Potrošači svih zemalja …
Ljudi moji je li to moguće?! Reka bi pok. Mladen Delić. I ja se pitan i ne mogu virovat vlastitim očima i ušima. (doduše očale bi mi tribale) U obećanoj zemlji Americi masovni prosvjedi, hapšenja, uskraćivanje informacija……Ajme majko da mi je neko reka da će na Brooklynskom mostu hapsiti ljude ….Ma Brooklyn su žvake, Travolta se u Groznici šeta mostom. Kako mogu to radit! Ma čitan i mislin se to je neka druga Amerika. A bome nije. Prosvjeduju ljudi protiv neoliberalnog kapitalizma, ne paše im više BDP po glavi stanovnika (u daljnjem tekstu: PGS-po glavi stanovnika). A što sada? Došlo do g… Pasa in je samo kapitalizam ali sad kad je posta neoliberalan ne valja. Ili su i prije slutili da nešto nije dobro ali dok god je love za zeru silikona i večeru u Le Bernardin-u dobro je. Ne pamtim i ne sićan se da su ikad ovako prosvjedovali još od Viet-Nam-a. (bilo je prosvjeda protiv nehumanih uvjeta u kojima žive kokoše, nasukavanja kitova, još nekih sportskih i onih obojanih duginim bojama…) Ali ipak je gore jer je sada Samo- Nama. Ko više na kokoše i aligatore misli. I sad se bune protiv tog PGS-a kada je to neko biće došlo s druge planete s trista rozi, iskeženog lica pokrivenog krastama. Dok je dava bija je dobar a sad kad ti nemoš vraćat sad je loš. E ne ide to tako. I još si ga ljubija i klanja mu se do zemlje, anke potpisa pakt s njin. Dokle smo došli nemoš virovat.
A znala san ja da će to tako završit. Ma nismo mi ljudi za puno izbora. Kod nas je to ovako išlo (obrazac je svuda isti jer su ljudi svuda isti).
Počelo se kod nas negdje u bližoj prošlosti otvarati sto dućana.Mi onako blentavi navikli na Standard konfekciju i Mini robnu kuću za kupit veštu krenuli u sve ove Nove dućane. Kupiš deset vešti jer su ka jeftine, 10 pari cipela kada si stonoga a ne čovik. A u tim butigama od robe opskurna atmosfera, polumrak uz nabijačina ritmove svjetskih DJ-eva (ajme oni su mi trn u oku ali o njima ćemo drugom prilikom), još ni ne uđeš već si živčan, žmirkaš, kopaš po hrpama one poluzgužvane robetine univerzalne (!) veličine. Skupiš nešto tih krpica pa čekaj na kabinu, a kad se i uguraš u neku univerzalnu veličinu dočeka te red na blagajni. Jedino je dobro što ti više niko od prodavačica ne puše za vraton, sve sam gledaš. Jer najgore mi je kad me pitaju…Mogu li vam kako pomoći…Nije mi jasno da ne vidi da mi pomoći nema. I cili sritan doma ideš, da bi zaključija da te cipele žuljaju, roba stišće a i ne stoji ti nešto. Ma što ima veze glavno da je jeftino. Peglaš
Trčiš od dućana do dućana za kupit jeftiniji papir za zahod, šampone po povoljnoj cijeni, piletinu na akciji, španjolske kekse, čileanska vina… Jedva sve doma dovučeš. Ne moš za misec dana pojist sve što si kupija. Razviju se nemile „kulture“ koje samo što ti dobar dan iz onog ajvara ne kažu. Pola pobacaš. Ma da mi je oni mali dućan u kvartu spasila bi se. Jer vako da bi kupija kilo cukra tribaš uru izgubit i još usput kupiš, dobro bi mi doša, nož za gulit mrkvu, dva za jedan, omekšivač za robu (iako ih doma imaš već 5) automat za čačkalice….Opet peglaš.
Krepan se uvališ u onu skupu kožnu garnituru (jeste primijetili da više niko nema kauč same garniture ) i ideš gledat neki film. Pa uzmeš jedan daljinski iz palete i stiskaš ali ništa. Na ogromnom ekranu piše nešto ka AV, pa No signal…Isključiš DVD, probaš opet, ništa. Još si strpljiv jer ti mozak ima još par solucija. Uključiš Satelit, isključiš TV, tri put pljuneš priko ramena i okreneš se u smjeru kazaljke na satu. Opet ništa. Nema veze ionako na onih sto programa na televiziji nema ništa. I dok tako probavaš počne nešto pištat. Pećnica javlja da je ručak gotov, mašina za suđe se javlja da izvadiš suđe a iz frižidera vapaj – Nema mlijeka, nema mlijeka, kupi jaja, kupi jaja. Poluizluđen sve pogasiš i odeš vanka za opustiti se. Upališ skupi auto što ima onog maloga čovika u motoru što ti stalno priča. Naš njemački govori. I tako je mom mužu jedno misec dana govorija – Pozicion ampel rehc funkcionirt niht, kada smo mu ćer i ja rekli da čovik kaže da mu ne radi desno svitlo poludija je …moga ga je i sam popravit koliko se uzgovorija…
A što je bolje za opustit se nego otić kod kozmetičarke. Masaža lica, hijaluroni, mršavljenje, šminkanje, laserska depilacija, solarij…Pegla na paru.
