115 godina Samoborčeka

16.01.2016.

Sjećate li se jednog od najboljih hrvatskih filmova, Tko pjeva zlo ne misli, snimljenog 1970. godine, a koji nas i danas oduševljava svojim starim zagrebačkim (agramerskim) humorom? Roman Vjekoslava Majera sa radnjom iz tridesetih godina prošlog stoljeća vodi nas u nostalgična vremena kojih više nema, a ista je sudbina zadesila i vlak Samoborček.
Samobor, koji je potkraj pretprošlog stoljeća teško podnosio svojevrsnu izolaciju u kojoj se našao ostavši izvan mreže željezničkih pruga, istodobno kada se u Zagrebu povela riječ o uvođenju tramvaja, pomišlja na tračničku vezu sa Zagrebom, i to isprva konjskim tramvajem do Podsuseda. No, mišljenja su bila da pruga treba voditi do Zagreba, te je samoborski veleposjednik Gerharda Leppela, nakon izbora trase i otkupa zemljišta dobio “dozvolnu izpravu” Ministarstva trgovine za “uzkotračnu parovoznu vicinalnu* željeznicu Zagreb - Podsused - Samobor”, temeljem odluke koju je potpisao sam kralj.
Pruga, duga 19 km, s kolosijekom širine 0,76 m, puštena je u redoviti promet prije 115. godina, 16. siječnja 1901.

Brzina do 20 km/h
Samoborska je željeznica bila veoma popularna te je odmah nazvana Samoborec ili još poznatije Samoborček. Ne samo građani Samobora, nego i Zagrepčani, rado su se njome služili. Brzina vožnje od 15 do 20 km/sat, pogotovu ljeti u otvorenim vagonima, bila je savršena veselim izletnicima, koje je privlačila lijepa samoborska okolica. Zagrebački kolodvor Samoborske željeznice, ali i onaj u Samoboru, bili su za putnike prilično udaljeni od gradske jezgre, jer su bili prilagođeni i potrebama teretnog prometa, bitnog za dioničko društvo.
Parnih je lokomotiva bilo različitih, a redovno su nabavljane rabljene. Istodobno ih je najviše bilo devet, a jedna od njih danas se nalazi u Tehničkom muzeju. Poslije Drugoga svjetskog rata dolazi vrijeme stagnacije i propadanja Samoborske željeznice. Novi vlasnik, Državne željeznice, nisu imale interesa brinuti se za njezino uzdržavanje, pa su čak dale nekoliko lokomotiva s vagonima pojedinim šumskim gospodarstvima za sječu šuma.
Kad je Samoborček postao državnim željeznicama sve veći teret, 1. srpnja 1950. predan je gradu Zagrebu na dalju brigu. Tom prilikom Samoborec, Samoborček je nazvan Gradska željeznica, od 29. siječnja 1951.
Samobor - Bregana
Samoborska je željeznica 1951. produžena do Bregane, za potrebe vojnog remontnog zavoda u Bregani, danas na području Slovenije. Iste godine postupno se uvodi racionalniji dizelski pogon vlakova, a pedesetih se godina u vlastitim radionicama gradi tročlani dizelski putnički vlak za dvosmjernu vožnju, naziva Srebrna strijela, svečano pušten u promet 29. travnja 1959. godine. Ukupno su izgrađena tri takva vlaka, a 1965. predan je prometu i jednočlani dvosmjerni šinobus. Vozila tih vlakova imala su zahvaljujući aluminijskoj karoseriji nisko težište, pa su srebrne strijele razvijale brzinu 50 km/h unatoč širini vagona od 2,50 metara na kolosijeku širine 0,76 metara.
Od sredine šezdesetih godina pada teretni ali i putnički promet, jer ga sve više preuzimaju kamioni, odnosno autobusi Samobortransa koji se poslije spaja sa ZET-om. Takav razvoj, koji se nastavio, značio je smrtnu osudu toj željeznici, a dalje životarenje nije bilo drugo nego agonija. Poznato je kako se željeznica ne može uzdržavati prihodom od putničkog prometa nego ovisi o teretnom prijevozu ili pak o subvencijama, odnosno u slučaju Samoborčeka o gradskim dotacijama, koje nikad nisu bile dovoljne.

Kraj 31. prosinca 1979.
Cijeli sustav sve više propada, sve je više nesreća na nedovoljno osiguranim i nepreglednim prijelazima preko sve prometnijih cesta u gusto izgrađenim naseljima i izvan njih, vozila se sve više kvare, pruga je sve istrošenija, a ulaganja su gotovo izostala. Budućnost te željeznice potpuno je otpisao i tadašnji Generalni urbanistički plan. Preostala je samo likvidacija, a kako bi bila što bezbolnija, na uporno nastojanje gradske uprave dolazi u prosincu 1979. do sklapanja tzv. samoupravnog sporazuma između Samoborčeka i ZET-a. Pogon Gradske željeznice obustavlja se, a radnici i sredstva su spojeni. Posljednji vlak krenuo je 31. prosinca 1979. u 20,40 sati iz Zagreba prema Samoboru, ispraćen od malobrojnih građana, koji su Samoborček zadržali u trajnom sjećanju kao dio povijesti grada Zagreba, kao i sa željom da se opet uspostavi i željeznički prijevoz. Te su želje i traženja danas sve aktualnija te nije isključeno da jednoga dana ponovno ugledamo Samoborček u nekom novom i svjetlijem izdanju.

MALO JE PUNO: Mlada majka i studentica pomogla beskućniku, a on joj ostavio šokantnu poruku

14.01.2016.

Casey Fisher svojim je činom spasila život beskućnika Chrisa svojim. Nije napravila mnogo, posvetila mu je malo pažnje!
Studentica i majka bebe Casey Fischer pri odlasku na doručak u jedan restoran susrela je beskućnika koji je prosio. Kupila mu je kavu i pecivo i zamolila ga da sjedne s njom. Tada joj je Chris ispričao svoju priču koju je ona podijelila na Facebooku, nakon čega je podijeljena još 120 tisuća puta. Chris je Casey otkrio da nikada nije upoznao svog oca,a da mu je majka umrla od raka. Pričao je o tome kako je biti beskućnik, kako je upao u probleme s drogom i kako je živio na ulici, piše Littlethings.com.
“Govorio mi je puno o tomE kako su ljudi zli prema njemu jer je beskućnik, kako ga je droga pretvorila u osobu koju mrzi, kako je zbog raka izgubio svoju majku i kako nikada nije poznavao svog oca te kako bi volio biti netko na koga bi njegova majka bila ponosna. Bio je to jedan od najiskrenijih i naujpoštenijih ljudi koje sam upoznala”, opisala je Casey kojoj je Chris po odlasku dao napisanu poruku.
Kada je sjela u svoj automobil, pročitala je poruku i šokirala se njenim sadržajem. “Danas sam si htio oduzeti život, ali zbog tebe to neću učiniti. Hvala ti, ti prekrasna osobo”, pisalo je u poruci.
Izvor: net.hr

Hrabri Mislav (14) cerebralnu paralizu pobjeđuje na igralištu

Mislav Ščuric (14) se unatoč cerebralnoj paralizi, koja mu je dijagnosticirana kad je imao samo godinu dana, bavi street workoutom. Čvrsta volja pokreće ga svaki dan.

Cerebralna paraliza je nešto s čim Mislav živi cijeli život. Većina ljudi koja ima jednaku dijagnozu ne može hodati, niti govoriti. Mislav smatra da nije toliko teško živjeti s cerebralnom paralizom, samo ponekad treba improvizirati. Velika podrška su mu roditelji i prijatelji, kao i kolege iz ekipe Svetice Workout.

Sport ga je uvijek gurao naprijed

– Sve što vas u životu zanima, možete napraviti, samo morate pronaći snagu u sebi. To ne ovisi o nikome drugom, već o vama, kaže četrnaestogodišnji Mislav, koji svoju snagu crpi iz sporta kojim se bavi.

Sport je strast koju Mislav posjeduje još od malih nogu, otkako je s djedom išao na nogometne utakmice na Maksimir. Želja da postane nogometaš, kao i činjenica da to neće moći, bacala ga je u depresiju i budila samosažaljenje. No, otkako je pronašao motivaciju u street workout-u i promijenio pogled na samog sebe, depresija je nestala.

– Htio bih karijeru u nogometu, ne nužno kao igrač. Možda kao sportski novinar ili fizioterapeut, priča Mislav

Mislav se uspješno nosi s bolešću

– U početku sam odbijao trening na Sveticama, jer sam mislio da ništa neću moći napraviti, priča Mislav.

No dodaje i kako se stanje ubrzo počelo mijenjati.

– Nakon tri mjeseca treninga sam izvukao prvi zgib – to mi je bio jedan od najsretnijih trenutaka u životu.

Street workout je za Mislava psihofizička terapija, nakon koje se osjeća puno bolje i koja je motivacija za svaku narednu vježbu i trening. Zahvaljujući street workoutu, počeo je i sam odrađivati vježbe, koje je ranije izbjegavao, a koje pomažu njegovom razvoju.

– Ne zanima me što drugi misle. Ovo je moj život i znam da ako se potrudim, mogu sve što hoću!, kaže Mislav.

Izvor: 24 sata.

Početak KMNL-a Gradskog dekanata Dubrovačke biskupije

09.03.2015.

Prvo kolo Katoličke malonogometne lige (KMNL-a) Gradskog dekanata Dubrovačke biskupije odigrano je u subotu 7. ožujka na igralištu na Ilijinoj glavici u Dubrovniku. Igralo je četrnaest ekipa, što je najviše dosad. Suci su bili Mato Obšivač i Robert Hausvička.

Rezultati su: župa sv. Marije Magdalene, Mandaljena - župa sv. Andrije, Dubrovnik 3:0; župa sv. Križa II. Dubrovnik - župa sv. Ilara, Mlini 1:4; župa sv. Križa I., Dubrovnik - župa sv. Petra, Dubrovnik 5:0; župa Velike Gospe (katedrala), Dubrovnik - župa sv. Obitelji, Nova Mokošica 1:2; župa sv. Mihajla I., Dubrovnik - župa sv. Mihajla II., Dubrovnik 3:1; župa sv. Stjepana, Zaton - župa sv. Ane, Brgat 1:6; župa Velike Gospe, Rožat - župa sv. Petra II. 0:8.

Drugo kolo igrat će se na istom mjestu u subotu 14. ožujka od 9 sati.

Izvor: Laudato

Završeno deveto europsko prvenstvo svećenika u malom nogometu - Hrvatska četvrta

02.03.2015.

U gradu St. Pölten u Austriji od 23. do 27. veljače održano je deveto europsko prvenstvo svećenika u malom nogometu. Prvenstvo je održano pod pokroviteljstvom pokrajine Donje Austrije (Land Niederosterreich), grada St. Pöltena te Povjerenstva za pastoral sporta Austrijske biskupske konferencije.

Prvenstvo je otvoreno zajedničkom euharistijom u katedrali koju je predvodio biskup dr. Klaus Küng. Izrazio je zadovoljstvo što Austrija ponovno može, nakon 2004. godine, biti domaćinom ovako velikog događaja koji je okupio 220 svećenika iz 16 zemalja. Između ostalog rekao je kako sport i rekreacija doprinose ljudskom zdravlju što se također odnosi i na svećenike. Osim što bavljenje sportom i rekreacijom uopće pomaže svećenicima da mogu lakše ispunjavati dušobrižničke zadaće, ono izgrađuje zajedništvo i nova prijateljstva koja nadilaze i državne granice.

Dr. Franz Lackner, nadbiskup Salzburga i biskup zadužen za sport u Austriji, u svojem je pismu istaknuo kako su u crkvenoj zajednici itekako potrebne vrline sporta, napose momčadskog, kao što su zajedništvo, požrtvovnost, samokontrola i „fair play“. Rekao je i kako je ponosan što će svećenici, te vrline o kojima propovijedaju, pokazati na djelu.

U završnici prvenstva Portugal je bio bolji od Poljaka i osvojio svoje drugo zlato. Svećenici iz Bosne i Hercegovine pobijedili su na penale Hrvatsku u borbi za treće mjesto. Na petom mjestu je svećenička reprezentacija iz Slovačke, na šestom iz Mađarske, na sedmom Rumunjske, na osmom iz Crne Gore. Deveto mjesto zauzela je reprezentacija Ukrajine, deseto Bjelorusije, jedanaesto Slovenije, dvanaesto Italije, trinaesto Austrije, četrnaesto Kazahstana. Pretposljednja petnaesta bila je reprezentacija Albanije dok je posljednja šesnaesta bila reprezentacija Njemačke. Reprezentacije Albanije i Njemačke nastupile su po prvi put.

Domaćin 10. europskog prvenstva svećenika u malom nogometu 2016. godine bit će Slovačka, a organizirat će se u nadbiskupiji Košice s kojom nas povezuje naš hrvatski mučenik sv. Marko Križevčanin, treći hrvatski svetac koji je svoje mučeništvo podnio upravo u Košicama 7. rujna 1619.

Za Hrvatsku su nastupili svećenici: Marinko Jelečević, Ivica Mađer, Josip Starčević, Josip Horvat, Tomislav Karavidović, Josip Matas, Goran Antunović, Alojz Ćubelić, Kristijan Stojko, Josip Blažon, Davor Tomić i Dražen Dukić. Reprezentaciju su vodili Krešimir Žinić, Žarko Relota i Darko Banfić.

Izvor: Laudato.hr

Katolička šahovska liga - Zagreb

23.02.2015.

Danas je krenula naša ova liga.
Katolička šahovska liga.
Za prvu sezonu prijavilo se 5 ekipa sa cca 30 sudionika.
Na otvaranju lige bio je i naš povjerenik časni gospodin Marijan Spehnjak.
Ligu su otvorili gospodin Iveković i naš povjerenik.
Pobjednika ove sezone znat ćemo u srijedu kada završava liga.
Ovo je početak. Svaki početak je težak.
Ligu vode gospodin Iveković i gospodin Raić.

Beograd = Zagreb

22.02.2015.

Ovi dana u Zagrebu imamo prosvijede protiv svega što je Hrvatsko.
Pitam se što bi bilo da:
- U Beogradu, na sred njihova glavnog trga vičem da je Beograd u stvari Zagreb.
- Da je Srbija u stvari Hrvatska
- Da treba spalit sve Pravoslavne crkve i da su one dobre dok gore.
Da ekipo. Ovo je naša realnost.
Kod katedrale dolaze osobe sa transparentima da treba spalit crkve
Na trgu Bana Jelačića dolaze pioniri i viće se da je Zagreb u stvari Beograd.
Da Hrvatska u stvari je Srbija.
Prosvjeduje se protiv osoba koje su dale svoje živite za nas.
Samo se ovo može dogodit jedino u Zagrebu.

KATOLIČKA ŠAHOVSKA LIGA - OBAVIJEST.

19.02.2015.

Obavještavam Vas da će se šahovska katolička liga početi
igrati u ponedjeljak, 23. veljače u 18.00 u prostorijama za šah i bridž Doma sportova ( ulaz na jugoistočnom uglu). Dogovoreni su termini 23., 25. i 26.veljače, pa ćemo možda cijelu ligu uspjeti odigrati u tim terminima. Prednost lokacije je što ne moramo donositi garniture i satove.
Pozivamo sve koje interesira šah da slobodno dođu u dom sportova a ako ima još koja ekipa može se pridružit.
Kotizacija je 150 kuna po ekipi i po sezoni.

Nikada ne bih skupio hrabrosti igrati Isusa da nije bilo Međugorja, gdje sam se naučio istinski moliti

04.02.2015.

Prenosimo razgovor koji je američki glumac Jim Caviezel, poznat prije svega po tome što je glumio Isusa Krista u filmu Mel Gibsona “Pasija”, dao za austrijski časopis „Oase des Friedens“. U njemu glumac progovara o dubokom duhovnom iskustvu kroz koje je prolazio tijekom snimanja filma, te opisuje kako je Međugorje imalo važnu ulogu na njegovom životnom putu. Hrvatski prijevod originalno je objavljen u međugorskom časopisu Glasnik mira.

Jime, možeš li nam ispričati kako si čuo za Međugorje?

Moja je supruga bila u Međugorju dok sam u Irskoj snimao film „Monte Cristo“. Stvari nisu stajale baš dobro iako sam radio po sedam dana tjedno. Jednoga me je dana nazvala i po njezinom sam glasu prepoznao da se kod nje dogodila neka promjena. Počela mi je pričati o Međugorju, te da će jedan od vidjelaca doći u Irsku… Prekinuo sam je riječima: „Čuj, imam ozbiljnoga posla. Ne mogu se sada upuštati ni u što ni s kakvim vidiocima.“ Osim toga, mislio sam da kao katolik ne moram bezuvjetno prihvatiti Fatimu, Lurd ili Međugorje. Tako sam razmišljao.

Sjećam se da smo u katoličkoj školi u koju sam išao u početku bili oduševljeni međugorskim događanjima, ali smo onda čuli da mjesni biskup odbija ukazanja i da tvrdi da su lažna, pa se naše zanimanje ugasilo.

Kako bilo da bilo, Ivan Dragićević došao je u Irsku. Bilo mi je jasno da ne ću imati vremena za njega, budući da sam morao neprekidno raditi. Jednoga se četvrtka moj filmski partner Jim Harris nije osjećao dobro, pa sam dobio slobodan dan i mogao sam nazočiti jednom ukazanju. U prepunoj crkvi stajao sam otraga, nije mi bilo baš posve jasno što se događa. Kada je u trenutku ukazanja čovjek pokraj mene ustao iz svojih bolesničkih kolica i pao na koljena, bio sam duboko ganut. Ovaj hendikepirani čovjek, pomislio sam, usprkos bolovima kleči na hladnom kamenom podu i moli! Danas mi je jasno da me je samo Bog mogao tako dobro poznavati da bi znao gdje me treba taknuti.

Iako možda zvuči neobično, u nedjelju koja je uslijedila dobio sam još jedan slobodan dan, tako da sam se mogao susresti s Ivanom, što je zapravo bila posebna želja moje supruge. Za vrijeme ukazanja klečao sam pokraj njega i rekao sam u svojemu srcu: „U redu, tu sam. Spreman sam. Učini sa mnom što god želiš.“ U istom sam trenutku osjetio kako me nešto ispunjava. Bilo je to posve jednostavno, a opet jedinstveno. Kada sam ustao, suze su mi tekle iz očiju i počeo sam svim srcem plakati. Ivan mi je rekao: „Jime, čovjek uvijek nađe vremena za ono što voli. Ako netko tko nema vremena susretne djevojku u koju se zaljubi, nađe vremena za nju. Ljudi nemaju vremena za Boga jer ga ne ljube.“

To me je doista pogodilo, i pitao sam se imam li ja vremena za Boga. Ivan je nastavio: „Bog te poziva na molitvu srcem.“ „Kako da to učinim?“ upitao sam ga. „Tako da počneš moliti.“ U tom se trenutku otvorio jedan prozor u mojemu srcu. Nisam mogao ni sanjati da bi to moglo biti moguće. Otišli smo u restoran i moram priznati da mi hrana i vino nikada nisu prijali tako dobro kao te večeri.

U meni se nešto počelo mijenjati. Često me je supruga htjela naučiti moliti krunicu, a ja sam to uvijek odbijao. Sada sam htio moliti krunicu, iako nisam točno znao kako. Samo sam osjećao da se moje srce otvorilo.

Jednoga sam jutra rekao vozaču, koji me svakoga dana vozio na snimanje: „Ne znam što vi o tome mislite, ali ja bih htio moliti krunicu.“ Na moje iznenađenje odgovorio mi je: „U redu, molimo!“

U toplom svjetlu ljubavi koju sam osjećao u sebi počeo sam spoznavati gdje se doista nalazim, kolike imam napasti, gdje su moji osjećaji, kako sam slab i kako kruto u svojemu srcu sudim ljude.

Kada si prvi put došao u Međugorje?

Na kraju snimanja, koje je završilo na Malti, odlučio sam otići u Međugorje. Bio sam prepun unutarnjih očekivanja. Kada sam imao dvadeset godina, jedan mi je unutarnji glas bio rekao da bih trebao postati glumac.

Kada sam o tome govorio s ocem, on mi je odgovorio: „Ako Bog nešto od tebe želi, to je sigurno da budeš svećenik. Zašto bi želio biti glumac?“ Ni ja tada nisam razumio.

Sada sam si iznova postavio pitanje želi li Bog da budem glumac zato da bih zaradio mnogo para i da bih postao bogat? Bio sam svjestan neravnoteže u svijetu između malobrojnih koji posjeduju mnogo i mnogobrojnih koji imaju premalo za goli život, i bio sam siguran da Bog ne želi da bude tako, te da se i sam moram odlučiti komu želim služiti: bogatstvu koje mi ne daje trajnu radost, ili Bogu koji želi voditi moj život?

Međugorje me je podsjećalo na Betlehem i mislio sam: kao što je Isus rođen u malenom mjestu, tako se i Majka Božja ukazuje u jednom siromašnom mjestu među brdima.

Četiri dana koja sam proveo u Međugorju bila su moja prekretnica. U početku sam se još čudio koliko ljudi ovdje mole. Sve me je podsjećalo na košarkaški logor i mislio sam da se i tamo ne igra samo jednom na dan, nego uvijek iznova, stalno. U školi isto tako, ne čita se samo jednom na dan, nego stalno, uvijek iznova. Prvih sam dana u Međugorju kod molitve osjećao unutarnji nemir jer nisam bio naviknut toliko moliti, pa sam molio Boga da mi pomogne. Nakon četiri dana htio sam još samo moliti.

Kad god bih molio, osjećao sam se povezan s Bogom. To je iskustvo koje želim svakom katoliku! Možda sam kao dijete doživio nešto slično pa onda zaboravio.

Sada mi je to bilo darovano.

To iskustvo nastavilo se i kod kuće. U obitelji zajedno živimo sakramente. S djecom svakoga dana molimo krunicu na putu u školu. Ako ja odmah ne započnem, onda moj sin počne moliti.

Kada sam u Međugorje došao po drugi put, očekivao sam da će se ponoviti iskustva prvoga dolaska, ali je bilo drugačije. Poslije jednoga ručka, hodočasnici su me pozvali da s njima odem na Široki Brijeg fra Jozi. To je nadasve željela moja supruga. Nisam poznavao fra Jozu, ali ono što se o njemu pričalo duboko me se dojmilo. Susreo sam se s njime.

Položio je ruke na moja ramena. Ja sam položio svoje ruke na njegova ramena. On je položio ruke na moju glavu. Ja sam položio svoje ruke na njegovu glavu. U tom sam trenutku u sebi osjetio riječi: „Ljubim te, brate. Ovaj čovjek ljubi Isusa.“ Fra Jozo se spontano
okrenuo prema svojoj prevoditeljici i upitao ju na hrvatskom tko sam ja, i rekao je da želi sa mnom razgovarati. To je bio početak jednoga prijateljstva koje traje još i danas.

To je bilo vrijeme neposredno po završetku snimanja „Pasije“ tijekom kojega sam u sebi mnogo puta iskusio kakve se sve snage u meni suprotstavljaju snimanju toga filma.

Možeš li nam ispričati zašto si to tako doživljavao i kakva je veza između toga filma i Međugorja?

Sigurno poznajete izraz „prijeći Rubikon“. To znači da se više ne može natrag. Film „Pasija“ za mene je bio takav Rubikon. Kada je počelo snimanje imao sam 33 godine, upravo kao Isus. Uvijek sam se pitao jesam li dostojan igrati Isusa. Ivan Dragićević me ohrabrivao i govorio da Bog nikada ne bira najbolje, što on, Ivan, vidi na samome sebi. Bez Međugorja nikada ne bih bio preuzeo tu ulogu, budući da se u Međugorju moje srce otvorilo molitvi i sakramentima. Ako želim glumiti Isusa, znao sam da mu moram biti posve blizu.

Svakoga sam dana išao na ispovijed i na euharistijsko klanjanje. Na Svetu Misu dolazio je i Mel Gibson pod uvjetom da bude na latinskom. To je bilo dobro, jer sam tako učio i latinski.

Uvijek su dolazile nove napasti od kojih sam se morao braniti, i u toj unutarnjoj borbi često sam osjetio veliki unutarnji mir. Na primjer, u sceni gdje mi prilazi Marija, Majka Božja, a ja joj kažem: „Vidi, sve činim novo.“

Tu smo scenu ponovili četiri puta i ja sam svejedno osjećao da stojim previše u prvom planu. Onda je netko udario u križ i iščašilo mi se lijevo rame. Od te nagle i strahovite boli izgubio sam ravnotežu i pao pod teretom križa. Licem sam udario o prašnjavu zemlju i krv mi je briznula iz nosa i iz usta.

Ponovio sam riječi koje Isus govori majci: „Vidi, sve činim novo“. Rame me je tako neopisivo boljelo kada sam polako zagrlio križ i pri tome osjetio kako je dragocjen. Tada sam prestao glumiti, i vidjelo se samo Isusa. On je stupio naprijed kao odgovor na moje molitve: „Želim da ljudi vide tebe, Isuse, a ne mene.“

Zahvaljujući neprekidnoj molitvi krunice – ne znam kolike sam krunice izmolio tijekom snimanja – osjećao sam posebno ozračje. Znao sam da ne smijem psovati, da ne smijem biti bezobrazan kada članovima ekipe želim nešto reći. Većina od njih ne poznaje Međugorje, sve su to izvrsni glumci i bili smo sretni što smo ih dobili. Ali kako da im prenesem Međugorje, ako ne svojim životom?

Međugorje za mene znači živjeti od sakramenata i u jedinstvu s Crkvom. Zahvaljujući Međugorju počeo sam vjerovati da je Isus doista nazočan u Euharistiji, i da mi prašta moje grijehe. Preko Međugorja sam iskusio kako je krunica moćna i kakav je dar svakodnevna sveta Misa.

Kako bih mogao ljudima pomoći da više vjeruju u Isusa? Shvatio sam da se to može dogoditi samo ako je Isus u meni nazočan po Euharistiji, pa ljudi preko mojega života vide Isusa. Kada smo snimali scenu Posljednje večere, na posebnom džepiću na unutarnjoj strani odjeće imao sam relikvije svetaca i jedan komadić relikvije Kristova Križa.

Imao sam snažnu želju da Isus bude doista nazočan i zamolio sam svećenika da izloži Presveto. Najprije nije htio, ali sam ga uporno molio jer sam bio uvjeren da će ljudi, ako budem gledao u Krista, Njega lakše u meni prepoznati. Svećenik je stajao s Presvetim u rukama tik uz snimatelja i zajedno s njime mi se približavao. Kada ljudi u filmu vide svjetlucanje u mojim očima, ne shvaćaju da zapravo vide Isusa, odraz posvećene hostije u mojim zjenicama. Tako je bilo i u sceni razapinjanja: svećenik je bio nazočan i držao je Presveto u rukama, dok sam ja molio bez prestanka…

Najveći izazov u filmu nije bio, kao što sam u početku mislio, naučiti tekstove na latinskom, aramejskom i hebrejskom jeziku, nego tjelesni napori koje je trebalo savladati.

Kod posljednje scene imao sam iščašeno rame koje je iskakalo kad god bi netko udario o križ. Kod bičevanja, bičevi su me dvaput doista zahvatili i na leđima sam imao ranu od 14 centimetara. Pluća su mi bila puna tekućine i imao sam upalu pluća. Tome treba dodati i kroničan nedostatak sna: mjesecima sam svakoga jutra ustajao u tri sata, jer je samo šminkanje trajalo po osam sati…

Poseban izazov bila je hladnoća: temperature su bile jedva iznad ništice, što je bilo posebno teško u sceni razapinjanja. Moj se kostim, naime, sastojao od samo jednoga komada laganoga platna… Kod snimanja posljednjega kadra oblaci su bili vrlo niski i munja je udarila u križ na koji sam bio pričvršćen.

Oko mene je odjednom zavladala mukla tišina i osjećao sam kako mi se kosa diže na glavi. Oko 250 ljudi koji su stajali oko mene vidjeli su kako je moje tijelo zasvijetlilo,+ i primijetili su vatru lijevo i desno od mojega tijela. Mnogi su bili šokirani onime što su vidjeli.

Znam da je „Pasija“ film ljubavi, možda jedan od najvećih. Isus je danas predmet kontroverze, možda više nego ikada. Mnogi čimbenici prijete stvorenomu svijetu, ali vjera u Isusa je izvor radosti. Mislim da nas Bog u ovo vrijeme posebno zove, i da srcem i cijelim životom trebamo odgovoriti na taj poziv.

Izvor: Glasnik mira

Mani o Editi: Nesretna ljubav i heroin odvojili su je od nas...

03.02.2015.

Bila je osoba koja se potpuno posvećivala teatru, ali i ljubavi. Doživjela je dvije nesretne ljubavi. Nije izdržala ni ljubav prema teatru, ni ovu drugu, prisjetila se Mani.

Bila je najtalentiranija glumica koju sam upoznala u svom životu. No njezina krhkost, silina emocija, jedna nesretna ljubav i heroin odvojili su je zauvijek od svih nas. Edita je bila na rubu života i drago mi je što je pronašla put da se tome otrgne i nastavi živjeti, prisjetila se Mani Gotovac svoje kolegice Edite Majić koja je prije 11 godina napustila kazališne daske i otišla u sestre karmelićanke, piše Tportal.
Mani je Editu upoznala dok je bila epizodistica s angažmanom u Gavelli. Dala joj je veliku glavnu ulogu u predstavi 'Gorki, gorki mjesec' u ITD-u.
- Bila je osoba koja se potpuno posvećivala teatru, ali i ljubavi. Doživjela je dvije nesretne ljubavi. Nije izdržala ni ljubav prema teatru, ni ovu drugu. Sve je počelo našim 'Gorkim mjesecom' kada je paralelno živjela jednu nesretnu ljubav. Tu je započela njezina priča s heroinom - rekla je Mani na književnoj večeri 'Ženske priče'. Dodala je da su se svi, uključujući i nju, bojali za Editu.
- Bojala sam se da će izvršiti samoubojstvo - priznala je.
Edita je u Španjolskoj postala redovnica koja će do kraja života živjeti među zidinama najstrožeg samostana.

24 sata.

Pismo prijatelja nekadašnje glumice Edite Majić javnosti, nakon izjava Mani Gotovac

Nakon što je u medijima veliku pozornost izazvalo "razotkrivanje" razloga odlaska glumice Edite Majić u samostan i njenog napuštanja svjetovnog života, a koje je izrekla Mani Gotovac, njeni prijatelji su poslali dirljivo pismo koje možete pročitati u nastavku. A potom o svemu i razmisliti.

Svi mi prijatelji Edite Marije od Križa, koju vi nazivate Edita Majić, iako se ona više tako ne zove, noćas nismo spavali. Svi mi njeni prijatelji jučer smo tugovali. Ne zato jer je netko otkrio javnosti dugo čuvanu tajnu ili zato jer je netko izrekao gomilu besramnih laži, već stoga što postoje ljudi koji su spremni uniziti bilo kakvu, i bilo čiju istinu samo zato jer je ne razumiju. Vi ne možete shvatiti da netko može ostaviti ovaj svijet radi svoje duboke vjere i uvjerenja da tom istom, jadnom svijetu može pomoći još samo usrdna molitva. U vašoj svijesti ne može postojati nešto što ne razumijete, a ako već postoji, onda će te to svesti na mjeru koju možete razumjeti. Koja je vaša mjera, pitamo? Koja je mjera ljudskosti koju vi shvaćate?
Koliki i kakvi su vaši ljudski kapaciteti? U kakvoj mjeri ste vi ljudi koji rade na dobru ako ste, pod zastavom istine i slobode govora na koju se stalno pozivate, spremni sve uniziti do vlastitoga mulja, jer ne možete podnijeti da netko uz vas stoji čist od bjesnila ovoga svijeta? Ono što čovjek misli to i govori, ono što govori to i čini, ono što čini to i jest. Tko ste vi? Odgovorite sebi.
Poštovana publiko, jer svi smo mi publika pred kojom se razmeću razni žongleri, zla i dobra, ne pišemo ovo pismo zato da bismo branili Editu Mariju od Križa, ni Editu Majić, jer sve što u tim tekstovima stoji nije Edita, ni jedna, ni druga. Čak ni datum njenog rođenja nije točan, jer oni koji su pisali ne znaju ni kada je ona rođena. Nećemo im reći. Kao što nećemo s njima podijeliti ni sva ona pisma koja imamo, ni njene fotografije dok je bila Edita Majić, ni sada kada je Edita Marija od Križa, ni misli ni osjećaje koje dijelimo, jer je to dio naše intime. Neki od nas su vjernici, neki to nisu, ali svi duboko poštujemo i ljubimo Editinu odluku i sretni smo s njom, jer je ona sretna.
Poštovanoj publici želimo reći da je Edita prepametna i preduboka osoba da bi zbog bilo kakvih problema otišla u samostan. To je laž onih koji ne mogu shvatiti da netko može odlučiti činiti dobro i ne tražiti za to plaće, da za nekog ovaj svijet, sa svojim dugama i varkama nije dovoljan. Tko od nas nema takvih problema zbog kojih ne bi malo pohrlio u samostan? I tko može u njemu izdržati jedanaest godina samo zato jer je malo ludovao u mladosti ili bio nesretno zaljubljen? Mi smo tulumarili s Editom Majić, i mi znamo da ona nikada nije bila ovisnica o heroinu. Kako smo tulumarili i što smo radili, nećemo vam reći, jer se to nikoga ne tiče.
Mi smo sretni s Editom Marijom od Križa jer je ona sretna, čak joj pomalo i zavidimo. I mi bismo se rado zatvorili u samostan na neko vrijeme, na neko vrijeme jer mi nemamo njenu vjeru i ne ljubimo čovjeka, svakog čovjeka, njenom snagom i nismo spremni toliko podnijeti da bi vi bili bolji i sretniji. Jer čak i sada, ona će moliti za vas koji preko njenog imena pokušavate ostvariti sebe i ispuniti svoje male živote, objavljujući njene privatne fotografije ili pisma i razmećući se, na brzu ruku, za tržište prigodno oblikovanim pikanterijama iz njenog života, napuhanim u veliku bombu vaše vlastite ispraznosti.
I na kraju, nije istina čak ni to da Edita hoda bosa. NI toliko ne znate. Istina je da postoje ljudi koji moraju spašavati ovaj svijet, moraju bar pokušati, to je njihovo poslanje na ovoj zemlji, moraju ga spašavati pjesmom, igrom, slikom, kipom, glumom ili molitvom. Edita Majić je uvijek bila takva, tražila je put na kojem će ovim svijetom sijati dobro, a Edita Marija od Križa je pronašla taj put ....
Ne potpisujemo ovo pismo imenima jer ne želimo sebi priskrbiti ništa od jeftinog populizma na njen račun i stoga što želimo da iza njega stanu svi oni koji je vole...
Prijatelji Edite Marije od Križa

dubrovniknet team

Doček Nove godine s misom, pjesmom i klanjanjem

14.12.2014.

Lokacija: Bazilika Srca Isusova
Datum i vrijeme: 31.12.2014 21:30:00

SKAC organizira doček Nove Godine u molitvenom bdijenju u bazilici Srca Isusovoga.

Ako ti nije po volji klasična novogišnja zabava, i želiš nešto smislenije i sveto, probaj s nama. Program započine u 22.00 s meditativnim osvrtom i zahvalom za staru godinu. Potom slijedi sveta misa koja će završiti prije ponoći i nastavlja duhovnim vatrometom - slavljenjem, koje će predvoditi zbor koji ćemo prigodno sastaviti i istrenirati za tu prigodu.

Ovo je za one koji imaju poticaj molitveno i angažirano ući u novu godinu i koji žele drugačiji doček, duhovan, miran i svet. Osobito preporučam onima koji žele donijeti neku odluku za iduću godinu, da ovaj doček Bogu posvete za tu odluku.

Program:
okupljanje u Bazilici u 21.30 sati
osvrt i zahvala za staru godinu u 22.00
sveta misa u 22.30.
klanjanje u 23.30
žestoko slavljenje u 23.50, s pjesmom "Ime ti je Sveti"
slavljenje traje sve do iduće godine, u 1.00 sati
slobodni program u crkvi do 2.00 sati
misu, klanjanje i nagovor predvodi pater Ike, i, ako Bog da, ne on sam.

Napunimo Baziliku duhom i srcima u čežnji za Svetim. U Novu godinu unesimo molitve. Dočekajmo je pred Presvetim, blagoslivljajmo ga, i neka nas blagoslovi, nas i sve, sav taj mali Božji svijet.

Rafo iskrenim svjedočanstvom oduševio mlade

Došašće je vrijeme iščekivanja, vrijeme priprave za radost Božića koja se sprema obuzeti naša srca. Na njih će kroz četiri nedjelje adventa pokucati sasvim maleno dijete kako bi nas probudilo za svoj dolazak. U vrijeme blagdanskih shopping-groznica, komercijalizacije Božića i gubljenja njegovih vrijednosti u svakodnevici, Njegovo kucanje sve nas poziva na duhovnu pripremu.

Kako bi srdačnije primili Isusa u svoja srca, mladi Sesvetsko-vugrovečkog dekanata organizirali su dekanatske tribine kroz četiri petka adventa. Sa željom da mladi naprave odlučan korak prema dubini vjere, župe Dobrog Pastira, Svih Svetih, sv. Marije Anđeoske i sv. Antuna Padovanskog ujedinile su svoje srednjoškolce, studente i radničku mladež kako bi u tom zajedništvu rasli u vjeri učeći na tribinama s popularnim gostima.

Potraga za Bogom

Druga takva tribina bila je u petak 5. prosinca u Župi Dobrog Pastira, Brestje. Kako bi svi koji obavljaju pobožnost devet prvih petaka Srcu Isusovu imali priliku skrušeno priznati svoje slabosti i čista srca čuti Božju riječ, susret je započeo ispovijedi, te se nastavio sv. misom koju je predvodio vlč. Bruno Matos, župni vikar. Žarko iščekivani gost tribine koja je uslijedila bilo je staro lice televizijskih ekrana, pobjednik pjevačkog reality showa Story Supernova Music Talents i reality showa Farma - Rafael (Rafo) Dropulić. Kao osoba odgojena u katoličkoj obitelji, kao netko tko se vrlo rano odvojio od Crkve tražeći se u raznim istočnjačkim religijama, kao glazbenik koji je u vrlo kratkom vremenu dotaknuo zvijezde i uživao slavu imajući sve čemu je ikada težio, posvjedočio je mladima svoje mukotrpno traženje Boga koje ga je cijelo to vrijeme pratilo.

Počevši ispovijest od najranijeg djetinjstva u Pločama, svojim simpatičnim dalmatinskim naglaskom i humorističnom jednostavnošću, opisao je svoje unutarnje previranje te potragu za ispunjenjem i srećom. Opisao je osjećaj praznine koji ga je snašao odmah nakon pobjede u glazbenom showu, u trenutku kada je ostvario sve svoje životne snove i imao sve što je mogao poželjeti. Upozorio je mlade na rangiranje prioriteta u životu, pozivajući se na svoj primjer, kada mu je karijera bila važnija od obitelji i prijatelja, a Bog bio zadnje što bi ga zanimalo.

Izazov mladima

Pripovijedajući svoju životnu priču i ističući negativne primjere, ali i korjenite promjene koje su došle zajedno s obraćenjem, skretao je pažnju na zamke današnjice pokušavajući mladima naznačiti prave puteve kako se s njima nikada ne bi susreli. Kao emotivna i duhovna osoba koja je uvijek žudjela za mirom, progovorio je o svojim iskustvima s yogom, reikijem i raznim istočnjačkim obredima na kojima je sudjelovao, te zašto je u konačnici shvatio da je Katolička Crkva jedina istinita. Pozvao je na činjenje svakodnevnih malih dobrih djela, nasljedovanje Isusa Krista u potpunosti, dajući mladima izazov da pokušaju biti upravo poput Njega na jedan dan, govorio o tradiciji, hrvatstvu i životu današnjih mladih.

Oduševljena publika zapjevala je s njim Krist na žalu, pjesmu pape Ivana Pavla II. te ga gromoglasnim pljeskom ispratila. Nakon tribine uistinu prožete Duhom Svetim, svi sudionici su dobili šarene Caritasove narukvice kao uranjeni dolazak sv. Nikole te kao uspomenu na susret. Druženje i zakuska u župnoj dvorani nastavile su se satima, dok su se sabirali dojmovi ovog i izražavalo iščekivanje sljedećeg susreta.

Autor: Petra Galović

Bez molitve ne bih bila tako uspješna

Razgovor s Anom Lenard, europskom prvakinjom u karateu
Bez molitve ne bih bila tako uspješna
Svaki ostvareni cilj iza sebe krije krivudavi put prepun prepreka. Svaki uspjeh krije sate neumornog rada, ljubavi i odricanja. Uspjeh Ane Lenard, državne i europske prvakinje u karateu najbolje oslikava kako se svaki trud isplati. Dvadesetčetverogodišnja studentica kineziologije, izuzev sportskih titula, može se pohvaliti izvrsnim akademskim uspjehom, demonstratorskim mjestom na fakultetu i aktivnim sudjelovanjem u župnoj zajednici bl. Alojzija Stepinca u Rakitju. Upoznajte Anu.

Ana, za početak, reci nam nekoliko riječi o sebi?

Zovem se Ana Lenard. Imam 24 godine i višestruka sam državna prvakinja i članica hrvatske karate reprezentacije. Treniram karate od svoje sedme godine i osvojila sam tri europske medalje, zlato i broncu s ekipom hrvatske reprezentacije i pojedinačno zlato 2014. godine, što znači da sam aktualna europska prvakinja. Apsolventica sam Kineziološkog fakulteta i demonstratorica na kolegiju Atletika iz skoka u vis. Uz to pjevam u crkvenom zboru Glorija. Slobodno vrijeme provodim družeći se s prijateljima, odlaskom u kino i igrajući tenis sa sestrom. Voljela bih naučiti španjolski, svirati gitaru i posjetiti još mnoge države. Volim plesati, a životna mi je želja plivati s dupinima. Aktivna sam u svojoj župi bl. Alojzija Stepinca u kojoj pronalazim mir i snagu za dalje.

Ne tako davno, osvojila si zlatnu medalju na europskom prvenstvu u karateu. Jesi li se tomu nadala? Kakav je osjećaj biti na krovu Europe?

Treniram karate već sedamnaest godina, mogla bi reći da sam cijeli svoj život posvetila natjecanjima i osvajanju odličja tako da sam svakim danom bila sve bliža ostvarenju tog cilja. Svaki sportaš sanja o toj tituli, zbog toga i radimo to što radimo. Osjećaj da se sav uložen trud ostvario je neopisiv, pomalo nestvaran. Teško ga je definirati. Sve što sam kako malo djevojčica sanjala, ostvarilo se. Ponosna sam i presretna.
Osim titule europske prvakinje, okrunila si se i titulom državne prvakinje i najbolje sportašice Zagrebačke županije, ali i najbolje studentice Kineziološkog fakulteta. Iza tih medalja i dostignuća stoji puno odricanja i truda, zar ne? Čega ti se, kao mladoj djevojci, najteže odreći?

Sve je stvar prioriteta i organizacije. Odredila sam si prioritete u životu, a to su obrazovanje i sportski rezultat, uz, naravno, obitelj i prijatelje za koje smatram da bi bez njih, bez tog društvenog života bila nesretna. Tako da mi žrtve i odricanja i ne padaju teško jer imam dovoljno dobar razlog za to, a i zato što sam svjesna da uvijek nakon kiše dolazi sunce. Nakon svih priprema, natjecanja i učenja dolazi razdoblje u kojem uživam u plodovima svoga rada. Naravno da to nije jednostavno postići. Za postizanje takvih rezultata potrebno je suočiti se s raznim preprekama i kušnjama. Svoju snagu pronalazim u molitvi, zato uspješno i prolazim kroz život.

