu je ovaj sve ispričao što je prošao nacereni obični liječnik opće prakse mu kaže: da si došao prvo k meni, rekao bi ti da imaš gripu i da odležiš par dana u krevetu.

Nakon nesuvisle gornje priče vratimo se fizici. I Škotskoj. Osim što nam je podarila genijalnog fizičara Higgsa koji je resio naslovnice svih novina, Škoti su se popeli na naslovnice još jednom zahvaljujući fizici. (Ajme zamislite kako je Englezima) Mladi Škoti okupljeni u grupnoj čestici zvanoj We are the Physics izdali su novu pjesmu pod nazivom Goran Ivanisevic. Škotski Novi fizičari tek se neznatno razlikuju od onih „starih“. Naočale retro, hlače tek nešto uže od Higgsovih, masa čestica nešto življa i bučnija. Tek će se pokazati u kolikoj će mjeri Higgsov bozon i njegovo otkriće utjecati na indie glazbu današnjice. Zasada je mlade fizičare iz Glasgowa inspirirala jedna hrvatska čestica u liku i djelu Gorana Ivaniševića. Nepredvidivost, stalna borba s drugima i samim sobom, jedinstveni ljudski faktor kao takav –sve te odlike našeg tenisača bile su dovoljne da upravo on postane ta neuhvatljiva čestica vrijedna jedne pjesme. Kako to u glazbi i umjetnosti uopće biva, ta polazna točka prestaje biti važnom sama po sebi. Ona nas tjera na promišljanje sa svih strana sa već unaprijed određenom spoznajom da ni nakon tog misaonog procesa nećemo biti ništa bliže konačnoj istini o tome tko je u stvari Goran Ivanišević. Ili tko ste u stvari vi?

The God Particle: If the Universe Is the Answer, What Is the Question? (fizičar Leon Lederman)...za one koji ne razumiju engleski...Pitanje svih pitanja je: Tko je Goran Ivanišević?..a odgovor bi bio samo Nebo zna.





06.07.2012. u 11:10 • 9 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< srpanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)

Na rubu pameti

Linkovi

mail

dayafter229@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se