T.S.Gjergja

petak, 28.10.2011.

Zadar-a-Porter

Završija je Cro-a-Porter ilitiga smotra hrvatske mode i još koječega drugog. Koji je to svit za sebe. Volim to povirit jer neman prilike sresti takve likove svaki dan.
Najlipši su modeli, lipe cure i dečki a unakarade ih do neprepoznatljivosti. Em in obuku onu, sve samo ne, nosivu robu, opituraju u ratničke boje a na glavi frizura pari gnizdo. Hod kada su metlu progutali, a pogled ili uplašen ili arogantan – ove uplašene mantraju-liva isprid desne, liva isprid desne ili …samo da ne padnen:; a ove arogantne-faca sam, gledaj me… Onda su tu oni drugi prominentni u publici. A tog pak karnevala. Ponajlipše hrvatske prežence krcate šminke, blaziranih osmijeha, napućenih usnica… najbolje mi je kad ih kamera uvati kako nešto šapću jedan drugom, kladin se da govore o ….maniristički koncipiranim gudačkim pizzicatima zadnjeg koncerta Filharmonije …, uz njih u publici su i modni kritičari i stilisti – e tu mi nešto nije jasno. Još nisan upoznala muškog koji bi onako detaljno o modi priča, ovi muški što ih ja znan ne razlikuju boje, često pomišaju bratele i brtvele, uglavnom su modno prilično zaostali i svejedno in je što imaju na sebi, pa me čudi da toliko muških na jednom mistu toliko o modi zna. Ali ja san iz provincije, to valjda nije još do nas došlo.
I onda na kraju treća karika Svetog Modnog Trojstva – kreatori(ce), i tu je muških bome puno. Jel' triban što reći ili je sve jasno? Znate ono kad nogometaše pitaju posli utakmice za analizu pa oni uvik isto kažu…zamahnija san livon, pa desnon, pa glavon….nismo imali sreće…..srednji vezni su pritiskali teren…naše kretanje bez lopte je bilo odlično…..sudac je krivo dosudija penal…Tako i ovi, zamahnija san iglon, pa san stisa papučicu na mašini, udrija san cik-cak oko vrata, sašija san falde koje prate liniju tijela, zalipija san aplikaciju od flizelina, a sve to u bojama ove sezone…Ne znan kako vi ali ja još dobrih po ure ne mogu usta od panike zatvorit kad se sitin mog crno-bijelog svijeta u ormaru bez trunke flizelina. A onda se mislin …ti'š mi reć! Gledan te muške tamo što nama ženama kroje tu porter modu pa se pitan ko je tu munjen i ko kome triba reći porter se znaš di. Zamislite jednog stilističkog primjerka kako u brod ulazi u onin gaćama što vise po metri ispod tura, ne da bi fljosnuli u more nego bi se ubili samo tako. Ili zamislite ih kako čiste trpa i nadivaju parangale….kak' je to bljak, tak' primitivno i smrdljivo, zamislite kako in vitar frizuru otpuše dok čekaju na -10 da se uvati lignja, kako onin pedikiranim rukama cimu vataju, veru se na masline…A priznajte da je to teško zamislit, možda bi ih bilo lakše zamislit kako štemaju, popravljaju špinu, bužaju rupe za bonograciju, s glavon u motoru od auta…….A i ja san čudna nisu svi za štemanje neki su i za bockanje.
O Tempora o Modes
Od cile ove galerije likova zaboravila ja na modu ili ti ga robu. Neću u neke velike analize jer nisam ni obučena ni obučena u tom smislu. Samo se pitan za koga oni to rade. Ako je to ka moda za neko nošenje pitan se di bi mi to nosili. Bacila san pogled na samo nekoliko opravica i provala zamislit ljude obučene u to na ulicama. Koji bi to bija smij. Zamislit curu u onom džemperu na buže di ide od četri kantuna prema Varoši, pa kad je ošine buretina kad zakrene na livo– našli bi je ka djevojčicu sa žigicama u Kovačkoj; ili ona kreacija s pištoljima na golim bedrama i tri kvarta čarapama – bilo bi posla za cilu urologiju ili zamislite one metro-muškiće kako se šeću po rubnim dijelovima grada, bilo bi …en' ti Bloody Sunday što je njemu…komentara.