Baviti se profesionalnim sportom znači imati život pun uspona i padova. U čemu pronalaziš snagu i motivaciju da svakoga puta kreneš ispočetka?

Kao što sam istaknula, najveću snagu pronalazim u molitvi. Zatim mi je najveća snaga i motivacija trener Davor Mrzak koji me uvijek obogati mudrim savjetima i razgovorom. Zahvalna sam dragom Bogu što mi je podario takvog trenera jer je moj rezultat i njegov rezultat. Ulaže u mene odmalena. On je jedini koji je baš uvijek vjerovao u mene i još uvijek vjeruje, a to je za jednog sportaša neizmjerno važno - imati kvalitetnog trenera i dobre ljude oko sebe. Uz Boga i trenera, najveća snaga su svakako moja obitelj i prijatelji, osobe koje su uvijek uz mene bila pobjednica ili gubitnica. Znam da će me uvijek dočekati raširenih ruku s velikim osmijehom na licu. Ti prekrasni ljudi puni ljubavi podižu me kada padnem, ali isto tako me i spuste da se slučajno ne uzoholim, da nikada ne zaboravim kome moram biti zahvalna na svemu što imam.

Jednom si prigodom izjavila kako bez vjere ne bi mogla izdržati u sportu. Koliki je njezin značaj u tvome životu?

Vjera mi znači sve i stavljam je na prvo mjesto, bez dvojbe. Bez molitve i dobrote Njegove ne bih bila tako uspješna jer naposljetku - sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13). Daje mi snagu u svim područjima života, posebice na sportskom planu. Nikad se ne pripremam bez Njega. On je moj put, moja snaga, moje noge, ruke i mirna glava. Bez vjere bih odavno odustala.

Uz sve obveze koje imaš, pronalaziš i vremena za svoju župnu zajednicu. Naime, pjevaš u crkvenom zboru Župe bl. Alojzija Stepinca u Rakitju, a zborovi su oduvijek izvor lijepih prijateljstava. Je li i u tvom slučaju tako? Na koji te način pjevanje obogatilo?

Iz župne zajednice, posebice iz crkvenog zbora, rodila su se prava prijateljstva za cijeli život. Samo me te osobe pune Božje dobrote i ljubavi mogu shvatiti u potpunosti, usmjeravati na pravi put i obogaćivati mudrim riječima i savjetima. Moram napomenuti najaktivniju članicu naše župe, ujedno i moju najbolju prijateljicu Martinu Habljak. Martina, koju iz milja zovem Agape, magistrica je teologije. Jednom riječju - ona je moj anđeo. Bez nje bih bila izgubljena. Nije uvijek lako u sportskom svijetu. Često se nalazim u teškim i nepravednim situacijama. Njezini savjeti me vode ka bolje svijetu i ona je dokaz da Bog djeluje po njoj. Mogla bih sada napisati o njoj milijun stvari, ali samo ću reći: Hvala, Marta. Ove riječi zaslužuju i cure iz benda. Voditeljica zbora Martina Rauch, Tamara Kanceljak i Mihaela Berković. Prekrasne djevojke, pune ljubavi, koje me prate i podržavaju na svakom natjecanju, koje su izvor moje snage. One zaslužuju najdivnije riječi, ali teško je riječima opisati ljubav kojom me daruju, pravo i iskreno prijateljstvo.

Aktivnost u župi zahtjeva i suradnju sa župnikom i kapelanom. Kako surađuješ s njima? Jesu li ti i oni podrška u sportskoj karijeri?

Ništa manje važni: župnik Božidar Cindori, bivši kapelan Odilon Gbenoukpo Singbo i đakoni Mihill Gojani, Anđelko Katanec, Filip Pavlović i sadašnji kapelan koji je ujedno bio i naš đakon Josip Horvat. Svaka riječ što su mi je uputili zlata vrijedi. Naravno da su mi velika podrška, puno veća nego što i sami misle. Oni nisu samo moji duhovni vođe, oni su ujedno i moji prijatelji.
Ana, možeš li za kraj našega razgovora podijeliti koju misao s mladima Zagrebačke nadbiskupije?

Svim sportašima i mladima kažem s velikom sigurnošću da ih život neće maziti i da neće biti lako. Nikada nemojte odustati. Kad postane najteže najveću snagu ćete pronaći u Bogu. On ima odgovor na svako vaše pitanje samo Ga treba znati slušati i prihvatiti Božje jer je to zasigurno najbolje za vas. Sretno!

Autor: Martina Andrijević

Biskup Gorski otvorio novu sezonu Katoličke šahovske lige

Božićnim turnirom u šahu, i misnim slavljem 4. prosinca 2014. godine u župi Predragocjene Krvi Kristove započela je nova Katolička šahovska liga. Sveto misno slavlje predvodio je pomoćni zagrebački biskup mons. Mijo Gorski u suslavlju sa župnikom fra Željkom Janjićem, svećenicima dekanata, đakonima i okupljenim vjernicima.

Biskup Gorski se obratio športašima i istaknuo važnost životnog temelja i životnih vrednota, jer nije svejedno na kojem temelju gradimo kuću ili životni uspjeh. Gradimo li ga na nečem što ima propadljiv temelj, sigurno će propasti kad dođe prva životna neprilika ili športski neuspijeh. No gradimo li ga na čvrstoj stijeni tada se bez obzira na životni pad ili športsko razočarenje sigurno dižemo, jer naša uvjerenja i motivi su trajni i stabilni.
Uz šahiste bili su prisutni i stolno tenisaći koji su također odigrali tradicionalni Božićni turnir, a nagrade je podijelio predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza Zlatko Pospiš.

Završio je i prvi dio sezone Katoličke košarkaške lige te su najboljima podijeljene nagrade. Uručio ih je legenda hrvatske i svjetske košarke Andro Knego, dok je najuspješnijim šahistima nagrade podijelio biskup Mijo Gorski.

Nakon svetog misnog slavlja športaši su nastavili druženje u pastoralnom centru župe Predragocjene Krvi Kristove.

vlč. Marijan Spehnjak,
pastoral športaša

Duhovna obnova za članove KMNL-a Samobor

U sklopu trodnevne priprave za proslavu svetkovine sv. Barbare, u utorak, 2. prosinca u Župi sv. Barbare u Rudama, održala se duhovna obnova za članove KMNL-a Samobor.

Duhovna obnova započela je misnim slavljem, koje je predvodio vlč. Krešo Žinić. U svojoj je homiliji pozvao na ustrajnost u životu i svojim sportskim aktivnostima. Govorio je o mučeništvu sv. Barbare, ali i njezinoj vjernosti u danima kada nastupe kušnje.

"Tako i sportaši, kada dođu problemi i nevolje, moraju ustrajati u mukama svakodnevnog treninga i u problemima neshvaćanja. Mučenica i svetica nam je izvrstan primjer ne samo za životni kontekst nego i za sportski", rekao je vlč. Žinić.

Misno slavlje i duhovnu obnovu pjesmom je animirao župni zbor mladih. Nakon misnog slavlja, članovi KMNL-a Samobor nastavili su druženje u sportskoj dvorani Rude.


Marijan Spehnjak
povjerenik za pastoral sportaša Zagrebačke nadbiskupije

Lucijina priča: Bila je rukometna reprezentativka, a sada odlazi u zatvoreni samostan karmelićanki

“Što se dan odlaska približava, osjećam mir u srcu, a ovi posljednji dani moga boravka u Hrvatskoj ispunjeni su radošću i jednostavnošću. Već ovdje živim kao da sam tamo, u onome za čim čeznem. Osjećam se opijenom Božjom ljubavlju, kao da sam dobila dar od Boga koji nije samo za mene već i za mnoge druge”, kaže 18-godišnja Lucija Tomić u razgovoru s našim novinarom Sinišom Pucićem.
“Želim se predati Bogu za cijeli život, postati potpuno jedno s Onime koji me pozvao. Želim biti sveta, živjeti u slobodi djece Božje, da dozvolim Gospodinu da se potpuno sjedini s mojom dušom, i to da Mu u svakom danu dozvolim da budem ljubljena takva kakva jesam. Želim sve činiti s ljubavlju, da poput sv. Male Terezije od Djeteta Isusa, živim i budem u srcu Crkve – ljubav”, poručila je s veselim pogledom i velikim osmijehom na licu 18-godišnja Lucija Tomić iz Samobora, s kojom smo nekoliko dana prije njezina ulaska u samostan karmelićanki u gradu Talavera de la Reina blizu Madrida, proveli dragocjene trenutke u razgovoru.

Ova vesela, komunikativna, istovremeno uporna i tvrdoglava djevojka, kako kaže za sebe, poput sv. Terezije Avilske ima „odlučnu odlučnost“ u potpunom predanju svoga mladog života Bogu, do te mjere da slobodu kretanja prekrasnim samoborskim krajem, okružena roditeljima, bratom i sestrama, te prijateljima, a u budućnosti i vlastitom obitelji i djecom, zamijeni zatvorenim samostanom “bosonogih karmelićanki”. Sestre tog izrazito strogog crkvenog reda, sve vrijeme svoga života provode u siromaštvu, molitvi, kontemplaciji, postu i potpunom odricanju, živeći čak i usred zime bez grijanja, noseći sandale na nogama, u vrlo skromnim uvjetima. S vanjskim će svijetom Lucija moći po dogovoru s prioricom kontaktirati kroz dvostruke rešetke, iznimno s obitelji putem pisama i telefona, isto kao i nekoliko godina starija Silvija Ivančić iz Crikvenice, koja je od sredine listopada u karmelićanskom samostanu u Ciudad Realu.

“Svaki čovjek čezne za Bogom, a ja sam čeznula za njim od malena. Kao dijete sam počela s majkom dolaziti na svetu misu kod franjevaca u Samoboru koju je vodio fra Nikola Vukoja. Poslije mise bih mu dolazila i ponavljala da ću biti svećenik, ali nisam pomišljala na samostan i redovnički život sve do kraja osnovne škole. Uvijek mi je bio ideal – ljubiti čovjeka i biti što je Isus bio, da potpuno Njemu dam samu sebe”, kaže Lucija, čijih je 12-13 godina života obilježio – rukomet.

A koliko je bila u tome uspješna, najbolje pokazuje nastup u kadetskoj reprezentaciji Hrvatske, kao i to da je bila najmlađa u seniorskom sastavu ŽRK „Samobor“, igrajući na visokoj razini s rukometašicama starijim i do 15 godina od nje.
“Dugo vremena sam mislila da je rukomet za mene ideal, jer sam imala talent i ljubav za taj sport. Sve me to s vremenom počelo gušiti, jer sam trčala s treninga na misu. Nisam propuštala treninge, jer kad nešto volim onda sam potpuno u tome. To profesionalno okruženje sve me više gušilo. Mnogi su polagali nadu u mene, a samo sam htjela biti i ostati dijete, igrajući s Isusom, jednostavno, ljubiti ljude kroz taj sport. Bila sam uvjerena da je to moj talent koji trebam iskoristiti i unijeti Isusa u taj svijet novca i slave. Nije mi bilo najbitnije zabijati golove i da mi kliču s tribina, nego da posvjedočim da je Isus živ. Teško je reći koliko sam u tome uspjela, ali bilo je cura za koje vjerujem da ih je milosrdni Bog dotaknuo preko mene”, nastavlja Lucija, istaknuvši prvu za nju veliku životnu prekretnicu – odlazak u Međugorje s 12 godina kada je, kako kaže, mislila da će „puknuti“ .

“Prilikom jedne meditacije o Isusu kao Dobrom Pastiru koji traži svoje ovce, u meni se nešto neopisivo dogodilo, te sam u tom trenutku rekla: ‘Obećajem, ali ne znam što. Potpuno se predajem!’ Postala sam tada svjesna da je to možda stvarno poziv za samostanski život. To me plašilo, počela sam plakati, kući sam se vratila sva zbunjena. Neko vrijeme nakon toga dolazila mi je misao kako bih ja, takva kakva jesam, mogla ići u samostan, a u isto vrijeme razmišljala sam kako je to potpuno pripadati Bogu. Kad sam pogledala u svoje srce, vidjela sam veliki ocean Božje ljubavi u kojem sam pronašla mir, što me potpuno proželo. O nečem takvom je na današnjoj misi fra Pero Kinderić rekao: „Ti si nas, Bože, pozvao i naše srce čezne za Tobom, jer je potpuno Tvoje i Tebi pripada!” dodaje ova buduća karmelićanka.

Neposredno nakon toga, dogodila joj se sportska ozljeda, te su se počele slagati kockice da prestane trenirati i krene putem redovništva. Gospodin joj se postupno sve više otkrivao i u ljubavi ju vodio – kroz razne situacije, susrete, riječi, a ponajviše kroz tišinu i molitvu. Prema samoći je i ranije osjećala privlačnost. U njoj je prepoznavala put potpunog predanja, premda još nije znala što bi to konkretno značilo, sve dok joj se na Krapnju, gdje je bilo ozračje molitve, tišine i zajedništva, nije očitovao poziv za samostan Karmelićanki u Španjolskoj.
“Bilo mi je to nejasno jer sam mislila da po veseloj naravi nisam osoba za takav način redovničkog života. Ipak, što sam više odlučivala prihvatiti Božju volju, srce mi se više ispunjavalo radošću. Odluka da odem u samostan u Španjolsku potvrđivana je kroz mnogo stvari. Dugo vremena nisam ni znala tko su karmelićani i u tom sam razdoblju slučajno našla knjigu sv. Ivana od Križa „Tamna noć“ te poželjela da mi se dogodi što i njemu, za što sam gorjela, ali nisam bila znala u kojem smjeru krenuti. Kasnije sam došla još do nekih knjiga o karmelićanima, u kojima su opisani susreti s nekima od njih, među kojima i s karmelićaninom o. Draženom Marijom Vargaševićem, koji je postao i moj duhovnik. Kroz sve to u meni je rasla potreba za potpunim predanjem, što za moju dušu znači prihvaćanje križa i hoda za Isusom u posvećenom načinu života. Tako sam donijela konačnu odluku, prepoznavši da me ono što me i prije privlačilo, sam Gospodin zove živjeti u punini, i to u Zajednici mojih Sestara s kojima ću u zajedništvu postajati vođena Duhom, vječnim darom Gospodina”, rekla je Tomić.

Svjedoči kako u njezinoj obitelji od oba roditelja, dvije sestre i brata, samo mama ide redovito u crkvu. Iako su svi dobre osobe, dosad jednostavno nisu svi doživjeli susret sa živim Bogom. Kada je prvi put svojima rekla za odluku, majka je posvjedočila da je predosjećala da želi ići u samostan, ali nije pomišljala da se radi o zatvorenom redu.

“Dosta je teško to prihvatila, kao i ostatak obitelji, uvjeravajući me da se mogu kao osoba ostvariti i drugačije, bez da se ‘zatvorim’. Čekala sam da završim srednju školu i da tada odem u Španjolsku, a onda je Isus na drugačiji način ušao u našu obitelj. Roditeljima dođu teški trenutci, ali postali su blagi, a i sestre u Karmelu su molile Gospodina da oni u slobodi prihvate moj odlazak. S druge strane, najbliži prijatelji s kojima sam duhovno povezana, s radošću su reagirali, jer je to moj put”, kaže Lucija.
Na novom životnom početku, čeka je, kako je rekla, 19 pravih Božjih prijateljica iz Španjolske, Poljske i Meksika, u rasponu od 20 do 92 godine života, koje rastu u zajedništvu i među kojima nema svjetovne ispraznosti i nepotrebnih stvari. Sve je kod njih u Bogu i za Boga, bez obzira što su i one grešne osobe. Njihov međusobni odnos, poštovanje, način slušanja i slavljenje mise, odudara od onoga što se može vidjeti u ovom svijetu.

“Mogu reći, baš su „lude“ za Bogom, jer su posvećene potpunoj Božjoj ljubavi. S jezikom ne bih trebala imati problema, jer sam pohađala tečaj španjolskog, a i sestre su jako dobre slušateljice, pa i kada ne znam neku riječ na španjolskom, znaju što želim reći osluškujući moje srce, rekla je Tomić.

Mladima koji razmišljaju o redovničkom ili svećeničkom pozivu savjetuje da se unatoč strahu i bezbroj pitanja u ovom trenutku zaustave i u tišini uđu u dubinu svoje duše gdje mogu osluškivati ono što im Bog poručuje. Slatkoća Božjeg poziva je puno veća od naših svjetovnih ciljeva. U tome je važno zagledati se u Isusa Krista, vidjeti ga u svakom čovjeku i svakoj situaciji u životu, kako bi On mogao postati jedini cilj.

“Što se dan odlaska približava, osjećam mir u srcu, a ovi posljednji dani moga boravka u Hrvatskoj ispunjeni su radošću i za mene začuđujućom jednostavnošću. Već ovdje živim kao da sam tamo, u onome za čim čeznem. Osjećam se opijenom Božjom ljubavlju, kao da sam dobila dar od Boga koji nije samo za mene već i za mnoge druge”, zaključuje Lucija, koju preporučujemo u molitve.



Kako izgleda dan u samostanu
Dan u Karmelu u Talaveri de la Reina počinje već oko 6 s jutarnjom molitvom Časoslova, nakon čega se sat vremena u šutnji moli i razmatraju svetopisamski tekstovi. Potom slijedi sveta misa a ostatak dana sestre provode u tišini i molitvi. Međusobno razgovaraju samo dva puta dnevno, a s majkom poglavaricom uvijek kad postoji potreba. Sve ostalo je šutnja i molitva, kako bi se mogle sabrati i čuti Božji glas. Najveći dio svog vremena mole se za spas duša, što im je osnovna briga i zadaća. Za vrijeme rada, neke sestre su zauzete u kuhinji, neke u vrtu, dok neke s puno ljubavi izrađuju škapulare ili pak hostije.

Sestra Edita mi je rekla: ‘Spali’ sve što te odvlači od Boga
Prilikom nedavnog posjeta karmelićanskom samostanu Sv. Josipa u Avili u Španjolskoj, Lucija je imala polusatni susret s tri Splićanke: sestrom Editom Marijom od Križa, poznatom bivšom glumicom Editom Majić, koja je prije deset godina ušla u ovaj samostan, a u tome su je kasnije slijedile i dvije rođene sestre Mihaela i Gabriela Mladineo.

KMNL Karlovac

U orgarnizaciji pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije u petak 12.12. u župi Presvetog Srca Isusova u Karlovcu održana je duhovna obnova za članove KMNL-e Karlovac. Svečano euharistijsko slavlje i duhovnu obnovu predvodio je vlč. Dražen Karačić.
Nakon toga bilo je druženje u župnom centru gdje se okupljenima obratio i sam povjerenik za sportaše Zagrebačke nadbiskupije trajni đakon Marijan Spehnjak.

Marinela u misiji u Ruandi: Afrika je sada moj drugi dom i nosim je u srcu!

03.10.2014.

Marinela Banovac je djevojka koju ćete često vidjeti u raznim projektima i akcijama koje organiziraju mladi Dubrovačke biskupije, ali također i koje organizira njezina Župa sv. Marije Magdalene u Mandaljeni. No, njoj to očito nije dovoljno, pa je odlučila zakoračiti i izvan granica svoje župe i biskupe. Čak i preko granica države i kontinenta, te se otisnuti u daleku Afriku kako bi djelovala i u misiji u Ruandi. Nakon povratka iz misije, podijelila je s nama svoje dojmove i iskustva.

Marinela, predstavi se ukratko našim čitateljima, koji je tvoj životni put?
Moj životni put je živjeti u potpunosti ono što mi Bog kroz život donosi, te na taj način svakim danom gradim svoj put!

Što ti vjera znači u životu?
O ovome bih mogla govoriti danima, ali jednom riječju mogu kazati da mi je vjera sve u životu! Alfa i Omega!

Što te potaknulo da se odlučiš otići u Ruandu?
Želja za Afrikom je oduvijek u mom srcu, i činila me sretnom i samo kad bih mislila o tome. No, čak sam se pomirila s tim da je nemoguće da odem tamo, ali evo moj životni put je otvorio i ta vrata. Želja je dovoljno sazrela u meni da se nisam puno mislila već sam odmah odlučila, rekla DA i krenula. I tako nemoguće je postalo moguće, moj san je postao stvarnost, ali moram priznati da se još uvijek ulovim kako samoj sebi kažem: „Hej, ne sanjaj vise, ti živiš svoj san!“ O Africi sam znala sve što i ostali, s interneta i sve što se tamo prikazuje ne privlači čovjeka da krene, ali evo ja sam unatoč tome željela poći tamo, znala sam da ima nešto posebno što možeš otkriti samo ako pođeš tamo. Druga stvar koja me dodatno motivirala i potakla je kada sam vidjela naše misionare tamo, to me još više ohrabrilo. Kad je došao trenutak moje odluke morala sam izabrati u koju državu želim ići, u pitanju su bile tri države, jedan od njih je bila Ruanda, Selo Kivumu, centar Oca Vjeka. Nisam puno znala o tome, ali nisam puno ni razmišljala, odmah sam rekla Ruanda, to je to, tamo želim poći. Počela sam malo istraživati i svakom novom informacijom sam shvaćala da sam dobro izabrala, da je to ono što ja zapravo želim, zemlja s puno brežuljaka i tisuće osmjeha, a kad sam došla tamo onda sam se uvjerila u to, Ruanda je definitivno postala moja Afrika, točnije selo Kivumu je sada moj drugi dom i nosim ga u srcu.


Većina mladih misli da u misije idu samo svećenici i časne. Iz tvog primjera, a i primjera mnogih drugih mladih, vidimo da to nije točno, zar ne?
Ma mislim da je tu pitanje samo malo vise odlučnosti, što je i meni prije nedostajalo. Dana nam je potpuna sloboda u kojoj nigdje ne piše da su misije samo za svećenike i časne, stoga tu slobodu trebamo koristiti i potpuno je živjeti.


Kako bi opisala Ruandu nekome tko nikada nije bio tamo(dakle za preko 99,99% naših čitatelja)?
To je jako teško opisati riječima, kako bi fra Ivica rekao “Dođi, pa vidi”. I stvarno je tako. Koliko god da prije pokušavaš zamisliti taj svijet nije ni blizu onoga što tamo doživiš. Ruanda je jedna posebna državica u Africi koja broji preko 12 milijuna stanovnika a površinom je duplo manja od Hrvatske. Pretrpjela je dosta boli i gubitka u sukobima koji su se događali prije 20-ak godina. Nažalost kada se spomene Ruanda odmah se spominje i genocide i strahote koje je taj narod proživio. Čak je i u mom slučaju bilo takvih reakcija, kao “Jesi li sigurna gdje ideš, nije ti tamo baš sigurno”, međutim nisam marila za to, pa i mi smo prošli rat prije isto toliko vremena, pa danas živimo normalno, kako bismo se osjećali kada bi netko govorio tako za naš grad? Ja sam bila smještena u jednom malom selu koje se zove Kivumu i u njemu živi preko 30 000 stanovnika. U toj župi je centar Oca Vjeka, a riječ je o centru koji sada ima dvije škole. Prva je škola do zanata osnovana za života fra Vjeka, koja omogućuje djeci da se mogu podučavati poslije osnovne škole i na taj način osigurati sebi i svojoj obitelji skromnu budućnost. Druga škola je otvorena prije dvije godine, u tu školu studenti mogu ići ako se žele dalje školovati. Škole su pokrenuli naši misionari iz Bosne, prvo fra Vjeko Curić koji je ubijen nakon rata u Ruandi, par godina nakon njega došao je drugi misionar, fra Ivica Perić. Mogla bih vam puno govoriti o tom čovjeku, ono kako se on brine i pazi na nas kada dođemo tamo, može samo roditelj. Kao što je Kivumu moj drugi dom tako su isto i ti ljudi postali moja druga obitelj, osjećala sam se sigurno i sretno s njima. Živjeli smo pravo zajedništvo i svakim danom sam mogla nešto novo naučiti od njih.

Što si sve radila u Ruandi?
Radila sam u školi, s obzirom da je mjesec dana stvarno malo da nešto konkretno napraviš onda sam se bavila kreativnim radom, izradom plakata za učionice, crtanjem i pisanjem, te sam po potrebi pomagala fra Ivici. U slobodno vrijeme smo obilazili okolna područja, upoznavala sam se s Afrikom, njihovom kulturom, ljudima, načinom života. Išli smo u posjetu drugim samostanima.

Koja su tvoja iskustva nakon povratka?
Nešto predivno, i željela bih ići opet, rodila se Afrika u mom srcu, a Afrika je čista ljubav i radost.

Ima li kakve promjene kod tebe osobno, postoji li „Marinela prije Ruande“ i „Marinela poslije Ruande“?
Marinela je uvijek ista, pošla sam potpuna kao osoba, jer drugačije ne možete poći, ali vratila sam se još bogatija u svom srcu. Primila sam blago i otkrila skriveno bogatstvo Afrike: srce puno ljubavi.

Što bi poručila mladima koji razmišljaju o potezu poput tvoga? I koji je uopće način za otići, vjerojatno to nije tako da danas odlučiš, sutra kupiš kartu, a preksutra si usred Afrike?
Sve je jako jednostavno, samo treba biti odlučan, i sve se ostalo samo slaže. Ako to zaista želiš i ako si siguran u tu želju onda samo kreni, čeka te puno lijepih stvari. Nismo ni svjesni da ustvari sve ovisi o nama, zato odvaži se i ostvari svoju zelju. Slažem se da je to skoro na drugom kraju svijeta ali kada dođeš tamo ne osjećaš tu daljinu. Sve informacije o centru Oca Vjeka mogu naći na njihovoj internet stranici i tamo se također mogu pronaći sve upute, a ja stojim na raspolaganju za sva pitanja i voljna sam pomoći.

Izvor: http://www.mladi-dbk.com/svjedocanstva/show/274/marinela-u-misiji-u-ruandi-afrika-je-sada-moj-drugi-dom-i-nosim-je-u-srcu

„Narod treba svećenike, a ne glumce“

Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu ovih je dana postalo bogatije za 20 novih mladića koji su odlučili krenuti putem svećeništva. Branimir, Ante, Josip, Petar i Marko petorica su, od ukupno 8 novopridošlih bogoslova Zagrebačke nadbiskupije. Uzbuđenje ne skrivaju, a poniznost i strahopoštovanje prema odgovornosti i uzvišenosti poziva ostavljaju snažan dojam na sugovornika.

Svetost se ostvaruje malim stvarima

„Nije kriza poziva nego je kriza odaziva“, govori 20-ogodišnji Branimir Jagodić iz župe Bl. Alojzija Stepinca iz Duge Rese, prepričavajući svoj put do bogoslovije. Sve je počelo 2011. godine na Svjetskom susretu mladih u Madridu, no tada, priznaje, tomu nije pridavao pretjeranu važnost. Susreti i duhovne obnove za mladiće koji razmišljaju o svećeničkom pozivu, intenzivno promišljanje i molitva, pa čak i prve ljubavi, dovode Branimira do prekretnice u njegovu životu – nedjelje Dobrog pastira i Hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije u zagrebačku katedralu. „Tijekom molitve za svećenička zvanja osjetio sam, kako to naši duhovnici vole nazvati, 'sveti nemir'. Srce mi je počelo ubrzano kucati“, prisjeća se Branimir. Odlazak u bogosloviju nije bio njegov prvotni plan.

Htio je biti liječnik i pomagati ljudima, a upisao je i uspješno završio 1. godinu na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Ustraje li u pozivu, pomagat će ljudima na jedan drugačiji način, služeći u radosti predanja i Evanđelja.

Put do bogoslovije Josipa Brnadića samo je naizgled bio jednostavniji. Taj 19-ogodišnji župljanin župe BDM Snježne iz Kamenskog za vrijeme pohađanja Nadbiskupske klasične gimnazije boravio je u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. Kako kaže, nije bilo nimalo lako kao dijete doći u velik grad iz manje sredine, živjeti bez roditelja i uklopiti se u novo društvo. Svetost se ostvaruje malim stvarima i Josip to vrlo dobro zna. Zato je i sakristansku dužnost koja mu je bila povjerena u sjemeništu revno obnašao.

Ista dužnost, smatra Josip, bila mu je nit vodilja na putu do bogoslovije. U odluci ga je podržavao i duhovnik sjemeništa vlč. Ivan Grbešić. „On nam je uvijek bio na raspolaganju i uvijek je znao pronaći prave riječi koje bi nas ohrabrile.“

Upravo duhovnici i odgojitelji imaju veliku, značajnu, često i ključnu ulogu u formiranju mladića na putu prema svećeništvu. Ivica Cujzek, novoimenovani prefekt i odgojitelj u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu ističe nekoliko bitnih točaka u formaciji bogoslova. „To su duhovna, ljudska i intelektualna dimenzija. Nastojimo odgojiti bogoslove kako bi jednog dana bili svećenici po Srcu Isusovu, Božji svećenici“, naglašava Cujzek.

Oni se ne školuju za nekakve posebne ljude, nego za svećenike koji će ići narodu, živjeti s njima i nositi radosti i tegobe naroda. „Mi koji smo bili u narodu znamo da narod treba svećenike, a ne glumce“, zaključuje Cujzek.

Elektrotehničar pa bogoslov

Da je osim podrške duhovnika važna i potpora obitelji svjedoči Ante Mateša, 19-ogodišnjak iz župe Presvetog Srca Isusova u Karlovcu. Kad je bilo najteže, ona je podizala, uspravljala i poticala na ustrajnost. Još odmalena volio je ministrirati, biti za oltarom i na taj način biti bliže Kristu. Želio je doći u sjemenište, ali upisao je opću gimnaziju u Karlovcu. Bilo je to providonosno jer je upravo tamo shvatio da valja slijediti svoje srce, inače bi život bio promašena stvar.

I Antin vršnjak, Petar Badrov iz župe Bl. Alojzija Stepinca, Bestovje-Novaki-Rakitje u djetinjstvu je bio izrazito vezan uz Crkvu. „Svoje vrtićke dane proveo sam kod sestara karmelićanki u Strmcu“, prisjeća se Petar. Priznaje da se u osnovnoj školi malo „pogubio“, no zahvaljujući vlč. Božidaru Cindoriju, započinje u župi voditi vjeronauk za krizmanike. Tek je tada shvatio koliko ljudi trebaju svećenika, čovjeka koji će biti jednak njima, a opet znati prenositi Kristovu riječ, Radosnu vijest.

Ponizan u svojim nastojanjima Petar zna da ga jedino Krist može učiniti svetim svećenikom, a vrijeme provedeno u bogosloviji jačat će ga u ljubavi prema bližnjemu i učiti kako služiti Bogu i čovjeku. I to sve usprkos izazovima s kojima se današnji bogoslov susreće. „Biti danas bogoslov mnogo je teže nego što je to bilo prije. Ali to nas ne opravdava da činimo zlo, da padamo pod kušnjama. Svaka kušnja nas osnažuje kako bismo znali pomagati čovjeku u potrebi i svojoj braći u bogosloviji.“

Elektrotehničar pa bogoslov. Tako se ukratko može predstaviti Marko Nimac, 20-ogodišnji župljanin župe Blagovijesti – Navještenje Gospodinovo sa zagrebačkih Vrbana. Informatika ga je oduvijek zanimala pa je upis u I. tehničku školu Tesla bio sasvim razuman i logičan potez. Nakon srednje škole, Marko je otišao i korak dalje – postao je student Tehničkog veleučilišta u Zagrebu.

Barem nakratko. „Na kraju prve godine, nakon što sam položio ispite, nešto me kako bih rekao 'opralo'. Rekao sam: 'Ja ne mogu nastaviti studirati elektrotehniku, to nije ono što me ispunja, to nije za mene.'“, svjedoči Marko. Odluka je pala, primio se knjige, položio višu razinu državne mature i upisao Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Nije bio siguran hoće li ga upisati kao laik ili kao bogoslov, no dvojba je bila riješena ove jeseni.

Uključujući 20 novih, zagrebačka bogoslovija sada broji 79 mladića, a za koji tjedan četvorica kandidata Zagrebačke nadbiskupije primit će sveti red đakonata. Bračni ili svećenički, poziv uvijek raduje, kuša se i posvećuje. Pred Branimirom, Antom, Josipom, Petrom i Markom je najteža utakmica. Oni će je zaigrati, jer u suprotnom nemaju se čemu nadati, za što se boriti.

Razgovarao: Davor Trbušić

Izvor: http://www.zg-nadbiskupija.hr/narod-treba-svecenike-a-ne-glumce

KOJI ČOVJEK OVU MOLITVU MOLI ZA JEDNU DUŠU U ČISTILIŠTU, TAJ JE POTPUNO IZBAVI

30.09.2014.

Opis jedne duše u čistilištu što se javila jednom svećeniku
Jedan svećenik jahao je kroz šumu, gdje čuje teško zapomaganje. Ali svećenik je dalje išao, no taj glas je i dalje zapomagao. Dragi gospodine, čekaj u ime Božje dok tebi dođem. No svećenik je razmišljao da li da stane ili da ide dalje, ali se ipak odluči stati (čekati). On ej zapita - tko je i što želi - ona reče... "Ja sam siromašna duša, koja bi se vječno izgubila, ali sam svaki dan za svoga života jednu molitvu molila, ali je nisam nikome dala da je i drugi mole, i ne bi došla u čistitlište u kome jesam da sam ju proširila. Koji čovjek ovu molitvu moli za jednu dušu u čistilištu, taj je potpuno izbavi. Pa zamoli svećenika da napiše tu molitvu i za nju izmoli. I tako je svećenik napiše kako mu duša reče. Ova molitva nosi u sebi velika oproštenja (oproste).

MOLITVA

O, Ti moj preljubljeni, preslatki gospodine Isuse Kriste! Stavljam se u tvoje svete ruke za svu vječnost i u srce velikoga dobra Presvetog Trojstva. Prikazujem se u duboke rane tvoga presvetog tijela. Tvoje Presveto, prenježno tijelo, hranilo me. Tvoja najuzvišenija predragocjena krv, strah i krvave kapljice, oprale me od svih mojih grijeha i strasti. O moj Gospodine i Bože, tvoj gorki strah i stisku prikazujem tvome Nebeskom Ocu za oproštenje svih mojih grijeha i dugova. Tvoji tvrdi udarci, molili za mene. Tvoje bolno bičevanje obuhvatilo me, tvoje nepravedno suđenje, duboke rane, velike boli, uzdahe, prikazujem Tvojem Nebeskom Ocu za sve svoje propuste.

Tvoja velika ljubav zadovoljila za mene kod njegove pravednosti i kod tebe. O nedužni Isuse, tvoja smrtna osuda bila meni oproštenje svih mojih grijeha i strasti. Tvoji sveti koraci vodili me putu Tvoje božanske pravednosti. Tvoje otkrivanje, pokrilo me od svih mojih vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Tvoje probodene, probušene svete ruke i noge izliječile me od svih mojih grijeha. O, Gospodine, položi me u tvojih pet svetih rana. Ne zaboravi moju siromašnu dušu, za koju si ti na drvu križa veoma bolno trpio. Od tih i svih ostalih bolnih mučenja. Izmiri me sa svojom pravednosti. Tvoja sveta i gorka smrt čuvala me i održala moju dušu u vječnosti. Tvoja presveta snaga i božanska moć tjerala i otklanjala od mene sve zlo, tjelesnu i duševnu. O preslatke rane! Pomilujte me i blagoslovite me vječno, ne ostavite me u mojoj tvrdoj smrtnoj nevolji, zaštitite me od napadaja paklenog neprijatelja.
Ti presveta krvi Isusa Krista! Otkloni u tom času moje grijehe pred tvojim nebeskim Ocem! Ti jedina utjeha moga srca, koji si me sa tvojom predragocjenom krvi tako skupo otkupio, molim te uči me umirati svim mojim grijesima i dovedi me k tebi i tvojim svetima, mene i sve prijatelje, posebno duše mojih roditelja, braće i sestara i dobročinitelja, kao i duše svih pokojnih kršćana. Preporučam ih u Tvoje presveto srce i tvoje beskrajnom milosrđe i u moć i blagoslov tvojih gorkih boli i umiranja danas i u svu vječnost. O vječno božanstvo, o pravo čovještvo. O presveto Trojstvo! Sačuvaj me ovdje i u ovo vrijeme kako me ti hoćeš imati po svojoj božanskoj volji i dopadnosti u vječnom veselju i radosti. O moćni Bože, o neumrli Bože, smiluj se svima nama! Amen.

Svaki put se zadobiju oprosti koji se mogu namijeniti dušama u čistilištu.

Izvor: http://www.medjugorje-info.com/hr/molitve/103-molitve/koji-covjek-ovu-molitvu-moli-za-jednu-dusu-u-cistilistu-taj-je-potpuno-izbavi.html

Stolnoteniska i šahovska liga Zagrebačke nadbiskupije

Katolička stolnoteniska liga pokrenuta je u studenome 2011. godine u župi Predragocjene Krvi Kristove u Kozari Boku. Ovo je nova liga u ponudi pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije. Uglavnom okuplja hrvatske branitelje i sve više mladih. Igra se po župama ovisno o broju prijavljenih ekipa. Završetak lige je obično kada završavaju i ostale lige.

Prijaviti se mogu svi koji žele bez obzira treniraju ili ne. Igra se po župama, a ako koja župa nema stolove može se dogovoriti da se igra u župi protivnika koji ima stolove. U krajnjem slučaju u dogovoru s vodstvom lige može se dogovoriti mjesto odigravanja. Svaka ekipa treba imati najmanje tri člana. Igra se 7 mečeva, 6 pojedinačno plus parovi. Prijave se primaju na mail: kstl.zagreb@gmail.com.

Katolička šahovska liga je nova liga u ponudi pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije. Ove godine bi bila prva sezona. Prvi turnir odigrat će se u župi Predragocjene Krvi Kristove u Kozari Boku krajem studenog ili početkom prosinca. U početku će biti turniri. Za ovu ligu potrebno je ekipi najmanje tri igrača. Prijave za ovu ligu primaju se na mail: katolicka.sahovska.liga@gmail.com.

Sve ove lige su u sklopu pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije.

Izvor: Laudato.
Autor: Davor Seljan

Stolnoteniska i šahovska liga Zagrebačke nadbiskupije

Katolička stolnoteniska liga pokrenuta je u studenome 2011. godine u župi Predragocjene Krvi Kristove u Kozari Boku. Ovo je nova liga u ponudi pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije. Uglavnom okuplja hrvatske branitelje i sve više mladih. Igra se po župama ovisno o broju prijavljenih ekipa. Završetak lige je obično kada završavaju i ostale lige.

Prijaviti se mogu svi koji žele bez obzira treniraju ili ne. Igra se po župama, a ako koja župa nema stolove može se dogovoriti da se igra u župi protivnika koji ima stolove. U krajnjem slučaju u dogovoru s vodstvom lige može se dogovoriti mjesto odigravanja. Svaka ekipa treba imati najmanje tri člana. Igra se 7 mečeva, 6 pojedinačno plus parovi. Prijave se primaju na mail: kstl.zagreb@gmail.com.

Katolička šahovska liga je nova liga u ponudi pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije. Ove godine bi bila prva sezona. Prvi turnir odigrat će se u župi Predragocjene Krvi Kristove u Kozari Boku krajem studenog ili početkom prosinca. U početku će biti turniri. Za ovu ligu potrebno je ekipi najmanje tri igrača. Prijave za ovu ligu primaju se na mail: katolicka.sahovska.liga@gmail.com.

Sve ove lige su u sklopu pastorala sportaša Zagrebačke nadbiskupije.

Izvor: Laudato.
Autor: Davor Seljan

Mlada Silvija Ivančić odlazi u samostan bosonogih karmelićanki

U nedjelju, 28. rujna u crkvi sv. Katarine djevice i mučenice u Selcima mlada Silvija Ivančić oprostila se pod misom od župne zajednice u kojoj je pet godina bila aktivna u župnom pastoralu, da bi se pripremila za ulazak u samostan bosonogih karmelićanki sv. Tereze od Isusa u Ciudad Realu u Španjolskoj. Misno slavlje predvodio je župnik vlč. Tomislav Ćurić koji je dugo godina bio i Silvijin duhovnik.

U dirljivoj propovijedi zahvalio se Silvijinim roditeljima i vjeri njezinih baka koje su svjetlo vjere prenijele na unuku. „Teško je shvatiti tu radost zbog koje se Bog u našim suzama silno raduje ovoj misi i svima vama. Vjera je veliki Božji dar i Bog je u Silvijinom srcu prepoznao srce koje Ga beuzvjetno voli. Ako je poziv od Boga, tada nema nikoga tko taj poziv u duši može ugasiti.“, poručio je vlč. Ćurić.

Govoreći o razgovorima sa Silvijom istaknuo je kako je datum mise na kojoj će se oprostiti od zajednice u početku bio izabran slučajno, no kasnije su uvidjeli da je 28. rujna godišnjica beatifikacije Miroslava Bulešića s kojim je Silvija na osobit način bila vezana. „Ništa u životu nije slučajno. Bog nam kreira svaki trenutak. Silvija je tijekom studiranja na Teologiji pisala radnju o bl. Bulešiću kojom je zadivila mnoge.“

U nastavku je župnu zajednicu upoznao s poviješću reda karmelićanski u koji će Silvija u listopadu ući, te dodao kako su najveći nositelji Crkve pripadnici redovničkih zajednica.

„Mnogi postavljaju pitanja zašto se tako mlada djevojka koja može mnogo pridonijeti ovdje u svijetu sa završenim fakultetom, zatvara u takav jedan samostan? Misle da bježim od svijeta, da mi se nešto zamjerilo i sl. Ali nije tako, istinski osjećam radost što tamo odlazim i što Bogu mogu služiti kroz molitvu i pokoru.“, rekla nam je Silvija. U nastavku je apostrofirala sv. Edith Stein kada su je upitali je li šteta takvu ženu koja je vrlo aktivna, odvojiti od svijeta, a Edith je tada odgovorila: „Neće nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj.“

Silvija je prošloga ljeta u Španjolskoj posjetila nekoliko samostana bosonogih karmelićanki koje žive po izvornim pravilima sv. Tereze od Isusa. „Obišla sam dva samostana u Avili, dva u Madridu i jedan u Ciudad Realu. Provela sam ondje mjesec dana i dobila odgovor od Gospodina da trebam ući u samostan koji je u Ciudad Realu. Bilo je to lijepo iskustvo. Sa sestrama sam se dogovorila da ću nakon završetka fakulteta ući u samostan. To će biti na blagdan sv. Tereze od Isusa, 15. listopada ove godine.“, poručila je Silvija Ivančić.

Izvor: Riječka nadbiskupija

Vjerujem čvrsto u Boga jer me čini boljim nego što jesam, meni nikakvo drugo čudo ne treba

29.09.2014.

“Potrebno je znati prihvatiti Božja čuda u našim životima, a ona su svakodnevna”, rekao je popularni glazbenik.

“Kada vidim svoju narav, koja je prgava, i kada vidim ‘materijal od kojeg sam napravljen’, shvaćam da Bog radi čudo svaki dan sa mnom. Bog je od mene nikakvoga napravio nekoga tko funkcionira s ljudima i tko je druželjubiv. Upoznao sam ljude koji su bili puno, da tako kažem, agresivniji od mene, pa su se kroz vjeru naučili trpljenju i strpljenju. Vidiš kako je Bog svugdje prisutan i kako od nas radi bolje ljude nego što jesmo. Meni nikakva druga čuda ne trebaju, to mi je dovoljno za vjeru”, rekao je glazbenik Zlatan Stipišić Gibonni odgovarajući zašto vjeruje u Boga.

“Zašto vjerujem” ime je emisije Hrvatskog katoličkog radija u kojoj je Gibonni gostovao i svjedočio o svojoj vjeri. Kako je pojasnio, vjeru nije nikada “doživljavao kao nešto što mi je usađeno odgojem, nego kao moj osobni odabir koji je time i čvršći. Uvjeren sam u postojanje Boga, svaki dan dobivam potvrdu za to”. Kao presudnu odrednicu svoje vjere i kršćanstva, Gibonni navodi – Božju milost.

