Bez molitve ne bih bila tako uspješna

14.12.2014.

Razgovor s Anom Lenard, europskom prvakinjom u karateu
Bez molitve ne bih bila tako uspješna
Svaki ostvareni cilj iza sebe krije krivudavi put prepun prepreka. Svaki uspjeh krije sate neumornog rada, ljubavi i odricanja. Uspjeh Ane Lenard, državne i europske prvakinje u karateu najbolje oslikava kako se svaki trud isplati. Dvadesetčetverogodišnja studentica kineziologije, izuzev sportskih titula, može se pohvaliti izvrsnim akademskim uspjehom, demonstratorskim mjestom na fakultetu i aktivnim sudjelovanjem u župnoj zajednici bl. Alojzija Stepinca u Rakitju. Upoznajte Anu.

Ana, za početak, reci nam nekoliko riječi o sebi?

Zovem se Ana Lenard. Imam 24 godine i višestruka sam državna prvakinja i članica hrvatske karate reprezentacije. Treniram karate od svoje sedme godine i osvojila sam tri europske medalje, zlato i broncu s ekipom hrvatske reprezentacije i pojedinačno zlato 2014. godine, što znači da sam aktualna europska prvakinja. Apsolventica sam Kineziološkog fakulteta i demonstratorica na kolegiju Atletika iz skoka u vis. Uz to pjevam u crkvenom zboru Glorija. Slobodno vrijeme provodim družeći se s prijateljima, odlaskom u kino i igrajući tenis sa sestrom. Voljela bih naučiti španjolski, svirati gitaru i posjetiti još mnoge države. Volim plesati, a životna mi je želja plivati s dupinima. Aktivna sam u svojoj župi bl. Alojzija Stepinca u kojoj pronalazim mir i snagu za dalje.

Ne tako davno, osvojila si zlatnu medalju na europskom prvenstvu u karateu. Jesi li se tomu nadala? Kakav je osjećaj biti na krovu Europe?

Treniram karate već sedamnaest godina, mogla bi reći da sam cijeli svoj život posvetila natjecanjima i osvajanju odličja tako da sam svakim danom bila sve bliža ostvarenju tog cilja. Svaki sportaš sanja o toj tituli, zbog toga i radimo to što radimo. Osjećaj da se sav uložen trud ostvario je neopisiv, pomalo nestvaran. Teško ga je definirati. Sve što sam kako malo djevojčica sanjala, ostvarilo se. Ponosna sam i presretna.
Osim titule europske prvakinje, okrunila si se i titulom državne prvakinje i najbolje sportašice Zagrebačke županije, ali i najbolje studentice Kineziološkog fakulteta. Iza tih medalja i dostignuća stoji puno odricanja i truda, zar ne? Čega ti se, kao mladoj djevojci, najteže odreći?

Sve je stvar prioriteta i organizacije. Odredila sam si prioritete u životu, a to su obrazovanje i sportski rezultat, uz, naravno, obitelj i prijatelje za koje smatram da bi bez njih, bez tog društvenog života bila nesretna. Tako da mi žrtve i odricanja i ne padaju teško jer imam dovoljno dobar razlog za to, a i zato što sam svjesna da uvijek nakon kiše dolazi sunce. Nakon svih priprema, natjecanja i učenja dolazi razdoblje u kojem uživam u plodovima svoga rada. Naravno da to nije jednostavno postići. Za postizanje takvih rezultata potrebno je suočiti se s raznim preprekama i kušnjama. Svoju snagu pronalazim u molitvi, zato uspješno i prolazim kroz život.

Baviti se profesionalnim sportom znači imati život pun uspona i padova. U čemu pronalaziš snagu i motivaciju da svakoga puta kreneš ispočetka?