A fala ti bože što smo ipak daleko od tog Zapada. I mi pratimo nekakvu modu ali čini mi se da je to više ona masovna moda di iglon mašu male kineske djevojčice nego ona iz pariških fensi šmensi boutiqua. Ali ipak i ode tribaš i te kako pazit kako ćeš se obuć. O da. Došla je moda da te slikaju svaku subotu – to se zove fotogalerija- kodno ime ….đir po gradu… ali skužila san ja njih. Slikivaju te samo da bi ti se rugali kako si obučen. Tako da ja kad iden suboton na špicu potrošin vrimena i vrimena za skombinirat nešto da ne izađen na naslovnici ka modna katastrofa. Posvadin se s mužen jer mu nije jasno što se tol'ko cifran za popit kavu s Juron i Katon. E jesi naivan, ne znaš ti da je grad pun modnih ilegalaca i foto-snajperista – vrebaju iza svakog kantuna, s prozora, sa zvonika, na rivi iza stabala, kamuflirani u obične šetače, nezainteresirane prolaznike…..Nikad ne znaš di će te trevit'. Prije Trga napućin usta, ispravin držanje, stavin ruku u žep i u pozi cool sam i zgodan stupin na pistu. Di ste foto policija? Već do Centrala nemoš' više tako, pogrbiš se, drob se vrati na svoje, ruka ispadne iz žepa pa shvatiš da nije to za tebe. Kreator nisan a bogami ni model a što mi ostaje doli promatrač biti.
Foto-snajper
Ne znan koliko karte za taj Cro-a-Porter koštaju ali ja na kraju sidnen na stratešku poziciju jedne od zadarskih modnih pista (Trg, negdi na Kalelargi ili na 4 kantuna) i bome za 6-7 kuna onog makijata što ga dereš od 11 do 1 uživaš u najnovijoj modi.
1. Šminkerice, zadnja moda traperica, čizme s visokim takom, tunike, gomila nakita, kratka jaknica, cvike za pola glave. Sve s mobitelima, rekao bi čovik nemilo zaposlene cure. To su obično studentice kojima starci plaćaju i cvike i traperice i račun za mobitel. Uobičajeno u društvu ušminkanih, šalić oko vrata dečkiju. Lijepo ih je vidjeti, mladi, lijepi, veseli, prpošni, površni. Nek' uživaju dok im vlastiti račun za struju ne dođe.
2. «Baš me briga za stil ja sam intelektualka» što im visi roba na sve strane – spasile bi se da je 1970-a. I one su obično studentice ali njima je moda bljak, to su samosvjesne mlade cure zainteresirane za politiku i socijalno osjetljive. Dečki kao i one, bohemska bradica, doma Fender i 10 kuna u džepu. Joj što će se one razočarati kad skuže da se teško kapitalizira to što znaju što je afera Watergate (Levinskidress im je ispod nivoa), sve kemijske formule. Ali oni su mi simpa i kad prolaze samo čekan kako će neko od njih skočit na stol i zapivat ... Let the sunshine, let the sunsine, the sunshine in….
3. «Malo starije iz laboratorija, zbornica, ureda….» Modni izričaj im je «ne gledaj jer nemaš što ni vidjeti» Loše se osjećaju u vlastitoj koži pa žele biti neprimjetne onako s onim cvikama za vid, doma farbanom kosom, hrpom neplaćenih računa. Pratnja su im muški u plavin gaćama na dvi falde i smeđin džemperom.
4. Grupacija umjetničkih intelektualki - sve skupa ne zarađuju kao jedna iz ekipe iz grupe 5. Nedostatak novca vješto pokušavaju prikriti «vlastitim stilom», pramenovi raznih boja na sve strane glave, krupan nakit od po 10 kn, po mogućnosti nekakvo pokrivalo za glavu, čarape šarenih boja… Profesionalno deformirane sve govore glasno i jasno izražavaju stavove, grohotom se smiju i dozivaju. Monolozi o umjetnosti, bitku ( kad ih slušam pocrvenim umjesto Branimira Pofuka ), drže se s muškarcima tinujevićevske vanjštine i navika ali ne i težine.
5. Sponzoruše vlastitim izborom ili slučajnošću i privatne poduzetnice. One se nekako nađu ruku pod ruku jer im je isti nazivnik – dobra lova. Tu je moda A1, sve vrvi od stranih riječi koje bi i Klaić teško popamtio – Gucci, Fendi, Lacosta…..ako sam sve dobro napisala. Muški nezanimljivi u onim Armani odijelima, čisti klišej.