“Mislim da je milost na neki način nemilosrdna. U naravi čovjeka je da kada ti netko naudi, da mu vratiš. A milost je u osnovi naše vjere, ona se bez nje svodi na folklor, na bojanje jaja. Ja na to nikada nisam pristajao. Vjera te mora činiti boljim nego što to jesi po genetici. Tamo gdje znanost prestaje imati odgovor, mora ih ponuditi vjera. Stati u jednom trenutku i reći dosta sile na silu, to nije znak slabosti nego Božje prisutnosti”, rekao je.

Iako je rekao kako je njegova vjera više pitanje njegova odabira, nego nečega što mu je usađeno odgojem, dodao je kako nema sumnje da je vjera njegova oca, pokojnog glazbenika Ljube Stipišića Delmata, utjecala na njega:

“Moj otac je u svom životu imao čudesno ozdravljenje. Zato je bio tako otvoren prema vjeri. Nije ozdravio od skalpela, od medicine, nego od Božjeg duha. I to je vjerojatno utjecalo na mene, da tražim i da prihvaćam neke stvari. Potrebno je znati prihvatiti čudo u životima. A ona su svakodnevna.”

Govoreći o svojoj glazbi, Gibonni je rekao kako mu se ponekad čini da je “samo kao antena koja prenosi misli koje nisu moje”.

“Pjesme koje radim bolje su od mene i one bolje izražavaju duhovnu stvarnost koju živim”, rekao je.

Iako je naglasio kako ne razumije inzistiranje na racionaliziranju vjere, te kako je ona takva da od čovjeka traži da ne lomi glavu oko nje nego da joj se prepusti, Gibonni je dodao kako ipak ima spreman odgovor za one koji traže od njega da ponudi racionalan razlog za svoju vjeru.

“Mogao bih samo reći da nikada nisam susreo tolerantniju i humaniju vjeru. A upoznao sam puno kultura i filozofija. Ljudi misle da vjera koči u slobodama, a ja nikada nisam čitajući Sveto pismo osjetio taj problem. Ljudi nekada žele obući Boga u svoj dres, a taj problem je ljudski, a ne Božji”, rekao je splitski glazbenik.

Progovorio je i o molitvi koju najčešće moli:

“Isuse, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srce svome. Sve je u tome. Biti ponizan ne znači biti ponižen, nego uzvišen. Ljudi koriste vjeru kao identifikacijski pin, a uopće ne znači da traže Boga u svojim životima i srcima. A On od nas traži da budemo blaga i ponizna srca.”

Cijela emisija:
https://www.youtube.com/watch?v=sIZp9ANy38M

Goran Andrijanić | Bitno.net

ZET linije za Kvatrić, Savski most i Zapruđe za Velikogoričko područje

Jedna od najprepoznatljivijih linija javnog prijevoza u Velikoj Gorici – linija 268, poznatija kao „spora“, mogla bi se ugasiti, a linija 330 dobiti nova stajališta. Prema neslužbenom prijedlogu uređenja javnog prijevoza ZET-a između velikogoričkog područja i Zagreba očekuje nas brojne promjene.

Od početka rujna ZET je uveo prvu manju promjenu na linijama koje povezuju Veliku Goricu i Zagreb. Na liniji 330 ukinuto je stajalište „Lisinski“, umjesto čega „brza linija“ staje kod Muzeja suvremenih umjetnosti. Kap je to u moru promjena koje možemo u budućnosti očekivati. Prema neslužbenom i od strane uprave ZET-a nepotvrđenom prijedlogu linija kojega posjeduje VGdanas, doći će do brojnih promjena. Iako dokument nije službeno potvrđen samo njegovo postojanje govori nam o novom smjeru razmišljanja o linijama javnog prijevoza.

U gradskoj upravi Velike Gorice dobili smo tek potvrdu da su krenuli razgovori sa ZET-om, no nikakav službeni prijedlog novih linija nije predstavljen. Iz ZET-a redovito na sva pitanja dobivamo sličan odgovor.

- Za sada ne raspolažemo nikakvim službenim i potvrđenim informacijama. Stoga je prerano prejudicirati bilo što. U svakom slučaju, ništa neće biti na štetu putnika na linijama koje realizira Podružnica ZET-a – odgovor je iz ove tvrtke.

Linije prema Kvatriću, Zapruđu i Savskom mostu

Najveća novost u linijama bila bi korištenje Istočne obilaznice i Domovinskog mosta za spajanje s Kvaternikovim trgom. Linije bi prema Kvatriću išle s goričkog željezničkog i autobusnog kolodvora, iz Strmca Bukevskog te iz Lukavca preko Velike Mlake i Mičevca. Iz Zapruđa bi sada kretale dvije linije – jedna preko Mičevca i Velike Mlake prema centru Gorice, a druga preko Mičevca prema Ščitarjevu. Linija 315 sa Savskog mosta više ne bi išla za Lukevec već kroz Donju Lomnicu prema autobusnom kolodvoru i Plesu. Naravno, sve ove linije se isprepliću te mjesta na rutama i dalje bi ostala povezana, no sve ovisi o broju i vremenima polazaka autobusa.

Velika novost bilo bi i ukidanje „spore“ linije 268 koju bi potpuno zamijenila linija 330 koja bi se „usporila“ s novim stajalištima koja bi iz smjera Zagreba bila Nacionalna sveučilišna knjižnica, Avenue mall, Buzin, Velika Mlaka, Zubak i Goričanka. Uz 268 ukinule bi se i linije 307, 309, 321 i 335.

Što se ne mijenja?

Prema prijedlogu koji VGdanas ima lokalne linije na goričkom području ne bi se do daljnjega mijenjale, no neslužbeno smo doznali da bi ZET mogao u narednom razdoblju tražiti načina da izađe iz nekih lokalnih linija koje mu stvaraju gubitke. No, da se to dogodi prvo će s gradskom administracijom Velike Gorice trebati dogovoriti prijelazno razdoblje kako bi se pronašao drugi prijevoznik koji bi preuzeo te linije. Naš izvor nam kaže kako bi stav Grada u takvom scenariju bio da mjesta u okolici Velike Gorice ne izgube javni prijevoz prema goričkom autobusnom kolodvoru kao i da zbog dvaju prijevoznika konačna cijena prijevoza za putnika ne poraste.

Povezivanje željezničkog kolodvora u Velikoj Gorici

Željeznička stanica u Velikoj Gorici koji je sada autobusom povezan jednom linijom, tzv. Pleškom (335 V.Gorica – Pleso – D. Lomnica), sada bi s autobusnim kolodvorom u Velikoj Gorici bila povezana preko linije 315 sa Savskog mosta prema Plesu te linijom 317 s Kvaternikovog trga kojemu bi željeznička stanica bila zadnja postaja. Nepovezanost željezničke stanice sa središtem Velike Gorice glavni je prigovor građana koji bi koristili željeznicu.

Garaža se definitivno seli

Već smo ranije pisali o zatvaranju ZET-ove garaže u Zagrebačkoj ulici. Iako je prema prvim najavama do zatvaranja trebalo doći već polovinom godine sve je odgođeno dok se ne pronađe nova lokacija za parkiranje ZET-ovih autobusa. Kako nam je potvrđeno gorička gradska administracija i ZET po ovom pitanju nemaju razmirica već su obje strane suglasne o izmiještanju garaže. Nova lokacija parkirališta nije poznata, no trebala bi biti negdje na granici Zagreba i Velike Gorice.

- Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci ZET će napustiti prostore u središtu grada koji su služili kao garažni prostor autobusima. Budući da Velika Gorica u svojoj razvojnoj strategiji promišlja o uređenju središta grada, ZET-ova namjera napuštanja garažnog prostora uklapa se u navedene planove – poručili su iz Ureda gradonačelnika s potvrdom da se pregovara o poboljšanju cjelokupnog sustava javnog prijevoza na području grada Velike Gorice.

Linije za ukinuti:
268 ZAGREB (GLAVNI KOLODVOR) - VELIKA GORICA
307 ZAGREB (ZAPRUĐE) - STRMEC BUKEVSKI
309 VELIKA GORICA - SASI
321 VELIKA GORICA - STRMEC BUKEVSKI
335 VELIKA GORICA - PLESO - DONJA LOMNICA

Izmjena ruta ili uvođenje novih linija
308 ZAPRUĐE – MIČEVEC – ŠČITARJEVO – SASI
315 SAVSKI MOST – HRAŠĆE – LOMNICA – V. GORICA – PLESO
316 ZAPRUĐE – MIČEVEC – VELIKA MLAKA – V.GORICA
317 KVATERNIKOV TRG – VELIKA GORICA – VG ŽELJEZINČKI KOLODVOR
318 KVATERNIKOV TRG – KOSNICA – STRMEC BUKEVSKI
319 KVATERNIKOV TRG - MIČEVEC – VELIKA MLAKA – LUKAVEC
330 GLAVNI KOLODVOR – VELIKA GORICA

LINIJA 330 STAJALIŠTA
- GLAVNI KOLODVOR ZAGREB – NACIONALNA SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA – MUZEJ SUVREMENIH UMJETNOSTI – BUZIN – VELIKA MLAKA – RUDOLFA FIZIRA – GORIČANKA – KOLODVOR VELIKA GORICA

STAJALIŠTA LINIJA S KVATERNIKOVOG TRGA U ZAGREBU (317, 318, 319)
- KVATERNIKOV TRG – UL. GRADA VUKOVARA – SLAVONSKA AVENIJA – SAVIŠĆE – PETRUŠEVEC

Kardinal Bozanić: "Srce kršćanina treba znati vidjeti čovjeka u potrebi"

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog svečano je u subotu 27. rujna proslavila svetkovinu svoga zaštitnika. Euharistijsko slavlje u samostanskoj crkvi u Zagrebu predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u koncelebraciji s rektorom crkve vlč. Marijanom Pavlenićem, predsjednikom Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica o. Vinkom Mamićem, rektorom Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu mr. Anđelkom Košćakom, te još desetak svećenika.

"Zahvaljujući našim sestrama milosrdnicama ovdje već više od 150 godina živi karizma sv. Vinka Paulskog", kazao je kardinal Bozanić na početku homilije. Djelo sv. Vinka prisutno je i danas među nama, u Zagrebu, u kući u Frankopanskoj gdje živi oko 140 njegovih duhovnih kćerki. Na njih moramo biti danas ponosni i Bogu ih preporučiti kako bi iz dana u dan ponavljale ono "da" i živjele ono što su na dan zavjetovanja obećale.

Kardinal se osvrnuo na pročitano evanđelje o milosrđu, riječi koju često čujemo u Crkvi i društvu. "Možda ne razumijemo što ta riječ znači, ali s druge strane vjerojatno to više osjećamo nego što bismo mogli izreći riječima. Teško je razumjeti riječ 'milosrđe' ako se ne približimo Onomu koji je sam milosrđe", istaknuo je kardinal Bozanić. Bog je milosrdan i to je ona vjernička spoznaja koja daje pouzdanje ljudskome srcu. Kardinal je upozorio na granice koje čovjek postavlja kada ustraje u zlu i tako priječi djelovanje Božjega milosrđa. Govoreći o caritasu u Crkvi, podsjetio je da on nije samo jednostavno, humanitarno djelo, već da je uvijek nešto više. "Caritas pomaže onima koji su u potrebi, a svi smo u potrebi. U prvom redu Božje ljubavi. Onaj koji to ne spozna, taj je najsiromašniji." Na kraju homilije kardinal je pozvao da Božju ljubav uvijek iznova spoznajemo te je naviještamo i prenosimo drugima. "Srce kršćanina, srce vjernika je ono koje treba znati naći i vidjeti čovjeka u potrebi", zaključio je, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Prije 51 godinu počeo izlaziti "Glas Koncila"

Ulazeći u zagrebačku prvostolnicu prigodom prvog pastoralnog posjeta Hrvatskoj, sv. Ivan Pavao II. odmah je zapitao: "Gdje su grobovi kardinala Stepinca i Šepera?". Time je odao priznanje dvojici visokih dostojanstvenika Katoličke Crkve u Hrvata.

U novije doba, upravo za biskupovanja Franje Šepera, Crkva je proširila mnoge svoje djelatnosti, a među njima pokrenula i katolički tisak.

Zaslugom Šepera 29. rujna 1963. godine izašao je prvi broj “Glasa Koncila” s motom “novo lice Crkve”. Bio je to najprije dvotjednik, a poslije tjednik koji je u komunističkom sustavu otvoreno pisao o najvažnijim temama ne samo crkvenog nego i nacionalnog i društvenog života.

“Glasu Koncila" prethodio je skromni bilten koji su zagrebački franjevci tiskali na ciklostilu. Potražnja je bila tolika da se bilten brzo pretvorio u zapažene crkvene novine.

U komunističkom razdoblju list je promicao koncilsku obnovu, prenosio stajališta katoličkog vodstva i argumentirano se suprotstavljao sustavnoj ateizaciji hrvatskog društva. Bile su to jedine novine na koje Savez komunista nije mogao utjecati.

Zato je “Glas Koncila” često dolazio u sukob s vlastima jer se zauzimao za vječne vrijednosti kao što su dostojanstvo ljudske osobe, pravda, sloboda i istina. Posebno je njegovao u zaborav potisnutu hrvatsku narodnu, vjersku i kulturnu baštinu. Do demokratskih promjena 1990. “Glas Koncila” se jedini argumentirano odupirao velikosrpskoj promidžbi i branio dostojanstvo i ponos hrvatskog naroda i Katoličke Crkve.

Stalno izvrgnut režimskim napadima, pa i zabranama, “Glas Koncila” dobio je obilježje oporbene publikacije, iako to u strogo političkom značenju nije bio. No bio je glas katoličke i hrvatske savjesti i time postao jedinstvena žurnalistička pojava na europskom socijalističkom istoku. I danas je to ugledni tjednik koji u širokom rasponu tema prati vjerska i društvena pitanja.

Misa mladih: "Pozvani smo na djelovanje i na vlastitu izgradnju"

Novi ciklus mise mladih u bazilici Presvetog Srca Isusova u zagrebačkoj Palmotićevoj započele se u petak, 26. rujna, misom pod nazivom "Susretanja" koju je predvodio p. Ivan Mandurić, duhovnik Studentske katoličke mladeži (SKAC) Zagreb. Kako je poručio, mlade u novoj akademskoj godini očekuje vrijeme otkrivanja sebe, Crkve i novih ljubavi.

P. Mandurić se u svojoj propovijedi osvrnuo na prvo čitanje toga petka:

Prop 3,1-11
Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog. Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje. Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja. Vrijeme deranja i vrijeme šijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.
Koja je posleniku korist od njegovih napora? Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim. Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja.

"Nalazimo se u posebnim i velikim vremenima. Pozvani smo na djelovanje i na vlastitu izgradnju. Danas je osobito važno traženje autentičnog kršćanstva i svjedočenje", istaknuo je p. Mandurić.

Kako je istaknuo u propovijedi, mlade očekuje vrijeme učenja što je to Crkva kako bi se odmaknuli od romantičarske slike i uistinu vidjeli što je to Crkva i što se od njih očekuje.

"Ljudi diljem svijeta, poput kršćana u Siriji i Iraku, svojim životom plaćaju kršćanstvo. No ne bojim se za njihovo spasenje. Naša srca moraju izrastati u želji za svjedočenjem i življenjem Božje volje", naglasio je p. Ivan Mandurić.

Također, pozvao je mlade da svjedoče svijetu autentično kršćanstvo, jer je svijetu potrebna Crkva.

"Očekuje nas vrijeme zaljubljivanja u Crkvu, u zajedništvo... I kad će se mladići odazvati na radikalno nasljedovanje Krista, u svećeničkom pozivu."

"Očekuje nas vrijeme oduševljenja za Crkvu, jer ovaj svijet vapi za autentičnim svjedočenjem Crkve", poručio je p. Ivan Mandurić i pozvao mlade na djelatnu ljubav kroz razne vidove volontiranja.

Mise mladih održavaju se petkom u 20.30 u u bazilici Presvetog Srca Isusova u zagrebačkoj Palmotićevoj.

Izvor: Laudato

"Nikada više nasilja nad starijim osobama!"

Nikada više nasilja nad starijim osobama! - poručio je papa Franjo u tijeku misnoga slavlja koje je 28. rujna u povodu Dana djedova i baka služio na Trgu Sv. Petra u Vatikanu. S Papom je pod geslom "Blagoslov dugoga života" slavilo 40.000 starijih osoba iz 20 zemalja iz cijeloga svijeta, među kojima je bio i papa u miru Benedikt XVI., kojega je papa Franjo prije početka mise pozdravio bratskim zagrljajem, što je pozdravljeno burnim pljeskom.

Vatikanski trg bio je otvoren od ranih jutarnjih sati, a prigodni program počeo je nastupom slijepoga talijanskoga pjevač Andrea Boccellija. Zatim su starije osobe iznijele svoja svjedočenja i promišljanja u pet slika. Tako se u liku Sare promišljalo o "beskorisnosti" i sterilitetu starijih osoba, likovi Naomi i Rute pomogli su u promišljanju odnosa u obitelji, pričom o Eleazaru posvijestila se odgovornost koji stariji imaju prema mlađima, posebice u prenošenju vjere, dok su likovi Zaharija i Elizabete, te Šimuna i Ane posvijestili izazov življenja u starijoj dobi ispunjenoj Božjom voljom, te ispunjenje zahvalnošću za život posvećen Gospodinu. Poseban glas mnogih starijih osoba koje trpe u područjima sukoba Papi je prenio stariji par iračkih izbjeglica iz Qaraqosha u Mosulskoj biskupiji.

U propovijedi papa Franjo istaknuo je da starački domovi ne smiju biti zatvori, već domovi koji trebaju služiti starijim ljudima, a ne interesima nekih pojedinaca. Ne smiju biti mjesta za "parkiranje staraca", koji tako pređu u zaborav. Potrebno je stvoriti međugeneracijski sporazum za obitelj između starih i mladih. Narod koji ne vodi računa o svojim starcima, nema budućnosti, upozorio je Papa i primijetio kako su među najljepšim stvarima u našem obiteljskom životu upravo milovanja djece, kojima je posebno drago ono djeda i bake. Primijetio je kako je nasilje nad starijim ljudima isto tako teško i neljudsko kao i nasilje nad djecom. Znajte da vas Bog ne napušta. On je uvijek s vama, poručio je.

Bračnom paru iz Iraka koji je iznio muke i dramu svog naroda, Papa je zajamčio da je Bog uvijek uz njih i da će ostati uz njih kao jamstvo za njihov narod i naravno za sve nas. Papa Franjo osvrnuo se i na svjedočanstvo starijeg izbjeglice koji je morao napusti domovinu zbog sve opasnijih progonstava. Starci u tim krajevima su kao stabla koja rode premda podliježu strašnim oblicima diskriminacije. Osvrnuo se i na svoj nedavni pastirski pohod Albaniji. U zemljama gdje je pučanstvo izloženo progonstvima, djedovi i bake su po dva puta očevi i majke. Zahvaljujući njima uspjelo se očuvati vjeru ne samo u Albaniji, nego i u drugim krajevima Europe, jer su oni potajno dali krstiti djecu i poučavali ih u vjeri.

Susret je organiziralo Papinsko vijeće za obitelj kako bi njime posvijestio važnost prisutnosti starijih osoba, kako u obitelji tako i društvu i Crkvi, nadahnuto Psalmom 71,18: "Usprkos mojoj starosti i mojim sijedim vlasima, ne napuštaj me, Bože: da mogu objavljivati djela tvoje ruke ovom pokoljenju, tvoju smjelost svima onima koji će tek doći".

Susret je održan i u kontekstu Izvanredne sinode biskupa o obitelji, koja počinje za tjedan dana. U nagovoru uz molitvu Angelusa Papa je pozvao sve, pojedince i zajednice, da mole za taj važan događaj i povjerio tu nakanu zagovoru Marije Salus populi Romani. Zazovao je i Marijinu zaštitu za starije osobe u cijelom svijetu, osobito za one koje žive u najtežim situacijama.

Autor: IKA

Katalog "Neodoljiva Hrvatska"u bitci za Guinnessa

U povodu 800. obljetnice Statuta grada i otoka Korčule, u Gradskom muzeju Korčule predstavljen je katalog “Neodoljiva Hrvatska”, koji je zbog veličine kandidiran za Guinnessovu knjigu rekorda.

Autorica projekta Sunčana Matić rekla je da taj katalog najveći na svijetu: dimenzije su mu 1398 puta 1650 milimetara, ima 70 kilograma i 378 stranica, piše slobodnadalmacija.hr.

Pod nazivom “Neodoljiva Hrvatska” katalog s 45 tekstova i 344 fotografije predstavlja novo, moderno poglavlje u promidžbi Hrvatske kao atraktivne turističke destinacije i države zanimljive za poslovne investicije, rečeno je na predstavljanju.

Katalog sadržava najvažnije podatke o Hrvatskoj, u njemu su opisane njezine atrakcije, prirodne ljepote, povijesna i kulturna baština, tradicija, običaji, sportski uspjesi, njezino gospodarstvo, ekologija, turistička ponuda itd.

Uz katalog su u gradskom muzeju stražarili moreškanti HGD “Sveta Cecilija”, što je izazvalo dodatno zanimanje posjetitelja.

U Gradskoj vijećnici održana je i završna prezentacija edukativne platforme međunarodnog programa “Korčula Cross Media”.

U petodnevnom projektu pripovjednog turizma kroz međunarodne radionice i predavanja kreirani su multimedijalni i interaktivni sadržaji radi promidžbe i osmišljavanja novih turističkih sadržaja. Voditeljica i glavni mentor programa je hrvatska multimedijska umjetnica Helena Bulaja-Madunić.

Pripovjedni turizam dio je turističke promidžbe koji su mnoge zemlje već uvrstile u nacionalne strategije razvoja turizma.

Radionice s temama Legende i baština, Vino i hrana te Ljudi i običaji bile su namijenjene edukaciji i kreiranju multimedijalnih interaktivnih, mobilnih i internetskih aplikacija te igara radi promidžbe i osmišljavanja novih turističkih sadržaja hrvatskih odredišta.

Autor: Slobodna Dalmacija/Laudato

Kardinal Bozanić primio državnog tajnika Republike Mađarske

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić primio je u četvrtak, 25. rujna u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, Miklósa Soltésza, državnog tajnika Republike Mađarske.

Gospodin Soltész zadužen je za crkvena, narodnosna i socijalna pitanja u Ministarstvu Republike Mađarske.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

40 godina Kursilja u Hrvatskoj

U okviru trodnevne proslave 40. obljetnice djelovanja pokreta Kursiljo u Hrvatskoj, u subotu, 27. rujna 2014. u franjevačkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Samoboru zahvalno misno slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

Uz njega su u koncelebraciji bili i varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, dekan Samoborsko-okićkog dekanata Davor Štuljan, duhovnik Kursilja Andrija Vrane te desetak svećenika koji prate i podupiru djelovanje Pokreta.

Prije početka misnog slavlja, troje suradnika Kursilja predstavilo je djelovanje pokreta, ističući na poseban način svoju uključenost u pastoralno djelovanje sa krizmanicima na župama, kao i značenje i ulogu Kursilja u duhovnom životu hrvatskih branitelja.

U svojoj propovijedi Kardinal je tumačeći misna čitanja istaknuo Isusovu rečenicu iz evanđelja: „Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.“ Dok se narod divio Isusu i pljeskao mu, on ukazuje na križ i muku. „S jedne strane radost, slavlje, pljesak, a s druge osuda, razapinjanje, smrt“, rekao je Kardinal dodavši da „ima dana kad se mi veselimo, a i dana kada tugujemo“.

Upozorio je da ako se zatvaramo u radost ili žalost određenog trenutka, onda je naš život zatvoren. „I radost i žalost pripadaju životu, ali to ne smije biti zatvoreno, moramo vidjeti širu perspektivu, a to znači: zahvaliti Bogu što nam je lijepo, što se radujemo, a onda kad je teško, kad dolazi križ, nevolje, Isus nam je pokazao na križu: Oče, neka bude volja tvoja!“

Kardinal je naglasio da treba staviti Boga u sve što živimo i da s Bogom treba planirati život, pa i onda kada je teško: „Kad čovjek tako postupa, kad križ preda Bogu, nosi ga lakše s Bogom“.

Govoreći pak o 40. obljetnici djelovanja pokreta Kursiljo u Hrvatskoj, Kardinal je rekao da zahvaljujemo za sve koji su taj put prenijeli u Hrvatsku i da gledamo Crkvu koja je puna puteva koji vode do Boga. Spominjući encikliku pape Franje „Svjetlo vjere“, kao zajedničko djelo pape Benedikta XVI. i pape Franje, naglasio je da nam obojica govore o svjetlu koje dolazi od vjere, a koje je čovjeku itekako potrebno.

„Vjeru trebamo poznavati i produbljivati da možemo živjeti ono što nam pruža“, rekao je Kardinal te naglasio da je vjera neizmjerno bogatstvo koje daje potrebno svjetlo za život, i da je „svako od nas dok god živi pozvan na put upoznavanja vjere gdje prepoznajemo Boga“. Često puta se u Crkvi, a pogotovo u društvu planira i misli da čovjek sve može sam, a „vjera pokazuje da se u svim trenucima života treba otvarati Bogu, naći ga i prepoznati i onda će život biti drugačiji, ljepši, bogatiji“.

Spominjući apostolsku pobudnicu pape Franje „Radost evanđelja“, Kardinal je posebno upozorio na odlomak o pokretima i novim zajednicama u kojemu Papa kaže da su oni donijeli novi žar i svježinu, da su oni plod Duha Svetoga i blagoslov za Crkvu. U tom smislu, upozorio je Kardinal, je potrebno da „članovi pokreta budu duboko ukorijenjeni u župnu zajednicu, a čitav pokret u zajedništvu s biskupijskim pastoralom, jer u protivnom upadaju u opasnost da im iz vidokruga ispadne ono najbitnije i da postanu sami sebi dostatni“.

Na svršetku misnog slavlja, na kojem je pjevanje predvodio zbor mladih članova Kursilja, dvije predstavnice Kursilja su kardinalu Bozaniću i biskupu Mrzljaku u znak zahvale predale prigodni dar, a Kardinal je najzaslužnijim članovima Kursilja uručio blagoslov pape Franje.

Verica Kraš Villa
župna medijska suradnica Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije

I u Samoboru se igra KMNL

26.09.2014.

Misnim slavljem u župi Presvetog Srca Isusova u Karlovcu, 24. rujna započela ja Katolička malonogometna liga (KMNL) za župe s područja Karlovca, Jastrebarskog i Samobora. U poticajnoj homiliji, domaći župnik vlč. Dražen Karačić istaknuo je potrebu zajedništva na svim razinama te napomenuo kako je upravo naš KMNL prigoda i mogućnost stvaranja jednog velikog zajedništva.

Napomenuo je kako je u sportu, koji u svom korijenu ima temelj igre, zadovoljstava, veselja ali i razočaranja, najlakše otkriti psihološki profil pojedinca, te upravo na njemu raditi i izgrađivati ga kako bismo bili u službi zajednice.

Nakon misnog slavlja uslijedio je radni sastanak te napravljen plan i program natjecanja. Ove godine ligi će se pridružiti i nekoliko ekipa iz Samobora. Bitno je naglasiti i ostvarenu suradnju s Gradom Karlovcem i ravnateljicom OŠ Dubovec, koja će ustupiti školsku dvoranu za potrebe lige.


Odjel za pastoral sportaša Zagrebačke nadbiskupije

I Samobor se pridružio Katoličkoj malonogometnoj ligi

Misnim slavljem u župi Presvetog Srca Isusova u Karlovcu, 24. rujna započela ja Katolička malonogometna liga (KMNL) za župe s područja Karlovca, Jastrebarskog i Samobora. U poticajnoj homiliji, domaći župnik vlč. Dražen Karačić istaknuo je potrebu zajedništva na svim razinama te napomenuo kako je upravo naš KMNL prigoda i mogućnost stvaranja jednog velikog zajedništva.

Napomenuo je kako je u sportu, koji u svom korijenu ima temelj igre, zadovoljstava, veselja ali i razočaranja, najlakše otkriti psihološki profil pojedinca, te upravo na njemu raditi i izgrađivati ga kako bismo bili u službi zajednice.

Nakon misnog slavlja uslijedio je radni sastanak te napravljen plan i program natjecanja. Ove godine ligi će se pridružiti i nekoliko ekipa iz Samobora. Bitno je naglasiti i ostvarenu suradnju s Gradom Karlovcem i ravnateljicom OŠ Dubovec, koja će ustupiti školsku dvoranu za potrebe lige.


Odjel za pastoral sportaša Zagrebačke nadbiskupije

Vinkovsko blago iz Frankopanske ulice

Povijest o duhovnoj veličini skrivenoj u poniznosti sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog svakog se dana ispisuje u zagrebačkoj Frankopanskoj ulici. Djela milosrđa prema svima, a posebno prema siromasima, ono je u čemu su bez premca već 169 godina. I to zahvaljujući sv. Vinku Paulskom, francuskom svećeniku, koji je još 1633. godine zajedno s Lujzom de Marillac osnovao družbu Kćeri kršćanske ljubavi kako bi zbrinuo napuštenu djecu, siromahe, bolesne, stare i zatočene.

Socijalno-karitativna i odgojno-obrazovna djelatnost milosrdnica u Hrvatskoj započinje 1845. godine, na inicijativu zagrebačkog biskupa, kasnije nadbiskupa i kardinala Jurja Haulika. Odmah po dolasku, sestre iz Frankopanske otvorile su školu za djevojčice i dječake, izgradile bolnicu – prvo manju pa onu veću u Vinogradskoj ulici. Ona im je, baš kao i učiteljska škola u Savskoj iz koje su izišle tisuće učiteljica, oduzeta za vrijeme komunizma.

Božja providnost je htjela da se neke učiteljice kasnije odluče za redovnički život, te oduševljene duhovnošću sv. Vinka Paulskog postanu dijelom odgojno-obrazovne djelatnosti sestara milosrdnica.

Najbrojnija redovnička zajednica na svijetu

S. Korona Cigić jedna je od 137 sestara koliko ih trenutno boravi na broju 17 u spomenutoj zagrebačkoj ulici. Kako kaže, ta je kuća ujedno i sjedište Provincije Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u Zagrebu, jedne od sveukupno tri provincije u Hrvatskoj. U svijetu još postoje provincije u Bosni i Hercegovini, Argentini i Paragvaju, te dvije delegature, one u Italiji i u Bugarskoj.

Osim u sjedištu, sestre milosrdnice iz zagrebačke provincije svoju službu vrše i u župama, drugim samostanima, duhovno-obrazovnom centru u Lužnici ili u crkvenim ustanovama i institucijama poput Bogoslovije, Svećeničkog doma, Nadbiskupijskog ordinarijata i Filozofskog fakulteta Družbe Isusove. „Iskreno, kao djevojka nikada nisam razmišljala o redovničkom pozivu. Časna sestra me pozvala u zbor, iako nisam bila nadarena za pjevanje. Jako se dobro sjećam tog 13. srpnja kada mi je Gospodin šapnuo: 'Ti bi trebala biti sestra.'“, prisjeća se svojeg poziva s. Korona. Slijedio je odlazak u samostan, postulatura pa novicijat.

Takav je put svake sestre milosrdnice koja se priprema za posvećeni život. Djevojke koje žele stupiti u postulaturu moraju biti punoljetne, ali i tu postoje iznimke pa u samostan dolaze ranije, žive u zajednici i pohađaju srednju školu. Ulaskom u novicijat, djevojke postaju članice Družbe, uče i gledaju kako sestre žive. Tada pristupaju i prvim zavjetima koji se daju na 3 godine, zatim produžuju na 2, da bi se nakon 5 godina sestre doživotno zavjetovale na čistoću, poslušnost i siromaštvo.

Ako je zajednica u potrebi, sestre odlaze na studij. Najčešće se radi, objašnjava s. Korona, o teološko-katehetskom studiju, odgojiteljskom studiju ili pak studiju sestrinstva.

Doduše, njezin put nije bio tako konvencionalan. U vrtlogu Domovinskog rata, dvije je godine boravila u izbjegličkom kampu u Tirolu gdje se brinula za žene, pomagala djeci u obrazovanju, duhovno pratila i bodrila tristotinjak izbjeglih Hrvata. Bila je uključena i u program zdravstvene skrbi u organizaciji Caritasa, imenovana članicom uprave Provincije i provnicijalnom glavaricom, brinula za starce u sarajevskom staračkom domu. Konačno, izabrana u Vrhovnu upravu Družbe sestara milosrdnica, u kolovozu 2011. dolazi u Frankopansku.

Odgajaju najmlađe, liječe bolesne, hrane siromašne

Jutarnja molitva, misa i razmatranje daju snagu za sve što Gospodin svakodnevno stavlja pred njih. Prije svega to su odgoj i briga za 100-tinjak djece koja danas pohađaju Dječji vrtić sv. Vinka Paulskog. Malotko zna da je vrtić počeo raditi u ilegali jer im je sva edukativna djelatnost 1946. godine bila zabranjena. Na traženje roditelja 1975. sestre otvaraju svoja vrata i primaju djecu, a 1998. vrtić postaje službeno registrirana katolička odgojna ustanova.

„Primamo svakoga, a prednost imaju roditelji s više djece i oni slabijeg materijalnog stanja“, otkriva s. Korona.

Peripetije bivšeg režima nisu zaobišle ni osnivanje Ženske opće gimnazije. Kapaciteti Ženske realne gimnazije osnovane 1926. godine ubrzo su postali nedostatni pa sestre grade školu u Savskoj ulici. Unatoč jakoj želji sestara da njeguju katolički identitet u katoličkim školama, i ta im zgrada biva oduzeta. S demokratskim promjenama, sestre milosrdnice 1995. godine otvaraju Žensku opću gimnaziju u Gundulićevoj ulici. Danas, ističe s. Korona, gimnazija s pravom javnosti, pravima i obvezama kao i sve druge gimnazije broji 330 učenica.

Vinkovska duhovnost govori o Kristu čije se lice prepoznaje u osobi svakog čovjeka, a posebno u licu siromaha. Pučka kuhinja u sklopu samostana dnevno nahrani 80 do 120 ljudi, a k tome treba ubrojiti i obroke koji se dostavljaju potrebitim obiteljima.

„Ako nećeš za svoje, kako ćeš za drugog?“ postavlja pitanje s. Korona govoreći o sestrama koje se u Frankopanskoj nalaze na intenzivnoj njezi. Tih 19 sestara sada prima ono isto milosrđe koje su cijeli svoj život nesebično davale. Tik do samostanske crkve, nalazi se i spomen-zbirka Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog, u kojoj se čuva materijalno kulturno blago 169-godišnje povijesti Družbe.

Samo nekoliko metara od muzeja, samostan skriva još jedno blago. Zalog za budućnost i bolje sutra obećava 8 mladih djevojaka koje se spremaju nastaviti milosrdničku povijest. Nije puno, smatra s. Korona, s obzirom na stanje prije 50 godina kada su obitelji bile mnogobrojnije, a obiteljske vrijednosti nezakopane.

U tom duhu današnjeg vremena katkad se istaknu redovnice poput s. Terese Forcades, španjolske benediktinke koja je nedavno boravila u Hrvatskoj. „Te redovnice nisu shvatile svoj poziv, one ne poznaju svoju vjeru. To je protusvjedočanstvo“, kaže s. Korona.

U susretu sa sestrama milosrdnicama sv. Vinka Paulskog to nećete doživjeti. Isus je cilj i mjerilo svih njihovih misli, a služenje potrebitima u vremenu i mjestu u koje ih je Bog stavio poziv na svetost.

Razgovarao i fotografirao: Davor Trbušić

Izvor: Zagrebačka nadbiskupija

Papin razgovor s novinarima na povratku iz Tirane

22.09.2014.

Iako je putovanje zrakoplovom iz Albanije u Rim trajalo svega 90 minuta, papa Franjo je ipak našao vremena za sada već tradicionalni razgovor s novinarima tijekom leta.

U razgovoru posvećenom isključivo Papinu apostolskom pohodu Albaniji, Papa je istaknuo činjenicu da je Albanija na periferiji Europe, kazavši kako je time "htio dati znak". Također je istaknuo da, unatoč tome što muslimani u Albaniji čine većinu, to nije "muslimanska zemlja; to je europska zemlja", te se osvrnuo na suradnju između tri glavne religije: islam, pravoslavlje i katoličanstvo.

Ponovio je važnost kulture "zajedničkog života", "tolerancije" i "bratstva" u toj balkanskoj zemlji. Papa je rekao da je, "od samog početka", bio impresioniran mladošću kojom odiše ta zemlja. "Rekli su mi da je to najmlađa država u Europi", rekao je on. "Vidite jednu višu kulturu... sposobnu izgraditi bratstvo."

Papa je rekao da je dva mjeseca proučavao povijest progona u toj zemlji tijekom komunističkog razdoblja, pokušavajući to shvatiti. "To je bilo okrutno razdoblje, razina okrutnosti je bila strašna", rekao je Papa. "Kad sam vidio [plakate ubijenih tijekom komunističkog razdoblja], ne samo katolika, nego i pravoslavaca i muslimana... to se dogodilo jer su rekli da vjeruju u Boga. Sve tri zajednice dale su svjedočanstvo za Boga i sada svjedoče svoje bratstvo."

Papa Franjo priznao je da je bio ganut do suza slušajući svjedočenje svećenika koji je proveo u zatvoru 27 godina, rekavši kako je bio impresioniran čovjekovom poniznošću te mu se činilo da on priča priču svih progonjenih.

Papa Franjo je također potvrdio da će njegovo putovanje u Strasbourg biti 25. studenoga, a njegovo putovanje u Tursku nekoliko dana kasnije, 30. studenog, na blagdan sv Andrije, kojeg će proslaviti u Istanbulu s patrijarhom Bartolomejem. Kada su ga podsjetili da je Turska na granici s Irakom, Sveti Otac je rekao: "Zemljopis se ne može mijenjati."

Student teologije nakon predavanja postavio mi najvažnije pitanje: Kako sam upoznao Gospodina Isusa Krista?

Bilo je to jednom zgodom kad sam za studente Teologije u Đakovu održao predavanje o liječenju neplodnosti na etički prihvatljive načine.
Nakon predavanja uslijedila su pitanja, nije ih bilo mnogo ali su zato moji odgovori bili opsežni. Nije da svjesno pretjerujem dok predajem ali da je publika zainteresirana ne govori mi samo količina postavljenih pitanja. Jednostavno, ako ima pažnje ideš dalje, dok ista ne popusti. Subjektivno, činilo mi se da studenti 'primaju' pa sam 'išao dalje' a organizator je nakon sat i pol odlučio da je ipak bilo dovoljno.

Nakon predavanja bio sam pozvan na razgledavanje njihova zaista lijepo uređenog zdanja i ručak. Kad odnekud začuh glas: 'Gospodine B. kako ste vi upoznali Gospodina Isusa Krista?' Neki mladić javio se iz separea gdje je zavaljen u duboku fotelju vodio bitku s velikim masnim burekom. Znatiželja je čini se bila jača od gladi ili je istovremeno bio gladan i nečeg drugog, tko bi ga znao, valjda oboje? Stao sam, pružio mu ruku (i on meni svoju, masnu od hrane) i čestitao mu: 'Mladiću, ovo je najbolje pitanje koje sam danas čuo.' Ali raspet između želje da odgovorim i hodograma imao sam tek minutu s kojom, vidjelo se, nije bio oduševljen. Jasno, kako reći u jednoj minuti kako se to zbilo, tek: 'On me je našao, iskoristio je moju prazninu i traženje višeg smisla života. Ma, sve sam to opisao u knjizi Moja avantura s Bogom, javi mi se poslati ću ti primjerak.'

Ova me situacija potiče na razmišljanje o našim studijima teologije. Ima li u svom tom znanju još uvijek mjesta za ovakva pitanja i odgovore na njih? Želim vjerovati da ima i da su to zapravo sržna pitanja. Naime, ako pitate studente teologije na koji im način pomaže teologija, neki će reći da je to super stvar. No neki će reći i drugačije, da se 'od šume ne vidi drvo', malo hrabriji čak da su sretni što od silnog znanja o vjeri nisu izgubili vjeru. Zato mi se cool pitanje cool studenta čini najvažnijim od svih. Ne bi li teologije trebale biti poput katedrala, mjesta prenošenja žive vjere, iskustva vjere? Pametni, veleučeni sveti Pavao je rekao u Poslanici Rimljanima da znanje napuhuje a ljubav izgrađuje. Znanje, čak znanje o vjerskim istinama može napuhivati ego ali to nije ono što izgrađuje osobu i indirektno Tijelo Kristovo. Znajući to, kao protutežu, dekani teologija mladim studentima preporučaju duhovne obnove, čak ih u prostorima studija i upriličuju.

Ostaje ipak pitanje, treba li češće postavljati ovo i slična pitanja a odgovore izmjenjivati na samim predavanjima ili barem u radionicama? Možda bi na to pitanje trebao na prvom satu predavanja za vrijeme predstavljanja odgovoriti svaki predavač? Ili, da malo rastegnem ovu temu na župe. Ne bi li vjernicima koristilo da im na na to pitanje ponekad župnici odgovore kroz propovijedi pa makar ih nitko to i ne upitao pa da bude poput svjedočenja pri onim misama kojima se, doduše, rijetko može prisustvovati a koje su namijenje članovima Neokatekumenskog puta ili Karizmatske obnove? Ili onih u Domu Svete Marte kad papa Franjo otvori srce? Da, na ovo pitanje možeš odgovoriti samo ako imaš srce, novo srce o kojemu je govorio prorok Ezekiel. A trebali bi ga imati svi koji su po krštenju i Božjoj riječi nanovo rođeni.

Izvor: http://dnevno.hr/vjera/svjedocanstva/133088-student-teologije-nakon-predavanja-postavio-mi-najvaznije-pitanje-kako-sam-upoznao-gospodina-isusa-krista.html

Napadnuti smo: Znanstvenica razotkrila veliku zavjeru!

Dr. Stephanie Seneff, viši znanstveni istraživač, biolog i toksikolog na MIT-ovom odjelu računalne znanosti i umjetne inteligencije za današnje je vrijeme pravi heroj u znanosti.

Jer, ona naime, za razliku od većine dobro plaćenih znanstvenika ne vodi brigu o farmaceutskim korporacijama niti se dodvorava piramidnom sustavu, a koji ju je sustavno godinama tjerao da šuti.

Ona je hrabro razotkrila jednu od najvećih zavjera u čovječanstvu – a to je da su ljudi diljem svijeta napadnuti otrovima. Puno se govori o chemtrailsima i GMO hrani, no nekako potplaćene znanstvene studije koje su uvijek na strani korporacija imaju prednost u mainstream medijima pa glas ovakvih znanstvenika većinom ne stigne daleko. Bude ušutkan ili pak diskreditiran u samom početku.

Seneff je do svojih otkrića došla proučavajući bolest autizma na čemu je radila više od sedam godina. Ona je u svom radu dokumentirala, a kasnije i javno objavila nepojmljivo kontinuiran porast autizma u posljednjih 20 godina.

Kako ona govori “nešto joj je postalo sumnjivo u trenutku kada je shvatila da će samo u SAD-u do 2025. godine više od polovice djece biti bolesno od autizma ako se ovaj trend nastavi.”

Odlučila je iskopati razlog zbog kojeg djeca masovno oboljevaju od autizma i znanstvenim studijama došla je do odgovora.

Naime, ona jasno i glasno tvrdi kako je glavni krivac za autizam, ali i sve druge bolesti, poput Parkinsove, i sve raširenije demencije uzrokovale GMO korporacije u suradnji s geoinžinjeringom odnosno zaprašivanjem neba aluminijem i ostalim teškim metalima koji se gomilaju u tijelu čovjeka, ali i u tlu.