Kao što sam istaknula, najveću snagu pronalazim u molitvi. Zatim mi je najveća snaga i motivacija trener Davor Mrzak koji me uvijek obogati mudrim savjetima i razgovorom. Zahvalna sam dragom Bogu što mi je podario takvog trenera jer je moj rezultat i njegov rezultat. Ulaže u mene odmalena. On je jedini koji je baš uvijek vjerovao u mene i još uvijek vjeruje, a to je za jednog sportaša neizmjerno važno - imati kvalitetnog trenera i dobre ljude oko sebe. Uz Boga i trenera, najveća snaga su svakako moja obitelj i prijatelji, osobe koje su uvijek uz mene bila pobjednica ili gubitnica. Znam da će me uvijek dočekati raširenih ruku s velikim osmijehom na licu. Ti prekrasni ljudi puni ljubavi podižu me kada padnem, ali isto tako me i spuste da se slučajno ne uzoholim, da nikada ne zaboravim kome moram biti zahvalna na svemu što imam.

Jednom si prigodom izjavila kako bez vjere ne bi mogla izdržati u sportu. Koliki je njezin značaj u tvome životu?

Vjera mi znači sve i stavljam je na prvo mjesto, bez dvojbe. Bez molitve i dobrote Njegove ne bih bila tako uspješna jer naposljetku - sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13). Daje mi snagu u svim područjima života, posebice na sportskom planu. Nikad se ne pripremam bez Njega. On je moj put, moja snaga, moje noge, ruke i mirna glava. Bez vjere bih odavno odustala.

Uz sve obveze koje imaš, pronalaziš i vremena za svoju župnu zajednicu. Naime, pjevaš u crkvenom zboru Župe bl. Alojzija Stepinca u Rakitju, a zborovi su oduvijek izvor lijepih prijateljstava. Je li i u tvom slučaju tako? Na koji te način pjevanje obogatilo?

Iz župne zajednice, posebice iz crkvenog zbora, rodila su se prava prijateljstva za cijeli život. Samo me te osobe pune Božje dobrote i ljubavi mogu shvatiti u potpunosti, usmjeravati na pravi put i obogaćivati mudrim riječima i savjetima. Moram napomenuti najaktivniju članicu naše župe, ujedno i moju najbolju prijateljicu Martinu Habljak. Martina, koju iz milja zovem Agape, magistrica je teologije. Jednom riječju - ona je moj anđeo. Bez nje bih bila izgubljena. Nije uvijek lako u sportskom svijetu. Često se nalazim u teškim i nepravednim situacijama. Njezini savjeti me vode ka bolje svijetu i ona je dokaz da Bog djeluje po njoj. Mogla bih sada napisati o njoj milijun stvari, ali samo ću reći: Hvala, Marta. Ove riječi zaslužuju i cure iz benda. Voditeljica zbora Martina Rauch, Tamara Kanceljak i Mihaela Berković. Prekrasne djevojke, pune ljubavi, koje me prate i podržavaju na svakom natjecanju, koje su izvor moje snage. One zaslužuju najdivnije riječi, ali teško je riječima opisati ljubav kojom me daruju, pravo i iskreno prijateljstvo.

Aktivnost u župi zahtjeva i suradnju sa župnikom i kapelanom. Kako surađuješ s njima? Jesu li ti i oni podrška u sportskoj karijeri?

Ništa manje važni: župnik Božidar Cindori, bivši kapelan Odilon Gbenoukpo Singbo i đakoni Mihill Gojani, Anđelko Katanec, Filip Pavlović i sadašnji kapelan koji je ujedno bio i naš đakon Josip Horvat. Svaka riječ što su mi je uputili zlata vrijedi. Naravno da su mi velika podrška, puno veća nego što i sami misle. Oni nisu samo moji duhovni vođe, oni su ujedno i moji prijatelji.
Ana, možeš li za kraj našega razgovora podijeliti koju misao s mladima Zagrebačke nadbiskupije?

Svim sportašima i mladima kažem s velikom sigurnošću da ih život neće maziti i da neće biti lako. Nikada nemojte odustati. Kad postane najteže najveću snagu ćete pronaći u Bogu. On ima odgovor na svako vaše pitanje samo Ga treba znati slušati i prihvatiti Božje jer je to zasigurno najbolje za vas. Sretno!

Autor: Martina Andrijević

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se