I ne znan zašto ali sitin se Jadranka Črnka i njegovog stiha "Prolazimo tako gradom moj osmijeh i ja, on na licu mom, ja bez lica svog...." i padne mi na um da bi bilo lipo ugledati nekog bez tih maski, nekog ko nosi modu a ne da moda nosi njega. Neku novovjeku Audrey Hepburn u 3 kvarta mrkva gaćama i maloj majičici, jednostavne punđice na vrh ljupke glave, s malo šminke na nenapućenim usnicama. Audrey koja će vas slučajno gurnit u prolazu, širom otvorenih očiju vas pogledati i reći ispričavam se. Audrey koja će se izdvojiti u masi maskiranih u karnevalskoj povorci. Ona s pravom mjerom, ona kojoj se nema što dodati ni oduzeti.


I kako je lipo Oscar Wilde reka…Nowadays people know the price of everything and the value of nothing.… za one koji ne razume engleski…. Svi smo mi slipci kod zdravih očiju.

28.10.2011. u 11:58 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 05.10.2011.

Potrošači svih zemalja …..

Potrošači svih zemalja …
Ljudi moji je li to moguće?! Reka bi pok. Mladen Delić. I ja se pitan i ne mogu virovat vlastitim očima i ušima. (doduše očale bi mi tribale) U obećanoj zemlji Americi masovni prosvjedi, hapšenja, uskraćivanje informacija……Ajme majko da mi je neko reka da će na Brooklynskom mostu hapsiti ljude ….Ma Brooklyn su žvake, Travolta se u Groznici šeta mostom. Kako mogu to radit! Ma čitan i mislin se to je neka druga Amerika. A bome nije. Prosvjeduju ljudi protiv neoliberalnog kapitalizma, ne paše im više BDP po glavi stanovnika (u daljnjem tekstu: PGS-po glavi stanovnika). A što sada? Došlo do g… Pasa in je samo kapitalizam ali sad kad je posta neoliberalan ne valja. Ili su i prije slutili da nešto nije dobro ali dok god je love za zeru silikona i večeru u Le Bernardin-u dobro je. Ne pamtim i ne sićan se da su ikad ovako prosvjedovali još od Viet-Nam-a. (bilo je prosvjeda protiv nehumanih uvjeta u kojima žive kokoše, nasukavanja kitova, još nekih sportskih i onih obojanih duginim bojama…) Ali ipak je gore jer je sada Samo- Nama. Ko više na kokoše i aligatore misli. I sad se bune protiv tog PGS-a kada je to neko biće došlo s druge planete s trista rozi, iskeženog lica pokrivenog krastama. Dok je dava bija je dobar a sad kad ti nemoš vraćat sad je loš. E ne ide to tako. I još si ga ljubija i klanja mu se do zemlje, anke potpisa pakt s njin. Dokle smo došli nemoš virovat.
A znala san ja da će to tako završit. Ma nismo mi ljudi za puno izbora. Kod nas je to ovako išlo (obrazac je svuda isti jer su ljudi svuda isti).
Počelo se kod nas negdje u bližoj prošlosti otvarati sto dućana.Mi onako blentavi navikli na Standard konfekciju i Mini robnu kuću za kupit veštu krenuli u sve ove Nove dućane. Kupiš deset vešti jer su ka jeftine, 10 pari cipela kada si stonoga a ne čovik. A u tim butigama od robe opskurna atmosfera, polumrak uz nabijačina ritmove svjetskih DJ-eva (ajme oni su mi trn u oku ali o njima ćemo drugom prilikom), još ni ne uđeš već si živčan, žmirkaš, kopaš po hrpama one poluzgužvane