Tu su i sve rašireniji Monsanto Roundup herbicidi koje prema najnovijem istraživanjima u svome tijelu ima svaki čovjek.

Seneff upozorava da sustavna izloženost ljudskog tijela tom koktelu teških metala, s aluminijem te GMO hrani, ljudsko tijelo doživljava jednu vrstu potpunog sloma, a gore nabrojane bolesti odgovor su na to.

Sneff je okrivivši GMO korporacije, ali i geoinžinjering (Chemtrails) u svojoj dvosatnoj prezentaciji u potpunosti upozorila ljude da su jednostavno napadnuti, otrovani te da je iznimno važno obratiti pažnju na namirnice koje stavljamo u svoj organizam.

No, od chemtrailsa, nažalost pobjeći ne možemo.

GMO hrana, točnije kukuruz u Hrvatskoj, ali i po cijelom svijetu se u najmanju ruku koristi kao hrana za životinje čije zatrovano meso svakodnevno jedu milijuni ljudi i tako u sebi gomilaju otrovne supstance.

S obzirom na to da je potpuno javno Seneff objavila rezultate svojih istraživanja koji nikako ne idu u korist velikih korporacija, očekivano, uslijedit će napadi i diskreditacija ove znanstvenice – koja naravno nije jedina.

Velik dio opskrbe naše hrane je zapravo Monsantov toksični napitak. A on se strateški kombinira aluminijem i teškim metalima koje rapršuju takozvani klimatski inžinjeri po svima nama.

Ako povežemo kockice u sveukupnu sliku, ne samo da je riječ o onemogućavanju života našeg planeta nego se taj napad odvija kako bi se onesposobio zdravi ljudski organizam. Jer ljudi koji to čine ne trebaju zdravo ljudsko biće već bolesno i oslabljeno i kao takvo potpuno ovisno o farmaciji, sustavu i na posljetku o svom vlastitom ubojici.

Činjenica je da se već sada nalazimo u fazi borbe za život.

Vrijeme je za revoluciju!

dnevno.hr

Edita Majić – s. Edita Marija od Križa: Iz kazališta u samostan

06.09.2014.

Kazališna glumica Edita Majić u svibnju 2004. godine napustila je glumu i otišla u klauzurni samostan sv. Josipa sestara karmelićanki u Avili u Španjolskoj. Za 'Susret', časopis za promicanje redovničkog života, s. Edita opisuje svoje iskustvo duhovnog poziva i kako prepoznati Božji poziv. Zahvaljujemo urednicima, karmelićanima o. Antoniju Mariu Čirku i o. Vinku Mamiću, za mogućnost da razgovor objavljen u časopisu 'Susret', Laudato posreduje i široj publici.

„Bog me nosio, povukao za sobom!“

Ususret 500. godišnjici rođenja sv. Terezije Avilske (1515.-1582.), naučiteljice Katoličke Crkve, što će velika karmelska obitelj proslaviti 2015. g., obnoviteljice redovničke zajednice karmelićanki, koja je 24. kolovoza 1562. g. utemeljila klauzurni red bosonogih karmelićanki, donosimo poruke Terezijine duhovne kćeri, s. Edite Marije od Križa, što je redovničko ime Edite Majić.

Ávilu mnogi smatraju gradom "Pjesme i Svetaca" (la ciudad de "Cantos y de Santos"). Opasana je impozantnim zidinama, jedan je od gradova s najvećim brojem crkava i možda je mjesto najobilježenije zlatnim stoljećem španjolske duhovnosti (16. st.). Uspomena na svetu Tereziju od Isusa (Avilsku) prisutna je na svakom koraku. Tu je Bog ispisao najljepše stranice svoje ljubavi u njezinu životu, ali tu je i Terezija ispisala najljepše stranice svojih djela koja snažno svjedoče o milosrđu Boga koji “jedini dostaje” te su svjetionik mnogima u duhovnom životu. Tu je boravio i sv. Ivan od Križa, Terezijin prijatelj i suradnik. Tu je prije 450 godina započela obnova Karmelskoga reda osnivanjem samostana sv. Josipa za kojeg je u jednom mističnom iskustvu Gospodin Isus sv. Tereziji rekao da će biti “zvijezda koja će ižaravati velikim sjajem” (Moj život 32,11). Danas Ávila dijeli sudbinu velike suvremene krize kršćanske vjere u Španjolskoj i svetački žar je umnogome zamijenjen tek kulturnim, povijesnim i turističkim ponosom. Međutim, samostan sv. Josipa (San José) jedna je od oaza koje, uz sjajnu uspomenu, ljubomorno čuvaju i sadašnji žar, pravu strast za Bogom. Ondje svoje zaručničko prijateljstvo s Kristom žive i karmelićanke Hrvatice: sestre Mihaela od Raspete Ljubavi, Gabriela od Svetoga Lica (u ožujku ove godine u avilski samostan ušla je i njihova treća rođena sestra, Estera Mladineo) te Edita Marija od Križa, s kojom smo imali priliku porazgovarati.

'Edita, vjeruješ li ti u Boga?' - Nitko me nikad to nije pitao!

Hvaljen Isus i Marija, sestro Edita! Hvala ti na spremnosti da podijeliš svoje iskustvo Boga i duhovnog poziva s čitateljima našeg lista. Mnogima si bila poznata kao kazališna glumica, a možda još većem broju si poznata zbog svoje odluke da napustiš glumački poziv i potpuno se posvetiš Bogu redovničkim zavjetima, i to ovdje u Ávili, u prvom samostanu obnovljenih karmelićanki koji je osnovala sv. Terezija od Isusa. Čitateljima će sigurno biti drago upoznati se pobliže s tvojim svjedočanstvom. Možeš li nam za početak reći što te općenito nosilo u životu: da ideš naprijed, da otkrivaš nove stvari, baviš se glumom? Što ti je tinjalo u srcu i dovelo te do umjetničkog ostvarenja kao glumice?

S. Edita: Iz današnje perspektive znam da je ono što me nosilo kroz život bio Bog, uvijek je to bio On. U svakoj situaciji života, u svakome mom traženju je bio On. Njegova prisutnost je bila tu i bio je sa mnom i On me vodio. No, u ono vrijeme nisam ga poznavala i nisam znala da je prisutan. U srcu bih osjetila želju za učenjem, stvaranjem, umjetnošću, ljepotom, za ljubavlju, istinom, smislom... Svi ti moji putovi bili su zapravo traženje svega toga. Na koncu, bili su traženje samo Njega, jer tek sam u Bogu pronašla odgovor na sva ta pitanja. Ne samo na ta koja sam spomenula, nego uopće na sva postojeća, koja će itko ikad postaviti i koja je itko ikad postavio.

Dakle, tada je želja za Bogom bila anonimna, nisi je bila svjesna...

S. Edita: Nisam je uopće bila svjesna, jer uopće nisam imala pojam o Bogu, nisam ga poznavala. Sjećam se kad sam kao mala djevojčica išla na engleski jezik na Sveučilište u Splitu, možda sam imala devet godina. Jedna druga djevojčica me pitala: "Edita, vjeruješ li ti u Boga?" Nitko me nikad to nije pitao. Nisam mogla reći ni "Da" ni "Ne". Rekla sam: "Ne znam". To pitanje od onda je ostalo zauvijek, a možda i od prije, ali tada je bilo postavljeno. I makar sam izvana radila sve ono što je život donio i što sam ja sama izabirala, pokušavala sam u srcu pronalaziti odgovor na to pitanje: Tko je Bog, Postoji li, Tko je On za mene, Vjerujem li ja u Boga? Ali, da bi se u nešto vjerovalo, mora se to poznavati. A da bi se nešto poznavalo, ili netko, najprije se mora voljeti; a da bi se moglo voljeti, najprije se mora primiti ljubav, da bismo na nju mogli uzvratiti, jer mi nismo tvorci ljubavi. Samo Bog je ljubav. Puno godina kasnije, možda dvadesetak, Gospodin mi je darovao tu svoju ljubav. Onda sam ga konačno mogla upoznati i ljubiti. Zahvalna sam mu beskrajno na svemu...

Što te vodilo prema dobru u tom razdoblju? S čime si iz toga vremena zadovoljna? Je li to upravo sâmo traženje?

S. Edita: Da, evo ispričat ću jedan primjer. Bila sam u srednjoj umjetničkoj školi. Kod mene je uvijek bilo tako da ono što me jako privuklo, da bih išla prema tome – je li to bila glazba, umjetnost, strani jezici, jedno vrijeme sam čak trenirala skokove u vodu – sve su to bile kao neke moje ljubavi, neka radost u svemu tome. Međutim, jednom dosegnuto, vidjela bih da nema puno dalje u svemu tome. U svakoj dosegnutoj stvari, pa i u glumi – radost prve premijere, radost prve uloge, nečega što ćeš ti napraviti, radost zato da se daš, da nekom nešto lijepo daruješ – uvijek me to privlačilo. Međutim, nakon jedne uloge, što je poslije toga? Druga uloga. Nakon druge – treća i tako do kraja života, neću reći unedogled, jer krajem života završava taj slijed.

Jedna predstava, slika, pa druga… Sve nekako premalo…

I ovo što sam htjela ispričati, to kad sam imala otprilike šesnaest godina, u srednjoj umjetničkoj školi, mi učenice smo stajale ispred škole, i pričale smo o tome što bismo bile u budućnosti, kako tko vidi svoj život. Ne znam što je meni došlo u tom trenutku, ali sasvim ozbiljno sam rekla: "Ako ja vidim da sve ovo nema smisla, mogu biti časna sestra". Svi su se počeli smijati, kao, koju glupost sam rekla! Međutim, i ja sama sam bila iznenađena: s kojom sigurnošću sam to rekla i s kojim uvjerenjem, da je to što govorim, istina! Čekaj, ovo bi stvarno moglo biti, ali odakle je to? Život je dalje išao svojim tijekom, da vidim ima li sve smisla (smijeh), razmišljajući puno o tom pitanju: Što je život? Pravi život... Tko sam ja? Odakle dolazim? Kamo idem? Tko je želio da ja budem? Upravo sada i ovdje? Ja zacijelo ne, jer nemam nikakva sjećanja o tome da sam ikada tražila da budem rođena. Moje postojanje nije plod mojega htijenja; a niti mojih roditelja... U čemu je, dakle, smisao mojeg postojanja? Koji je razlog zbog kojeg uistinu vrijedi živjeti? Ako je to samo ovo izvanjsko, ovih nekoliko godinica proživjeti što ugodnije po filozofiji 'u se, na se, i poda se', a potom nestati u ništavilu, s tijelom predanim na gozbu crvima u nekom tamo hladnom grobu... Onda je bolje uopće ne biti. Ne, moralo je postojati nešto više; nešto uistinu vrijedno truda; nešto što će do kraja i zauvijek utažiti sve čežnje srca; nešto što neće nestati u nepovrat s koncem ovozemaljskog bivanja, nešto apsolutno, neuništivo, vječno. Ili je to bio... Netko?...
Ali, kako sam već rekla: jedna predstava, druga... jedna slika, druga... Nikad me to nije uspjelo ispuniti do kraja. Uvijek je nakon predstave ostala praznina. Moja želja da se darujem drugima, da učinim nešto lijepo, ostala je nakon predstave samo na tome da se isplatio sav trud ako se barem jednoj osobi nešto svidjelo, ako se makar jednoj u duši nešto nabolje promijenilo... sve nekako premalo. I onda gomila stvari koja se miješa sa strane, gomila stvari koja te želi odvući od nekih dobrih nastojanja koja su tu jednostavno zato što su u tvome srcu, netko ih je tamo stavio. Međutim svijet, svijet u kojem živimo trudi se ugušiti u nama svaku iskru svjetla. Svijet u nama želi ugušiti svaku iskru svjetla i dobrote, poziva nas na sebičnost, hedonizam, udovoljenje našim požudama, nebrigu za drugoga, prezir života, prezir svega što je dobro. Govorim o svijetu u negativnom smislu, ne o svijetu kao Božjem stvorenju, koje je dobro. Govorim o svijetu koji se predao utjecaju Zloga, bezglavo, glupo, jadno i otužno. Govorim o svijetu koji srlja u propast, u vječnu propast. Govorim o dušama koje će umrijeti po drugi put, o dušama koje su se svjesno odrekle Ljubavi u zamjenu za malo prolazne zemaljske radosti koja nije ni zemaljska.

Odjedanput mi je sve postalo jasno

Kako si ti doživjela da si ljubljena od Boga?

S. Edita: Teško je, zapravo nemoguće to riječima prenijeti... Taj susret s Bogom ljubavi bio je dvojak. Može se reći da se dogodio jedanput kao bljesak, neočekivani dar njegove ljubavi koja se ulijeva u tvoje biće, apsolutno, silovito, odjedanput, nezadrživo i do kraja. Međutim, svi ti detalji o kojima pričam i još puno, puno njih, od rođenja do tog trenutka, bili su Njegovi pozivi, nagovještaji Njegovog dolaska u Njegovoj ljubavi koju mi je sasvim nezasluženo dao iskusiti, upoznati. Bilo je to poput onoga slijepca od rođenja kojemu su se odjedanput otvorile oči: tjelesne oči, oči srca, oči duše. Odjedanput mi je sve postalo jasno. Sva pitanja koja sam postavljala bila su odgovorena. Preko tog susreta, preko Božje riječi, preko svete mise na koju sam išla svakodnevno – nekad i dva, tri puta dnevno u tom početku, premda nisam znala ni odgovarati na misi – jednostavno, On me nosio, On me povukao za sobom, On me uvukao u se. Osjetila sam se obujmljena Njegovom ljubavlju, ispunjenom. Više mi ništa nije bilo važno, samo uzvratiti na to što sam primila. Ona moja želja da se darujem, koja je djelomice bila na razne načine, reklo bi se, ispunjavana, ali ne... ovdje je sada narasla do neizmjernih razmjera. Biti dar, dar za Njega, dar za druge. Živjeti za Njega i za druge. Umrijeti za Njega i za druge. Dati sve Njemu i bližnjemu. Dati sebe, zaboraviti na sebe, biti kao Bog, ne u smislu veličine i slave, nego baš suprotno: u smislu dobrote, poniznosti i te neizmjerne ljubavi. To se jedino može postići ako On u nama zaživi do kraja, kako kaže sv. Pavao: "Ne živim više ja, nego Krist živi u meni".

Mnogi dožive susret s Gospodinom kao snažni zaokret, obraćenje. Tada ih očekuje dugi put. Potrebno je polako umirati svijetu, tijelu, Zlome i rađati se na novi život, postajati novim čovjekom. Što iz svoga iskustva možeš savjetovati onima koji su doživjeli Božju ljubav. Kako rasti u njoj?

S. Edita: Najvažnije se otvoriti toj Božjoj ljubavi, povjerovati u nju. Za nekoga tko nije poznavao Boga, pa ga je odjedanput susreo, stvar se može činiti čudnovatom. Nakon prvog zanosa, mogu nam naići sumnje u istinitost... Treba ići naprijed, nikad se više ne vraćati na staro.

… Kako sam u prvi tren i bila osjetila u duši

Gdje je duhovni poziv u tom odgovoru na Božju ljubav, što on znači?

S. Edita: Duhovni poziv je uvijek poziv od Boga. Duhovni poziv je kao i vjera, nezasluženi dar. Duhovni poziv se osjeti u srcu kao želja da bi se Njemu potpuno pripadalo, da bi se Njemu jedinom služilo, da bi se Njega vječno i savršeno ljubilo, da bi se Njemu u svemu ugodilo. Duhovni poziv se osjeti u srcu kao pitanje: "Želiš li me uza se?", kao poziv da mu se do kraja povjeruje, da se u Njega pouzdamo. Za duhovni poziv duša nema snage. Duhovni poziv je Njegovo djelo, kao sve u nama. On sve čini. Naše je jedino malo, ali Njemu značajno "Da" ili "Ne". Sloboda nam je isto tako darovana. Uvijek mu možemo reći "Ne", ali onoj duši koja je uistinu susrela Božju ljubav, usudim se reći, nemoguće je reći "Ne" na Božji poziv.

Kako si ga ti doživjela?

S. Edita: Nakon prvog susreta s Gospodinom, prvih mjeseci nakon početka obraćenja – koje je inače dugotrajan proces – u meni se pojavila pomisao i neizmjerna želja da budem redovnica, i to odmah karmelićanka. U molitvi sam razumjela da bih u životu mogla ostati bez svega, ali apsolutno bez svega, osim bez Boga, bez Gospe. Oni su najvrjednije što imamo. Kad imamo Boga, onda imamo sve, jer ako nešto jest, jest samo zato što je u Bogu. Da nije, ne bi ni postojalo. Ta želja u meni bila je iz dana u dan sve veća i veća i nisam bila sigurna je li to uistinu Božja volja ili je to samo moja tlapnja, moj umišljaj nakon toga susreta s Njim. Cijela moja situacija kao glumice bila je pomalo osobita jer mi se činilo teško vjerojatnim da bi Bog želio pozvati u svoju službu nekoga tko je živio životom tako drugačijim od onoga koji živi jedna Bogu posvećena osoba. Uglavnom, te sumnje su mi zadavale najveću muku. Kad bih povjerovala u sumnje, da me Bog ipak ne zove, moja duša je bila neizmjerno tužna. Kad sam vjerovala u pomisao da nemam zvanje, to su bile najteže muke. I u trenucima kad bih povjerovala da postoji mogućnost da me Bog zove, osjećala sam se kao u nebu. Tako je to trajalo, kroz molitvu, pet godina. Uz to sam radila u kazalištu, obavljala sve kao do tada.
Međutim, od susreta s Gospodinom, moj se život promijenio: više ne bih ostajala po noći u kazalištu, prestala sam izlaziti, zabavljati se na razne načine, prekinula sam s nekim navikama koje mi nisu donosile nikakva dobra, posvetila sam se nekim stvarima koje sam možda trebala ranije napraviti. Zapravo, postavka moga života se potpuno promijenila. Ako sam i glumila, glumila sam za Isusa. Sve što sam činila, činila sam za Boga. Tako i taj posao koji me više nije uopće zanimao, u okviru toga da sam radila za Boga, imao je svoju neizmjernu vrijednost, kao i sve ostalo, jer nije toliko važno što se radi, nego da se to čini iz ljubavi prema Bogu. U duši sam nekako znala da će mi Gospodin dati sigurnost da me to uistinu On zove, da ta moja želja nije samo moja, nego da je i Njegova. Puno sam se preporučivala Gospi (u Zagrebu sam s Njom svakodnevno u molitvi razgovarala na Kamenitim Vratima) i sv. Josipu (meni najdražem svecu). Oni su mi pomagali u tom traženju Božjeg odgovora. I na kraju, po posebnom zagovoru Gospe Međugorske, Bog mi je dao razumjeti da me stvarno pozvao u samostan, u Karmel, onako kako sam u prvom trenutku bila i osjetila u duši.

Edita Majić (Split, 24. siječnja 1970.), započela je studij slikarstva na Pedagoškoj akademiji u Splitu kojeg je prekinula, upisavši potom studij glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Prvu veliku ulogu imala je u kazališnoj predstavi 'Salome', splitske redateljice Nenni Delmestre. Njeno matično kazalište bilo je dramsko kazalište 'Gavella' u Zagrebu. Na Pulskom filmskom festivalu nagrađena je 1999. g. Zlatnom arenom za sporednu ulogu darkerice Lili, u filmu 'Da mi je biti morski pas', redatelja Ognjena Sviličića. Nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu dobila je za ulogu Rebecce u predstavi 'Gorki, gorki mjesec' Teatra &TD. Za ulogu Susie Schwartz u kabareu 'Črni maček', nagrađena je na Festivalu malih scena u Rijeci i na Danima satire u zagrebačkom 'Kerempuhu', dok je za pet uloga u predstavi 'Odiseja 2001.' dobila nagradu 'Fabijan Šovagović' na Festivalu glumca u Vinkovcima 2002. g. Njen zadnji glumački zadatak bila je sinkronizacija u francuskom ekološkom crtiću 'Moj mali dragi planet'.

Potkraj travnja 2004. g. otišla je u samostan Sv. Josipa u španjolski grad Ávila, maleni grad na tisuću metara nadmorske visine, udaljen stotinjak kilometara zapadno od Madrida, gdje je postala redovnica karmelićanka. Samostansku zajednicu iz 16. st. utemeljila je sv. Terezija Avilska, španjolska karmelićanka i mističarka, reformatorica reda i prva žena proglašena crkvenom naučiteljicom, za koju se kaže da u mistici ima značenje kao Toma Akvinski u dogmatici. S. Edita je prošla šest mjeseci postulature, nakon čega je obukla smeđi redovnički habit i polagala privremene zavjete. Vječne zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, odnosno 'brak duše i Boga', položila je u samostanskoj crkvi sv. Josipa 21. listopada 2008. g., te je četiri godine nakon položenih prvih, privremenih zavjeta, dobila crni redovnički veo. Kao redovnica, s. Edita obogaćuje život samostana i zajednice i svojim talentima: slikanjem, pjevanjem, skladanjem na klaviru i gitari.

Nakon što je opisala svoj put od glumice do redovnice, iskustvo duhovnog poziva i kako prepoznati Božji poziv, s. Edita opisuje duhovni rast čovjeka po intimnoj povezanosti s Bogom.

Kako to Bog progovori duši, da ga ona može jasno razumjeti?
s. Edita: Bog ima svoje načine. On svakoj duši progovara onako kako ga ta duša može najbolje razumjeti. Bog ne govori samo na jedan način. Bog je beskrajan. Načini njegova govora duši su beskrajni, neiscrpivi. U svakom trenutku Bog govori onako kako on želi i kako ga duša može najbolje razumjeti.

Govori li i preko drugih osoba?
S. Edita: Govori i preko drugih osoba, preko događaja, okolnosti, preko toga kad zapnemo, zaželimo nešto i to se ne ostvaruje... ili se ostvaruje (smijeh). Govori preko, naizgled, slučajnosti. Govori preko određenih znakova, nečega što duši može značiti. Progovara duši kroz molitvu, kroz čitanje Svetog pisma, duhovnog štiva, preko svete ispovijedi, duhovnog razgovora, za klanjanja Presvetom Sakramentu... Može govoriti čak i svojom tišinom... šutnjom... U svemu tome, neprijatelj je aktivan. Nastoji imitirati znakove Božjega govora duši. Zato je tu važno razlučivanje, puno molitve i duhovno vodstvo - da bi se moglo raspoznati Božji glas od onoga drugog, koji te želi skrenuti s puta, Božje znakove od onih drugih, koji su im gotovo nalik.

Koja je glavna razlika između jednih i drugih?
S. Edita: Kad Bog govori duši, kad ti želi dati neki znak svoje prisutnosti, svoje volje, u duši je mir, radost, nebo. U duši je ljubav prema svima i prema svemu, u duši je snaga neizmjerna, u duši je polet. Iz duše nestaje svaki umor. Duši je sve moguće. A kad se radi o neprijatelju, nastaje tjeskoba, strah, nezadovoljstvo, nervoza, muka, teškoća, tvrdoća, gluhoća, malaksalost, tuga, tuga i tuga, što se ne mora otkriti baš na samom početku.

Meni je dosta da On zna i čini

Kakvo značenje ima klauzura za osobu koja osjeti potrebu da na Božje darivanje uzvrati čitavim životom?
S. Edita: Znači puno, znači sve. Klauzura je Božja želja. Klauzura su 'Kraljeve odaje' u koje on dovodi duše posebno odabrane da budu potpuno i samo njegove i za njega. Božji poziv na život u klauzuri poziv je na posvemašnje ostavljanje svega, pa i sebe samih - iz ljubavi prema Bogu. Poziv na život u klauzuri je radikalan. On se mora neizostavno živjeti do kraja i bez polovičnosti. U ovom frenetičnom svijetu koji nezasitno želi sve više i više imati, posjedovati, radost života u klauzuri jedno je od najsnažnijih dokaza kako je 'samo Bog dovoljan'.

U obraćenju, životu s Bogom, pozivu, prevladava samo želja da se vrši volja Božja do kraja. Čudno je, netko bi pomislio: „Pa Bog je velik, dalek, nedostižan, tamo negdje u nebu. Što on ima misliti gdje ćemo mi i kako? Da li ovaj ili onaj prostor?“ Naposljetku, svejedno je, ali ako Bog nešto želi, onda nije svejedno. Bog se brine o nama, malim bićima, svojim stvorenjima, svojoj ljubljenoj djeci, tako da nam ni vlas s glave ne padne, a da on to ne zna i ne želi. Kako onda ne bi mislio na prostor koji nam želi. Uostalom, stvoreni smo kao tjelesna, duhovna i duševna bića. On misli o svakoj našoj dimenziji i ako smo u prostoru, on zna zašto taj prostor, on zna zašto to vrijeme. On zna zašto odvojenost od svijeta, a meni je dosta da On zna. Meni je dosta da On čini. Sviđa mi se ono što je rekao Ivan Krstitelj: „Na meni je da se umanjujem, a on da raste“. Vršenje volje Božje uvijek je i samo na Božju slavu. Tako bi trebalo biti. Ako On misli da će moj život iskoristiti za svoju slavu u tom prostoru ili u drugom, tako neka bude. Međutim, stavlja nam u srce i želju za upravo tim prostorom, za upravo tim životom. Stavlja nam jasnoću o mjestu na kojem nas želi, o vrsti života koju želi od nas. Brine se o svakom, najmanjem detalju, i ako ga znamo čuti i ako smo u neprestanom kontaktu s Njime - a kad kažem 'neprestani kontakt', ne mislim samo petnaest minuta molitve, svetu misu, nego dvadeset četiri sata razgovora s Bogom, prijateljevanja s Bogom, života s Bogom i u Bogu, On nam je bliži od nas samih, bliži od najbližeg prijatelja, obitelji, oca, majke - zašto nam je tako teško Njega pitati što On o svemu misli, što On želi?

Kad se Božja želja prepozna i prihvati, u slobodi predanja i uzvrata na njegovu beskrajnu ljubav, što duša tada osjeća?
s. Edita: Mir, lakoću, širinu, radost, sreću koja nikad ne završava. Sve što sam već rekla i još puno, puno toga. Uglavnom, sve dobro, makar na površini bjesnjele oluje, što se isto može dogoditi.

Svijet ti neprestano ponavlja: Siđi s križa!

Kako se nositi s tim olujama? Kako ići naprijed kada si pritisnut?
S. Edita: Pouzdati se, vjerovati, pustiti da te On vodi, biti siguran da je On uvijek s tobom, makar ti to ne osjećaš, znati da je On to naposljetku, zbog tvoga dobra, i dopustio. Biti spreman na trpljenje, biti spreman na borbu, biti spreman ponijeti križ, biti spreman učiniti upravo suprotno od onoga što ti svijet govori, a to je da ti stalno mora biti ugodno, da ti stalno mora biti dobro, da moraš uvijek biti zdrav, da moraš biti privlačan i mlad, da moraš imati sve, da moraš biti najbolji, naj, naj, naj, i da si najvažniji... I ako ti je malo zima, ako ti je malo teško, onda treba sve učiniti da to prođe. Jednostavno, neprestano ti ponavlja: „Siđi s križa!“ Treba biti spreman učiniti potpuno suprotno: prihvatiti patnju, zagrliti križ. Uostalom, Isus je s nama, On s nama trpi. Naša patnja i njegova patnja, sjedinjene, imaju veliku snagu, pročišćujuću, otkupiteljsku snagu; jer nije patnja zbog patnje, nego je patnja iz ljubavi. Prema njemu, prema dušama. Mjerilo ljubavi je onoliko koliko smo spremni žrtvovati se za ljubljenoga. Uostalom, On nam daje snagu za sve i, prije ili kasnije, opet nas daruje svjetlom. I onda je trenutak za donošenje odluke. U vrijeme mira, naravno, jer tek se onda jasno vidi.

Što znače ljudi na tom putu, prijatelji, članovi zajednice?
S. Edita: Mislim da su ljudi koje Bog stavi na naš put veliko bogatstvo. Svako stvorenje, svaka osoba, sve što nam Bog daje, veliki je dar. Prema svakoj osobi koju Bog stavi pokraj nas, trebala bi se ćutjeti neizmjerna zahvalnost za dar života toj osobi, za dar mogućnosti da se ljubi, da se voli Boga kroz tu osobu, da Bog voli tu osobu kroz nas, da volimo tu osobu u Bogu i da ga tako tražimo, da mu se tako približavamo. I svaka, svaka osoba koju Bog stavlja na naš put, za naše je dobro i da nas njemu približi, osobito osobe koje su naša zajednica. Premda ima osoba koje nas žele spriječiti u našem putu iz raznih razloga. Međutim, onima koji Boga ljube, Bog sve okreće na dobro, pa i susrete s tim osobama. Govorim općenito o ljudima koje Bog stavlja na naš put. Određeno, što se tiče sestara u mojoj zajednici: svaku volim na poseban način i svaka od njih za mene je dar od Boga, jedinstven i neponovljiv. Isto tako ja želim biti za njih i za Boga u njima. I uistinu se pomažemo na tom putu u vječnu domovinu, na putu k njemu.

Bog zna kako će nas upotrijebiti

Normalan, zdrav mladi čovjek ima velike želje, ideale. Želi mijenjati svijet, popraviti ono što je pokvareno, što ga je opterećivalo i opterećuje u njegovu odrastanju. Kako se spaja želja za promjenom svijeta s duhovnim pozivom?
S. Edita: Mislim da se na promjenu svijeta na najbolji način može utjecati ako se odgovori na Božji poziv. Kad se radi o redovničkom pozivu, redovnik, redovnica, svega sebe daruje Gospodinu. Znači, sve svoje potencijale, što jest, što je mogao biti, što je bio, što će biti, sve, sve, sve je za Boga. Bogu je darovano do kraja i Bog time raspolaže. Mislim da nikome nije više stalo da svijet bude Božji nego što je to Bogu. Bog može sve učiniti sam. On nas ne treba, ali Bog želi nas, Bog se želi poslužiti nama. Zato nas poziva da budemo njegovi mali instrumenti kojima on dalje djeluje u svijetu i mijenja taj svijet; poziva nas da s njime sudjelujemo u izgradnji Božjeg kraljevstva na zemlji. Bog zna kako će nas upotrijebiti. Ne trebamo tražiti previše odgovora. Bog nam u svakom trenutku daje znake da on sve vodi. Ono oko čega najrevnije trebamo nastojati i s Božjom milosti surađivati je to da poradimo najprije na promjeni nabolje sebe samih. Borimo se najprije protiv zla u sebi, nastojmo najprije oko svog posvećenja i svijet će već biti bolji za jednu osobu; a tada će i naš primjer radosnog življenja s Bogom i za Boga imati posebnu snagu svjedočanstva te biti poticaj drugima da i oni odluče slijediti Božji put.

Što bi rekla mladim čitateljima kojima u srcu odjekuje Božji glas da ih on treba na putu potpunog predanja? Možda im nije jasno, ali im se to pitanje uvijek vraća, ne mogu od njega pobjeći. Strah ih je, a žive s tim pozivom. Što bi im ti poručila?
S. Edita: Najprije bih rekla, onako kako kaže Sveto pismo: „Strah je nedostatak ljubavi“ - da se otvore ljubavi, da povjeruju do kraja Bogu. Strah nije od Boga, strah je od neprijatelja. Neodlučnost je od neprijatelja. Nevjera je od neprijatelja. Strah nije istina. Onaj tko do kraja povjeruje Bogu, ničega se ne boji. Potrebno je slijepo vjerovati Bogu i Bog će svakome dati prevladati strah, svakome na svoj način.

Blaženi Ivan Pavao II. snažno je poručio: „Ne bojte se“. Sveti Otac emeritus Benedikt XVI. ponovio je to dodajući: „Krist vam ništa ne oduzima...“
S. Edita: ...Nego daje sve. To je istina. Uvijek se radi o strahu za vlastitu osobu.

Problem straha – preveliko pouzdanje u sebe

Čovjek se boji da se neće ostvariti, da će izgubiti nešto dragocjeno, da će mu biti loše...
S. Edita: Da, da. Boji se možda pogreške. Kad napravimo pogrešku, čini nam se: „Nema natrag, sad smo pogriješili i sad je to gotovo“. Kako ćeš sad, kako će ti biti? Bez straha! Ljepota naše vjere je u tome da i kad pogriješimo, uvijek ima dalje, uvijek ima nade, uvijek se može početi ispočetka. Nikad nije kraj, nikad nije kasno. Bog nas uvijek čeka. Zašto ne riskirati za Boga, zašto ne pokušati? Ako ne uspijem, ništa zato. Bit ću barem za djeličak ponizniji i to je već puno. Uspjeh nije mjerilo naše vrijednosti, uspjeh u očima ljudi, u očima svijeta, u očima nas samih, s obzirom na ono što mislimo o sebi i koliko sebe ljubimo. Naš uspjeh i naše ostvarenje je samo utoliko ukoliko vjerno vršimo Božju volju. Tek tada ćemo biti sretni, bilo to što bilo.

Tu treba riskirati, odvažiti se, krenuti. To vrijedi za duhovni, ali i za bračni poziv.
S. Edita: Svakako! Zato što osobito u današnje vrijeme mlade, prije nego će ući u brak i kad razmišljaju o braku, plaši najviše to što je za cijeli život. Nisu sigurni ni u sebe, hoće li oni to moći: cijeli život s istom osobom, kad dođu problemi, pa kad ovo, pa kad ono... Uvijek je problem svih tih strahova što se previše pouzdajemo u sebe, što previše računamo sa sobom. Znajući kako smo danas dobre volje, sutra loše, preksutra tko zna gdje smo. Nestalna smo bića i to se onda razvija u strahove. Međutim, treba povjerovati Bogu, povjerovati da on sve vodi. Odlučiti se ići s njim, dati svoj život u njegove ruke, staviti Boga na prvo mjesto i tek onda se darovati drugome. I Bog će onda to blagosloviti, Bog će onda to voditi. Njegova snaga i njegova ljubav hrani ljubav dvoje mladih. Naravno, po sakramentu braka, zato što sakrament ima neizmjernu snagu. Tek sakrament nam daje snagu da možemo ostati uz drugoga, ali sakrament svjesno učinjen, iz ljubavi prema Bogu i prema osobi koju ljubim. U tom sakramentu bračni drugovi postaju jedno u Bogu i dok su živi ne mogu se više rastaviti.

Što ako mladi čovjek dvoji između braka i duhovnog poziva, privlači ga malo jedno, malo drugo?
S. Edita: Ja mogu govoriti iz svog iskustva. Bog nam u srce stavlja želju. Dok sam razmišljala o tome što Bog želi, pomagala mi je jedna priča o sv. Ignaciju. Čini mi se da je on rekao: „Ako želimo znati što Bog od nas želi, stavimo se u situaciju da promatramo svoj život iz vječnosti, da promatramo svoj život proživljen u obitelji, braku ili posvećen Bogu, u samostanu. Ono što nam izgleda najprivlačnije, ono kako bismo željeli da smo živjeli cijeli život, to je ono što Bog želi“. A upravo je znak zvanja za posvećeni život ili za brak ta želja koja je u srcu, koja snažno vuče prema određenom smjeru, ono što je Bog za nas pripravio. Mislim da je to najveći pokazatelj zvanja. I upornost kojom želimo da se to ostvari - jer poziv se najprije osjeća kao želja, potreba srca, duše.

***

„Za sve je zaslužan Bog. Nikakva žrtva s moje strane nije dovoljna da mu vratim ljubav koju mi daje i koju osjećam“ riječi su Edite Majić (44) njenoj majci Jadranki, koja je nekoliko puta u javnosti potvrdila kako je njena kćer neizmjerno sretna i ispunjena. „To je mjesto (samostan u Avili, op.a.) za koje se kaže da je raj već ovdje na zemlji, Božji kutak s vrtom i starom bibliotekom, a ja jako volim čitati. Volim se i smijati. Kako je Bog sama radost, samostan neprestano odzvanja smijehom redovnica. S njima sam se smijala kao nikad u životu, od čiste sreće“, kaže s. Edita. I time odgovara na reakciju čitateljice koja je u komentaru jednog portala napisala: „Ja i Edita smo se družile kao tinejđerice, jer smo živjele u istoj zgradi. Dan danas mi nije jasno zašto se ta djevojka, koja je puna duha i humora, puna volje za životom, talentirana i karizmatična, odlučila na takav život pun odricanja i siromaštva? Zar se ne može voljeti Boga i izvan tih zidina? To je njen odabir, ali stvarno mi nije jasno“.

Editu sam susretala kao studentica (priređivačica teksta) krajem 1990-ih godina u Zagrebu, redovito u molitvenom raspoloženju. Svakog radnog dana sam je viđala na dnevnoj misi u crkvi sv. Marije na Dolcu. Pognula bi glavu na svoje ruke u klupi, zatvorenih očiju, klečeći na koljenima. Susretali smo je kao članovi 'Marijine legije' u molitvi na Kamenitim vratima, na proslavi zagrebačke zaštitnice, svetkovini Majke Božje od Kamenitih vrata, kad je htjela biti blizu, uputiti pogled prema Majčinoj čudotvornoj slici. Uglavnom je bila u crnoj odjeći, dugoj suknji, s ruksakom na leđima, duge, raspuštene kose. U kontaktu i pozdravu s nama mladima iz Marijine legije, Edita je bila srdačna, izmijenili bismo riječi podrške i imala je osmijeh. Kad je bila sama, predana, u crkvenom ambijentu, bila je izrazito ozbiljnog izraza lica – usredotočena, ne želeći biti ometana.

Jednom ju je, čekajući u redu da primi pričest u crkvi na Dolcu, jedna gospođa nespretno, stalno doticala odostraga i 'povlačila' njenu bujnu kosu. To je 'zatezanje' trpjela, a onda je okretom prema toj gospođi blago ukornički ipak dala do znanja da bi trebala pripaziti. Sjećam se da sam pomislila, „Ako Edita može tako reagirati na neku 'nelagodu', 'napornost', mogu i ja. Mogu pokazati da me nešto smeta“. Iako, sad sam sigurna da bi ona to, zaista 'naporno zatezanje' svoje kose, u redu za pričest, 'odtrpjela', iznijela do kraja – bez okreta, pogleda koji 'opominje', s osmijehom. Tako takve životne 'sitnice', u svom posvećenju i najdubljem kreposnom življenju, promišlja klauzura, redovnica...

Editino se/je lice zaista pitalo, razmatralo, od korijena svoga čovještva, do pogleda prema Nebu. To je bilo i izvanjski vidljivo. Sad je jasno - bilo je to vrijeme njenog dubokog preispitivanja, traženja i postavljanja pitanja Bogu. Pred avilsku 'završnicu'... On ju je pozvao, i kaže, nije mu mogla reći Ne.

Edita je svoju zadnju ulogu u Gavelli izvela na Dan kazališta, 27. ožujka 2004. g. S. Edita je prva strankinja koja je u zadnjih petsto godina ušla u klauzurni samostan bosonogih karmelićanki u Avili, u zajednicu koju je 1562. g. utemeljila sv. Terezija Avilska. Katolička Crkva će 2015. g. proslaviti 500. godišnjicu rođenja svoje prve proglašene crkvene naučiteljice, sv. Terezije Avilske (1515.-1582.). S izrazitim smislom za humor, energična i odvažna, sv. Terezija u svojoj bogatoj duhovnoj baštini ostavila je i sljedeće misli:

„Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, a ja nemam vremena biti svetica i Tebi za ljubav bdjeti noću, niti mogu meditirati u jutarnjem sumraku ni u olujnom horizontu. Učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure“.

„Iako imam Martine ruke, ćud mi je Marijina. I kad čistim crne cipele, Gospodine, pokušavam u njima naći Tvoje sandale. Dok ribam pod, mislim kako su one hodale zemljom“.

„Daruj mi, Gospodine, svoje neumorno srce, da u meni radi umjesto mojega“.

„Tko započinje molitvu, mora zamišljati da na radost svoga Gospodina sadi biljke u vrlo neplodnom tlu punom korova“.

Molitva sv. Terezije Avilske
Gospodine, Bože moj! Vjera u nama je tako slaba, da radije vjerujemo onome što očima možemo vidjeti, nego istini kojoj nas ti učiš. To je nevolja onih koji streme vidljivim i prividnim stvarima. Susretnu li se jednom s ozbiljnim poteškoćama, kako li će onda Zli to iskoristiti! Ako ne drugačije, onda da oslabi vjeru. Koliko nam šteti što ne vjerujemo da ti, Gospodine, možeš činiti stvari koje nadilaze naš razum! Slavljen budi, Gospodine moj! Priznajem tvoju neizmjernu moć.
Moćan si, Gospodine, uistinu moćan! A što je nemoguće onome koji sve može? Premda sam tako jadna, ipak čvrsto vjerujem da tvoja moć dopire do svega što ti hoćeš. Što su veća čudesa o kojima mi govoriš, tim se više moja vjera učvršćuje u misli da možeš činiti još veća. Zašto se čuditi onome što čini Svemogući? U tvojoj svemoći, Gospodine, vidim sva čudesa koja bi ti mogao učiniti i u to uopće ne sumnjam!

Priredila: Ines Grbić

Objavljen je u 'Susretu', časopisu za promicanje redovničkog života, a Laudato ga prenosi dopuštenjem njegovih urednika, karmelićana o. Antonija Maria Čirka i o. Vinka Mamića, na čemu im puno zahvaljujemo.

Katolička košarkaška liga Zagreb, sezona 2014 - OBAVIJEST

29.08.2014.

- Nastavak sezone je u subotu 6.9.2014.
- Nove ekipe se mogu priključit zaključno sa 3.9.2014.
- Kontakt za ovu ligu je kkl.zagreb@gmail.com

Preminuo Ivan Ivančić, trener koji je stvorio Sandru Perković

Legendarni atletski trener Ivan Ivančić preminuo je iznenada u četvrtak navečer u 77. godini na odjelu pulmologije u KBC Sestara milosrdnica u Zagrebu.

Atletika je izgubila velikog trenera, najvećeg za bacače na našim prostorima. Iznenada, u 77. godini, preminuo je legendarni trener Ivan Ivančić. Posljednjih dana bio je smješten na internoj intenzivnoj, zatim i na odjelu pulmologije u KBC Sestara milosrdnica u Vinogradskoj, gdje je u četvrtak navečer i preminuo. Još uvijek se ne zna točan uzrok smrti.
Ivančić je rođen u Grabovici 6. prosinca 1937. godine, a u svojoj bacačkoj karijeri nastupio je na svim velikim natjecanjima, osvojio je dva europska dvoranska zlata u kugli (1980. i 1983), te bio zlatni na Mediteranskim igrama 1975. i brončani 1979. godine.
Kako na svojim stranicama piše Atletski klub Agram, Ivančić je na prvom Svjetskom atletskom prvenstvu bio najstariji natjecatelj s navršenih 45 godina i 233 dana. Do dan danas u krugu za bacanje na tom natjecanju nije se pojavio stariji natjecatelj. Sedmerostruki je državni prvak Jugoslavije i peterostruki prvak Balkana.
Ivančić je 'stvorio' diskašicu Sandru Perković, s kojim je osvojio europsko i olimpijsko zlato, ali i pobjedu u Dijamantnoj ligi. No, osim Sandre, Ivančić je trenirao i brojne druge sjajne bacače koji su se istaknuli vrhunskim rezultatima poput Ivane Brkljačić, Edisa Elkasevića, Valentinu Sršu i mnoge druge.
Ovog ljeta je dobio šestog svjetskog prvaka kojeg je on oblikovao - Martina Markovića, koji je prije nešto više od mjesec dana u SAD-u postao svjetski juniorski prvak u disku. Od njega je Ivančić želio stvoriti novu Sandru Perković.
- Poznavajući njega, novih planova sigurno nije nedostajalo i sam je u više navrata spomenuo kako je idući veliki cilj za njega Rio i Olimpijske igre 2016. Nažalost, njih neće doživjeti, ali zasigurno će njegov trenerski rad i uspjesi koje je postigao ostati zapamćeni za sva vremena - navodi Atletski klub Agram.