Ali sve ovo gore je ništa ako si „prekomjerne težine“ i uputiš se na vježbe – teretana, aerobik. Triba i na zdravlje mislit. Skupiš ljekova, pripravaka, dodataka prehrani, tzv. suplemenata i kako se sve to zove u količinama da bi se i dominikanska apoteka u Dubrovniku mogla posramit. I kreneš u odlučni boj protiv osteoporoze, kolesterola, avitaminoze, paradentoze, artritisa…Sve ćeš ih satrat za par sto kuna već u dvadesetim pa si miran do 100-te. I opet peglaš.
Tako dobro opremljen svim i svačim nepotrebnim kreneš na tečajeve. Imaš puno tečajeva ali oni someljerski su mi genijalni. Odrasli na zagorskim kiselišima i plavcu iz bačve, krenemo trenirati nepce na nekim vrhunskim, čuvenim…..pa ide prenemaganje, diplome, lagani polukružni pokreti s čašom, grgljanje, mirisanje…….vinar do vinara. Da in je dati Direktora u boci s lipom etiketom kladim se da bi isto bilo. I to popeglaš u trista promila.
Kad zbrojite ovo gore (a to je samo dio) recite kako sve ovo platiti, a da ne govorin da od puste đirade nemate vrimena za nikoga i ništa a ponajmanje za sebe same. Lipo su nam govorili neki nemojte trošiti, a mi se rugali.
A tribalo je samo malo mućnit glavom i nešto pročitat. Bija je svjetski popis stanovništva i znate što su otkrili, najstariji stanovnici planete su Giovanni Battistoni (Acitrezza-Sicilija-Italija), Izumi Kawasaki (Shirakawa-Japan), Raul Gonzales (Parismina-Costa Rica) i Tonči Lukšić (Brač, Hrvatska). A nekako ne mogu virovat da Raul i Izumi svaki dan idu u supermarkete, kod kozmetičarke, na plastične operacije, da imaju sto veštita i odjelca ka i mi. To su sve redom neki polu pismeni ljudi koji se nisu makli iz svoga sela ali su nas ovako opremljene i obrazovane pobijedili 2:0; prvi gol za „joie de vivre“ kojeg mi niti u tragovima više nemamo, a drugi gol (to je Raul da- zna se di su najbolji nogometaši ) za dugi život. I tu dolazimo do Zlatnih pravila koje ljudi poštuju a koje smo mi zaboravili. Kaže – umjereno kretanje, vježbanje (a ne ono suludo trčanje dok ti srce ne stane, ili napuhavanje mišića u teretani da ti gornji dio tijela zapinje za svaki štok), smanji kalorije (a ne čipseve i kekse trati), umjereno piti alkohol (ne lokati), imati pozitivan stav prema životu ( a ne stav ništa ne valja), smanjiti stres (tu se misli na onaj stres jurcanja za lovom i po dućanima), pripadati zajednici (a ni susjedima se ne javljamo), obitelj na prvom mjestu (ili si svađen zbog zemlje, il' ti krv piju jer si uspješniji-niko te ne more satrat ka familija)….Zaludu nam laboratoriji i eliksiri. Samo smo tribali slušati i gledati oko sebe. A ne u dućane ići.
I sad nas oni s Brooklynskog mosta zovu da se solidariziramo. Ma mi smo tribali biti, ma što biti, živit na ulici cili život i vikat u sav glas. Ali nismo. Jer štoš vikat kad si sam zakuva a i nema te ko čuti. Zvali smo i mi 90-ih da nam se pridruže u borbi za nepravdu ma bilo ih je nešto sitno na onome trgu na Wall Streetu u majicama na kockice a oni drugi - ekipa u blue suits with Volvos and Ballantiness ( Billy Joel -No Man's Land ) produžila je pognute glave dalje (ipak ljudi idu na tečaj someljera). Takvi smo mi ljudi.
A tribali su ovi s Wall Streeta slušat Michael Douglas-a u istoimenom filmu kad kaže:… It's easy to get in - it's hard to get out...za one koji ne razume engleski….. Za obavijesti o indikacijama i mjerama opreza pitali ste osobnog bankara. Sad je kasno za kajanje.
| < | listopad, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
mail
dayafter229@gmail.com