robetine univerzalne (!) veličine. Skupiš nešto tih krpica pa čekaj na kabinu, a kad se i uguraš u neku univerzalnu veličinu dočeka te red na blagajni. Jedino je dobro što ti više niko od prodavačica ne puše za vraton, sve sam gledaš. Jer najgore mi je kad me pitaju…Mogu li vam kako pomoći…Nije mi jasno da ne vidi da mi pomoći nema. I cili sritan doma ideš, da bi zaključija da te cipele žuljaju, roba stišće a i ne stoji ti nešto. Ma što ima veze glavno da je jeftino. Peglaš
Trčiš od dućana do dućana za kupit jeftiniji papir za zahod, šampone po povoljnoj cijeni, piletinu na akciji, španjolske kekse, čileanska vina… Jedva sve doma dovučeš. Ne moš za misec dana pojist sve što si kupija. Razviju se nemile „kulture“ koje samo što ti dobar dan iz onog ajvara ne kažu. Pola pobacaš. Ma da mi je oni mali dućan u kvartu spasila bi se. Jer vako da bi kupija kilo cukra tribaš uru izgubit i još usput kupiš, dobro bi mi doša, nož za gulit mrkvu, dva za jedan, omekšivač za robu (iako ih doma imaš već 5) automat za čačkalice….Opet peglaš.
Krepan se uvališ u onu skupu kožnu garnituru (jeste primijetili da više niko nema kauč same garniture ) i ideš gledat neki film. Pa uzmeš jedan daljinski iz palete i stiskaš ali ništa. Na ogromnom ekranu piše nešto ka AV, pa No signal…Isključiš DVD, probaš opet, ništa. Još si strpljiv jer ti mozak ima još par solucija. Uključiš Satelit, isključiš TV, tri put pljuneš priko ramena i okreneš se u smjeru kazaljke na satu. Opet ništa. Nema veze ionako na onih sto programa na televiziji nema ništa. I dok tako probavaš počne nešto pištat. Pećnica javlja da je ručak gotov, mašina za suđe se javlja da izvadiš suđe a iz frižidera vapaj – Nema mlijeka, nema mlijeka, kupi jaja, kupi jaja. Poluizluđen sve pogasiš i odeš vanka za opustiti se. Upališ skupi auto što ima onog maloga čovika u motoru što ti stalno priča. Naš njemački govori. I tako je mom mužu jedno misec dana govorija – Pozicion ampel rehc funkcionirt niht, kada smo mu ćer i ja rekli da čovik kaže da mu ne radi desno svitlo poludija je …moga ga je i sam popravit koliko se uzgovorija…
A što je bolje za opustit se nego otić kod kozmetičarke. Masaža lica, hijaluroni, mršavljenje, šminkanje, laserska depilacija, solarij…Pegla na paru.
Ali sve ovo gore je ništa ako si „prekomjerne težine“ i uputiš se na vježbe – teretana, aerobik. Triba i na zdravlje mislit. Skupiš ljekova, pripravaka, dodataka prehrani, tzv. suplemenata i kako se sve to zove u količinama da bi se i dominikanska apoteka u Dubrovniku mogla posramit. I kreneš u odlučni boj protiv osteoporoze, kolesterola, avitaminoze, paradentoze, artritisa…Sve ćeš ih satrat za par sto kuna već u dvadesetim pa si miran do 100-te. I opet peglaš.
Tako dobro opremljen svim i svačim nepotrebnim kreneš na tečajeve. Imaš puno tečajeva ali oni someljerski su mi genijalni. Odrasli na zagorskim kiselišima i plavcu iz bačve, krenemo trenirati nepce na nekim vrhunskim, čuvenim…..pa ide prenemaganje, diplome, lagani polukružni pokreti s čašom, grgljanje, mirisanje…….vinar do vinara. Da in je dati Direktora u boci s lipom etiketom kladim se da bi isto bilo. I to popeglaš u trista promila.