KMNL ZAGREB, SENIORI SEZONA 2014/2015

Poštovani KMNL-ovci,

red je da najavimo još jednu sezonu Katoličke malonogometne lige Zagreb, 17. po redu, u kojoj ćemo opet uz mnogo druženja, novih prijateljstva i smjeha kroz sport širiti i produbiti našu vjeru. Dužni smo vas obavijestiti da je početak sezone i prvo okupljane KMNL-ovaca 13.9. na duhovnom susretu u Mariji Bistrici u sklopu hodočašća mladih naše nadbiskupije. Početak natjecanja je subota nakon hodočašća, odnosno 20.9. Postupak prijava je sljedeći (za seniore);

1. U dogovoru sa župnikom Vaše župe dobiti odobrenje od strane župnika za sudjelovanjem u KMNL-u.

2.Poslati mail na kmnl.zagreb@gmail.com sa PUNIM NAZIVOM ŽUPE I KVARTA, IMENOM I PREZIMENOM VODITELJA, TE KONTAKT MAILOM I BROJEM MOBITELA. "Stare" ekipe moraju također potvrditi sudjelovanje u novoj sezoni, te da su svi podaci od prošle godine isti i za ovu sezonu što se tiče voditelja i kontakta.

3. Nakon što izvršite prijavu ekipe, svi voditelji će na mail dobiti prijavnicu igrača koju moraju dostaviti (putem maila ili osobno) voditeljima natjecanja, g. Matiji Caparu ili g. Petru Aniću najkasnije do 13.9., odnosno hodočašća u Mariju Bistricu. Nravno, prijavnica igrača mora biti ovjerena i od strane župnika kako bi bila valjana.

4. Uplatiti kotizaciju za natjecanje zaključno sa 3. kolom natjecanja, nakon toga će sve ekipe koje nisu podmirile kotizaciju biti suspendirane iz natjecanja.

Ovim putem molimo sve sudionike da se drže ovih rokova.

Prije početka natjecanja, u dogovoru sa Povjerenikom za pastoral sportaša, g. Marijanom Spehnjakom, održati će se sastanak sa svim voditeljima ekipa, gdje će biti detaljno objašnjene propozicije natjecanja, a o čemu će svi voditelji ekipa biti na vrijeme obaviješteni.

Prijave ekipa primamo zaključno sa 13.9., nakon čega objavljujemo stanje po ligama. I ove godine se nadamo velikom odazivu, a ukoliko imate bilo kakva pitanja, molimo da se obratite na mail kmnl.zagreb@gmail.com ili na broj mobitela 092 1300 177 (Matija).

Veselimo se ponovnom druženju na terenima u Kušlanovoj!

PRIJAVE SU SLUŽBENO OTVORENE!

KMNL VETERANSKI TURNIR

Velika nam je radost i čast obavjestiti vas o novom veteranskom turniru u duhu i po pravilima KMNL-a pod nazivom "Sv. Marko Križevčanin". Ako bude sve po Božjem, te u skladu s našim željama i planovima, turnir bismo organizirali na sportskom betonskom igralištu Osnovne škole Augusta Šenoe u Zagrebu (Selska cesta 95) u subotu 6. rujna 2014. godine - uoči našeg župnog blagdana, koji je dan kasnije. Na nama je da molimo kako bi tog datuma bilo suho i ugodno vrijeme!!!

Igralo bi se 5+1, loptom veličine 4, 2X12 min. u skupinama, a ako je potrebno, polufinale i finale 2X15min. Kotizacija će biti 400 kuna (minimalni broj ekipa je 4, a maksimalni 8) jer će turnir imati dobrotvorni karakter - dio prihoda ići će za gradnju sirotišta i škole u Beninu, koje gradi naš kapelan Odilon Singbo).
Pravo nastupa imali svi rođeni poslije 1.1.1984. godine (makar ne navršili 30 godina).

Ono na čemu bismo inzistirali je da nakon turnira, bez obzira na osvojeno mjesto, u što većem broju dođemo na misu u 18:30, a nakon mise ostanemo na dodjeli nagrada i "druženju" u stilu 1998.u dvorani ispod župne crkve u Selskoj cesti 91. U tom večernjem programu mogu sudjelovati svi vaši prijatelji, supruge, djevojke, prijateljice i gosti za koje znate da bi im se tako nešto svidjelo!

Molim Vas odgovor do petka, 29.8.2014. u 20h- prvih 7 koji mi se jave imaju pravo nastupa na turniru, jer su 8. ekipa veterani iz Župe Sv. Marka Križevčanina.

g. Josip Štefanac
mob: 091 444 29 10
mail: josipstef@gmail.com

ODBOJKA PRIJAVE ZA SEZONU 2014/2015

Drage naše odbojkašice i odbojkaši,
došlo je vrijeme da vas obavijestimo da su otvorene prijave za Katoličku odbojkašku ligu u mješovitoj i ženskoj konkurenciji! Prijave traju do 19.9. kada će se održati sastanak sa voditeljima ekipa na kojem će se dogovoriti svi detalji natjecanja. Svoju ekipu možete prijaviti na kol.blim@gmail.com ili na broj 099/4747477.

Ukoliko imate bilo kakvih pitanja slobodno se obratite na navedeni mail ili broj mobitela. Natjecanje se održava u dvoranu.

KATOLIČKA ŠAHOVSKA LIGA SEZONA 2014/2015

Došlo je vrijeme da otvorimo prijave i za našu novu ligu. Katolička šahovska liga.
Po ekipi prijavljuje se 3 igraća plus rezerva.
Ako nemate dovoljan broj igraća javite pa ćemo Vas spojit sa ekipama kojima fali igrač.
Prijave se primaju na mail: katolicka.sahovska.liga@gmail.com
Termin sastanka još nemamo ali službeno prijave su krenule od danas na gore naveden mail.
Prvi turnir bit će u listopadu, a naš domaćin bit će župa Kozari Bok.

Katolička malonogometna liga (krizmanici i prvopričesnici) Zagrebačke nadbiskupije

Počele su prijave za malonogometnu ligu krizmanici i prvopričesnici.
- početak natjecanja: krajem listopada
- prijave do 15. listopada na e-mail: kmnl.zagreb1@gmail.com (naznačiti u predmetu e-maila kategoriju: "krizmanici" ili "prvopričesnici")

Katolička stolnoteniska liga, sezona 2014/2015

Počele su prijave i za stolni tenis.
- početak natjecanja: u listopadu
- prijave na e-mail: kstl.zagreb@gmail.com

KMNL seniori, regija: Karlovac, Jastrebarsko, Klinča Sela i Samobor sezona 2014/2015

- Prijave do 13.09.2014.
- Početak lige krajem rujna
- Prijave se primaju na mail: hrvoje.hrkac1@gmail.com, broj mobitela Hrvoje Hrkač 098 595 428

Znam kome pripadam i tko na mene pazi

09.08.2014.

Razgovor s pjevačicom Ninom Badrić
Znam kome pripadam i tko na mene pazi
Nina Badrić jedna je od najuspješnijih pjevačica na našoj glazbenoj sceni. Već dvadesetak godina gradi karijeru stvarajući, kako sama kaže, glazbu za uši, ne za oči. U ovim ljetnim mjesecima kada, kao i većina naših glazbenika puno vremena provodi na obali, Nina je pronašla malo vremena za nas. U ekskluzivnom razgovoru za Pastoral mladih, pjevačica anđeoskog glasa otkrila nam je kako se pridružila molitvenoj zajednici „Srce Isusovo“, koliko joj vjera u životu znači, pronalazi li svoju glazbenu inspiraciju u njoj i još mnogo toga.

Nina, nedavno ste sudjelovali na koncertu na Kamenitim vratima, nakon kojeg ste izjavili kako ste zahvalni Duhu Svetom koji je okupio vesele i mlade ljude u srcu Zagreba. Možete li sada, kada su se dojmovi primirili, podijeliti radost tog iskustva s nama?

Kamenita vrata utorkom otkrila sam prije par mjeseci. Došla sam na molitvu krunice i svidjelo mi se ono što sam gore vidjela. Mnoštvo mladih prekrasnih ljudi koji većinom zahvaljuju na daru zdravlja i života i mole se za sve potrebite. Evo, sada se dogodio i taj prekrasan koncert na kojem je bilo uistinu mnoštvo ljudi i svi smo uživali. Taj koncert je bio svojevrsna zahvala Majci Božjoj koja okuplja sve te ljude gore na Kamenitim vratima. Bilo je uistinu čarobno.

Kako ste se i kada pridružili molitvenoj zajednici „Srce Isusovo“ u moljenju krunice i pjevanju utorkom i koliko Vam to u znači?

Mislim da je danas važno svakome imati svoju zajednicu, neku duhovnu obitelj te se okružiti ljudima s kojima se razumiješ. Na Kamenita vrata došla sam zahvaliti Alanu Hržici koji pjeva moju pjesmu Čežnja i - ostala. Ljude koje sam gore upoznala prepoznala sam u duhu kao pozitivce i to je jedino važno. Jedni drugima činimo dobra djela, a i odmah se skupimo ako je bilo tko koga i ne poznamo najbolje, loše. Za čas organiziramo pomoć i jedinica djeluje trenutno i direktno. Lijepi su utorci na Kamenitima.

Poznato je da njegujete dugogodišnje prijateljstvo s Ivanom i Marijom Husar koje su vrlo aktivne u svjedočenju svoje vjere. Prošle ste godine na Bonofestu čak udružile svoje glasove u pjesmi Tvoje ime. Osnažuje li vjera, između ostalih stvari, vaše prijateljstvo?

Sa sestrama Husar sam odrasla. Poznajemo se doslovno čitav život. Najljepše u svemu jest činjenica da je naše prijateljstvo preživjelo sve ispite slave, popularnosti, velikih karijera i teškoća života. Nekako se uvijek držimo skupa kada 'gori'. Tada se posebno i često družimo, a to je i bit prijateljstva i vrlo često dijelimo svoje radosti jedne s drugima. Vjeru smo zapravo otkrile baš negdje u isto vrijeme i to je najljepše od svega. Jednoga dana smo sjele i pročitale sve u našim očima. Skužile smo se na prvu i u tom segmentu tako da smo zajedno dijelile spoznaje i iskustva.

Vratimo se malo na početak Vaše karijere, u vremena pjesama kao što su I'm so excited ili Ja sam vlak, kada ste tražili svoje mjesto na glazbenoj sceni. Je li tada bilo mjesta za vjeru u Vašemu životu? Jeste li lutali stranputicama ili ste se uvijek nastojali držali ispravnog puta?

Čovjek uvijek može biti puno bolji nego što jest, ali nekako sam se trudila kroz sve u životu ići učenjem kako su me roditelji odgojili, na njihovom inzistiranju na tome da se trudim u svemu biti poštena i dobra. Čitav život su mi ponavljali jednu te istu rečenicu pa se valjda i podsvjesno vodim njome; „Voda može oprati sve, ali prljav obraz nikada.“ Trudila sam se sve ove godine ostati na svijetloj strani i dati od sebe najbolje što mogu. Glazba je ionako dar od Boga i ja sam samo netko tko ima privilegiju nositi taj dar ljudima. Dobar sam tumač svojih pjesama i ljudi mi vjeruju. Kroz glazbu se može poslati puno lijepih poruka, bez obzira što je ovaj svijet postao mjesto u kojem većinom vlada nered. Ja sam vrlo uporna i dosljedna u svojoj poruci koju želim dati svojoj publici. Hvala Bogu, puno je onih koji razumiju ono što pišem i pjevam.

Danas u svojim pjesmama nerijetko spominjete Gospodina. Dat će na Bog, Za dobre i loše dane, Nebo..., samo su neke od njih. Koliki značaj ima vjera u Vašemu životu? Pronalazite li inspiraciju i utjehu u Gospodinu stvarajući nove pjesme?

Davno sam napisala duhovnu pjesmu koja se zove Za dobre i loše dane. Publika ju je zavoljela na prvo slušanje i ta je pjesma već sada jedan od klasika moje karijere. Ta je pjesma zahvala za ljubav koju osjećam. Znam kome pripadam i tko na mene pazi i zahvalna sam iz dubine duše na milosrđu koje osjećam u svakome trenu, svakoga dana. Želim to kroz pjesme koje pišem podijeliti i sa svojom publikom. Želim im svjedočiti da zaista nisu sami ako pogledaju gore i otvore svoje srce prema najvećoj i najnježnijoj Ljubavi. Mladima posebno treba pružiti odgovore i pokazati da postoji i taj put, da postoji neki viši cilj, Božja pravda. Mi ljudi sami možemo malo toga učiniti, ali Božja providnost je nesaglediva i predivna. Bog uistinu krivim crtama piše pravo.

Sudjelovali ste u nekoliko projekata duhovne glazbe poput Bonofesta, nastupali ste s Fidesima i snimili djelić pjesme povodom dolaska pape Benedikta XVI. Hrvatskoj. Kada biste mogli odabrati jednu duhovnu šansonu ili projekt, koji biste odabrali i zašto?

Svaki projekt mi je drag, no možda se najradije sjećam projekta „Ne zaboravi me“ Zaklade biskup Josip Lang, za stare i nemoćne. Prekrasan album snimili smo s namjerom da pomognemo ljudima koji su na neki način zaboravljeni pod stare dane života.
Vrlo ste aktivni na društvenim mrežama gdje često objavljujete citate s pozitivnim mislima i zahvalama Gospodinu na blagoslovima. Na čemu je Nina Badrić najviše zahvalna, a na što najviše ponosna?

Apsolutno koristim sve blagodati današnjeg vremena poput društvenih mreža da bih svojoj publici dala i neka svoja razmišljanja. Naravno da sam zahvalna na svakom novom danu, na svemu što je dobri Bog darovao, a pritom mislim i na dobre i na loše dane. Loši su me ojačali, dobri su me naučili poniznosti. Svaki dan spoznam nešto novo, učim čitav život i to će trajati. No važno je ostati na putu koji pratim.

Kada biste mogli odabrati jednu osobu, sveca ili rečenicu koja je na Vas ostavila najveći utisak, koji bi Vaš odabir bio?

"Ljubite jedni druge kao sto sam i ja ljubio vas." Eto, u toj rečenici ja prepoznajem najveću vjeru.

Nina, na kraju našeg razgovora imate priliku mladima Zagrebačke nadbiskupije predstaviti Ninu koja se krije iza reflektora pozornice, uputiti im nekoliko riječi...

Život je uvijek lijep i jednako težak, a ono što je najljepše od svega je činjenica da je vjera slobodan odabir svakoga od nas. Ima smisla u životu pokušati uvijek biti bolji čovjek i dati sve od sebe da usrećiš i sebe i druge koliko god možeš. I ja sama tek učim da je život jedan dan pa pokušavam ići dan za danom u novi trenutak. A gdje će me dovesti svaki novi trenutak koji je preda mnom? To samo nebo zna.

Autor: Martina Andrijević

Znam kome pripadam i tko na mene pazi

Razgovor s pjevačicom Ninom Badrić
Znam kome pripadam i tko na mene pazi
Nina Badrić jedna je od najuspješnijih pjevačica na našoj glazbenoj sceni. Već dvadesetak godina gradi karijeru stvarajući, kako sama kaže, glazbu za uši, ne za oči. U ovim ljetnim mjesecima kada, kao i većina naših glazbenika puno vremena provodi na obali, Nina je pronašla malo vremena za nas. U ekskluzivnom razgovoru za Pastoral mladih, pjevačica anđeoskog glasa otkrila nam je kako se pridružila molitvenoj zajednici „Srce Isusovo“, koliko joj vjera u životu znači, pronalazi li svoju glazbenu inspiraciju u njoj i još mnogo toga.

Nina, nedavno ste sudjelovali na koncertu na Kamenitim vratima, nakon kojeg ste izjavili kako ste zahvalni Duhu Svetom koji je okupio vesele i mlade ljude u srcu Zagreba. Možete li sada, kada su se dojmovi primirili, podijeliti radost tog iskustva s nama?

Kamenita vrata utorkom otkrila sam prije par mjeseci. Došla sam na molitvu krunice i svidjelo mi se ono što sam gore vidjela. Mnoštvo mladih prekrasnih ljudi koji većinom zahvaljuju na daru zdravlja i života i mole se za sve potrebite. Evo, sada se dogodio i taj prekrasan koncert na kojem je bilo uistinu mnoštvo ljudi i svi smo uživali. Taj koncert je bio svojevrsna zahvala Majci Božjoj koja okuplja sve te ljude gore na Kamenitim vratima. Bilo je uistinu čarobno.

Kako ste se i kada pridružili molitvenoj zajednici „Srce Isusovo“ u moljenju krunice i pjevanju utorkom i koliko Vam to u znači?

Mislim da je danas važno svakome imati svoju zajednicu, neku duhovnu obitelj te se okružiti ljudima s kojima se razumiješ. Na Kamenita vrata došla sam zahvaliti Alanu Hržici koji pjeva moju pjesmu Čežnja i - ostala. Ljude koje sam gore upoznala prepoznala sam u duhu kao pozitivce i to je jedino važno. Jedni drugima činimo dobra djela, a i odmah se skupimo ako je bilo tko koga i ne poznamo najbolje, loše. Za čas organiziramo pomoć i jedinica djeluje trenutno i direktno. Lijepi su utorci na Kamenitima.

Poznato je da njegujete dugogodišnje prijateljstvo s Ivanom i Marijom Husar koje su vrlo aktivne u svjedočenju svoje vjere. Prošle ste godine na Bonofestu čak udružile svoje glasove u pjesmi Tvoje ime. Osnažuje li vjera, između ostalih stvari, vaše prijateljstvo?

Sa sestrama Husar sam odrasla. Poznajemo se doslovno čitav život. Najljepše u svemu jest činjenica da je naše prijateljstvo preživjelo sve ispite slave, popularnosti, velikih karijera i teškoća života. Nekako se uvijek držimo skupa kada 'gori'. Tada se posebno i često družimo, a to je i bit prijateljstva i vrlo često dijelimo svoje radosti jedne s drugima. Vjeru smo zapravo otkrile baš negdje u isto vrijeme i to je najljepše od svega. Jednoga dana smo sjele i pročitale sve u našim očima. Skužile smo se na prvu i u tom segmentu tako da smo zajedno dijelile spoznaje i iskustva.

Vratimo se malo na početak Vaše karijere, u vremena pjesama kao što su I'm so excited ili Ja sam vlak, kada ste tražili svoje mjesto na glazbenoj sceni. Je li tada bilo mjesta za vjeru u Vašemu životu? Jeste li lutali stranputicama ili ste se uvijek nastojali držali ispravnog puta?
Čovjek uvijek može biti puno bolji nego što jest, ali nekako sam se trudila kroz sve u životu ići učenjem kako su me roditelji odgojili, na njihovom inzistiranju na tome da se trudim u svemu biti poštena i dobra. Čitav život su mi ponavljali jednu te istu rečenicu pa se valjda i podsvjesno vodim njome; „Voda može oprati sve, ali prljav obraz nikada.“ Trudila sam se sve ove godine ostati na svijetloj strani i dati od sebe najbolje što mogu. Glazba je ionako dar od Boga i ja sam samo netko tko ima privilegiju nositi taj dar ljudima. Dobar sam tumač svojih pjesama i ljudi mi vjeruju. Kroz glazbu se može poslati puno lijepih poruka, bez obzira što je ovaj svijet postao mjesto u kojem većinom vlada nered. Ja sam vrlo uporna i dosljedna u svojoj poruci koju želim dati svojoj publici. Hvala Bogu, puno je onih koji razumiju ono što pišem i pjevam.

Danas u svojim pjesmama nerijetko spominjete Gospodina. Dat će na Bog, Za dobre i loše dane, Nebo..., samo su neke od njih. Koliki značaj ima vjera u Vašemu životu? Pronalazite li inspiraciju i utjehu u Gospodinu stvarajući nove pjesme?

Davno sam napisala duhovnu pjesmu koja se zove Za dobre i loše dane. Publika ju je zavoljela na prvo slušanje i ta je pjesma već sada jedan od klasika moje karijere. Ta je pjesma zahvala za ljubav koju osjećam. Znam kome pripadam i tko na mene pazi i zahvalna sam iz dubine duše na milosrđu koje osjećam u svakome trenu, svakoga dana. Želim to kroz pjesme koje pišem podijeliti i sa svojom publikom. Želim im svjedočiti da zaista nisu sami ako pogledaju gore i otvore svoje srce prema najvećoj i najnježnijoj Ljubavi. Mladima posebno treba pružiti odgovore i pokazati da postoji i taj put, da postoji neki viši cilj, Božja pravda. Mi ljudi sami možemo malo toga učiniti, ali Božja providnost je nesaglediva i predivna. Bog uistinu krivim crtama piše pravo.

Sudjelovali ste u nekoliko projekata duhovne glazbe poput Bonofesta, nastupali ste s Fidesima i snimili djelić pjesme povodom dolaska pape Benedikta XVI. Hrvatskoj. Kada biste mogli odabrati jednu duhovnu šansonu ili projekt, koji biste odabrali i zašto?

Svaki projekt mi je drag, no možda se najradije sjećam projekta „Ne zaboravi me“ Zaklade biskup Josip Lang, za stare i nemoćne. Prekrasan album snimili smo s namjerom da pomognemo ljudima koji su na neki način zaboravljeni pod stare dane života.

Djeca Velike Gorice pomažu djeci Slavonije

14.07.2014.

U župi Navještenja Blažene Djevice Marije u tijeku su humanitarne akcije za pomoć djeci poplavljenih područja, ali u pripremi je i akcija u sklopu koje će mame s djecom iz Gunje i Rajevog Sela boraviti u Velikoj Gorici. Kako možete pomoći, pročitajte u nastavku.

Poplave koje su pogodile Slavoniju u svibnju ove godine ostavile su milijunske štete na mnogim domovima koja će se sanirati još dugo vremena. Iako u medijskom planu unesrećena sela pomalo padaju u zaborav, to ne znači da brojnim mještanima nije potrebna pomoć. Upravo to je i razlog što se u mnogim župama i dalje prikuplja pomoć za unesrećene, pa tako i u župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici. U župi Navještenja trenutno su u tijeku dvije humanitarne akcije.

Narukvice za djecu Slavonije

- Dječja kreativno-karitativna zajednica župe Navještenja BDM nema praznika ovo ljeto. Oni se nalaze dva puta tjedno te daruju svoje vrijeme i izrađuju narukvice od drvenih i staklenih perli, a sve što se sakupi namijenjeno je za djecu poplavljenih krajeva – rekla nam je vjeroučiteljica Tihana Opetuk Živković.

Narukvice se prodaju po simboličnih 10 kuna, a može ih se kupiti ponedjeljkom i četvrtkom u dvorani „Nazaret“.

- Bili bi zahvalni kad bi nam se javili ljudi koji bi mogli pomoći oko prodaje narukvice, na primjer odnijeti ih na svoj posao i ponuditi ih kolegama ili ih ponuditi prijateljima jer ih planiramo napraviti oko 5000 narukvica za pomoć Slavoniji – kaže vjeroučiteljica Tihana dodavši kako će u suradnji s ravnateljima škola koje će pohađati najveći broj djece iz poplavljenih područja, saznati kojemu djetetu što nedostaje od školske opreme ( šestar, papuče, kišobran, bojice i dr.)

U rujnu mladi Velikogoričani planiraju posjetiti djecu u Slavoniji, pripremiti im priredbu, družiti se s njima te im tom pruigodom podijeliti darove, tj. pribor koji im nedostaje stoga je svaka prodana narukvica jedno malo dobro dijelo. No, nije to jedina humanitarna kacija u župi.

Mame iz Gunje i Rajeva Sela u Gorici

- Druga akcija je dolazak mama s djecom iz Gunje i Rajevog Sela, u Veliku Goricu. Posjet planiramo od 21. do 26. kolovoza. To je projekt u kojem sudjeluje Grad Velika Gorica, Muzej Turopolja, PUOVG i župa Navještenje BDM. Planiramo mame i djecu smjestiti u obitelji te pozivamo sve koji bi tih nekoliko dana mogli primiti mamu s djecom u svoj dom, da se jave, kao i one koji bi na bilo koji način željeli sudjelovati i pomoći u ostvarivanju ove akcije – kaže vjeroučiteljica Opetuk Živković.

Ukoliko imate mogućnosti i volje pomoći, za deteljnije informacije možete se javiti gđi.Tihani na broj 098 93 69 344 ili na e-mail tihana.opetuk.zivkovic@gmail.com

Izvor: http://www.vgdanas.hr/Info/Clanak/10043/djeca-velike-gorice-pomazu-djeci-slavonije.aspx

Crtanjem hranim svoj duh!

12.06.2014.

Razgovor s mladim umjetnikom Danijelom Deverićem
Crtanjem hranim svoj duh!
Ususret humanitarnoj izložbi „Gladna nahraniti“ koja će u petak, 13. lipnja održati u prostorijama SKAC-a u Palmotićevoj, razgovarali smo s autorom Danijelom Deverićem. U kratkom razgovoru, dvadesetdevetogodišnji Danijel iz Donje Lomnice, otkrio nam je kako su nastala djela inspirirana siromaštvom, pojavom s kojom se sve češće susrećemo, u čemu nalazi inspiraciju za svoja djela, kako spaja studij teologije s umjetnošću kojom se bavi i još pokoji detalj svoga života.

Danijele, u petak 13. lipnja u SKAC-u otvorite će se humanitarna izložba na kojoj ćeš predstaviti svoje radove pod tematikom „Gladna nahraniti“. Reci nam nešto više o izložbi?

Izložba je plod koji je izrastao iz nekoliko različitih motiva. Prvi motiv je ljubav i strast koju gajim prema crtanju i potreba ostvarenja na tom području. Motivi gladne i siromašne djece Afrike bili su mi izazov za crtanje. Bio sam jako zadovoljan nacrtanim radovima i zato sam se jako vezao uz svaki taj crtež, što mi se zadnje vrijeme često događa. A kada se navežeš uz svoj rad, nema tih novaca za koje bih ga nekome dao. Iz toga je proizašao drugi izazov, ujedno i drugi motiv, a to je osloboditi se navezanosti. Odlučio sam crteže jednostavno dati, odreći ih se i to tako da sav novac koji se sakupi od tih radova bude namijenjen takvim osobama koje sam crtao, najgladnijima. Smatram da tako dobiven i proslijeđen novac ima puno veću vrijednost. Tako se rodila ideja izložbe na kojoj ću bar malo duhovno izrasti, a opet nadam se zajedno s dobrim ljudima materijalno nekome pomoći zahvaljujući talentu kojeg mi je Bog darovao i dobrim ljudima koji će kupnjom radova i svojim donacijama ovo podržati. Izložba zato nosi naslov „Gladnoga nahraniti“. Za ostvarenje ove ideje zahvalan sam pateru Ikeu koji mi je pomogao ustupivši prostor velike dvorane SKAC-a i udruzi „Marijini obroci“ koja se brine o hrani za takve gladne i siromašne. Na izložbi će biti izloženi crteži u olovci s vrlo upečatljivim motivima koji prikazuju realnost.

U samom fokusu izložbe bit će siromaštvo. U čemu si pronašao inspiraciju za ova djela?

Dok sam crtao ove motive siromašnih izložba nije bila u planu, i ta ideja uopće nije postojala. Crtao sam takve motive jer su mi bili upečatljivi i privlačni za crtanje. Tek crtajući te motive sve sam se više počeo uživljavati i na neki način proživljavati problem gladi i onda jednostavno pred tim mi je teško bilo ostati ravnodušan. Glad u svijetu i neravnomjerna, nepravedna raspodjela hrane je velik svjetski problem. Materijalizam je uzeo maha, a siromaštvo raste.

Kada već govorimo o inpiraciji. Reci nam kada se rodila ljubav prema crtanju? Kako to da si odabrao olovku kao glavno oruđe?

Volim jako crtati i to sam oduvijek volio. Crtanje je kao jedan moj mali svijet u kojem mi je super živjeti. Smatram to nematerijalnim darom pomoću kojeg hranim svoj duh i na tom sam jako zahvalan, jer kad imaš ovakav dar nikada ti nije dosadno. Olovka mi je najdraža jer s njom najviše uživam raditi i s njom se najbolje mogu izražavati.

Tvoji radovi su uistinu životopisni. Kako bi u par riječi opisao svoje stvaralaštvo?

Hvala. Moje stvaralaštvo izvire iz darovanog mi talenta i velike ljubavi prema tome, potrebe da se usavršim u crtačkim tehnikama, strasti koje osjećam prema likovnom izražavanju i potrebe da se u tome ostvarim.

Diplomirao si teologiju i pronašao način kako svoje zvanje spojiti sa crtanjem, zar ne? Odabireš li modele portretiranja po njihovoj važnosti u životu Crkve i kršćanstva ili prema svojem osobnom pohođenju?

Studij teologije i likovna umjetnost imaju itekako dodirnih točaka, iako bih crtao ovako puno radova i da nisam studirao teologiju. Kvantitativno možda i više, jer bih imao više vremena, ali kvalitativno vjerojatno ne. Studirajući Filozofsko teološki studij, moje su ideje postale zrelije i kao osoba sam, zahvaljujući mnogim dobrim profesorima i kolegama s teologije, sazrio u kvalitetniju osobu. To se također odrazilo i na moje likovno stvaralaštvo. Molitva i meditacija često čovjeku pomažu da se sabere, a u sabranosti i tišini dolaze najbrže i često najbolje ideje, inspiracija i volja za kreativnošću koja je plod Duha.

Nedavno si u okviru dana teologije „Dies Theologicus“ u prostorijama Nadbiskupijskog pastoralnog instituta“ predstavio portrete kršćanskih velikana i svojih uzora. Kako si zadovoljan ishodom izložbe?

Ja sam jako zadovoljan ishodom izložbe i uopće što sam imao čast tamo izložiti svoje radove, a posebice istaknuti portrete dvaju velikih hrvatskih postkoncilskih teologa Vjekoslava Bajsića i Tomislava Janka Šagi Bunića. Na tome sam osobito zahvalan dekanu KBF-a dr. Tončiju Matuliću.

Uz likovnu umjetnost, baviš se i glazbom. Koliko se razlikuju ta dva svijeta? Pronalaziš li načina kako ih spojiti?

Bila to glazbena ili likovna, uz obje stoji riječ „umjetnost“ . Način izražavanja. Super je to kad se čovjek može baviti onime što voli jer to ga ispunjava. Također kad se izražava na način koji mu je svojstven, na način koji voli, tada doživljava sreću, katarzu, dublje ponire u smisao postojanja, a taj osjećaj doživljavaju mnogi koji sviraju neki instrument kojeg jako vole. Ja na žalost ne znam svirati ni jedan instrument, ali zato sam truba. Zezam se. Ja uživam i u jednoj i u drugoj umjetnosti i svaka je na svoj način specifična.

Danijele, u riječ ili dvije reci nam zašto bi trebali posjetiti izložbu „Gladnoga nahraniti“.

Od sedam tjelesnih djela milosrđa na prvome je mjestu „Gladna nahraniti“ pa svatko tko bi u bilo kojem pogledu htio prisustvovati i na ovaj način pomoći gladnima u Africi kroz neku donaciju ili kupnjom crteža pozvan je doći. Pozvani su doći svi koji vole likovnu umjetnost i koji žele pogledati radove. Ja se duboko nadam i vjerujem da ćemo zajedno bar malo pomoći u ishrani ove gladne i siromašne djece, a time će i njihova i naša radost biti veća!

Autor: Martina Andrijević

PRIJAVI SE ZA LJETOVANJE NA KRAPNJU

Želiš se odmorit' od svakodnevnih briga i mora, nać' smiraj duha, osvježit se u dubini mora? Želiš pobjeć' od žege i verve svoga života, pronać' mir duše dok u borovoj šumi Njegov blagi lahor puše? Želiš doživjet' Susret nakon kojeg više nećeš bit isti, osjetit' kako te iscjeljuje, obnavlja i čisti? Nać' se u zajednici onih koji jednodušno mole, igraju se kao djeca, puni radosti pjevaju i sviraju i... jednostavno vole? Umjesto da te u ljetnoj gužvi guraju i gaze, dođi u Emaus gdje svi na tvoje dostojanstvo paze. Prihvati poziv da živiš kao ljubljeno dijete Božje, zaJedno s nama na Krapnju tjedan dana.
Umjesto da govorimo o zajednici, nudimo zajedništvo. Umjesto predavanja dajemo svoja životna iskustva. Umjesto monologa, omogućujemo razgovore u grupi, osobne razgovore s laicima i svećenicima. Pristupamo ljudima opušteno i otvoreno, bez straha i grča. Umjesto glasnih tuluma i ukočenih zabava, radije slavimo uz molitvu, pjesmu i ples. Umjesto igara na sreću, igramo one u kojima je svatko pobjednik (jer je skinuo masku, prihvatio sebe ili jednostavno uživao u igri).
Svakodnevne mise, svjedočanstva i razgovori u grupi samo su dio ponude. Iako je program pripreman s pažnjom kroz cijelu godinu, mi nismo isprogramirani – svjedoci smo živog Boga koji će, vjerujemo, svaki termin za mlade blagosloviti svojom Prisutnošću i različitim darovima što ih je u svom srcu odvijeka pripremio za svakog od nas. Prijaviti se možete na ovom linku http://www.kursiljo.com/krapanj/item/133-prijave-za-ljetne-programe, za neki od termina:


29.06.-05.07. za srednjoškolce
06.07.-12.07. za sve uzraste
13.07.-19.07. za studente i radnu mladež
20.07.-26.07. za studente i radnu mladež
27. 07.-02.08. za mlade obitelji, parove i one koji žele osnovati obitelj
03. 08.-09.08. za mlade obitelji i parove i one koji žele osnovati obitelj
10.08.-16.08. za srednjoškolce
1.9.-7.9. Ignacijevske duhovne vježbe za mlade

Kako ovaj pokušaj da vam predstavimo ponudu zajednice mladih Kursiljo, također, ne bi bio monolog, ovdje dajemo riječ onima koji su prošle godine boravili u duhovnom centru Emaus prošle godine:
Ove godine na Krapnju sam shvatila koje su zapravo moje prave vrijednosti i kvalitete.

Tolika koncentracija ljubavi i radosti na jednom mjestu se ne može bilo gdje naći. Svi smo puni mana, ali kada ti netko na tvoju pogrešku odgovori blagošću, to te totalno oboruža. Tako da sam dobio poticaj promijeniti se...

Mogu reći da sam ponovno obnovila svoju zaljubljenost u Krista.

Svetu misu sam osjećala kao pravo radosno slavlje, kao vrhunac u kojem sam najbliže Gospodinu.

Nakon Krapnja nastojat ću moliti više, ići ću što je više moguće na Sv.misu. Odlučila sam živjeti u čistoći.

Počela sam zahvaljivati i spoznala ljepotu davanja hvale Bogu.

Na Krapnju sam došao s odlukom da pođem putem svećeništva, tu odluku sam na Krapnju učvrstio.

Donio sam odluku da više vremena dnevno provedem u tišini, sabranosti i molitvi.

Primjećujem kod sebe veću spremnost za služenje, radost i zahvaljivanje.

Naučila sam osluškivati, disati, doživljavati svijet i ljude oko sebe na način koji prije nisam.

Bog me dodirnuo kroz zajedništvo, kroz toliko osmijeha i prihvaćanja drugoga. Naučio me prihvatiti sebe, s time sam se dugo mučila.

Ovaj tjedan sam osjetila veliki Duh zajedništva, kao nikada do sada. Bog mi je usadio veliku nadu u srce i maknuo strah od budućnosti.

Ovaj treći boravak u Emausu mi je otvorio oči. Shvatila sam da želim više izgrađivati još svoj odnos s Bogom jer je On tu uvijek prisutan, i čeka mene da mu dođem.

Meni je Bog progovarao u svakom cvrčku, valu, osobi, a posebno kroz svete mise.

Mise: poseban doživljaj Božje prisutnosti, snažne propovijedi, osjećaj Božje blizine.

Kroz šutnju sam doživio najveću bliskost s Bogom.

Dojmila me se otvorenost i iskrenost koja je prisutna između mladih, posebno nas u grupi.

Posebno me dotaknula jednostavnost svećenika.

Ma kad bih vam mogla opisati kako mi je dobro bilo. Toliko mira, opuštenosti i ono iznenađujuće za mene; prisutnost. Bila sam ovdje duhom i tijelom. Osjećala sam veliko poštovanje prema svakoj osobi jer nakon svjedočanstva sam doživjela kako smo stvarno posebni zato što smo ljudi, a ne jer smo nekakvi. Doživjela sam toliko ljubavi od ljudi ovdje. Kroz lijepo pitanje, iskreno zanimanje, pogled, usputan dodir. Nisam se bojala ljudi. Osjećala sam se slobodno. Možda sam prije dolaska mislila da je moj dolazak slučajan. Ali kod Njega nema slučaajnosti. Svatko od nas je došao ovdje jer nas je On pozvao i hito nas je odmoriti. Sa mnom je uspio. Volim Ga još više i voljet ću Ga zauvijek. I vas.

Svi ostali bez teksta zbog onoga što je majka učinila mladiću koji joj je ubio kćer

Sutkinja Ellen Sue Venzer rekla je da već 20 godina svjedoči ljudskim tragedijama te da je ovaj čin jedinstven.

Čin Ady Guzman-DeJesus iz Miamija, majke čiju je 13-godišnju kćer prije dvije godine slučajno ubio školski kolega, dirnuo je mnoge. Ady je u sudnici zagrlila mladića koji je upucao njezinu kćer Lourdes Jinu, a s njim planira i održavati predavanja o opasnosti od oružja u školama diljem zemlje.

– Žao mi je – rekao joj je 16-godišnji Jordyn Howe dok je ona u zagrljaju susprezala suze. Guzman-DeJesus objasnila je kako bi njezina kćer željela da to učini, javlja Miami Herald.

– Možemo postići promjene i tako pomoći drugoj djeci. On je bio Jinin prijatelj i znam da mu ne bi željela najgore – izjavila je hrabra majka. – Pravda je već ostvarena. To je značilo da mu opraštam – izjavila je Guzman-DeJesus na pitanje novinara što je značilo kada je zagrlila mladića.

Sutkinja Ellen Sue Venzer rekla je da već 20 godina svjedoči ljudskim tragedijama te da je ovaj čin jedinstven. – Nisam si mogla zamisliti da bi majka zagrlila ubojicu svoga djeteta – rekla je Venzer. Tragedija se dogodila 2012. godine kada je Jordyn Howe u školu donio očuhov pištolj kako bi ga pokazao prijateljima. Dok su se vozili u školskom autobusu, Howeovi prijatelji su se igrali pištoljem i pritiskali obarač. U jednom trenutku Howe ga je uzeo natrag, uperio ga prema podu i pritisnuo obarač.

Pištolj tada nije opalio, a kada ga je Howe uperio prema prijateljici, pištolj je opalio, a metak je djevojčicu pogodio u vrat. Žurno su je odveli u bolnicu, gdje su je proglasili mrtvom.

Zahvaljujući nagodbi na koju je pristala majka djevojčice, Howe će izbjeći zatvorsku kaznu pa ga čeka godina dana u kampu za maloljetnike, a pristao je sudjelovati u programima prevencije na temu oružja u školama, gdje će mu se pridružiti i majka djevojčice. – Njezin cilj je pokušati osvijestiti djecu o oružju, u ime stradale kćeri – rekao je odvjetnik majke Ron Book.

Izvor: VL

"Duh Sveti je živa prisutnost Boga u Crkvi"

13.05.2014.

„Tko smo mi da zatvaramo vrata Duhu Svetomu?“, više puta se upitao papa Franjo tijekom mise u Kući svete Marte. U homiliji posvećenoj obraćenju prvih pogana na kršćanstvo, papa Franjo je istaknuo kako Duh Sveti potiče Crkvu da ide dalje, van svojih granica.

Duh puše tamo gdje hoće, no vjernici su često u iskušenju da Mu prepriječe put i usmjere ga u jednom smjeru, radije nego u nekom drugom. Iskušenje se pojavilo i u ranoj Crkvi, što vidimo po iskustvu Šimuna Petra, prema Djelima Apostolskim (Dj 11,1-18). Jedna zajednica pogana prihvaća navještaj Evanđelja i Petar svojim očima svjedoči silasku Duha Svetoga na njih. Ipak, ranije se ustručavao doći u doticaj s ičime što je oduvijek smatrao „nečistim“. No, jeruzalemski kršćani ga žestoko kritiziraju, sablažnjeni činjenicom da njihov vođa blaguje zajedno s „neobrezanima“ te ih čak i krštava. O tom razdoblju unutarnje krize u prvoj kršćanskoj zajednici, papa Franjo govori s dozom ironije:

„To je bilo nezamislivo. Kao da sutra dođe izaslanstvo Marsovaca, primjerice, i neki od njih dođu do nas… marsovci...? Zeleni, s velikim nosom i ogromnim ušima, kako ih zamišljaju djeca… i netko od njih kaže: 'Ja se želim krstiti!' Što bi se dogodilo?“.

Petar shvaća svoju grešku kad mu viđenje osvjetljava temeljnu istinu: ono što je Bog očistio nitko ne može smatrati „nečistim, profanim“. Apostol tumači uznemirenom narodu što se događa, te ih umiruje tvrdnjom: „Ako je Bog sam njima dao dar koji je dan nama, zato što su povjerovali u Gospodina Isusa Krista, tko sam ja da bih se smio oprijeti Bogu?“ (Dj 11,17).

„Kad nam Gospodin pokazuje put, tko smo mi da kažemo: 'Ne Gospodine, ovo nije razborito! Radije ćemo činiti tako…' A Petar u toj prvoj biskupiji – prva biskupija je bila u Antiohiji – donosi ovu odluku: 'Tko sam ja da postavljam prepreke?'. To je dobra poruka za biskupe, svećenike i kršćane. Tko smo mi da zatvaramo vrata? U antičkoj Crkvi, čak i danas, postoji služba vratara. Što je činio vratar? Otvarao je vrata, prihvaćao ljude, puštao ih da prolaze. Ali nikada nije imao službu zatvaranja vrata, nikada!“.

I danas je, ponavlja papa Franjo, Bog postavio vodstvo Crkve „u ruke Duha Svetoga“. „Duh Sveti će nas svemu poučiti“, i dozivati u pamet Isusovu pouku (Ivan 14,26):

„Duh Sveti je živa prisutnost Boga u Crkvi. On pokreće Crkvu, on joj daje da hoda. Uvijek dalje, izvan granica, naprijed. Duh Sveti svojim darovima vodi Crkvu. Ne može se shvatiti Isusova Crkva bez Duha Parakleta, koji je baš zato poslan. On donosi nezamislive odluke, nezamislive! Riječima svetog Ivana 23.: Upravo Duh Sveti osuvremenjuje Crvku, on je baš osuvremenjuje i pokreće. A mi kršćani moramo od Boga moliti milost poslušnosti Duhu Svetomu. Poslušnost tome Duhu, koji zbori u našem srcu, govori nam u različitim životnim okolnostima, u crkvenom životu, u kršćanskim zajednicama, uvijek nam govori“, zaključio je Papa.

