Od 25. do 28. travnja, pored remetskih župljana koje je vodio o. Ilija, na proglašenje svetima blaženih papa Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. u Rim pošli su i mlađi hodočasnici povezani s Karmelom u Remetama, i to u pustolovnijem aranžmanu, kombijem i osobnim automobilima. Evo kako je to hodočašće doživjela jedna sudionica:

Već na samom početku, uoči putovanja, slavljenjem sv. Mise prikazali smo Gospodinu sebe i svoja srca u kojima smo ponjeli i mnoge naše bližnje. Bila je to prva skupina pod nazivom „Ljubav“ koja je nakon radosnog noćnog putovanja susrela drugu skupinu, sestricu „Nadu“. Otvorenost i radost osjetila se u slavljenju Boga pjesmom i gitarom bez obzira na napornu vožnju, u strpljivom nalaženju pravoga puta i u još toliko dojmljivih trenutaka. Sve se u istom tonu nastavilo idućega jutra. Najprije smo doživjeli lijepi susret s braćom iz Poljske koju smo povezli dio puta sa sobom, a potom smo stigli u karmelićanski samostan Monte Virginio gdje su nas dobra braća Karmelićani srdačno dočekali.

Do Mise je bila prilika za kratki predah nakon dugog puta. Neshvatljivo glasna tišina samostana u kojem smo bili, tišina i prostori koji su ispunjeni dubokom molitvom, Bogom i Njegovim nježnim lahorom bili su za nas pravi odmor.

Samostan Monte Virginio po strukturi i povijesti pustinjački je samostan karmelskoga reda, no za obnovu eremitske zajednice čeka bolja vremena. Gledajući njegovu bogatu prošlost s nadom smo uputili molitvu Gospodinu da obnovi ovakve oaze te one mognu biti duhovna brda gdje stanuje jedino čast i slava Božja.

Sveta Misa opet je bila prava okrjepa. Sviranjem na gitari ukrašavala ju je jedna draga karmelska duša i riječi o. Dražena koji je žar svog srca prenio i na svakoga od nas i dao nam pitanja za razmišljanje cijelim putem: „Tko smo ja ako nisam sav Isusov, ako ne ljubim Krista do kraja, ako ne izgorim od ljubavi za Ljubav?“ ...i još nam je pomogao ući malo dublje u tajnu Milosrdnoga: „Naš Gospodin toliko je milosrdan da mržnja cijelog svijeta ne bi mogla umanjiti Njegovu milosrdnu ljubav prema svakome od nas...“

Pri završetku Mise skupini „Ljubav“ na obostranu veliku radost pridružila se druga skupina - „Nada“! Nakon ručka, fotografiranja i montiranja hrvatske trobojnice, uputili smo se u međunarodni karmelski zavod „Teresianum“ u Rimu u kojem smo dobili nekoliko soba za one koji žele ostati odmarati. Međutim, svi smo se s vrećama za spavanje, malo hrane i puno dobre volje uputili na Trg sv. Petra, pred Baziliku. Ondje nas je uz kišu dočekalo mnogo braće iz raznih krajeva svijeta koji su se kao i mi okupili da prisustvuju tako važnom događaju, tako snažnom svjedočanstvu Božanskog milosrđa u svetosti dvojice papa, Ivana Pavla II. i Ivana XXIII. Unatoč gužvi, kiši i odluci talijanske policije da nas udalji s Trga, na kojemu smo se jako radovali ostati, u nama nije nestajala strpljivost, radost i iščekivanje. Pjevajući s braćom iz Poljske, svatko je na svom jeziku slavio Boga i neumorno čekao da vidi što Bog svakome pojedinom Djetetu želi dati po svome Božanskom Srcu.

Oko 23h smjestili smo se na podu u ulici Via della Conciliazione nadomak Trga i u jednostavnosti odmarali i bdjeli, dok nije došlo vrijeme buđenja ? već oko pola jedan iza ponoći. Brzo smo se spakirali misleći da ćemo dobiti priliku ući na Trg, ali bili smo primorani tako provesti cijelu noć: stojeći na nogama i moleći, pjevajući i pričajući. Tako smo – htjeli ne htjeli – cijelu noć bdjeli i upoznavali jedni druge jer smo se mnogi vidjeli po prvi puta. Iako nas je bratska ljubav sve brzo povezala, bila je ovo dobra prilika za bolje upoznavanje.

Čekajući zoru, radilo se na projektu slike Milosrdnog Isusa koju je o. Dražen ponio kao transparent kako bi svatko tko pogleda u njega bio barem malo, a da to i ne zna, zahvaćen Milosrdnom Ljubavlju. Tako se i to uz spretne ruke spremilo za brojne poglede. Oko pola 6 počeli smo ulaziti na Trg. Bilo je to dosta silovito, kao da smo u rijeci u kojoj nema zaustavljanja, nego idete gdje vas voda nosi. Nakon čekanja i pokušaja da uđemo u sam prostor Trga, ipak smo ostali tik ispred Trga, osim troje odabranih. I za to je bilo dobrih razloga u Božjoj providnosti.

Misa na kojoj je papa Franjo proglasio svece bila je puna milosti, baš kao da je Nebo nad nama otvoreno i kao da svaki pojedinac prima tako mnogo čega ni sam nije svjestan. Malo po malo upoznavali smo što nam se daje, svatko za sebe i opet dijeleći međusobno to u svjedočenjima na povratku. Kasnije smo se uputili i do groba Ivana Pavla II. i Ivana XXIII., gdje je svatko ostao u sabranosti svog srca i osluškivao što je trebao čuti. Bilo je mnogo trenutaka smijeha, gdje smo se poput ovčica okupljali oko Pastira i hodajući prema kraju našeg hodočašća otkrivali dobivene darove.

U nedjelju oko 19 h krenuli smo iz Rima, ali ne i iz Milosrdnog Srca u koje smo se dobro sakrili sa svim našim nakanama. Putem smo pretresali uspomene o događajima koji su se zbili a srca su nam gorjela dok smo slušali što je Gospodin govorio. Mnogo je toga bilo u osobnom susretu duše i Boga, ali ono što je posebno dotaklo svakoga je bilo zajedništvo i iskrena molitva jednih za druge, otvaranje i otkrivanje Milosrđa u raznim situacijama, u svim propovijedima i susretima i u posebnoj blizini novoproglašenih Svetaca koji su opet kao i za života „zaboravljali“ sebe i molili za nas kako bi svatko primio ono za što ga je Gospodin pozvao da dođe, te kako bismo u zahvalnosti svakim danom otkrivali plodove ovog hodočašća, kako bi zaista u svima nama ostala samo čast i slava Božja. Vratili smo se u ponedjeljak u jutarnjim satima.

Svatko od nas nastavlja svoj vlastiti put podržan bratskom molitvom i ljubavlju, put u dubine Božanskoga Srca gdje ćemo na slavu Boga izgoriti za Njega samoga pjevajući i slaveći Njegovo Milosrđe.

Ovom prilikom zahvaljujemo svima koji su omogućili ovo hodočašće duhovnom i materijalnom podrškom, osobito ističući remetskoga župnika o. Antu Kneževića za njegovu velikodušnost i o. Zdenka Križića, rektora Terezijanuma, za prekrasni doček koji nam je osigurao, premda sam nije bio u mogućnosti nazočiti.

Izvor: http://karmel.hr/novosti/2014/novosti30.html