Kad zbrojite ovo gore (a to je samo dio) recite kako sve ovo platiti, a da ne govorin da od puste đirade nemate vrimena za nikoga i ništa a ponajmanje za sebe same. Lipo su nam govorili neki nemojte trošiti, a mi se rugali.
A tribalo je samo malo mućnit glavom i nešto pročitat. Bija je svjetski popis stanovništva i znate što su otkrili, najstariji stanovnici planete su Giovanni Battistoni (Acitrezza-Sicilija-Italija), Izumi Kawasaki (Shirakawa-Japan), Raul Gonzales (Parismina-Costa Rica) i Tonči Lukšić (Brač, Hrvatska). A nekako ne mogu virovat da Raul i Izumi svaki dan idu u supermarkete, kod kozmetičarke, na plastične operacije, da imaju sto veštita i odjelca ka i mi. To su sve redom neki polu pismeni ljudi koji se nisu makli iz svoga sela ali su nas ovako opremljene i obrazovane pobijedili 2:0; prvi gol za „joie de vivre“ kojeg mi niti u tragovima više nemamo, a drugi gol (to je Raul da- zna se di su najbolji nogometaši ) za dugi život. I tu dolazimo do Zlatnih pravila koje ljudi poštuju a koje smo mi zaboravili. Kaže – umjereno kretanje, vježbanje (a ne ono suludo trčanje dok ti srce ne stane, ili napuhavanje mišića u teretani da ti gornji dio tijela zapinje za svaki štok), smanji kalorije (a ne čipseve i kekse trati), umjereno piti alkohol (ne lokati), imati pozitivan stav prema životu ( a ne stav ništa ne valja), smanjiti stres (tu se misli na onaj stres jurcanja za lovom i po dućanima), pripadati zajednici (a ni susjedima se ne javljamo), obitelj na prvom mjestu (ili si svađen zbog zemlje, il' ti krv piju jer si uspješniji-niko te ne more satrat ka familija)….Zaludu nam laboratoriji i eliksiri. Samo smo tribali slušati i gledati oko sebe. A ne u dućane ići.
I sad nas oni s Brooklynskog mosta zovu da se solidariziramo. Ma mi smo tribali biti, ma što biti, živit na ulici cili život i vikat u sav glas. Ali nismo. Jer štoš vikat kad si sam zakuva a i nema te ko čuti. Zvali smo i mi 90-ih da nam se pridruže u borbi za nepravdu ma bilo ih je nešto sitno na onome trgu na Wall Streetu u majicama na kockice a oni drugi - ekipa u blue suits with Volvos and Ballantiness ( Billy Joel -No Man's Land ) produžila je pognute glave dalje (ipak ljudi idu na tečaj someljera). Takvi smo mi ljudi.
A tribali su ovi s Wall Streeta slušat Michael Douglas-a u istoimenom filmu kad kaže:… It's easy to get in - it's hard to get out...za one koji ne razume engleski….. Za obavijesti o indikacijama i mjerama opreza pitali ste osobnog bankara. Sad je kasno za kajanje.







05.10.2011. u 12:19 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< listopad, 2011 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (6)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)

Na rubu pameti

Linkovi

mail

dayafter229@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se