Izvor: www.it.radiovaticana.va

Ekskluzivni razgovor s bivšim avanturistom, a danas redovnikom – Elvir Tabaković: Gospa je bdjela nada mnom

Sva ta putovanja na kojima sam bio sama su po sebi bila uzaludna i jalova, ali Bog je sve okrenuo na dobro i sada mogu zahvaljujući njima dati snažno svjedočanstvo za Krista, kaže Elvir za Bitno.net

Elvir Tabaković oduvijek je volio pustolovine. Vožnja skuterom iz Hrvatske do najsjevernije točke Europe (negdje u Norveškoj), prolazak legendarnom američkom cestom Route 66 koja povezuje istočnu i zapadnu obalu SAD-a, kajtanje i snowboarding na najatraktivnijim svjetskim lokacijama, vožnja motorom i najluksuznijim automobilima…Sve je to i još više radio Elvir, što mu je bilo omogućeno i zahvaljujući njegovoj profesiji – on je bio fotograf i to jedan od najtalentiranijih svoje generacije. Još ranije, kao tinejdžer, bavio se i punk glazbom – svirao je bas gitaru u osječkom bendu Diverzija. Detalje o Elvirovu obraćenju već vjerojatno znate. Priča o dojučerašnjem avanturisti koji je „imao svijet na dlanu“, a potom ga ostavio radi Isusa i ulaska u redovništvo, ispunjavala je stranice svjetovnih medija. Mi u Bitno.netu osjetili smo pak da bi bilo dobro još jednom popričati s Elvirom o svemu što je proživio u burne posljednje dvije godine svoga života.

- Većina priča o obraćenjima uvijek sadrži neke dramatične okolnosti u kojima su se ljudi nalazili prije nego što su upoznali Isusa Krista. Životne tragedije, depresije, ovisnosti i slično…Tvoja priča je ipak nešto drugačija, iako se ne može reći da ti prije obraćenja život nije bio „u opasnosti”?
Dobro, bavljenje adrenalinskim sportovima sigurno može biti opasno, ponekad i završava kobno. Posebno kajtanje. Naiđe neki vjetar, digne te u zrak 20 metara, pa te baci na zemlju i gotovo je. Nakon obraćenja često sam vrtio film unatrag i shvatio koliko me je Bog zapravo cijeli život čuvao. Koliko sam puta mogao poginuti i kako sam izbjegavao smrt za dlaku. Kao onaj put kada sam imao prometnu nesreću na motoru kada je kamper izletio pred mene, praktički stvorio zid.

- Gdje je to bilo?
U blizini Trogira, na Jadranskoj magistrali. Vozim oko 100 na sat, otvorena cesta, dupla crta. Majstor, mislim da je bio Čeh, okretao je polukružno i doslovno postavio vozilo okomito na cestu. Mogao sam poginuti tek tako. Bilo je čudo da sam uspio dobro zakočiti i udariti tako u vozilo da sam prošao s natučenim ramenom i koljenom. Za tri dana sam bio kao nov. To ti je samo mali primjer. Kada to samo statistički pogledaš – u tri godine prošao sam nekih 240.000 kilometara i pri tome mi se ništa nije dogodilo. Shvatiš da je Bog bdio nada mnom.

- Jesi li doista bio ovisan o adrenalinu?
Vjerojatno je to bila neka vrsta ovisnosti. Ja sam kroz sva ta putovanja tražio ispunjenje, sreću i užitak. To ti je uvijek povezano i s ekipom oko tebe. Mlad si, želiš biti prihvaćen i priznat, želiš biti “cool”. A zapravo želiš biti ljubljen.

- Ivan Pavao II. je jednom rekao da nas ta potreba za ljubavlju motivira cijelo vrijeme. Da oni koji idu u javnu kuću također traže ljubav, na pogrešnom mjestu.
Istina. Baš sam neki dan razmišljao o tome kako sam u prošlosti bio opsjednut potragom za „novim”, za „modernim”, jer sam mislio kako je sve što je staro prevladano, beskorisno. A sada shvaćam na što je mislio Sveti Augustin kada je govorio „O Bože, istino tako stara i tako nova”. Istina je bezvremenska i vječna. Mi smo u ovom današnjem svijetu odgajani tako da smo usmjereni samo na napredak, na razvoj tehnologije i znanosti. To je onaj stav – prirodne znanosti jednom će moći objasniti nastanak svijeta. Dok to ne budu sposobne, ne zamarajmo se time. U takvom ozračju sam formiran, u tom zazoru prema svemu što je staro. Ali, to je predrasuda. Recimo, čitam Augustina i to što je napisao u 4. ili 5. stoljeću. Pa, to kao da je jučer napisano. Što se tiče istinitih duhovnih spoznaja, nema promjena, one su uvijek istinite.

- Kako si se ti zapravo osjećao prije samog obraćenja? Jesi li počeo osvješćivati što je ono što zapravo stoji iza tog avanturizma?
Obraćenje se nije dogodilo „odjednom”. Neke dvije godine prije obraćenja moja prijateljica je bila na duhovnim seminarima i pričala mi što se tamo događa. Pričala mi je o molitvi koja djeluje, o duhovnim i tjelesnim ozdravljenjima. S jedne strane me to dotaklo, jer sam joj vjerovao, bila mi je dobra prijateljica. S druge strane, nisam htio u sve to vjerovati. Vjerovati u to čudo značilo bi vjerovati u sve što dolazi s tim – postojanje Boga, Isusovo utjelovljenje, Crkvu…

- To je bila neka vrsta straha od istine?
Svi neobraćeni ljudi prolaze kroz to. Možda je mala digresija, ali ovih dana razmišljam o jednoj drugoj vrsti straha. Neki ljudi, kada prihvate vjeru, misle da je pred njima samo muka i patnja. Znaš – progoni, križevi, naporne molitve, samo im je to pred očima. A u stvarnosti, život s Isusom je puno ljepši i lakši, život u vjeri, nadi i ljubavi.

- A razmišljaš li ikada o tom križu koji je ipak neminovan?
Trudim se ne razmišljati o njemu u ljudskim kategorijama, nego molim Boga da mi da snage ponijeti taj veliki križ, kada dođe vrijeme za njega. Da ga prihvatim u slobodnoj volji i da ga nosim s potpunim pouzdanjem u Boga. Znam, Bog je realist. Nikada nam neće dati križ veći od naših mogućnosti. On se s ljudima i njihovim snagama ne igra. Daje nam samo ono za što nam je dao i snagu.

- Vratimo se na priču o obraćenju.
Da, vratimo se. Stvar je u tome da su sve te avanture u koje sam ulazio, svi ti provodi i izlasci počeli postajati bezvezni i dosadni. Osjećao sam zasićenje, ali nisam to htio sebi priznati. Odem na kajtanje i već nakon trećeg dana mi je dosadno. Počeo sam postavljati sebi pitanja o budućnosti. Što dalje? Hoću li se ikada smiriti?

- Negdje u to vrijeme upoznao si Miju (Mijo Barada, laik karizmatik koji je imao veliki utjecaj na Elvirovo obraćenje, op.a.)?
Ja sam njega upoznao iz znatiželje. On mi je odmah rekao kako me neće pokušavati uvjeriti u nešto. Ja sam vapio za tim da vidim djelovanje molitve, da se netko pomoli za mene ili nekoga drugoga i da doživim kako molitva djeluje. Taj put, kada sam se susreo s Mijom, netko ga je nazvao, osoba koja je imala problema s đavolskim utjecajem, a Mijo je stavio mobitel na razglas da čujem kako demon reagira na zaziv imena Isusa Krista. To je bilo baš ono što mi je trebalo – dokaz o postojanju duhovnog svijeta. Ali, nakon tog susreta upao sam u niz putovanja, uopće nisam imao vremena raščistiti sa sobom ono što sam posvjedočio. Ipak, sam od sebe, počeo sam izbjegavati neke vrste grijeha. Prestao sam psovati, recimo. Ali, trebalo mi je čitavih godinu dana da svi ti doživljaji sjednu na mjesto. Naprosto nisam, kako je to Isus rekao učenicima, „mogao ponijeti“ tu istinu. Prihvatio sam načelno da je duhovna stvarnost istinita, da Bog postoji i nije neki strog sudac nego prava Ljubav. Ali, nisam još mogao donijeti slobodnu odluku za obraćenje. Tijekom te 2011. još dva puta sam se susreo s Mijom i on mi je prorokovao o mom obraćenju i poslanju.

- Prorokovao ti je?
Da. I kasnije sam proučavajući Bibliju shvatio da je prorokovanje najnormalnija moguća stvar. Pa, sveti Pavao poziva sve vjernike na prorokovanje, na taj dar koji „gradi crkvu“. Isto je i s istjerivanjem zlih duhova koje molimo u svakom Očenašu. Potpuno normalna stvar koja ima svoje pokriće u Bibliji i dokumentima Crkve i ne znam zašto neki kompliciraju oko toga. Kako bilo, mislim da je za moje obraćenje bio presudan treći susret s Mijom. Nakon toga sam počeo proučavati i čitati o Isusu, svecima, vjeri. Našao sam na internetu svjedočanstva ljudi koji su se obratili, našao sam svjedočanstva iz Međugorja. Međugorje je zapravo bilo jako važno za moje obraćenje.

- Na koji način?
To je povezano i s jednim događajem iz ranog djetinjstva. Ja sam kao beba bolovao od produžene žutice. Bilo je opasno, liječnici su imali vrlo loše prognoze, da ću imati teška oštećenja vida, sluha, živčanog sustava itd. Časna sestra koja je radila u bolnici savjetovala je moju mamu da se zavjetuje Gospi Međugorskoj za moje zdravlje. To je bilo otprilike vrijeme kada se već počelo hodočastiti u Međugorje, ja sam rođen 1986. I mama je to učinila, a ja sam ozdravio i to bez ikakvih posljedica. Danas vjerujem da me je tada Gospa uzela pod svoje okrilje i da me cijelo vrijeme njezin snažni zagovor prati kroz život. A to prepoznavanje njezine nazočnosti dogodilo se kada sam čitao o Međugorju. U prosincu 2011. otišao sam prvi put u Međugorje, sam i autobusom. Sjećam se kako sam došao negdje oko osam navečer. Bila je zima, temperatura ispod nule. Cijelu noć sam hodočastio – išao sam na Križevac, a onda na Brdo ukazanja. Nisam susreo ama baš nikoga, bio sam sam cijelo vrijeme. A tko bi drugi osim mene avanturista izašao na ciču zimu i penjao se cijelu noć po brdima (smije se, a onda radi pauzu op. a.). A gledaj, ja sam čovjek koji se skuterom vozio do Norveške i natrag, pa ni ovo nije ništa čudno (smijeh). Kako bilo – bez Marije ništa, s Marijom sve!

- I evo, nije prošlo ni dvije godine od tih prvih koraka i već si u redovničkom habitu. Jesi li malo šokiran s tom brzinom?
Nisam, a sada ću ti reći zašto. Kada gledam na svoj život unatrag, shvaćam da sam stvoren i cijeli život pripreman za ovo poslanje. Pa i sve ono što sam pogrešno radio Bog sada okreće na dobro. I ono što je bilo krivo, Bog sada radi nešto novo iz toga. Sve što Bog stvori jest dobro, a zla djela to izopačuju. Međutim, i to izopačeno Bog iznova okreće na dobro.

- Pojasni mi to.
Recimo, sva ta putovanja na kojima sam bio. Ona su sama po sebi bila uzaludna, jalova, nisu donosila nikakvog trajnoga dobra nikome, pa niti meni, osim što sam s vremenom shvaćao njihovu beskorisnost. Sada, ja mogu zahvaljujući njima dati snažno svjedočanstvo za Krista. Evo, gledajte – sve što sam u svjetovnom životu htio, dobio sam. I to me nije ispunilo. Jer jedino je u Bogu, našemu Stvoritelju, ispunjenje – to sada proživljavam.

- Kada te Duh Sveti iznenadio zadnji put?
Iznenadilo me je koliko je sve što je izašlo o mom obraćenju u medijima bilo korektno preneseno, bez muljaže. Pazi, govorimo o medijima poput Jutarnjeg lista i sličnih (smijeh) koji uopće nisu naklonjeni Crkvi. A stvarno je bilo korektno. Vidio sam u tome potvrdu Božje volje. Bog je naprosto htio da se moje svjedočanstvo čuje i to na pravi način. On se želi proslaviti. Ja nisam zvao niti jednog novinara, svi su se meni javili. Bio sam na početku skeptičan, ali sam se pomolio i dobio potvrdu da je to sve na veću slavu Božju.

- Poljski rock glazbenik Maleo napisao je kako su nakon obraćenja on i njegova supruga izgubili gomilu prijatelja s glazbene scene, ljudi kojima je smetala njihova vjera, ali im je Bog dao nove prijatelje. I ti dolaziš iz te jedne sredine koja je dosta daleko od Boga. Imaš slična iskustva?
Moram ti reći da sam ostao u kontaktu s mnogim svojim prijateljima od ranije. Do mene su rijetko stigle loše reakcije. Najgore što je bilo jest nešto u stilu: Puk’o je čovjek, žao mi ga (smijeh). Sa svima komuniciram kao i prije. Zapravo, uvijek osluškujem Duha Svetog, da iskoristim priliku za evangelizaciju, ali ne želim pri tome biti nametljiv, ne želim forsirati. Želim reći točno onoliko koliko treba. Ono što uvijek nastojim jest dati svjedočanstvo. Da sam upoznao Boga i da je naprosto divan.

- Tvoj red, regularni kanonici, dosta su nepoznati u Hrvatskoj. Kakva je njihova duhovnost zapravo?
Znaš što, i ovdje u Njemačkoj oni su prosječnom vjerniku uglavnom nepoznanica. Regularni kanonici su najstariji svećenički red u Crkvi. Zajednički život svećenika vuče svoje korijene od apostolskih vremena, a kroz pravilo svetoga Augustina krajem 4. stoljeća postaje reguliran. Primjerice, sveti Dominik i sveti Antun isprva su bili regularni kanonici. E sada, naša kongregacija, Windesheim, je vrlo specifična. Svoj vrhunac je imala u 15. stoljeću kroz pokret „devotio moderna“ (moderna pobožnost) koji je obnavljao Crkvu iznutra. Najveći plod te duhovnosti je knjiga „Nasljeduj Krista“ od Tome Kempenca, koja je i dan danas druga najtiskanija knjiga nakon Biblije.Od tadašnjih stotinjak, današnja kongregacija Windesheim ima samo 3 samostana jer nam je nakon sekularizacije u 19. stoljeću država sve oduzela te punih 96 godina nije bilo više nijednog redovnika. Kongregacija je „spašena“ reutemeljenjem 1961. i danas ima po jedan samostan u Rimu, Bavarskoj i Češkoj. Trenutno je Windesheim, s jedne strane, prilično tradicionalistički nastrojen, a s druge otvoren Karizmatskoj obnovi u Duhu Svetome.

- Dakle red s bogatom tradicijom koji je ujedno i karizmatski nastrojen?
Nekim ljudima je to nespojivo, ali mislim da svatko tko je u kontaktu s Duhom Svetim ne vidi problem u tome. Ljudi bi nas strpali u ladicu, ali ne znaju koju. Ja sam ovdje došao skoro pa „naslijepo“, jer me je Mijo ranije doveo kao gosta i nakon spoznaje svećeničkog poziva kasnije u Hrvatskoj, po Duhu sam se vratio ovdje u kandidaturu. A sada se kroz novicijat svaki dan uvjeravam koliko je svećenički život u zajednici idealan i koliko mi to odgovara. Odgovara mi i karizmatska duhovnost, ali imam dojam da neki ljudi imaju pogrešnu predodžbu o „karizmama“, da ta riječ izaziva predrasude i nerazumijevanja. Za mene, karizmatska duhovnost jest intenzivna suradnja sa Duhom Svetim. Sveti Pavao konstantno priča o karizmama. One nisu tu da bi se mi osjećali moćnima, bili super pred drugima, nego da bi služili izgradnji Crkve – spasenju i oslobođenju ljudi, prema volji Božjoj.

- Kako izgleda tvoj prosječan dan u samostanu?
Ustajem negdje oko 6 sati, nakon toga je jutarnja molitva časoslova. U pola 8 slavimo svetu misu, potom je doručak. Nakon toga se svi posvećuju svojim obvezama; studiranju, dušebrižništvu ili kućanskim poslovima. U pola 12 je molitva, potom ručak. Nakon toga razdoblje dana kada se opet svi posvećuju obvezama i privatnoj molitvi. U 17 sati je večernja molitva, nakon toga večera, pa molitva povečerja i u 20h zajedničko druženje. Osim toga, četvrtkom je jednoipolsatno klanjanje pred Presvetim u crkvi, a mi mlađi se češće samostalno okupljamo te uz gitaru i pjesmu slavimo Gospodina u zasebnom oratoriju.

- Koji dio dana ti je najvažniji za tvoje formiranje?
Uživam u svakom trenutku povezanosti s Bogom, u molitvi ili razmatranju. Zapravo u svakoj situaciji koju mi donese dan. Pokušavam rasti duhovno i taj proces mi je prekrasan. Učim i čitam koliko mogu, ponekad mi se čini da bih trebao više, ali tu su i svakodnevne obveze koje treba odraditi. Evo, uskoro nam dolaze dva nova postulanta i trebalo je urediti i okrečiti sobe za njih, rastaviti, preseliti i sastaviti ormar 3 metra visok i 3,5 metara širok, za to nam je trebalo nekoliko dana vremena.

- Jesi li imao neka očekivanja od toga kako će samostanski život izgledati? Jesi li naišao na neke poteškoće?
Nisam imao nikakva očekivanja jer zapravo, nisam niti nešto previše dobro poznavao Crkvu i svećenički život da bih mogao nešto očekivati. Inače i prije obraćenja razmišljao sam o preseljenju u München, meni je uvijek odgovarala ta njemačka disciplina i red. Pošto sam u samostan došao radi spoznaje Božje volje, a ne radi ljudi, tako niti ne planiram otići radi ljudi. Naime, s Božjim pozivom moramo prihvatiti puninu onoga što je pripremio za nas – ne samo lijepe trenutke molitvenog zanosa, veselje zajedništva, itd. nego i križeve poput neslaganja i nerazumijevanja koji su u životu ionako neizbježni.
Tu vidim paralelu s onim kad ljudi ne žele ići u crkvu zbog licemjernog susjeda koji je svake nedjelje na svetoj misi, ali i s onim kad netko odlazi u crkvu samo radi druženja, izostavljajući iskrenu molitvu i susret sa živim Bogom. U oba slučaja je motiv pogrešan – jedan zbog ljudi ne ide u crkvu, a drugi samo zbog ljudi ide u crkvu.

- Sada će neki reći – bio je takav avanturist, a sada si je oduzeo slobodu koju je imao.
Ali, to je bila lažna sloboda. Ja sam bio rob samoga sebe i svojih hireva. Sve što sam si poželio u glavi, morao sam ispuniti. Ako ne bih ispunio to što sam želio, onda bih bio frustriran, ako bih to dobio, onda bi zadovoljstvo kratko trajalo. Tek sada sam slobodan, jer odluka o tome da se zaredim bila je odluka koju sam donio u slobodi, svjestan situacije; svjestan duhovne stvarnosti. Plus, mnogi nisu uopće svjesni da mi nismo autori svake misli koja nam padne na pamet. Neke od tih misli su napasti, a neke su poticaji Duha Svetoga. Stoga je ključno raspoznavanje duhova kako bismo mogli ispravno donositi odluke. Jer konačna odluka je na nama, hoćemo li prihvatiti neku misao ili ne.

- Fotkaš i dalje?
Da, relativno često. Fotografiram prizore iz svakodnevnog samostanskog života, liturgiju, ali i prirodu. U ovom trenutku ne znam kada i na koji način će darovi koje imam doći do svoje punine. Ali, znam da su svi talenti koje imam darovi od Boga, znam da nisu uzaludni i da svatko od nas ima svoju svrhu u Božjem planu za spasenje ljudi.

- A glazba? Kako sada gledaš na svoju punk fazu?
Kao na potragu za pravednošću i slobodom. Samo što sam ih tražio na pogrešnom mjestu – u anarhiji. A te vrijednosti su zapravo tamo gdje postoji red, jer Bog je Bog reda. Ali, ne postojimo mi radi reda, nego red postoji zbog nas. Ne želim omalovažavati taj dio svoje prošlosti, kao što ne želim omalovažavati nekoga tko prolazi kroz iste stvari kroz koje sam ja prolazio, nego se želim moliti za njega i njegovo obraćenje.

- Kako vidiš svoj poziv u budućnosti?
Regularni kanonici nisu isključivo kontemplativni, nego prije svega pastoralni i evangelizatorski, svećenički red. Djelujemo bilo kroz dodijeljene nam župe, bilo kroz razne oblike dušebrižništva. Iskreno, ne želim previše razmišljati o tome što me čeka u budućnosti jer ne želim svojim konstrukcijama stati na put Božjoj volji. Ne želim brinuti za sutra nego za ono danas. Moje je da sada dobro naučim njemački i nastavim školovanje. Ali, mogu ti reći da se kao budući svećenik vidim među ljudima, pronoseći radosnu Istinu. Možda u nekom radu s mladima, jer dobro poznajem njihovu kulturu, način razmišljanja i življenja. Znaš, meni ne mogu doći i reći: O čemu ti pričaš, nemaš pojma o životu! (smijeh). Mislim da je glavni problem mladih što ne poznaju puninu istine, ne poznaju duhovnu stvarnost. Ja se nisam obratio zato što sam, eto, odjednom odlučio ući u svijet bajki, nego zato što sam iskusio duhovnu stvarnost, doživio i spoznao Božju ljubav. Prateći uzor Blažene Djevice Marije i svetaca poput sv. Augustina i bl. Ivana Merza, volio bih svima koji su u potrazi za istinom posvjedočiti da Isus Krist zaista jest Gospodin i Bog u kojem će pronaći puninu istine te potpuno ispunjenje u svojim životima.

Razgovarao: Goran Andrijanić

Izvor: http://www.bitno.net/vijesti/ekskluzivni-razgovor-sa-bivsim-avanturistom-a-danas-redovnikom-elvir-tabakovic-gospa-je-bdjela-nada-mnom/#.U3G90YF_tz6

Elvir Tabaković: od poznatog fotografa do kandidata za redovnika

Elvir Tabaković imao je posao iz snova, veliko društvo, proputovao je pola svijeta, a u slobodno se vrijeme bavio ekstremnim sportovima. No, onda je spoznao Boga i postao kandidat za redovnika.

“Putovanja s Vespom su bila u slobodno vrijeme, a profesionalno sam radio kao fotograf za razne novine, časopise, automagazin”, navodi Elvir, a prenosi dnevnik.hr.
“Bio sam plaćen da radim te stvari, da putujem po svijetu, slikam nove automobile, vozim ih, to mi je bilo ostvarenje sna. Kao mlad čovjek, naravno da sam izlazio, ne samo subotom nego i češće, i u tim izlascima sam tražio, i kroz druženje prihvaćanje okoline i ljubav. Sada kad pogledam, sve što sam radio i što sam krivo radio, zapravo je bilo iz čežnje prema ljubavi”, priča Elvir.

Prije dvije godine Elvir je na jednom seminaru upoznao Miju Baradu, misionara laika i tada se sve promijenilo. Prije nego što je spoznao Boga, Elvir se deklarirao kao ateist. Njegov današnji poriv je prenositi istinu po svijetu budući da je smatra prevrijednom da bi je čuvao samo za sebe.
Inače, Elvir Tabaković je suradnik našeg portala, a mnogi naši tekstovi ilustrirani su njegovim fotografijama.

Nekadašnji avanturist i fotograf Elvir Tabaković položio prve redovničke zavjete

Elvir Tabaković, nekadašnji avanturist i fotograf koji je doživio obraćenje i postao redovnikom u redu Regularnih kanonika, o čemu je opširno pisao i Bitno.net, položio je prve redovničke zavjete.

Na svetkovinu Blažene Djevice Marije, zaštitnice Bavarske, u četvrtak 1. svibnja, u crkvi sv. Mihaela u Paringu kod Regensburga u Njemačkoj, poznati fotograf Elvir Tabaković nakon godine dana provedenog novicijata položio je prve redovničke zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće.

Svečano euharistijsko misno slavlje i obred zavjetovanja predvodio je generalni prepozit Regularnih kanonika od Windesheima prečasni Helmut Grünke C.R.V. Uz Elvira još je jedan mladić položio prve zavjete, Dirk-Henning Egger. Inače, samostan i zajednica u Paringu u kojoj danas živi i Elvir broji četiri svećenika, jednog đakona, četiri novaka i dva bogoslova, s time da je zajednica prije nekoliko mjeseci tragično izgubila jednoga člana koji je bio svećenik samo tri godine.

Elvir Tabaković rođen je 1986. u Kupresu, a odrastao u Osijeku. Do svoje trinaeste godine bio je katolik, no kasnije se deklarirao kao ateist. Imao je veliko društvo, proputovao pola svijeta, ali nije bio potpuno zadovoljan. Radio je kao profesionalni fotograf za različite novine i časopise. Početkom 2012. godine bio je na jednom duhovnom seminaru i tu je spoznao Boga. Doživio je obraćenje i njegov život se u potpunosti promijenio. U travnju iste godine u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, u tjednu molitve za svećenička i redovnička zvanja, odlučio je postati svećenik. Na svetkovinu Svih svetih u Godini vjere odlazi kao dvadesetšestogodišnjak u samostan sv. Mihovila u red Regularnih kanonika sv. Augustina u bavarski gradić Paring u Njemačku. Mnoge je iznenadio svojom odlukom. Obitelj mu je bila velika podrška, no bilo je i onih koji su ga pokušavali odgovoriti od duhovnog poziva. Danas je redovnički novak u samostanu u Paringu, selu s tristo stanovnika, koje ima samo nekoliko kućica, a udaljeno je dvadesetak kilometara od Regensburga.

Samostan pripada obnovljenoj kongregaciji Windesheim čiji je najpoznatiji član Toma Kempenac, autor knjige Nasljeduj Krista. To su regularni kanonici, što dakle podrazumijeva svećeničko i pastoralno djelovanje, ali i kontemplaciju te javno pjevaju molitvu časoslova na latinskom jeziku. U velikom nizu “slučajnosti” koje su ga ranije dovodile u Njemačku, prepoznao je da ga Bog želi upravo tamo.

Više o ovom samostanu i zajednici na portalu www.propstei-paring.de.

Francisko Pavljuk | Bitno.net

ČUDESNA PRIČA O OBRAĆENJU

08.05.2014.

U četvrtak, 1. svibnja na svetkovinu Blažene Djevice Marije, zaštitnice Bavarske, "Patrona Bavariae", u 16 sati u crkvi Prepoziture sv. Mihaela u Paringu kod Regensburga u Njemačkoj, Domnus Elvir Tabaković nakon godine dana provedenog novicijata položio je prve redovničke zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće.
Svečano euharistijsko misno slavlje i obred zavjetovanja predvodio je generalni prepozit Regularnih kanonika od Windesheima prečasni Helmut Grünke C.R.V. Uz Elvira još je jedan mladić položio prve zavjete Domnus Dirk – Henning Egger. Elvir će najvjerojatnije od jeseni započeti studij na institutu "Biskupijski studij Rudolphinum" biskupije Regensburg. Inače, samostan i zajednica u Paringu u kojoj danas živi i Elvir broji četiri svećenika, jednog đakona, četiri novaka i dva bogoslova, s time da je zajednica prije nekoliko mjeseci tragično izgubila jednoga člana koji je bio svećenik tek samo tri godine. Podsjetimo, Elvir Tabaković rođen je u Kupresu (BiH), a odrastao je u Osijeku u Hrvatskoj. Do svoje trinaeste godine bio je katolik, no kasnije se deklarirao kao ateista. Odrastao je kasnije u Zagrebu. Rođeni je Kuprešak, mada u Kupresu nikada nije ni živio. Majka je iz katoličke obitelji, otac je ateist. Ima još dvije mlađe sestre. Elvir je imao jako dobar posao, veliko društvo, proputovao je pola svijeta, u samo tri godine 250 tisuća kilometara oko svijeta, ali nije bio potpuno zadovoljan. Proputovao je Afriku, Ameriku i Europu. Profesionalno je radio kao poznati izvrsni fotograf za različite novine, časopise, automagazin ... Fotografirao je razne nove automobile, vozio ih, to mu je bilo ostvarenje životnog sna.
Kao svaki mladi čovjek izlazio je, ne samo subotom i vikendom, nego i češće. Kroz sve to, tražio je prihvaćanje okoline i ljubav. Čeznuo je prema ljubavi. Početkom 2012. godine bio je na jednom duhovnom seminaru i tu se je sve promijenilo. Povjerovao je. Spoznao je Boga. Njegov život se je potpuno promijenio. Doživio je obraćenje. Konačno je pronašao vjeru i Boga, a i time pravi i istiniti put. U travnju 2012. godine u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu u tjednu molitve za svećenička i redovnička zvanja odlučio je postati svećenik. To je zaista bila jedna privatna objava tijekom Svete Pričesti u kojoj ga je Isus pozvao da mu služi kroz svećenstvo. Nije to bio plod njegovog ljudskog razmišljanja nego slobodni pristanak na Božji poziv. Na svetkovinu Svih Svetih u godini vjere odlazi kao dvadesetšestogodišnjak u samostan Sv. Mihovila u Red regularnih kanonika Sv. Augustina, kongregacije Windesheim (C.R.V.), u bavarski gradić Paring u Njemačku. Prije desetak dana je shvatio da se u Njemačkoj na taj dan (27.4.) slavi blagdan sv. Petra Kanizija. On je sigurno "povukao veze" kod Gospodina jer je to previše da bi bilo slučajno! Dakle, osim datuma: bio je redovnik i svećenik, a Elvir je sada na istom put. Sv. Petar Kanizije bio je isusovac – Elvir je poziv primio u isusovačkoj crkvi, službena titula mu je "Apostol Njemačke" - a Elvir je nakon sv. mise izašao iz Bazilike uvjeren da treba poći u Njemačku, bio je pod utjecajem pokreta Devotio moderna - taj pokret je nastao u kongregaciji Windesheim u kojoj je sada Elvir. Mnoge je iznenadio svojom odlukom. Majka Danica bila je presretna poput Svete Monike, majke Sv. Augustina. Ona je praktički izmolila i obraćenje svoga sina Elvira.

Otac koji potječe iz muslimanske obitelji, iako po vlastitim riječima ateista, pomogao mu je pri preseljenju. Elvir se je prepoznao u rečenici Sv. Augustina: "Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!". Obitelj mu je bila velika podrška, no bilo je i onih koji su ga pokušavali odgovoriti od duhovnog poziva. Danas živi u samostanu u Paringu, selu s tristo stanovnika, koje ima samo nekoliko kućica, a udaljeno je dvadesetak kilometara od Regensburga. Elvir je uspio svećenike u samostanu uvjeriti da je vjera u njemu toliko jaka da ga prime u svoj red iako se tek nedavno obratio. Fotografsku opremu ponio je sa sobom. Nakon mnogo sumnjanja i bježanja, i on je poput apostola Tome i Petra, shvatio da nema kamo ići, jer jedino Isus ima riječi života vječnoga (Iv 6, 68). Pamti i komentar jednog kolege koji mu je rekao: „Nije baš da inače fotografi postaju svećenici“. Nakon što mu je Elvir odgovorio kako je sveti Petar bio jedan obični ribar, samo je zašutio i zaplakao. Samostan u Paringu blizu Regensburga u kojem se sada nalazi pripada obnovljenoj kongregaciji Windesheim čiji je najpoznatiji član Toma Kempenac, autor knjige Nasljeduj Krista. To su regularni kanonici što dakle podrazumijeva svećeničko i pastoralno djelovanje, ali i kontemplaciju te javno pjevaju molitvu časoslova na latinskom jeziku. U velikom nizu “slučajnosti” koje su ga ranije dovodile u Njemačku, prepoznao je da ga Bog želi upravo tamo. Čudni su putevi Gospodnji! Više o ovom samostanu i zajednici na portalu www.propstei-paring.de

Putovanje u milosrdno Srce Gospodina Isusa

03.05.2014.

Od 25. do 28. travnja, pored remetskih župljana koje je vodio o. Ilija, na proglašenje svetima blaženih papa Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. u Rim pošli su i mlađi hodočasnici povezani s Karmelom u Remetama, i to u pustolovnijem aranžmanu, kombijem i osobnim automobilima. Evo kako je to hodočašće doživjela jedna sudionica:

Već na samom početku, uoči putovanja, slavljenjem sv. Mise prikazali smo Gospodinu sebe i svoja srca u kojima smo ponjeli i mnoge naše bližnje. Bila je to prva skupina pod nazivom „Ljubav“ koja je nakon radosnog noćnog putovanja susrela drugu skupinu, sestricu „Nadu“. Otvorenost i radost osjetila se u slavljenju Boga pjesmom i gitarom bez obzira na napornu vožnju, u strpljivom nalaženju pravoga puta i u još toliko dojmljivih trenutaka. Sve se u istom tonu nastavilo idućega jutra. Najprije smo doživjeli lijepi susret s braćom iz Poljske koju smo povezli dio puta sa sobom, a potom smo stigli u karmelićanski samostan Monte Virginio gdje su nas dobra braća Karmelićani srdačno dočekali.

Do Mise je bila prilika za kratki predah nakon dugog puta. Neshvatljivo glasna tišina samostana u kojem smo bili, tišina i prostori koji su ispunjeni dubokom molitvom, Bogom i Njegovim nježnim lahorom bili su za nas pravi odmor.

Samostan Monte Virginio po strukturi i povijesti pustinjački je samostan karmelskoga reda, no za obnovu eremitske zajednice čeka bolja vremena. Gledajući njegovu bogatu prošlost s nadom smo uputili molitvu Gospodinu da obnovi ovakve oaze te one mognu biti duhovna brda gdje stanuje jedino čast i slava Božja.

Sveta Misa opet je bila prava okrjepa. Sviranjem na gitari ukrašavala ju je jedna draga karmelska duša i riječi o. Dražena koji je žar svog srca prenio i na svakoga od nas i dao nam pitanja za razmišljanje cijelim putem: „Tko smo ja ako nisam sav Isusov, ako ne ljubim Krista do kraja, ako ne izgorim od ljubavi za Ljubav?“ ...i još nam je pomogao ući malo dublje u tajnu Milosrdnoga: „Naš Gospodin toliko je milosrdan da mržnja cijelog svijeta ne bi mogla umanjiti Njegovu milosrdnu ljubav prema svakome od nas...“

Pri završetku Mise skupini „Ljubav“ na obostranu veliku radost pridružila se druga skupina - „Nada“! Nakon ručka, fotografiranja i montiranja hrvatske trobojnice, uputili smo se u međunarodni karmelski zavod „Teresianum“ u Rimu u kojem smo dobili nekoliko soba za one koji žele ostati odmarati. Međutim, svi smo se s vrećama za spavanje, malo hrane i puno dobre volje uputili na Trg sv. Petra, pred Baziliku. Ondje nas je uz kišu dočekalo mnogo braće iz raznih krajeva svijeta koji su se kao i mi okupili da prisustvuju tako važnom događaju, tako snažnom svjedočanstvu Božanskog milosrđa u svetosti dvojice papa, Ivana Pavla II. i Ivana XXIII. Unatoč gužvi, kiši i odluci talijanske policije da nas udalji s Trga, na kojemu smo se jako radovali ostati, u nama nije nestajala strpljivost, radost i iščekivanje. Pjevajući s braćom iz Poljske, svatko je na svom jeziku slavio Boga i neumorno čekao da vidi što Bog svakome pojedinom Djetetu želi dati po svome Božanskom Srcu.

Oko 23h smjestili smo se na podu u ulici Via della Conciliazione nadomak Trga i u jednostavnosti odmarali i bdjeli, dok nije došlo vrijeme buđenja ? već oko pola jedan iza ponoći. Brzo smo se spakirali misleći da ćemo dobiti priliku ući na Trg, ali bili smo primorani tako provesti cijelu noć: stojeći na nogama i moleći, pjevajući i pričajući. Tako smo – htjeli ne htjeli – cijelu noć bdjeli i upoznavali jedni druge jer smo se mnogi vidjeli po prvi puta. Iako nas je bratska ljubav sve brzo povezala, bila je ovo dobra prilika za bolje upoznavanje.

Čekajući zoru, radilo se na projektu slike Milosrdnog Isusa koju je o. Dražen ponio kao transparent kako bi svatko tko pogleda u njega bio barem malo, a da to i ne zna, zahvaćen Milosrdnom Ljubavlju. Tako se i to uz spretne ruke spremilo za brojne poglede. Oko pola 6 počeli smo ulaziti na Trg. Bilo je to dosta silovito, kao da smo u rijeci u kojoj nema zaustavljanja, nego idete gdje vas voda nosi. Nakon čekanja i pokušaja da uđemo u sam prostor Trga, ipak smo ostali tik ispred Trga, osim troje odabranih. I za to je bilo dobrih razloga u Božjoj providnosti.

Misa na kojoj je papa Franjo proglasio svece bila je puna milosti, baš kao da je Nebo nad nama otvoreno i kao da svaki pojedinac prima tako mnogo čega ni sam nije svjestan. Malo po malo upoznavali smo što nam se daje, svatko za sebe i opet dijeleći međusobno to u svjedočenjima na povratku. Kasnije smo se uputili i do groba Ivana Pavla II. i Ivana XXIII., gdje je svatko ostao u sabranosti svog srca i osluškivao što je trebao čuti. Bilo je mnogo trenutaka smijeha, gdje smo se poput ovčica okupljali oko Pastira i hodajući prema kraju našeg hodočašća otkrivali dobivene darove.

U nedjelju oko 19 h krenuli smo iz Rima, ali ne i iz Milosrdnog Srca u koje smo se dobro sakrili sa svim našim nakanama. Putem smo pretresali uspomene o događajima koji su se zbili a srca su nam gorjela dok smo slušali što je Gospodin govorio. Mnogo je toga bilo u osobnom susretu duše i Boga, ali ono što je posebno dotaklo svakoga je bilo zajedništvo i iskrena molitva jednih za druge, otvaranje i otkrivanje Milosrđa u raznim situacijama, u svim propovijedima i susretima i u posebnoj blizini novoproglašenih Svetaca koji su opet kao i za života „zaboravljali“ sebe i molili za nas kako bi svatko primio ono za što ga je Gospodin pozvao da dođe, te kako bismo u zahvalnosti svakim danom otkrivali plodove ovog hodočašća, kako bi zaista u svima nama ostala samo čast i slava Božja. Vratili smo se u ponedjeljak u jutarnjim satima.

Svatko od nas nastavlja svoj vlastiti put podržan bratskom molitvom i ljubavlju, put u dubine Božanskoga Srca gdje ćemo na slavu Boga izgoriti za Njega samoga pjevajući i slaveći Njegovo Milosrđe.

Ovom prilikom zahvaljujemo svima koji su omogućili ovo hodočašće duhovnom i materijalnom podrškom, osobito ističući remetskoga župnika o. Antu Kneževića za njegovu velikodušnost i o. Zdenka Križića, rektora Terezijanuma, za prekrasni doček koji nam je osigurao, premda sam nije bio u mogućnosti nazočiti.

Izvor: http://karmel.hr/novosti/2014/novosti30.html

Dar razuma

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 30. travnja 2014.
Dar razuma
Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nakon što smo proanalizirali mudrosti, kao prvi od sedam darova Duha Svetoga, danas želim skrenuti pozornost na drugi dar – razum. Nije riječ o ljudskoj inteligenciji, intelektualnoj sposobnosti kojom možemo biti manje ili više obdareni. Riječ je naprotiv o milosti koju samo Duh Sveti može uliti i koja osposobljava kršćanina da se izdigne iznad vanjskog obličja stvarnosti i pronikne dubine Božje misli i njegova nauma spasenja.

razum omogućuje "čitati iznutra"

Apostol Pavao, obraćajući se korintskoj zajednici, dobro opisuje učinke toga dara, to jest što dar razuma izvodi u nama. Pavao kaže slijedeće: "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu" (1 Kor 2, 9-10). To očito ne znači da kršćanin može sve razumjeti ili do kraja poznavati Božje naume: sve se to tek treba očitovati u svoj svojoj jasnoći jednom kada se nađemo pred Božjim licem i budemo doista jedno s njim. Ipak, kao što sama riječ kaže, razum omogućuje "intus legere", "čitati iznutra": taj nam dar naime pomaže shvatiti stvari na način na koji ih shvaća Bog, Božjim umom. Jer netko može shvatiti jednu ljudsku situaciju pomoću ljudskog razuma, razboritošću. Ali shvatiti neku situaciju u dubini, kao što je shvaća Bog, učinak je toga dara. A Isus nam je htio poslati Duha Svetoga zato da imamo taj dar, da svi možemo shvaćati stvari kako ih Bog shvaća, Božjim umom. Lijep je to dar što ga nam je Bog dao. To je dar kojim nas Duh Sveti uvodi u prisnost s Bogom i čini nas dionicima nauma ljubavi kojeg on ima s nama.

Daj nam, Gospodine, dar razuma!

Jasno je dakle da je dar razuma tijesno povezan s vjerom. Kada Duh Sveti prebiva u našemu srcu i prosvjetljuje naš um, daje nam iz dana u dan napredovati u shvaćanju onoga što je Gospodin rekao i učinio. Sâm Isus je rekao svojim učenicima: poslat ću vam Duha Svetoga i on će vam dati shvatiti sve ono što sam vas učio. Shvatiti Isusova učenja, shvatiti njegovu riječ, shvatiti Evanđelje, shvatiti Božju riječ. Netko može čitati Evanđelje i nešto od toga shvatiti, ali ako mi čitamo Evanđelje tim darom Duha Svetoga možemo shvatiti dubinu Božjih riječi. I to je veliki dar, veliki dar za kojeg svi moramo moliti, i to zajedno: Daj nam, Gospodine, dar razuma!

Duh Sveti nam otvara srca

Ima jedna epizoda iz Lukina Evanđelja koja vrlo dobro izražava dubinu i snagu toga dara. Nakon što su svjedočili Isusovoj smrti na križu i njegovu ukopu, dvojica njegovih učenika, razočarani i utučeni, napuštaju Jeruzalem i vraćaju se u svoje selo koje se zove Emaus. Na putu im se pridružuje uskrsli Isus i počinje razgovarati s njima, ali njihove oči, zastrte tugom i očajem, nisu u stanju prepoznati ga. Isus putuje s njima, ali su oni tako žalosni, tako očajni, da ga ne prepoznaju. Kada im Gospodin međutim tumači Pisma kako bi im pomogao shvatiti da je morao trpjeti i umrijeti da bi nakon toga uskrsnuo, njihov se um otvara i u njihovu se srcu ponovno budi nada (usp. Lk 24, 13-27). I to je ono što čini Duh Sveti s nama: otvara nam srce, otvara ga da bolje shvatimo Božje stvari, ljudske stvari, situacije, sve. Dar razuma je važan za naš kršćanski život. Molimo Gospodina da nam svima dadne taj dar da shvaćamo stvari koje se događaju na način na koji ih on shvaća i da, prije svega, shvatimo Božju riječ u Evanđelju. Hvala!


Izvor: Informativna katolička agencija

Razgovor sa zaručnicima Matejom i Igorom Zbog ljubavi se isplati biti hrabar

Igor Večerić ima 26 godina, dočasnik je hrvatske vojske i student zrakoplovnog održavanja na Veleučilištu u Velikoj Gorici. Mateja Vuković, je dvadesetdvogodišnja studentica prve godine diplomskog studija komunikologije na Hrvatskim studijima. Oboje su članovi uredništva „Duha zajedništva“, župnog lista župe sv. Mihaela Arkanđela u Dubravi. Njihova ljubav rodila se na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Puli, a na ovogodišnjem SHKM-u par se zaručio. Donosimo vam ekskluzivan razgovor sa zaručnicima SHKM-a u Dubrovniku.

Igore i Mateja, kako je započela vaša ljubavna priča?

Mateja: Upoznali smo se u crkvi, ako me sjećanje ne vara 2002. godine, kada smo oboje glumili u božićnoj predstavi. Igor je tada već četiri godine ministrirao u župi sv. Mihaela, a ja sam ubrzo nakon toga krenula na zbor mladih. On je pohađao osmi, a ja četvrti razred osnovne. Prvi osjećaji zaljubljenosti kod mene su se pojavili na SHKM-u u Puli 2006. godine, znači prije nekih osam godina.

