115 godina Samoborčeka

16.01.2016.

Sjećate li se jednog od najboljih hrvatskih filmova, Tko pjeva zlo ne misli, snimljenog 1970. godine, a koji nas i danas oduševljava svojim starim zagrebačkim (agramerskim) humorom? Roman Vjekoslava Majera sa radnjom iz tridesetih godina prošlog stoljeća vodi nas u nostalgična vremena kojih više nema, a ista je sudbina zadesila i vlak Samoborček.
Samobor, koji je potkraj pretprošlog stoljeća teško podnosio svojevrsnu izolaciju u kojoj se našao ostavši izvan mreže željezničkih pruga, istodobno kada se u Zagrebu povela riječ o uvođenju tramvaja, pomišlja na tračničku vezu sa Zagrebom, i to isprva konjskim tramvajem do Podsuseda. No, mišljenja su bila da pruga treba voditi do Zagreba, te je samoborski veleposjednik Gerharda Leppela, nakon izbora trase i otkupa zemljišta dobio “dozvolnu izpravu” Ministarstva trgovine za “uzkotračnu parovoznu vicinalnu* željeznicu Zagreb - Podsused - Samobor”, temeljem odluke koju je potpisao sam kralj.
Pruga, duga 19 km, s kolosijekom širine 0,76 m, puštena je u redoviti promet prije 115. godina, 16. siječnja 1901.

Brzina do 20 km/h
Samoborska je željeznica bila veoma popularna te je odmah nazvana Samoborec ili još poznatije Samoborček. Ne samo građani Samobora, nego i Zagrepčani, rado su se njome služili. Brzina vožnje od 15 do 20 km/sat, pogotovu ljeti u otvorenim vagonima, bila je savršena veselim izletnicima, koje je privlačila lijepa samoborska okolica. Zagrebački kolodvor Samoborske željeznice, ali i onaj u Samoboru, bili su za putnike prilično udaljeni od gradske jezgre, jer su bili prilagođeni i potrebama teretnog prometa, bitnog za dioničko društvo.
Parnih je lokomotiva bilo različitih, a redovno su nabavljane rabljene. Istodobno ih je najviše bilo devet, a jedna od njih danas se nalazi u Tehničkom muzeju. Poslije Drugoga svjetskog rata dolazi vrijeme stagnacije i propadanja Samoborske željeznice. Novi vlasnik, Državne željeznice, nisu imale interesa brinuti se za njezino uzdržavanje, pa su čak dale nekoliko lokomotiva s vagonima pojedinim šumskim gospodarstvima za sječu šuma.
Kad je Samoborček postao državnim željeznicama sve veći teret, 1. srpnja 1950. predan je gradu Zagrebu na dalju brigu. Tom prilikom Samoborec, Samoborček je nazvan Gradska željeznica, od 29. siječnja 1951.
Samobor - Bregana
Samoborska je željeznica 1951. produžena do Bregane, za potrebe vojnog remontnog zavoda u Bregani, danas na području Slovenije. Iste godine postupno se uvodi racionalniji dizelski pogon vlakova, a pedesetih se godina u vlastitim radionicama gradi tročlani dizelski putnički vlak za dvosmjernu vožnju, naziva Srebrna strijela, svečano pušten u promet 29. travnja 1959. godine. Ukupno su izgrađena tri takva vlaka, a 1965. predan je prometu i jednočlani dvosmjerni šinobus. Vozila tih vlakova imala su zahvaljujući aluminijskoj karoseriji nisko težište, pa su srebrne strijele razvijale brzinu 50 km/h unatoč širini vagona od 2,50 metara na kolosijeku širine 0,76 metara.
Od sredine šezdesetih godina pada teretni ali i putnički promet, jer ga sve više preuzimaju kamioni, odnosno autobusi Samobortransa koji se poslije spaja sa ZET-om. Takav razvoj, koji se nastavio, značio je smrtnu osudu toj željeznici, a dalje životarenje nije bilo drugo nego agonija. Poznato je kako se željeznica ne može uzdržavati prihodom od putničkog prometa nego ovisi o teretnom prijevozu ili pak o subvencijama, odnosno u slučaju Samoborčeka o gradskim dotacijama, koje nikad nisu bile dovoljne.

Kraj 31. prosinca 1979.
Cijeli sustav sve više propada, sve je više nesreća na nedovoljno osiguranim i nepreglednim prijelazima preko sve prometnijih cesta u gusto izgrađenim naseljima i izvan njih, vozila se sve više kvare, pruga je sve istrošenija, a ulaganja su gotovo izostala. Budućnost te željeznice potpuno je otpisao i tadašnji Generalni urbanistički plan. Preostala je samo likvidacija, a kako bi bila što bezbolnija, na uporno nastojanje gradske uprave dolazi u prosincu 1979. do sklapanja tzv. samoupravnog sporazuma između Samoborčeka i ZET-a. Pogon Gradske željeznice obustavlja se, a radnici i sredstva su spojeni. Posljednji vlak krenuo je 31. prosinca 1979. u 20,40 sati iz Zagreba prema Samoboru, ispraćen od malobrojnih građana, koji su Samoborček zadržali u trajnom sjećanju kao dio povijesti grada Zagreba, kao i sa željom da se opet uspostavi i željeznički prijevoz. Te su želje i traženja danas sve aktualnija te nije isključeno da jednoga dana ponovno ugledamo Samoborček u nekom novom i svjetlijem izdanju.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se