Igor: Mateju sam tada gledao kao vrlo simpatičnu curu koja je uvijek povučena i sama sebi dovoljna. Naravno da se šalim. Godinu dana nakon susreta u Puli, na župnom hodočašću u Vukovar, nekako smo se više zbližili i kroz zezanciju u društvu, rekao sam kako će to biti moja buduća žena (smijeh). Sada gledajući na ta moja predviđanja, jasno mi je kako smo tada bili vrlo nezreli i mladi te smo imali druge životne ciljeve. Ja sam završavao srednju školu, a Mateja je tek krenula u srednju. Nakon dvije godine, kako smo oboje bili vrlo aktivni u crkvi, shvatio sam da su se u meni probudili dublji osjećaji te da sam se prvi puta u životu istinski zaljubio. Odlučili smo ući u vezu i sve je bilo dobro do trenutka kada sam odlučio otići u vojsku. To nam je razdoblje bilo vrlo teško; Mateja je bila u Zagrebu, ja u Požegi bez slobodnih vikenda za odlaske kući. I tako smo dok je sve bilo „friško“ donijeli odluku da svako krene svojim putem. Sve do prošle godine kada sam u vrijeme korizme počeo pripremati uskršnju predstavu. Budući da mi je Mateja puno pomagala oko predstave te smo stvarno dosta vremena provodili zajedno, naša ljubav se jednostavno ponovno probudila.

Susreti hrvatske katoličke mladeži odigrali su vrlo važnu ulogu u vašoj vezi, zar ne? Kakvi su vaši doživljaji s tih susreta i koliko vam ti susreti znače?
Igor: Da, jer smo se tada najviše družili i upoznali. Ma svi su uvijek znali da mi imamo posebne osjećaje jedno prema drugome. A gledajte, ti susreti su uvijek posebni zato što smo na njih išli u Kristu, a kako i Mateja i ja vjerujemo da je On zaslužan za našu ljubav, samim time na tim susretima bi i naši osjećaji još više rasli. Kao što možete zaključiti, Susreti katoličke mladeži nam puno znače jer osim uspomena iz pojedinih gradova, zajedništva i radosti koje svaki susret simbolizira, nama su ti susreti donijeli najveći dar - ljubav.

Mateja: Reći ću samo: Bože, hvala ti na svim susretima na kojima se okupljamo u Tvoje ime. Upravo se na ovakvim susretima vidi koliko su mladi predani Bogu i nemoguće je ne osjetiti Božju ljubav i Božji glas moleći s tisućama ljudi, a svi smo tu samo iz jednog razloga: zahvaljivati i slaviti Boga. Ovakvi susreti jačaju katoličku mladež kroz zajedništvo, pjesmu i molitvu i upravo je to dokaz da je katolička Crkva u Hrvata živa. Ono što svaka pojedina osoba tamo doživi ne može se opisati riječima, to se mora osjetiti uživo. S uzbuđenjem čekam susret u Vukovaru za tri godine.

Susret u Dubrovniku zasigurno nećete moći zaboraviti. Igore, što te potaknulo da zaprosiš Mateju na ovogodišnjem SHKM-u? Pretpostavljam da nije bilo jednostavno isplanirati, pa me zanima kako si to uspio izvesti?

Igor: Kako smo kroz zadnjih godinu dana shvatili da se iskreno volimo i da jednostavno ne možemo dana provesti odvojeno, odlučio sam da ću je ove godine zaprositi. Nisam znao ni gdje ni kada, ali sam to imao u planu. Kada sam saznao da naša župa organizira put na SHKM u Dubrovnik, rekao sam: E to je to, tamo ću kleknuti. Što se tiče samog planiranja, moram priznati da se nisam previše namučio; kupio sam prsten i čekao taj dan. Jedino čega sam se pribojavao je onoga što će Mateja na sve to reći, svašta mi se motalo po glavi, ali je odluka bila donesena i to je bilo to. Planirao sam biti skroz romantičan jer znam da Mateja, kao i svaka djevojka uostalom, to voli, te ju zaprositi na zidinama, ali kako je kiša neumorno padala na kraju nismo ni otišli do Starog grada. Tako da sam na licu mjesta morao smisliti plan B. Tu smo večer bili na zajedničkom druženju s prijateljima iz župe i u jednom trenutku smo se nas dvoje udaljili i ostalo je naša mala tajna. Najvažnije od svega je da je Mateja rekla "da", umor i kišu smo već ionako zaboravili.

Mateja, jesi li slutila da će Igor nešto ovako izvesti ?

Mateja: Iskreno, znala sam da će se dogoditi tako nešto, ali ne u Dubrovniku jer mi je to bilo nekako nestvarno. Često smo razgovarali o budućnosti naše veze i od prvoga dana znali smo da nas je dragi Bog spojio da provedemo život zajedno. Bilo je tu puno ljudi koji su molili za nas i našu ljubav, a ja sam zahvalna Bogu što mi je otvorio oči i izveo na pravi put. Zapravo je za to najviše zaslužna jedna slika koju sam vidjela na Facebooku Pastorala mladih s natpisom: Djevojke, ne stavljajte svoje povjerenje u ruke čovjeka, ako on svoje povjerenje nije položio u ruke Božje. I tako sam ja svu svoju ljubav predala Bogu, a On ju je usmjerio Igoru.

Kakve su bile reakcije vaših najbližih i prijatelja koji su putovali s vama?

Igor i Mateja: Jooooj , bilo je tu i suza i smijeha, svi su bili radosni i sretni zbog nas. Čak su nam u busu priredili iznenađenje i otpjevali par posebnih pjesama. Fra Ivan, svećenik koji nas je vodio u Dubrovnik, dao nam je svoj blagoslov, što nam posebno znači jer je od samih početaka vjerovao u nas, u naše osjećaje tijekom svih ovih godina. Pri povratku u Zagreb, objavili smo zaruke našim obiteljima, bili su vidno iznenađeni, šokirani, ali sretni i dali su nam svoj blagoslov, što je i najvažnije. Sljedećih par dana bili smo okupirani čestitkama sa svih strana da nas dragi Bog i dalje prati na našem životnom putu.

Zanimljivo je da vas osim ljubavi, spaja i zajednički angažman u župi sv. Mihaela Arkanđela u Dubravi gdje, između ostalog, svake godine uoči najvažnijih kršćanskih blagdana pripremate predstave. Jesu li vam ti projekti pomogli da još više učvrstite svoj odnos? Što ste kroz njih naučili jedno o drugome?

Igor: Kao što sam i rekao, to nas je prošle godine najviše zbližilo, a nakon toga radili smo predstavu i za Božić. Smatram da smo Mateja i ja odlično to odrađivali i to nam je pomoglo da uvidimo koliko zapravo imam zajedničkih dodirnih točaka, koliko slično razmišljamo, uočavamo pogreške i propuste jedno kod drugoga. Priprema predstave zahtjeva puno vremena, tako da je bilo dana kada zbog umora jednostavno nisam bio sposoban voditi probu jer smo probe imali u kasnovečernjim satima, tada bih jednostavno stajao sa strane i prepustio redateljsku palicu Mateji. Bilo je trenutaka kada sam htio uputiti neku primjedbu, a Mateja bi mi 'uzela' riječ iz ustiju i rekla točno ono što sam ja mislio. Na takvim sitnicama, u više navrata, shvatili smo da odlično funkcioniramo kao tim.

Odrastali ste u obiteljima u kojima vjera ima vrlo važnu ulogu. Koliki je značaj vjere i Crkve u vašem odnosu?

Mateja: Iz svega što smo do sada rekli, da se zaključiti da je značaj vjere u našem odnosu neizmjeran. Bez Božje ljubavi ne bi bilo ni naše. Krist nas je otkupio skupom cijenom da bi nas olako predao nekome tko ne poznaje i ne ljubi Gospodina. U obiteljskom životu je najbitniji duhovni razvoj, međusobno poticanje i odanost, a onda sve ostalo dolazi na svoje mjesto i svi problemi se lakše rješavaju uz onu najveću Ljubav. Postoji jedan citat koji najbolje govori o toj Ljubavi u braku i obitelji: I ništa na svijetu mi nije važnije osim da ljubi Boga, jer ako ljubi Boga ljubit će i mene. U tom ozračju odgajat ćemo i našu djecu.

Igor: Ja sam puno molio Gospodina da me vodi prema ženi s kojom ću provesti život. Kada sam shvatio da je to Mateja i da mi je Gospodin dao znak, odlučio sam se boriti za nju i cijelog sebe sam prepustio Gospodinu. Iskreno, u svemu tome skroz sam se zbližio s Isusom i moja iskustva s njime su nešto najljepše što mi se dogodilo. I sada kada smo zajedno stvarno nam puno znači da i dalje idemo u Kristu i da živimo po njegovoj ljubavi. Kako bi rekao sv. Ivan Pavao II: Jedino po snazi ljubavi Božje, prava ljubav moći će se ostvariti.

Kakvi su vam zajednički planovi za budućnost? Planirate li ići i na idući SHKM u Vukovar?

Mateja: Ako sve bude bilo po planu, prvo treba fakultet završiti, a onda za nešto više od godinu dana postat ćemo jedno. Naravno da planiramo ići u Vukovar, ako ne budemo morali 'nunati' bebu doma (smijeh).

Za kraj, što biste poručili mladićima i djevojkama koji još uvijek tragaju za svojom boljom polovicom?

Igor: Ako znate tko je ljubav vašega života, ili želite saznati budite ustrajni u molitvi, budite strpljivi i vjerujte Gospodinu da će uslišati vaše molbe i molitve. Za ljubav se doista isplati boriti, isplati se biti hrabar, isplati se riskirati. Problem je u tome što ako ne riskirate, gubite puno više.

Mateja: Iz iskustva govorim da je najbitnija molitva i predanje u Božje ruke. Ako bude i teško i naporno, uvijek se sjetite da Bog za Vas možda čuva nešto bolje.

Autor: Martina Andrijević

Izvor: http://pastoralmladih.hr/Fokus/Razgovori/Zbog-ljubavi-se-isplati-biti-hrabar.aspx

SHKM 2014 u brojkama

U prostorijama Biskupskog ordinarijata novinari su došli na "kavu s biskupom" u srijedu 30. travnja, te su upoznati sa završnim podacima o Susretu hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku.

35 tisuća mladih slavilo je misu na prostoru od 15 tisuća m2

Tajnica organizacijskog odbora Ana Marčinko istaknula je da se "središnje euharistijsko slavlje slavilo se na prostoru od oko 15 tisuća m2, na istom mjestu u luci Gruž na kojem je prije jedanaest godina misu služio sveti Ivan Pavao II., a čije su relikvije bile tada prigodno izložene ispred oltara. SHKM 2014 ugostio je više od 35 tisuća sudionika koji su na susret stigli iz cijele Hrvatske i dijaspore s ukupno 640 autobusa. 80% sudionika koji su prenoćili na području Dubrovačke biskupije (23.000) bilo je smješteno po obiteljima, a 20% u dvoranama (5.000). Oni koji nisu bili smješteni po obiteljima, bili su smješteni u školskim (7) i sportskim (5) dvoranama, dok je oko 500 mladih boravilo u samostanima i župnim uredima. 3.000 sudionika došlo je s područja Dubrovačke biskupije, od čega se njih 1.640 aktivno uključilo u pripremu i izvedbu Susreta. Preostalih 3.500 sudionika Susretu je prisustvovalo samo jedan dan. Pedesetak mladih hodočasnika iz Vukovara smjestilo se u Biskupskom dvoru u Gospinom polju. U organiziranju smještaja po obiteljima sudjelovale su sve župe naše biskupije, ukupno 61 župa.
Osim mladih sudionika Susretu su nazočili i apostolski nuncij u RH, ukupno 15 biskupa te 500 svećenika. Ukupni troškovi Susreta procjenjuju se na oko 2,5 milijuna kuna."

Mladi su 4 puta okružili planetu

Don Hrvoje Katušić, potpredsjednik organizacijskog odbora Susreta, novinare je proveo iza back stage-a SHKM-a i podijelio s njima neke zanimljive činjenice koje su pratile Susret, a govore o raznovrsnosti izazova koje su susretali na putu realizacije, te donose detalje iz tehničkog aspekta organizacije i upućuju na doista masovan opseg ovog projekta. "Iz Državnog hidrometeorološkog zavoda dobili smo podatak da je u Dubrovniku u subotu 26. travnja, na dan održavanja Susreta, količina oborina iznosila 20.7 litara po metru kvadratnom. Svaki sudionik SHKM-a prosječno je propješačio 4 km, što bi značilo da kada bi zbrojili sve naše korake tog dana, četiri puta bismo mogli okružiti planetu. Za postavljanje pozornice i razglasa Elektrojug Dubrovnik osigurao je 240 kW električne energije, a postavljeno je ukupno 2 km energetskih kablova. Uz 300 stupića, bilo je potrebno 2 km pregradne trake da se organizira podjela polja i usmjeravanje sudionika unutar prostora Luke Gruž. Postavljeno je 125 slavina za vodu za sudionike. 130 svećenika dijelilo je pričest na središnjem misnom slavlju. 2.800 sudionika bilo je smješteno na otocima. 9.000 Internet korisnika pratilo je popratne događaje SKHM-a putem live-streaminga dulje od 10 minuta, a 14.000 se uključivalo povremeno u stream zapis. Broj volontera koji su se trajno angažirali u pripremi i realizaciji susreta je 1640. Od toga ih je 300 bilo angažirano za regulaciju parkinga autobusa i održavanje reda u prometu, 300 kao redari u luci Gruž, 800 kao domaćini i voditelji autobusa, 100 ih je pjevalo u biskupijskom zboru mladih, a ostali su bili po raznim službama unutar pretprogramskih sadržaja."

Za kraj je zahvalio svim volonterima koji su svojim angažmanom omogućili ovaj projekt. "Oni su srce dubrovačkog SHKM-a i radost ovog Susreta pripada na poseban način njima, mladima čiji velikodušan i nesebičan angažman ostaje upisan u povijest kao nositelj do sada najbrojnijeg Susreta hrvatske katoličke mladeži", zaključio je don Hrvoje.

Autor: Pastoral mladih/mladi-dbk.com

Kako je 12-godišnja djevojčica spasila dušu svog oca na samrti

02.05.2014.

Liječnik kaže da ćeš sigurno umrijeti. On je to rekao mami, a ja sam ga čula. Dragi tata, htjela bih da dopustiš sada, u zadnjem času postati katolik.

Pripovijeda jedan misionar…

Nakon svete mise, dođe mala djevojčica da me vidi. Imala je oko 12 godina. Njezin glas, njezino ponašanje, odavalo je da ima dobar odgoj.

- Oče, reče mi, je li Vama povjerena ova župa? Htjela bih oca upisati u knjigu krštenih. Primio je sveti krst prije smrti.

- Dobro, dođi sa mnom.

Uzeo sam knjigu krštenih…

- Koji je svećenik krstio?

- Ja sam ga krstila – odgovori djevojčica.

Odložio sam pero i pogledao djevojčicu. Spustila je oči prema zemlji kao djeca kad očekuju ukor. Kad je vidjela da je gledam bez riječi, bojažljivo je podigla glavu i rekla:

- Moj je otac bio teško bolestan. Liječnik je dolazio više puta. Čula sam kad je mojoj majci rekao:

- Mislim da će živjeti još dva ili tri sata.

Bila sam veoma žalosna, pogotovo jer moj otac nije bio katolik. Nakon što je liječnik otišao, ušla sam u sobu i rekla mu:

- Liječnik kaže da ćeš sigurno umrijeti. On je to rekao mami, a ja sam ga čula. Dragi tata, htjela bih da dopustiš sada, u zadnjem času postati katolik. Ti znaš koliko sam sretna od kada sam postala katolkinja. Zato, tata, primi sveti krst.

Moj otac mi reče:

- Govori mi još o nebu.

Govorila sam mu ono što sam učila u Katekizmu. Dok sam mu govorila, on me samo promatrao, a oči su mu se punile suzama. Tada mi je položio ruku na glavu i rekao mi:

- Kćeri, vidim da si ti sretna i ne želiš nego moje dobro. Želim prigrliti tvoju vjeru i primiti sveti krst. Izišla sam časkom van, da uzmem Katekizam, i pogledam za točne riječi krštenja, jer sam se bojala da nisam zaboravila, pa da pogrešno ne krstim. Ponovno sam ušla u sobu, a otac je zaspao. Ostala sam uz njegovo uzglavlje i molila se Djevici Mariji. Odjednom, moj je otac stao hroptati i teško disati. Odmah sam pozvala liječnika i mamu. Liječnik je rekao:

- To je svršetak.

Brzo sam otišla uzeti vode i rekla sam mami:

- Krstit ću tatu. I to sam učinila. On je izgubio svijest. Umro je desetak minuta nakon toga, a da uopće nije znao da je kršten. Velečasni, jesam li dobro učinila?

- Je li tvoj otac želio biti kršten?

- Da, velečasni, on je izrazio želju da se krsti.

- Moje drago dijete, ti si otvorila nebo svome ocu. Budi mirna, pokazala si mu najveću ljubav koju si mogla.

Izvor: časopis “Susret”

Nekoliko zanimljivosti koje su pratile SHKM 2014 u Dubrovniku:

- Iz Državnog hidrometeorološkog zavoda su poslali podatak da je u Dubrovniku u subotu 26. travnja, na dan održavanja Susreta, količina oborina iznosila 20.7 litara po metru kvadratnom.

- Svaki sudionik SHKM-a prosječno je propješačio 4 km, što bi značilo da kada bi se zbrojili svi njihovi koraci tog dana, četiri puta bi mogli okružiti planetu.

- Stotrideset svećenika dijelilo je pričest na središnjem misnom slavlju.

- Dvije tisuće i osamsto sudionika bilo je smješteno na otocima.

- Devet tisuća Internet korisnika pratilo je popratne događaje SKHM-a putem live-streaminga dulje od 10 minuta, a 14.000 se uključivalo povremeno u stream zapis.

- Broj volontera koji su se trajno angažirali u pripremi i realizaciji susreta je 1640. Od toga ih je 300 bilo angažirano za regulaciju parkinga autobusa i održavanje reda u prometu, 300 kao redari u luci Gruž, 800 kao domaćini i voditelji autobusa, 100 ih je pjevalo u biskupijskom zboru mladih, a ostali su bili po raznim službama unutar pretprogramskih sadržaja.

HR1 - NED, 27. 4. 2014. - REPORTAŽA O CRKVI I SAMOSTANU I PRIJENOS MISE - 10.50 - 12.00

23.04.2014.

U Dubrovniku danas završava dvodnevni Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži i više je od 35 tisuća mladih vjernika na misnim slavljima diljem dubrovačkih župa. Slavi se druga uskrsna nedjelja, Bijela nedjelja, nedjelja Božanskog milosrđa, a kako je 27. travnja - Crkva u Hrvatskoj slavi i spomendan najstarije hrvatske blaženice dominikanke Ozane Kotorske. Misno ćemo slavlje zato, uz sudjelovanje brojnih mladih hodočasnika, prenositi iz crkve i samostana sv. Dominika u staroj dubrovačkoj jezgri. Misu će od 11.00 sati predvoditi provincijal Hrvatske dominikanske provincije dr. Anto Gavrić, a pjevat će Vokalno-instrumentalni sastav "Veritas". Deset minuta prije prijenosa, od 10 i 50, predstavit ćemo dubrovačku dominikansku zajednicu s kojom slavimo današnju euharistiju.

HR1 - PON, 28. 4. 2014. - EMISIJA "SUSRET U DIJALOGU" - 09.05 - 09.55

Emisiju "Susret u dijalogu" posvetit ćemo analizi dvodnevnoga Nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku. Što je više od 35 tisuća mladih katolika iz cijele Hrvatske i iz drugih zemalja u kojima žive Hrvati u Dubrovniku čulo i doživjelo? Koje će im vjerske poruke i poticaji ostati u sjećanju? Što taj Susret znači za Crkvu u Hrvata i ima li Crkva dobru perspektivu u svojim mladim članovima? Kako je bilo organizirati tako zahtjevan dvodnevni program i kako su Dubrovnik i Dubrovačka biskupija proživjeli dva dana s 35 tisuća mladih gostiju? O tome će govoriti dubrovački biskup mons. Mate Uzinić s više mladih vjernika suradnika. "Susret u dijalogu" bit će realiziran iz dubrovačkoga studija Hrvatskoga radija, a emisija će se moći slušati i na 1. programu Hrvatskoga radija i na Radio Dubrovniku. Početak je nakon vijesti u 09.00 sati, a urednica je Tanja Baran.

Kako se određuje datum Uskrsa?

Uskrs se u početku slavio svake nedjelje, a kasnije se počinje slaviti jedanput godišnje tj. između 22. ožujka i 24. travnja. Saznajte zašto svake godine dolazi do promjene datuma i kako se taj datum izračunava.

Mijenjanje datuma godišnje proslave Gospodinova uskrsnuća povezano je s činjenicom da se uskrsnuće dogodilo u nedjelju nakon proslave židovske Pashe kao njezino ispunjenje i dovršenje. Krist je vazmeni – pashalni Jaganjac Novoga saveza žrtvovan na križu i blagovan u dvorani Posljednje večere. On je onaj koji je u svojoj muci, smrti i uskrsnuću pobijedio smrt i zlo, on je onaj koji je donio svijetu spasenje. Kao što je Pasha bila liturgijsko sjećanje na čudesno izbavljenje izabranoga naroda iz egipatskoga sužanjstva, tako je i godišnja proslava Uskrsa liturgijsko sjećanje na čudesno izbavljenje i spasenje čitavoga čovječanstva. Zbog svih ovih razloga, način određivanja godišnje proslave Pashe, na koji se kasnije nadogradio običaj da se Uskrs slavi nedjeljom, postao je temeljem sustava za određivanje datuma proslave Uskrsa.

Pasha se slavila četrnaestoga nisana (prije babilonskoga sužanjstva taj se mjesec zvao abib), tj. četrnaestoga dana prvoga proljetnog mjeseca koji odgovara našem ožujku – travnju. Četrnaesti nisan ne odgovara, kao ni proslava Uskrsa, jednom određenom datumu našega kalendara, već je to dan – bolje rečeno noć – prvoga proljetnog punog mjeseca. Vrlo vjerojatno i Crkva apostolskih vremena slavi godišnju proslavu muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova na dan židovske Pashe, tj. četrnaestoga nisana.

Kako se uskrsnuće dogodilo u nedjelju – a za kršćane je svaka nedjelja Uskrs – to se u nekim dijelovima Crkve s vremenom pojavila praksa da se i godišnja proslava Gospodinova uskrsnuća slavi nedjeljom. Ovim se želi istaći važnost koju za kršćane ima nedjelja, ali i izbjeći u to vrijeme prisutnu opasnost da se Uskrs poistovjeti sa židovskom Pashom te kršćane sa židovskom sektom. Nisu se svi slagali s ovom praksom i razlozima na kojima je počivala pa se neko vrijeme Uskrs u pojedinim dijelovima Crkve slavio na dan Pashe bez obzira na dan u tjednu, a u drugim se slavio u nedjelju nakon Pashe. Nije to bila samo različita praksa, nego i povod za žučne rasprave koje su zaključene tek godine 325. na Prvom ekumenskom saboru u Niceji. Sabor je odredio, želeći zaključiti raspravu koja je dijelila Crkvu, da se godišnja proslava Uskrsa slavi nedjeljom koja slijedi nakon dana prvoga proljetnog punog mjeseca. Ovom odlukom, koja je i danas na snazi i prema kojoj se i danas određuje datum Uskrsa, Sabor je uspio, zadržavajući teološku vezu između vazmenoga otajstva muke, smrti i uskrsnuća i starozavjetne Pashe, izbjeći opasnost poistovjećivanja kršćanskoga pashalnog otajstva sa židovskom Pashom te je uspio zadržati liturgijski običaj da se Uskrs slavi nedjeljom. Ovaj način određivanja datuma godišnje proslave Uskrsa dozvoljava proslavu Uskrsa u rasponu od pet tjedana, tj. od 22. ožujka do 24. travnja.

Zbog novih okolnosti modernoga društva kojemu ne odgovara tako velika pomičnost datuma godišnje proslave Uskrsa, u posljednjim se desetljećima pojavila potreba stabilnijega datuma proslave Uskrsa. U tom smislu su već vođeni ekumenski razgovori između različitih Crkava i crkvenih zajednica iz kojih su izišla dva vrlo slična prijedloga. Prvim se za proslavu Uskrsa predlaže nedjelja nakon druge subote u travnju (od 9. do 15.travnja), a drugim se kao dan proslave Uskrsa predlaže druga nedjelja u travnju (od 8. do 14. travnja). Uz pozitivnu tradiciju Crkve kojom se Uskrs slavi nedjeljom, oba prijedloga uvažavaju povijesne činjenice jer veliki broj znanstvenika, unatoč kronološkim problemima povezanim uz određivanje datuma iz Isusova života, smatra vrlo vjerojatnim kao datum Kristova raspeća petak 7. travnja 30., a nedjelju 9. travnja 30. kao nedjelju uskrsnuća Gospodinova. Premda nijedna od zainteresiranih Crkava i crkvenih zajednica nema prigovora oko ovih prijedloga, dogovor još nije postignut. Ostaje za pretpostaviti da se Uskrs zbog njegove povezanosti s nedjeljom ni u slučaju dogovora ne će svake godine slaviti istoga datuma.

mons. Mate Uzinić

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”

HTV1 27.04.2014. 09:59 Vatikan: Kanonizacija Ivana XXIII. i Ivana Pavla II., prijenos

HTV1 27.04.2014. 09:59

Vatikan: Kanonizacija Ivana XXIII. i Ivana Pavla II., prijenos

Na blagdan Božanskog milosrđa papa Franjo svetima će proglasiti blaženog Ivana XXIII. i blaženog Ivana Pavla II. Papa Ivan Pavao II. vodio je Katoličku crkvu od 1978. do 2005. Bio je Poljak po nacionalnosti i prvi papa netalijan nakon 400 godina.
Papa Ivan XXIII., poznat i kako "Ivan Dobri", sazvao je II. vatikanski koncil i transformirao Katoličku crkvu tijekom svoje vladavine od 1958. do 1963.
Očekuje se kako će na kanonizaciji sudjelovati više stotina tisuća hodočasnika jer je na svečanosti proglašenja blaženim Ivana Pavla II. u svibnju 2011. nazočilo oko milijun i pol vjernika od kojih su mnogi došli iz Poljske.
Izravni prijenos iz Vatikana komentirat će s. Mirjam Kuštreba i pater Tonči Trstenjak.

Urednik: Mario Raguž

HR1 - SUB, 16.55 - 19.00 - PRIJENOS NACIONALNOG SUSRETA HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI U DUBROVNIKU

U Dubrovniku se u subotu i nedjelju održava Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži. Središnji događaj, za koji je prijavljeno više od 35 tisuća mladih, bit će u subotu u 17.00 sati na otvorenom prostoru dubrovačke luke Gruž. Svečano koncelebrirano misno slavlje predvodit će dubrovački biskup Mate Uzinić, a koncelebrirat će apostolski nuncij u Hrvatskoj nadbiskup Alessandro D'Errico, predsjednik Hrvatske biskupske koferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik Vijeća HBK za mlade biskup Mijo Gorski te brojni drugi biskupi i svećenici.
Hrvatski će radio izravno prenositi taj središnji događaj na svojem Prvom programu. Početak prijenosa je u 16.55 sati, urednica je Tanja Baran.

HR1 - PET, 25. 4. 2014. - EMISIJA "TRAG VJERE" - 18.05 - 18.30

U emisiji "Trag vjere" najavljujemo nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži u subotu i nedjelju u Dubrovniku i kanonizaciju dvojice papa - Ivana Pavla II. i Ivana XXIII. u nedjelju u Vatikanu. Dr. Tonči Matulić objasnit će u čemu je novost i tolika privlačnost sadašnjega pape, pape Franje, za medije. Izvijestit ćemo s blagoslova nove crkve u Kuli kraj Kutjeva, a maestro Vladimir Kranjčević najavit će Festival sv. Marka koji u Zagrebu započinje danas, u petak, na blagdan sv. Marka. "Trag vjere" započinje nakon vijesti u 18.00 sati, urednica je Tanja Baran.

Mjesec dana potpune šutnje’ — svjedočanstva iz isusovačkog novicijata u Splitu

Isusovački novicijat traje dvije godine. Hrvatski isusovci imaju novicijat u Splitu, na Manušu. Tamo uče meditirati, živjeti u zajednici, biti bliski sa siromašnima i bolesnima — biti Božji ljudi. Najzahtjevniji i najvažniji dio novicijata su velike duhovne vježbe svetoga Ignacija koje se obavljaju u potpunoj šutnji kroz mjesec dana uz pet jednosatnih meditacija svakoga dana. Pored toga novaci tijekom te dvije godine izučavaju isusovačku duhovnost, pripremaju se za teološki fakultet, rade sa siromašnima… U ovom desetominutnom dokumentarcu novaci i njihov magister (učitelj) iskreno i otvoreno govore o svojim iskustvima vjere, Boga, Crkve, isusovaštva…

Ovih dana puno se priča i o papi Franji koji je isusovac te je također završio velike duhovne vježbe i svoj odnos s Bogom i ljubav prema siromasima učio u isusovačkom novicijatu, a kasnije je i sam bio učiteljem novaka.

Zašto bi netko uopće poželio postati isusovac?

Na to pitanje novak Hrvoje Juko ovako odgovara: “Čovjek koji bi spoznao nešto veće od sebe sama, nešto veće od svega što je do tada imao, od svega što je do tada radio i od svih svojih prijašnjih ideala, a to ne bi slijedio, ne bi ostavio sve da bi to slijedio — je luda. Ja ne želim biti luda.”

Za postati isusovački novak treba se osjetiti pozvanim od Boga. Ako osjećaš da te Gospodin poziva da postaneš isusovac, ili možda naslućuješ da te Gospodin poziva, iako nisi siguran, možeš se javiti mladom patru Sebastijanu Šujeviću koji je zadužen za razgovor s kandidatima. Njegov mail je: sebastiansujevic@yahoo.com

Petar Nodilo SJ (isusovac)

HRVOJE MRAVAK ZAREĐEN ZA ĐAKONA

22. travnja u rimskoj crkvi Imena Isusova za đakona je zaređen Hrvoje Mravak, član Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. Svetu misu s obredom ređenja, u koncelebraciji sa stotinjak subraće i sudjelovanjem rodbine i prijatelja ređenika, te brojnoga naroda, predvodio je mons. Cyril Vasyil' SJ, tajnik Kongregacije za Istočke Crkve.
Uz Hrvoja su zaređena još sedmorica isusovaca: iz Slovačke provincije Jakub Garčár i Jaroslav Mudroň, iz Talijanske provincije Michele Papaluca, iz provincije New Orleans Eric Ramirez, iz Portuglaske provincije Francisco Campos i Fernando Ribeiro i iz provicije Šri Lanke Tharanga Samirathan.

Izvor: Isusovci.hr

Moja priča: Nino Baša

22.04.2014.

Nino Baša, trinaestogodišnji je dječak kojeg spina bifida i niz drugih dijagnoza ne sprječava da vrti svoj film, uživa u stolnom tenisu i niže sportske uspjehe. Pravi sportaš koji je i sam sudjelovao u pisanju svoje životne priče. Sretno Nino i nadamo se da ćeš potaknuti još mladih koji će pročitati tvoju priču da zavole sport i vidjevši iskrice zadovoljstva u tvojim očima. Sve to ne bi bilo moguće bez pomoći obitelji i prihvaćanja okoline.
"Sa stolnim tenisom sam počeo aktivnije s osam godina, upoznao sam nove prijatelje koji imaju iste interese kao i ja. Treniram četiri, ponekad i pet puta na tjedan po sat i pol. Igram u kolicima. U slobodno vrijeme odrađujem obaveze oko škole i onda se zabavljam s labradoricom Suri. Zanima me još i nogomet koji volim pogledati s tatom Damirom, navijam za Dinamo i Barcu.
Najviše me u stolnom tenisu obradovala zlatna medalja iz češkog Brna, to mi je bila i prva koju sam osvojio ekipno sa Pavom Jozićem. Prošlog mjeseca bio sam u mađarskom Egeru na turniru i bio četvrti, te ušao prvi puta na svjetsku rang listu. Obradovala me nedavna bronca s državnog prvenstva. Cilj mi je kao svakom sportašu olimpijada, ali za to treba još puno truda, ima vremena. Zahvalan sam roditeljima i sestri koji se puno žrtvuju i pomažu, Zoranu Križancu koji mi je otvorio pravi put u sport, Nino Bujan koji me trenira, te Mireli Šikoronji, trenerici reprezentacije koja me vodi na kampove. Uz puno odricanja i treniranja nadam se da me tek čeka put u svijet", optimističan je s razlogom Nino.
Evo što o svome sinu priča ponosna mama Željka.
"Nakon kontrolirane i uredne trudnoće u veselju smo iščekivali porod, ali kad je na kontroli u 38 tjednu trudnoće ginekolog vidio proširene latelarne moždane komore odmah me šalje u županijsku bolnicu u Čakovec u slučaju da se dogodi porod da pedijatri budu spremni. Primili su me i obavili nekoliko UZ, da bi me na kraju poslali u polikliniku Vili u Zagreb na kontrolu. Tada se vidio hidrocefalus, ali ne i spina bifida. Iz Vilija me šalju na Sv. Duh i drugi dan nakon zaprimanja sam dobila prirodne trudove i porodili me carskim rezom, 3400gr/ 50 cm/ apgar 10/10.
Nino sa stolnotenisačicom Sandrom Paović
Dok sam se ja u intenzivnoj oporavljala od poroda doktori su me informirali o stanju bebe. Po porodu se vidjela spina bifida, naravno da nisam imala pojma o tome. Drugi dan se pojavila temperatura i uslijedio je meningitis. Nakon pet provedenih dana na Sv Duhu mene su poslali kući, a bebu prebacili u Vinogradsku. Pošto se defekt na leđima mora čim prije zatvarati, to se nama nije desilo, jer se Nino rodio u vrijeme godišnjih odmora pa se zatvaralo. Hidrocefalus je jako brzo napredovao. Morali su prvo liječiti meningitis. Prva operacija zatvaranje defekta na LS kralježnici uslijedila je sa dva tjedna starosti, a s jednim mjesecom ugradnja Pudenz- a u glavu. Tek s dva mjeseca starosti stigao je kući iz bolnice. Nakon dolaska svi smo bili u strahu, pojma nismo imali što nas čeka, ama baš nikakve informacije nismo dobili u bolnici.Kad sam krenula u sa njime na fizikalne terapije u Vinogradsku u program majka-dijete, tek sam tamo malo više saznala o pravima od samih roditelja koji se već to prošli. Kćer je tada imala samo 4 i pol godine i kada je naviše trebala mamu i tatu mi smo se kretali u krugovima bolnica i svakim danom otkrivali nove dijagnoze. Srećom tu su uvijek bili baka i deda koji su svu pažnju posvećivali samo Ani kako bi ona čim manje osjetila naš izostanak. Danas je lijepa i pametna 17-godišnja djevojka koja maksimalno pomaže svome bratu.
S devet mjeseci starosti rečeno nam je da se mora kateterizirati i to je bio tada najveći šok.
Premalo aktivan mjehur obično nastaje zbog prekida lokalnih živaca koji opskrbljuju mjehur. Najčešći uzrok u djece je prirođeni poremećaj poput spine bifide (rascjepa koštanog dijela kičme, obično u donjem dijelu, odnosno području krsta) ili mijelomeningokele (stanja kod kojeg rascjep kičme prati još i vrećasto izbočenje kralježnične moždine). Urinarna kateterizacija (cathing)je postupak u kojem se urinarni kateter (cjevčica načinjena od lateksa, poliuretana ili silikona) uvodi kroz uretru do pacijentova mokraćnog mjehura. Kateterizacija omogućava slobodno istjecanje pacijentova urina iz mokraćnog mjehura, radi sakupljanja istoga.
Kateterizaciju najčešće izvodi zdravstveni djelatnik, obično medicinska sestra, no moguće je i da ju pacijent samostalno obavlja. Kateter može biti trajni (permanentni) ili intermitentni, koji se uklanja poslije svakog pražnjenja mjehura.
Uslijedile su operacija bruha, pa bruha i testisa, priraslice na kralježnici, a najteža je bila sa deset godina kada je zakazala pumpica bez koje ne može živjeti. Nakon svakodnevnih velikih glavobolja upravo dok smo bili kod dr i čekali naručeni CT, Nino je pao u komu. Otišli smo u Čakovec u bolnicu, a oni nam nisu željeli raditi CT, kao ni poslati nas u Zagreb. Sami smo uzeli Ninu i vozili u Zagreb dok je ležao u komi. U Klaićevoj je odmah bio operiran i jedva preživio. Upozorili su nas da se moglo dogoditi ono najgore da ga nismo doslovce ukrali iz bolnice u Čakovcu. Sve je na kraju hvala dragom Bogu dobro završilo, pumpica je promijenjena i sada je u redu. Sa jedanaest godina preventivna oprecija Arnold- Chiare SY. Danas nako deset operacija ima niz dijagnoza hydrocephalus, spina bifida, parapareza donjih ekstremiteta, skolioza, opstipacija. U školu je krenuo sa osam godina i vrlo dobar je učenik šestog razreda.
Dok razmišljam kako smo sve to prošli, bili smo mlađi, prihvačali, ali ni u jednom trenutku ga nismo doživljavali drugačijim, maksimalno smo se posvetili liječenju. Danas smo puno jači i više nas bolest ne može zaustaviti. Tako je moralo biti i nosili smo se s time.
Unatoč svim poteškoćama krenuo je s četiri godine u vrtić 'Maslačak' u Čakovec s djecom bez teškoća u razvoju i nikada nismo imali nikakvih problema zahvaljujući tetama Mirjani i Vesni koje i dan danas volimo posjećivati. Polaskom u prvi razred svi smo strahovali kako će ga prihvatiti i kako će se on uklopiti u školske klupe. Srećom da smo opet dobili prekrasnu učiteljicu Gordanu Juras koja ga je podigla i djecu u razredu jako dobro učila kako mu mogu pomoći. Svi su ga dobro prihvati i nikada ne rade razliku, pomažu mu i glavna je faca u školi. Ima asistenticu u školi koja mu pomaže oko barijera, a nije s njime na nastavi jer nije potrebno.
Naš dan počinje naravno sa školom, potom dolazi fizioterapeut, pa domaća zadaća i trening. Nino ima terapeutskog psa Suri iz centra Silver. Suri je dio naše obitelji od 2013., pomaže mu psihički i fizički. Iako je dobar učenik škola ga baš i ne muči, bitno je da je sve gotovo do treninga.
U školi i okolini je dobro prihvaćen, svi se slažu s njime, ali nema baš pravog prijetelja sa kime bi mogao podijeliti dobro i zlo, zato smo i zatražili psa da ima nešto svoje.
Učlanjeni smo u Udrugu DDICP u Čakovcu od koje bi voljela da se više bavi sa djecom, ne samo sa starijima, ali tako je u manjim sredinama. Preko udruge smo dobili asistenta u nastavi na čemu sam im jako zahvalna.
Nino je pametno, bistro i mirno dijete, uvijek je sa svime zadovoljan, sve mu je ravno, najviše ga veseli dobar trening i u tome ga podržavam. Već oko treće godine je dobio igračku stolni tenis i sa time se najviše igrao. Počeo je trenirati sa 8 godina u Mladosti iz Ivanovaca. U lokalnim novinama smo vidjeli članak o stolnom tenisu osoba s invaliditetom i tako došli do olimpijca Zorana Križanca iz Varaždina koji ga je počeo trenirati. Danas trenira u STK Mihovljan četiri puta tjedno pod vodstvom Nine Bujana. Naporno nam je, često smo stalno u autu po tri puta na dan u školu. Vozimo ga u školu, pa ga nakon 3. sata odlazimo kateterizirat već tko stigne muž, kćer ili ja i onda opet po njega u školu. Sreća da nam je škola udaljna samo jedan km od kuće., ne mogu zamisliti drugačije kako bi sve funkcioniralo. Radim četiri sata, muž stalno noćne pa se nekako pokrivamo. Stolni tenis ga ispunjava i vidim da je tada najsretniji, trenira sa osobama bez invaliditeta jer u našem kraju nema suigrača s invaliditetom. Stoga povremeno ide u Varaždin kako bi trenirao sa osobama s invaliditetom. Postao je ponosni član hrvatske reprezentacije koja ga vodi sa sobom na trening kampove zahvaljujući divnoj trenerici Mireli Šikoronja", zahvalna je Ninina mama.
Božica Ravlić

Izvor: http://www.in-portal.hr/in-portal-news/in-mreza/4413/moja-prica-nino-basa

Islamisti su razapinjali i na druge jezovite načine ubijali kršćane koji se nisu željeli odreći vjere

U okupiranim gradovima i selima, džihadisti i ekstremističke muslimanske skupine kršćanima su nudili šehadet (rečenica koja izražava temelj islamskog vjerovanja) ili smrt… Njima je bilo neprihvatljivo odreći se svoje vjere i stoga su podnijeli mučeništvo, rekla je sestra Raghida, bivša voditeljica kršćanske škole u Damasku za Radio Vatikan.

Islam ili smrt! – izbor je pred kojim su se u vrijeme najžešćih sukoba u Siriji našli brojni sirijski kršćani, a o strahotama koje su pogodile kršćansko stanovništvo ove bliskoistočne države, nekada poznate po skladnom suživotu muslimana i kršćana, progovorila je sestra Raghida, bivša voditeljica kršćanske škole u Damasku.
- U okupiranim gradovima i selima, džihadisti i ekstremističke muslimanske skupine kršćanima su nudili šehadet (rečenica koja izražava temelj islamskog vjerovanja) ili smrt… Njima je bilo neprihvatljivo odreći se svoje vjere i stoga su podnijeli mučeništvo. Ali radilo se o zastrašujuće neljudskom mučenju i neizrecivom nasilju – izjavila je u razgovoru za Radio Vatikan ova sirijska redovnica koja trenutno djeluje u Francuskoj. Njezin opis zvjerstava koje su počinili ekstremisti ostavlja bez riječi.
- Na primjer, u Maalouli su razapeli dva mladića jer su odbili izreći šehadet. Rekli su im: „Dakle, želite umrijeti kao učitelj u kojega vjerujete? Birajte: ili se odrecite (vjere) ili ćete biti razapeti!“ Jedan od njih razapet je pred svojim ocem koji je nakon toga ubijen. U Abri, industrijskoj zoni na periferiji Damaska, tek što su ušli u grad počeli su ubijati muškarce, žene, djecu. Nakon masakra, igrali su nogomet njihovim glavama. A kad se radilo o trudnicama, vadili su njihovu djecu i vješali ih na stabla pupčanim vrpcama.
Ovakve strahote, unatoč pozivima na ostanak od strane poglavara kršćanskih Crkava, a posebno pape Franje, otjerale su skoro dvije trećine kršćana iz Sirije, kaže sestra Raghida, te dodaje kako oni koji su ostali uglavnom nemaju novca za odlazak ili su im uskraćene vize, kao što je slučaj s njezinom obitelji.
Unatoč svemu, za sestru Raghidu, kao i za preostale sirijske kršćane, ne postoje riječi poput očaja ili beznađa!
- Na sreću, nada i život jači su od smrti. Nakon pokolja, slavili smo misu za pokojne, a naša je molitva bila još jača – prisjetila se hrabra redovnica, a na pitanje koji su razlozi njezine nade odgovara
- Gospodin nas neće napustiti… Naša zemlja će se oporaviti i obnoviti, a naša predanost Kristu bit će još jača!

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Završne pripreme za SHKM

14.04.2014.

U Dubrovniku održana konferencija za medije
Završne pripreme za SHKM
U tijeku su završne pripreme Susreta hrvatske katoličke mladeži koji će se održati u Dubrovniku 26. i 27. travnja ove godine, naglašeno je na konferenciji za medije održanoj u utorak, 8. travnja u prostorijama Biskupijskog ordinarijata u Dubrovniku. Na ovom skupu sudjelovat će oko 35 000 mladih katolika iz Hrvatske, inozemstva i Dubrovačke biskupije, što bi trebalo biti najveće okupljanje mladih hrvatskih katolika do sada, objavljeno je na mrežnoj stranici Vijeća za mlade Dubrovačke biskupije.

Pripreme za ovaj projekt započele su prije dvije godine, a proteklih nekoliko mjeseci se pod vodstvom Organizacijskog odbora SHKM intenzivno koordiniraju s Gradom Dubrovnikom, Dubrovačko–neretvanskom županijom i Policijskom upravom Dubrovačko–neretvanskom.

Više od 22 000 mladih hodočasnika bit će smješteno kod obitelji širom Dubrovačke biskupije, uključujući i elafitske otoke, Mljet, Korčulu i Pelješac. Oko 6 000 mladih smjestit će se u školskim i sportskim dvoranama, dok će oko 500 mladih boraviti po samostanima i župnim uredima. Pedesetak mladih hodočasnika iz Vukovara smjestit će se u Biskupskom dvoru u Gospinom polju.

Festival mladih

U tjednu uoči Susreta hrvatske katoličke mladeži, od 21. do 26. travnja 2014., održat će se Festival mladih, što uključuje raznovrstan kulturni i duhovni program, kao i bližu pripremu mladih Dubrovačke biskupije za Susret.

Prvog dana Susreta, 26. travnja, zabavni i duhovni program započet će već u jutarnjim satima na 17 različitih lokacija Gradu. Svečano otvorenje susreta predviđeno je ispred crkve sv. Vlaha u 12 sati. U 14,30 sati mladi će krenuti u procesiji iz Grada prema Gružu, gdje će se u 17,00 sati održati euharistijsko slavlje koje će predvoditi dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u koncelebraciji s predsjednikom HBK mons. Želimirom Puljićem, apostolskim nuncijem u Hrvatskoj mons. Alessandrom D’Erricom, 14 nad/biskupa i 500 svećenika.

Euharistijsko slavlje slavit će se na prostoru od oko 15 000 m2, na istom mjestu u luci Gruž na kojem je prije 11 godina misu služio papa bl. Ivan Pavao II., koji će sljedeći dan u Rimu biti proglašen svetim, a čije će relikvije biti izložene ispred oltara. Euharistijsko slavlje izravno će prenositi Hrvatska televizija.

Sudjelovanje u euharistijskom slavlju biti će moguće isključivo uz akreditacije koje, uz sudjelovanje u euharistijskom slavlju, omogućuju i besplatno korištenje javnog gradskog prijevoza, slobodan ulaz u gradske muzeje i popuste u određenim ugostiteljskim objektima. Prostor euharistijskog slavlja će biti podijeljen na 12 polja i imat će 4 ulaza.

Broj sudionika nadmašio očekivanja

Poziv iz Grada slobode ‘Na slobodu pozvani’ (Gal 5, 13) prepoznalo je kao vrijedan projekt 32 000 mladih katolika koji dolaze na Susret. Dubrovački biskup Mate Uzinić je rekao kako je broj sudionika SHKM-a premašio očekivanja i da je ovaj susret najveći susret do sada. Izrazio je oduševljenje odazivom obitelji. Zahvalio je svima koji su omogućili da se SHKM u Dubrovniku dogodi: Organizacijskom odboru, župnicima i župnim vijećima, svakom od 1600 volontera, svakoj obitelji, svakom samostanu koji će otvoriti svoja vrata i svima koji na bilo koji način sudjeluju u pripremi Susreta. Posebno je zahvalio Gradu Dubrovniku, Dubrovačko–neretvanskoj županiji i Policijskoj upravi Dubrovačko–neretvanskoj na iznimnoj pomoći u organizaciji Susreta, medijima, kao i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i njezinom Vijeću za mlade na čelu s mons. Mijom Gorskim. „Hvala svima i svakom pojedinačno što su se uključili i tako postali dio ovog projekta Susret hrvatske katoličke mladeži, Dubrovnik 2014! Molimo da istinska ljubav, zajedništvo i svjedočenje žive Crkve koje će se očitovati u Susretu mladih katolika u Dubrovniku trajno ostane prisutno među nama!“ – istaknuo je biskup.

Izniman događaj

Načelnik PU Dubrovačko neretvanske Tonći Radibratović rekao je kako je ovo izniman događaj te da od 2003. godine nije bio organiziran sličan. Intenzivne pripreme za ovaj događaj se odvijaju već tri mjeseca, stanje sigurnosti na području grada i županije je dobro, te će se uz sve poduzete radnje moći zajamčiti maksimalna sigurnost odvijanja skupa, istaknuo je načelnik policije.

Gradonačelnik Andro Vlahušić napomenuo je da će mnogi mladi ljudi dolazeći na ovaj susret prvi put doći u Dubrovnik. Ta brojka od 35 000 ljudi je cijeli jedan grad, tako da je otprilike svaki čovjek primio jedno dijete, rekao je gradonačelnik i zahvalio svima posebno biskupiji i župnicima koji su motivirali obitelji da prime sudionike u svoje domove. Dubrovački gradonačelnik je najavio da će u subotu, 26. travnja, grad biti zatvoren za promet i pretvoren u pješačku zonu te da neće biti dopušten promet osobnim automobilima. Svi sudionici će imati besplatan prijevoz autobusima „Libertasa.“ Spomenuo je i da se to jutro u gradu očekuju gosti s kruzera, te najavio kako će neki detalji još biti dogovoreni i na vrijeme priopćeni. Ulaz u sve kulturne institucije grada će biti besplatan za sve sudionike.

Župan Nikola Dobroslavić je čestitao biskupu Uziniću na ovom veličanstvenom događaju u gradu, biskupiji i županiji te izrazio uvjerenje kako će organizacija biti odlična te da će skup proteći uspješno kao što je i zamišljeno. Županija od početka podupire ovaj događaj, kazao je župan, te je u školama i dvoranama omogućeno više mjesta za smještaj sudionika nego što je na kraju trebalo jer su obitelji pružile dodatna mjesta. Također je poželio dobrodošlicu sudionicima SHKM-a.

Autor: Pastoral mladih/mladi-dbk.com

Križni put - odgovor na sva životna pitanja

Održan križni put za mlade na Ksaveru
Križni put - odgovor na sva životna pitanja
Već tradicionalno, na Žalosni petak uoči Nedjelje muke Gospodnje, više od tisuću mladih Zagrebačke nadbiskupije okupilo se na ksaverskoj kalvariji kako bi zajedno razmatrali Kristovu muku i smrt koja nam otkriva najveći iskaz ljubavi. Sa svojim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, koji je predvodio pobožnost križnoga puta, mladi su u tišini, molitvi i pjesmi koračali postajama Kristova križnog puta obasjavajući tamu noći s tisuću plamićaka u želji da i oni sami, upravo poput svijeća koje su držali u rukama, svojim životima rasvjetljavaju tame ovoga svijeta.

Hodajući za križem, mladi su se na križnome putu susreli sa svojim Otkupiteljem. Koncipiran kao razgovor mladih s Isusom, tekst križnoga puta mlade je potaknuo na produbljivanje njihova prijateljstva s Kristom. Mladi su u svakoj postaji križnoga puta pred Isusa stavili svoje brige i vlastite križeve, postavljajući mu brojna pitanja koja pritišću njihove mlade živote. Isus je svakom postajom svoga križnoga puta nudio odgovor, ne posustajući i hrabro noseći na svojim leđima težak križ naših grijeha i pozivajući nas da i mi hrabro i bez straha ustrajemo u nadi i ljubavi kojom možemo promijeniti svijet.

Poruka križa

U svom nagovoru na kraju pobožnosti križnoga puta i zagrebački je nadbiskup ohrabrio mlade rekavši im kako im je Isus uvijek bliz, a osobito na njihovim životnim križnim putevima. „Večeras nam je Isus govorio i o padovima i o dizanjima, o tome da treba ustrajati do kraja“, rekao je Kardinal mladima te svratio njihov pogled na križ: „Vi gledate kiževe, tri su križa ispred nas. Tu je Isusov križ, tu su i naši križevi, a s Isusova križa progovara ljubav. On je završio na križu jer nas je ljubio, i to je taj misterij Boga koji je toliko ljubio čovjeka. Kad god pogledamo križ, mi mislimo na ljubav, vidimo očima vjere na križu ljubav, Božju ljubav koja nas čeka, koja nam oprašta, koja nas obnavlja. To je poruka križa!“

Govoreći i opraštanju, Kardinal je podsjetio mlade na riječi pape Franje koji je u nekoliko navrata ponovio kako se Isus nikada ne umara opraštati nam, već smo mi ti koji se umaramo tražiti oproštenje. Potom je poručio mladima: „Nikada se, dragi mladi, ne umorite upravo to – tražiti oproštenje. I u svom životu računajte s jednim velikim sredstvom napretka, a to je sveta ispovijed. Ispovijed je sredstvo našega napretka i rasta.“

Ne bojte se!

Ova pobožnost bila je ujedno i susret zagrebačkoga nadbiskupa s mladima koji se pripremaju za Susret hrvatske katoličke mladeži koji se 26. i 27. travnja održava u Dubrovniku, budući da kardinal neće sudjelovati na SHKM, već će prisustvovati kanonizaciji bl. pape Ivana Pavla II. i bl. pape Ivana XXIII. Kardinal je mladima zaželio radostan i plodonosan susret te ih podsjetio na prve i najsnažnije riječi koje su obilježile ponfitikat pape Ivana Pavla II.: „Ne bojte se! Ne bojte se Krista! Otvorite vrata svoga srca Kristu jer Krist zna što je vama potrebno!“ Zagrebački je nadbiskup završio svoj nagovor upravo molitvom da „uvijek vrata svoga srca raskrilimo k Kristu jer on je na našoj strani“, nakon čega je mladima udijelio blagoslov.

Mladi Zagrebačke nadbiskupije i ovoga su puta pokazali svoje veliko srce svojim dobrovoljnim prilozima pri kupnje svijeća koji su namijenjeni Fondu „Mladi za mlade“; a račun Fonda povećali su i kupnjom igre „Na slobodu pozvani“ po simboličnoj cijeni od 10 kuna. Podsjećamo da mladi Zagrebačke nadbiskupije ove akademske godine putem Fonda "Mladi za mlade" stipendiraju petero studenata.

Autor: Valentina Gusić

KMNL ZAGREB PRVOPRIČESNICI - USKRS CUP.

28.03.2014.

Sljedeće subote, 5. travnja na rasporedu je Uskrs kup prvopričesnika koji je ove godine u organizaciji g. Josipa Štefanca iz župe Sv. Marka Krževčanina. Ukoliko želite sudjelovati sa svojom ekipom na Uskrs kupu, javite se g. Štefancu na mail: josipstef@gmail.com ili na broj mobitela: 091 444 2910.

Raspored Tabora

Kuća susreta TABOR
Informativni bilten
God. XIX., br. 2 (72) - 2014.
10430 SAMOBOR - Langova 18
Tel.: 01/3369-781
Faks: 01/3361-844
Mob.: 091 5986972


Živjeti radosnu vijest Evanđelja

Riječ Evanđelje dolazi od grčkog „euangelion“ i znači „radosna vijest“. U čemu se sastoji ta radosna vijest? Ovako nam govori sv. Pavao: „Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate… Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima“ (1 Kor 15, 1-4).
Od vremena kad je Isus hodio ovom zemljom propovijeda se ova Radosna vijest svim narodima i pucima onom istom snagom kojom su je propovijedali prvi apostoli. Zahvaljujući njihovom propovijedanju i svjedočanstvu, u sili i snazi Duha Svetoga, i mi smo danas dionici te Radosne vijesti. Ono što je temelj u propovijedanju i svjedočenju Evanđelja jest vjera u Isusa Krista, uskrsla i živa.
Iskustvo da je Isus i danas prisutan i živ i da u istoj snazi djeluje i poziva one koje će ga slijediti na putu potpunog predanja pomaže nam da ostavimo za sobom sve lažne sigurnosti i prolaznosti ovoga svijeta, te usmjerimo sve svoje snage prema vječnim vrednotama, koje nalaze svoj duboki smisao samo u Bogu.
Sam Isus započinje svoje javno djelovanje propovijedanjem evanđelja Božjega: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1, 14-15).
Ovaj Isusov poziv otkriva nam svu brigu i ljubav koju Otac nebeski ima prema nama, jer nas želi ispuniti istinskom sigurnošću i radošću. Kraljevstvo Božje u osobi Isusa Krista došlo je među nas. On je Radosna vijest. On sam jest Evanđelje spasenja. Zato živjeti Evanđelje znači živjeti u toj neprestanoj blizini Isusa Krista, svjesni da smo upravo po njemu, i samo po njemu, postali blagoslovljeni i zamilovani od nebeskog Oca.

Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva.

fra Ivan Matić


RASPORED DUHOVNIH OBNOVA:

1. - 4. svibnja 2014. – “Prepoznaše ga u lomljenju kruha” – voditelj fra Ivan Matić
15. - 18. svibnja 2014. – “Ja sam put, istina i život” – voditelj fra Ivan Matić
22. - 25. svibnja 2014. – “Otac nam daje Branitelja” – voditelj fra Ivan Matić
29. svibnja - 1. lipnja 2014. – “Oče, proslavi Sina svoga!” – voditelj fra Ivan Matić
5. - 8. lipnja 2014. (uz svetkovinu Duhova) – “Primite Duha Svetoga!” – voditelj fra Ivan Matić
19. - 22. lipnja 2014. (uz svetkovinu Tijelova) – “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao” – voditelj fra Ivan Matić
26. - 29. lipnja 2014. (Udruga JOB) – “Ti si Krist, Sin Boga živoga” – voditelj fra Ivan Matić
3. - 6. srpnja 2014. – “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje” – voditelj fra Ivan Matić
10. - 13. srpnja 2014. (Franjevački svjetovni red) – “Ljubav nije ljubljena” - voditelj fra Ivan Matić
3. - 6. kolovoza 2014. (od nedjelje do srijede, uz blagdan Preobraženja Gospodnjega) - “Ovo je Sin moj, Ljubljeni. Slušajte ga!“ - voditelj fra Ivan Matić
Najave duhovnih obnova su kratke, ali svaka će vas pozvati na obraćenje, a tijekom programa bit će i mogućnost svete ispovijedi, molitve za ozdravljenje i oslobođenje te svakodnevno slavljenje euharistije.
Prijave: Telefonom: 01/3369-781 (radnim danom od 8 do 12 sati); porukom na mobitel: 091 5986 -972; faksom: 01/3361-844; elektronskom poštom na adresu: info@tabor.com.hr
Kod prijave ostavite svoje ime i prezime i broj telefona.

OPĆE OBAVIJESTI: IDUĆI BILTEN IZIĆI ĆE POČETKOM KOLOVOZA 2014. GODINE.

Napomene: Za sve seminare koji su obilježeni jačim crnim slovima može se prijaviti i doći na boravak, odnosno na sudjelovanje, svatko tko osjeti poticaj i želi sudjelovati u programima.

Cijene boravka: Puni pansion je 120 kn. Redoviti seminari uključuju 3 puna pansiona, tj. ukupnu cijenu od 360 kuna. Sobe su dvokrevetne odnosno trokrevetne, sa sanitarnom kabinom u svakoj sobi.
Za samo slušanje na seminarima bez boravka i hrane ne plaća se ništa.
Parkiranje vaših automobila:uz Kuću Tabor i u šumici okolo ima mjesta za parkiranje.
Nemojte parkirati uz franjevački samostan i nemojte parkirati na zelenim površinama!

Raspored na seminarima (ako nije drukčije naznačeno):
- Prvi dan: početak u 17 sati, program traje do 22 sata.
- Drugi i treći dan: od 9 do 12:30 sati i od 15 do 22 sata; od 14 sati drugoga dana je ispovijed.
- Posljednjeg dana program traje do 12:45 sati (potom ručak); završna misa počinje u 11:30 sati.

POTREBE TABORA: Gosti Tabora mogu uživati blagodati boravka. Bez Vaše dobrote i pomoći u svim tekućim potrebama Tabora mi ne bismo mogli! Jednako tako, često neki potrebni ne mogu financijski podmiriti troškove boravka na Taboru. Svojim darom možete pomoći takvima, koji su potrebni Spasitelja. Hvala Vam za sve što ste do sada učinili. Tabor djeluje i blagoslov je mnogima. Mnogi zahvaljuju Bogu za ovu mogućnost, a mnogi svjedoče kako su se ovdje gotovo „nanovo rodili“.

Naš žiro-račun kod PBZ: Franjevački samostan Kuća susreta Tabor, Langova 18, 10430 Samobor:
HR1223400091110016506. Za doznake iz inozemstva tražite podatke od tajnice Donate: 091 5242889.

Za dobročinitelje Tabora molimo svakodnevno; također tijekom održavanja seminara i svakog utorka od 20 sati kod molitve cijelog ružarija (tu možete i vi sudjelovati). Potom skupina molitelja nastavlja od 22 sata klanjanje pred Presvetim sve do 6 sati ujutro. U te su molitve uključeni i svi koji se preporučuju u molitve, a osobito oni koji su to napisali na posebnim ceduljama u Taboru, na drugim duhovnim susretima diljem naše domovine, ali i po drugim duhovnim centrima u Europi i šire, ili pak oni koji su se preporučili putem pošte.

LGBT udruge „minirale“ održavanje parade na Dan svetog Patrika u New Yorku

21.03.2014.

Oko ovogodišnje parade povodom obilježavanja Dana svetog Patrika, jednog od središnjih događaja u njujorškoj turističkoj ponudi, lomila su se koplja sve do zadnjeg trena. Parada je ostala bez svog glavnog sponzora Guinessa samo dan prije održavanja, a nekoliko dana ranije sponzorstvo su otkazali Heineken i još neke pivovare, izvješćuje britanski The Guardian. Organizatori nisu željeli da se irski vjerski i tradicionalni blagdan pretvori u marš LGBT udruga.

Parada povodom Dana svetog Patrika, katoličkog sveca i zaštitnika Irske, održava se svakog 17. ožujka u New Yorku još od 1766. godine i predstavlja spektakularan događaj koji se ne propušta, čak i ako nemate ni kapi irske krvi. Radi se o velikoj njujorškoj turističkoj atrakciji koja privuče oko milijun gledatelja na ulice, a na njoj svake godine maršira više od 150 000 sudionika. To je dan kada se svi vesele na irski način, nose zeleno, plešu i piju Guiness i Jameson pivo. Parada se kreće širom Pete avenije, a najveća gužva stvara se oko same katedrale svetog Patrika.

Iako se radi o najpopularnijem događaju u New Yorku, ove je godine njujorški gradonačelnik Bill de Blasio odlučio bojkotirati paradu zbog zabrane organizatora da se na paradi ističu obilježja homoseksualnog pokreta te da na njoj otvoreno sudjeluju LGBT udruge. Prvi put u povijesti New Yorka jedan je gradonačelnik odlučio izostati s proslave Dana svetog Patrika. Organizatori parade zapravo nisu zabranili sudjelovanje gay grupa ili gay pojedinaca na samom maršu već su zabranili isticanje gay oznaka i bilo kakvo identificiranje s LGBT pokretom ili udrugama, budući da se radi o vjerskom blagdanu.

Slično su postupili organizatori bostonske parade povodom obilježavanja Dana svetog Patrika. Nisu dozvolili najvećoj homoseksualnoj udruzi u Massachusettsu MassEquality marširanje na paradi zbog čega je bostonski gradonačelnik Marty Walsh, inače irski Amerikanac, također bojkotirao proslavu. Međutim, irski premijer Enda Kenny nije želio popustiti pritiscima gay udrugama i prije negoli je krenuo na put u SAD izjavio je novinarima: „Parada svetog Patrika u New Yorku je parada na kojoj se izražava pripadnost našoj irskoj kulturi i naciji, a ne određenoj seksualnoj orijentaciji, i rado ću na tim paradama sudjelovati.“

Neke su LGBT udruge planirale protestirati uzduž rute parade na Petoj aveniji dok su druge planirale bacati boce s Guinness pivom sa polica Stonewall Inna, gay bara u New York Cityju koji se smatra mjestom rođenja pokreta za homoseksualna prava. Na taj su način mislili protestirati protiv najvećeg sponzora parade, međutim otkazali su nasilne akcije u nedjelju jer je Guinness netom prije održavanja parade odustao od sponzorstva.

Guiness je svoje odustajanje od sponzorstva nad najvećom tradicionalnom manifestacijom u New Yorku objasnio u krajnje ideološki obojenom priopćenju koje je stiglo iz njihove matične tvrtke Diageo: „Guinness ima vrlo dugu tradiciju podržavanja različitosti i zagovaranja jednakosti za svih. Nadali smo se da će organizatori na ovogodišnjoj paradi prekinuti sa svojom politikom isključivosti. Kako se to nije dogodilo, Guiness je povukao svoje sudjelovanje. Nastavit ćemo djelovati zajedno s vođama lokalne zajednice kako bismo osigurali da na budućim paradama bude prisutna politika inkluzije“.

To je bio samo nastavak žestokog pritiska na organizatore i sponzore budući da su prije Guinessa u petak svoje sponzorstvo nad paradama u Bostonu i New Yorku povukli Heineken i Sam Adams. Velike multinacionalne kompanije tako su se radije priklonile zahtjevima homoseksualnog lobija raspoznavši da će imati manju ekonomsku štetu budu li odustali od sponzorstva negoli se zamjerili homoseksualnom lobiju koji je očito iznad njih.

Izvor: The Guardian/Market Watch

2. PKP_St / SKAC_St - prijevoz iz Zagreba

Pozivamo sve mlade (od 16 do 30 godina) da se pridruže 2. splitskom Planinarskom križnom putu (PKP_St) u organizaciji SKAC_St-a (Studentskog katoličkog centra Split). Termin održavanja je 29.-30. 3. 2014. godine. Započinjemo u Kaštel Lukšiću prema Trogiru gdje je osigurano spavanje u gradskoj sportskoj dvorani, u vrećama. Planinarski križni put završava u nedjelju na Čiovu nakon čega slijedi prigodan agape. Cijena je 220 kn po osobi, a uključuje: prijevoz autobusom iz ZAGREB - SPLIT - ZAGREB, obilježje PKP-a, ručak i večeru u subotu te doručak i agape u nedjelju.

BROJ MJESTA OGRANIČEN

Polazak iz Zagreba petak 28.3. popodnevni, večernji sati, točno vrijeme i mjesto polaska ćemo javiti naknadno.

PRIJAVE:

Domagoj Eršek ; 099 851 5748 ili na dersek@gmail.com

- mjesto i vrijeme uplate naknadno ćemo javiti

Ispovijed – susret s Kristom

12.03.2014.

Susret koji je uvijek jedinstven i uvijek različit. Tu nas prima Dobri pastir, ozdravlja nas, čisti nas, okrjepljuje nas.

Korizma je prikladno vrijeme da temeljito povedemo brigu o načinu na koji pristupamo sakramentu pokore, tom susretu s Kristom, koji je nazočan u osobi svećenika. Taj susret uvijek je jedinstven i uvijek različit. Tu nas prima Dobri pastir, ozdravlja nas, čisti nas, okrjepljuje nas. U ovome se sakramentu izvršava ono što je Gospodin bio obećao preko prorokâ: »Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom.«

Pristupajući ovome sakramentu moramo prije svega gledati u Krista. On treba biti središte sakramentalnog čina. Slava Božja i ljubav prema njemu trebaju biti u prvom planu u odnosu na naše grijehe. Radi se o tome da više gledamo Isusa nego li sebe; njegovu dobrotu više nego li našu bijedu, jer je unutarnji život dijalog ljubavi u kojemu smo uvijek okrenuti Bogu.

Na kraju svakog dana, kada razmišljamo o svojim djelima, mogli bismo zaključiti: »Smiluj mi se, Bože.« Svatko od nas zna koliko mu je potrebno Božje milosrđe. Tim stavom pristupimo ispovijedi: zamolimo odrješenje od grijeha, kao milostinju koju ni izdaleka ne zaslužujemo. Ali pođimo s pouzdanjem, uzdajući se u njegovo milosrđe, koje je vječno i beskonačno, uvijek spremno na oprost. »Cor contritum et humiliatum, Deus, non despicies – Srce raskajano i ponizno, Gospodine, nećeš prezreti.«

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)

‘Naše rodoljublje nije rasističko, niti šovinističko, ono je kršćansko i mora biti bez kapljice mržnje’

Danas je 12. obljetnica smrti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića. Tim povodom u cijelosti prenosimo njegovu čuvenu propovijed izrečenu na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici 1991. Ova propovijed nazvana je kasnije jasnom porukom Evanđelja u teškim i burnim ratnim vremenima, izrečena prije svega hrvatskim katolicima koji su tada branili svoju domovinu od agresije.

Dragi hodočasnici!

Koliko danas vjernika moli diljem naše domovine u svim našim crkvama, u svim velikim i malim svetištima u čast Majke Božje: ovdje u Mariji Bistrici, na Trsatu, u Sinju, na Širokom Brijegu, u Međugorju, Kondžilu, Olovu. Nažalost, u svetištu Majke Božje u Aljmašu danas ne mole, rastjerani su.

Koliko danas ima hodočasnika u Molvama, u Biškupcu, u Stenjevcu, po svim našim svetištima. Svi su okupljeni oko Božjeg oltara i svi nose u srcu jednu želju, jednu nakanu ijednu molitvu da se rasvijetli obzorje naše domovine koje je zamračeno nasiljem, mržnjom. Molimo za mir!

Mir znači mnogo toga. Mir najprije znači unutarnja povezanost u vjeri, nadi i ljubavi čovjeka s Bogom. To je mir duše očišćene od zla. To je mir srca ispunjenog ljubavlju, opraštanjem, pomirenjem. Mir znači slobodu za svakog čovjeka, za svaki narod, da ljudi i narodi u slobodi budu prijatelji, suradnici, jedan drugome pomoć, nikada prijetnja, nikad izvor straha.

Mir znači pravednost: biti pravedan u sebi, biti pravedan prema drugome. Mir znači sigurnost.

Za taj mir, koji u sebi sadrži sve vrijednosti čovjeka i života i suživota s drugima, mi danas molimo po zagovoru Kraljice mira od Spasitelja našega Isusa Krista, Sina Božjega.

Naša razmišljanja usredotočit ćemo na prvo čitanje iz knjige Otkrivenja i na Evanđelje, premda nam drugo čitanje iz Poslanice Korinćanima tumači veliku istinu, koja je istina i Marijina uznesenja: to je istina uskrsnuća, istina vječnog života, da čovjek dušom i tijelom ima svoju vječnu egzistenciju u Bogu, u svjetlu, u radosti.

Marija je uskrsnula. Nakon Isusa Krista ona je prvi plod Otkupljenja kao Uskrsnula jer je dušom i tijelom preobražena za tu puninu slavnog života u Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetom.

Bog ne priča priče nego otkriva stvarnost Božju i odraze Božje u stvorenome. Isto tako otkriva i ponore zla i Zloga, što se također odrazuje u stvorenome, u životu, u povijesti. Čuli smo Evanđelje: Nazaretska Djevica, skromna i ponizna, tiha i uronjena u Boga koji u njoj živi, u Boga koji se u njoj utjelovio kao Riječ da se rodi kao dijete, kao čovjek, dolazi u posjet Zahariji i Elizabeti. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i pozdravlja: “Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?… Blažena ti što povjerava da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” (Lk 1, 42, 43, 45). Tako Bog otkriva Mariju kao čisto, bezgrešno stvorenje, ispunjeno ljepotom duše i dobrotom srca. Duh je Sveti otkriva kao blagoslovljenu među svim ženama jer je sama blagoslovljena darom i blagoslovom koji nosi pod svojim srcem u djevičanskom krilu. Taj je plod Isus Krist, utjelovljena Riječ, Bog koji je čovjekom postao. On je po riječima Zaharijinim “Mlado Sunce s visine” (Lk 1,78) jer je svjetlost svijeta, svjetlost istine i ljubavi, svjetlost milosrđa i opraštanja, svjetlost mira.

Stoga i na Mariju primjenjujemo s punim pravom veliki znak na nebu: “Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda” (Otk 12,1). To Sunce koje je obasjava je Isus Krist kojemu je ona majka i učenica, prva vjernica i prvi savršeni plod Otkupljenja jer je bila otkupljena već u svom početku, u svom začeću milosti puna, sačuvana od baštine grijeha.

Marija je, dakle, stvorenje u kojem je Bog ostvario svu ljepotu, čistoću, svjetlost stvorenoga bića koje je ispunjeno Bogom, zato ispu­njeno svetošću i ljubavlju.

Marija u svojoj pjesmi zahvalnici izražava opet svu istinu odnosa stvorenja prema svome Stvoritelju. Ona priznaje da je sve dar Božji: njezino postojanje, njezina svetost, njezina vjera, blažena je jer je vjerovala; njezino neoskvrnjeno djevičanstvo u majčinstvu, njezino čudesno Bogomajčinstvo. Zato ona pjeva: “Veliča duša moja Gospo­dina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom” (Lk 1,46-48).

Danas, na ovaj blagdan njezina uznesenja na nebo dušom i tijelom, ispunja se proročka riječ: nazivamo je blaženom. “Zdravo, milosti puna!” (Lk 1,28). Ali ona zna kao stvorena zahvaljivati i prizna­vati: “Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo!” (Lk 1,49). Ona priznaje da je dar Božji sve što jest i što ima; i sluša. Poslušnost Bogu je konačno ostvarenje stvorenja u sličnosti sa samim Bogom. Poslušnost je dar samoga sebe Bogu da bi Bog mogao biti dar čovjeku sa svojim životom, svojom ljepotom i konačno svojom vječnom radošću. Poslušnošću sve što je stvoreno trebalo je ostati dobro. To je poruka Evanđelja.

Svaki bi se čovjek morao odnositi prema Bogu poput Marije: zahvalan, poslušan, darivajući se Bogu jer se Bog dariva čovjeku.

Ako se toliko zla, patnji i umiranja razvilo u stvorenome, onda je uzrok tome ne Bog, koji je Ljubav, nego svjesno odbacivanje Boga od strane stvorenja. Zlo izvire iz neposlušnosti stvorenoga Stvoritelja. To je neposlušnost Istini i Ljubavi. Grijeh je u svim svojim izrazima i oblicima neposlušnost, razaranje. Shvatimo već jednom da bi svijet posve drugačije izgledao, da bi se ljudski život i povijest sasvim druga­čije odvijali da ljudi prihvate svojom slobodom, svojim razumom i svojom savješću Božji plan sa sobom, Božju volju, izraženu u Deset Božjih zapovijedi, sažetih u onoj jednoj: Ljubi Boga svoga i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe (usp. Lk 10,27). Tko je taj bližnji? To je svaki čovjek bez obzira na rasu, naciju, vjeru, kulturu.

U prvom čitanju sveta knjiga Otkrivenja otkriva nam izvor zla, otkriva nam jedno drugo stvorenje koje stoji protiv Žene i njezina Djeteta. To je Zmaj, ognjeni Zmaj koji plamti, možemo kazati, crnim sjajem. On je svim svojim bićem protivnik Božji, zato je svim svojim bićem protiv čovjeka, svakog čovjeka rođenog od žene! On je protiv života, protiv svega stvorenoga!

U istoj glavi Otkrivenja, iz koje je uzet današnji tekst, piše: “I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bi im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija, imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi” (Otk 12,7).

I ta glava završava: “I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo” (Otk 12,17).

To nije priča! To je stvarnost. U povijesti, nakon što je čovjek uskratio svoju vjeru i povjerenje Bogu, postoji rat na zemlji. Rat protiv Istine i ljubavi, rat protiv pravednosti i mira. Rat protiv Boga i čovjeka!

Nije Sotona bio stvoren zao! Bio je stvoren kao jedan od najljepših duhova, kao Svjetlonoša, ali grijeh gaje izobličio u duha mržnje! Mržnja je njegov život! Laž je njegova metoda! Uništenje čovjeka je njegov cilj. Zato stoji pred Ženom da čim porodi Dijete da ga proždere. On je ubojica jer mrzi. Zato želi razoriti sve što je Bog lijepo i uzvišeno smislio i stvorio. On je ubojica, čovjekoubojica, kaže Isus.

Možemo li razumjeti sve zlo ljudske povijesti bez utjecaja toga duha mržnje? Može li se samo ljudskom psihologijom i ljudskom zloćom razumjeti sva razaranja, sva uništavanja, sve pokolje izvršene nad ljudima, koji su u ovom našem stoljeću dosegli vrhunce brojem i okrutnošću? A baš u ovom našem stoljeću Sotona je proširio svoju najveću laž da ga nema. Tu je laž pokušao ubaciti u Crkvu. A možemo li razumjeti bez njega sva ta uporna nastojanja baš u našem stoljeću da se izbriše svaka misao o Bogu iz srdaca ljudi, da se uništi svaki spomen na Isusa Krista, da se Crkva, trajni i živi svjedok Isusa Krista i vjesnica Evanđelja i Otkupljenja, neopozivo ušutka i konačno uništi? Crkva nam je također predočena u knjizi Otkrivenja kao Žena koja u bolovima rađa dijete koje Sotona hoće da proždre. Zašto tolika mržnja na sve što je Božje? Zašto tolika mržnja protiv čovjeka?

U nacističkom logoru u Poljskoj za vrijeme rata salezijanac Kovalski kao robijaš imao je u džepu krunicu. Ta mu je krunica ispala iz džepa pred jednim višim stražarom. Kad je taj vidio krunicu na podu, zapovjedio je Kovalskom da je zgazi nogama. Svećenik je krunicu podigao i pobožno poljubio. Zato je bio udaran čizmama tako dugo dok nije na mjestu ostao mrtav. Možemo li tu mržnju razumjeti samo ljudskom zloćom?

Biskup Sloskans u Sovjetskom Savezu proveo je niz godina u Staljinovim zatvorima, mučen na razne načine. Jednom su mu u samicu pustili 50 gladnih štakora da ga pojedu živoga. On se molio, i štakori ga nisu ni dirnuli! Zar je protumačiva tolika okrutnost i svi načini koje su ljudi izmislili u ovomu našem stoljeću da muče ljude: da ih muče tjelesno, da ih muče duhovno, da im gaze srce i savjest, da unište u njima svako dostojanstvo? Je li ta dubina mržnje protumačiva samo ljudskom psihologijom, samo ljudskom zloćom? A kolika su mnoštva i milijuni prošli kroz takva iskustva i uništenja? I Dalj sa svojim pokoljem, i Sarvaš, i Struga, i Lovinac i tolika mjesta danas! S kolikom se mržnjom napadaju mirna naseljena mjesta zato što u njima žive Hrvati, Mađari. Zašto se gađaju crkve? I onda nakon što su se povukli branitelji i pobjeglo pučanstvo, zašto se one miniraju i pale? Zar možemo onda nijekati Sotonu kad je on čovjekoubojica od početka, od Abelova ubojstva po Kainu, pa sve do naših dana?

Što je sve čovjek izmislio i kolike kapitale uložio, i u ovomu našem stoljeću, u pakleni instrumentarij masovnog ubijanja. Koliki je novac, zarađen žuljavim rukama radnika, utrošen u te tenkove, avione, rakete i bombe da bi se što uspješnije i što masovnije moglo rušiti i ubijati ljude? Zašto je čovjek tako protiv čovjeka? Zašto se uvijek izmišljaju ideologije mržnje? Zašto se uvijek planiraju otimačine i osvajanje tuđih prostora? Zašto su huškači na mržnju tako ustrajni i vesele se ratu? Svaki rasizam, imperijalizam, šovinizam uvijek su izazivali i izazivaju ratove. A da bi se pridobilo ljude za klanje, najprije ih se truje mržnjom, lažima i opija bijesom, a onda se ubacuju parole: Sravnit ćemo sve sa zemljom! Ili: Zaklat ćemo počevši od onoga što je samo jednu kilu teško!

Zar ne vidimo u svemu tome Zmaja? Htjeti rat, ubijati, rušiti, razarati domove miroljubivog stanovništva koje nikoga ne ugrožava i želi sa svakim živjeti u miru, to nije samo ljudska zloća, to je satanizam! Zmaj je na djelu. I takvom smo satanizmu izloženi danas!

To nije samo zemaljska borba; to je duhovna borba između dobra i zla. To nije samo borba protiv čovjeka ili naroda, to je borba protiv samoga Boga. Zmaj vodi tu borbu, onaj koji želi proždrijeti Dijete: Zmaj smrti! Ali spomenimo ovdje da taj Zmaj smrti djeluje i skriveno, djeluje sasvim tiho, djeluje i u našemu hrvatskom narodu. Statistika kaže da je samo u dvadeset godina pobijeno u Hrvatskoj 842 tisuće nerođenih. Kako Zmaj čeka da proždre, da ubije!

U sjeni tog Zmaja je svaki grešnik, jer Zmaj je otac grijeha.

Zato naše opredjeljenje za Boga, za Isusa Krista, uz Mariju i s Marijom mora biti izraženo našim obraćenjem od svakoga grijeha, našim unutarnjim oslobođenjem od mraka i djela tame da iziđemo na svjetlo Božje.

Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete!

Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji: Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!

To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!

Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira a ne rata!

Stoga, braćo i sestre, iskrenim srcem i skrušenom dušom pokajmo se za sve svoje grijehe koje ćemo nabrojiti sada u posebnoj molitvi Bezgrešnom Srcu Marijinu. Budimo skrušeni, budimo Božji! Pobjeda pripada Bogu i onima koji su Božji. Zmaj uvijek gubi rat. Čini se da dobiva koju bitku. Može dobiti bitku u pojedinoj savjesti kad zarobi čovjeka, kad ga zlom okuje, i psovkom, i mržnjom, i bludnošću i nevjernošću, ali on ipak uvijek gubi rat.

Zato, braćo i sestre, povjerit ćemo se Bezgrešnom Srcu Majke Božje. Ona, na nebo uznesena, živa dušom i tijelom, živi s nama, u Bogu nas gleda, u Bogu nas voli, u Bogu gleda sve naše nevolje. Ona zna najbolje sve naše nevolje. Skrušenim srcem povjerimo sebe, svoju obitelj, svoj narod, svoju domovinu njezinoj zaštiti i njezinu zagovoru da moli s nama i za nas Spasitelja! Zmaj se boji Djevice, Zmaj se boji Bogomajke. On je ponižen njezinom poniznošću: on je poražen i njezinom poslušnošću. Mi ćemo, ponizni i poslušni poput Marije, nadahnuti njezinim duhom, njezinom dušom i srcem pobijediti Zmaja u sebi i oko sebe. Ona je neodjeljiva od Isusa Krista, svoga Sina, i zato vodi k njemu da budemo dionici njegova Otkupljenja i s njima pobjednici nad svakim zlom i Zlim! Amen!

Marija Bistrica, 15. kolovoza 1991. godine

Izvor: BITNO.NET

Moli za saborskog zastupnika

Dragi prijatelji,
Udruga za promicanje obiteljskih vrijednosti - Blaženi Alojzije Stepinac pokreće molitvenu akciju 'Moli za saborskog zastupnika!', kao naš zajednički doprinos pozitivnim promjenama u našoj Domovini.

Cilj akcije
Cilj ove akcije je pokrenuti mrežu molitelja koja će moliti za saborske zastupnike i zastupnice Hrvatskog sabora. Nama nisu važne stranke kojima pripadaju, njihovi trenutni stavovi ili politike za koje se zalažu. Nama je važno njihovo urođeno ljudsko dostojanstvo i vrijednost koje svaki čovjek ima pred Gospodinom. Važno nam je da ih molitvom zagovaramo pred Gospodinom i na taj način pomognemo da odluke koje donose u Hrvatskom saboru budu nadahnute Božjom mudrošću i Božjim duhom! Želimo moliti da ih u njihovom svakodnevnom djelovanju vodi duh služenja i ljubavi prema Hrvatskoj i Hrvatskom narodu, usmjerenost općem dobru, poniznost i mudrost.

Zato u ovoj akciji ističemo samo njihovo ime i prezime, datum i mjesto rođenja. Mi molimo za njih kao osobe, koje donose iznimno važne i odgovorne odluke koje se tiču svih nas, našeg naroda, naših obitelji i budućnosti naše djece. Pridruži se!

Kako se možeš uključiti?
Vrlo jednostavno! Možete se uključiti ispunjavanjem obrasca na našoj web stranici na http://udruga-bas.hr/index.php/projekti/moli-za:

Svakome tko ispuni obrazac, program će nasumično dodijeliti jednog/jednu od 151 saborskog zastupnika/zastupnica i tekst molitve koju mole svi članovi ove molitvene mreže.

Koje obveze preuzimam uključivanjem u akciju 'Moli za saborskog zastupnika!'?
Kao član ove molitvene mreže pristajete svakodnevno moliti molitvu koju ćete, zajedno s podacima o saborskom zastupniku, dobiti u e-mailu nakon što ispunite obrazac.

Uz navedenu zajedničku molitvu koju svakodnevno mole svi članovi ove molitvene mreže, možete, ako želite, uključiti post ili moliti i neke druge molitve po osobnom izboru.

Ove informacije slobodno proširite svojim kontaktima!

Želimo Vam mir i dobro!

Udruga za promicanje obiteljskih vrijednosti - Blaženi Alojzije Stepinac
Krešimir Miletić, predsjednik

Rekordan broj prijava za SHKM u Dubrovniku

10.03.2014.

Više od 30 tisuća mladih okupit će se na Susretu hrvatske katoličke mladeži

Za nadolazeći Susret hrvatske katoličke mladeži (SHKM), koji će se održati u Dubrovniku 26. i 27. travnja ove godine, zaprimljen je rekordan broj od 31.917 prijava, te je procjena da će, uz mlade Dubrovačke biskupije, u Dubrovniku sudjelovati preko 35.000 sudionika, što će biti najveće okupljanje mladih u odnosu na prethodne susrete, koji se organiziraju od 1996. godine, izvjestili su iz Organizacijskog odbora SHKM-a.

Prijavljeno 6525 mladih Zagrebačke nadbiskupije

S obzirom na dosadašnje susrete većina biskupija prijavila je rekordni broj mladih, koji će sudjelovati na SHKM-u Dubrovniku. Najveći broj prijava zaprimljen je iz Zagrebačke nadbiskupije (6525), Đakovačko-osječke nadbiskupije (3728), Splitsko-makarske nadbiskupije (3637), Požeške biskupije (1886), Zadarske nadbiskupije (1758), Sisačke biskupije (1039), Šibenske biskupije (1022), Riječke biskupije (1055), dok se iz Mostarske biskupije očekuje 3296 i Vrhbosanske nadbiskupije 1416 mladih. Ovaj susret ima i međunarodni karakter, jer će na njemu sudjelovati i 524 mladih iz svijeta, a dolaze iz Austrije, Njemačke, Italije, Mađarske i Makedonije. Ističemo kako će na ovom susretu sudjelovati čak sto mladih iz Križevačke eparhije, što će u Hrvatskoj biti najveće okupljanje mladih grkokatolika do sada.

1600 volontera

Organizatori su ponosni da je ovaj dubrovački susret mladih, koji je započeo s pripremama prije dvije godine, nakon susreta mladih katolika u Sisku u lipnju 2012. godine, okupio 1.600 mladih volontera iz Dubrovačke biskupije, koji se već mjesecima pripremaju za ovaj susret nesebično odvajajući svoje vrijeme, ulažući svoje talente dajući time novo lice Crkvi.

Duhovno buđenje Dubrovačke biskupije

Brojne obitelji iz Dubrovnika i okolice, otvorile su svoja srca i vrata svojih domova kako bi bili dijelom zajedništva mladih i ugostili mlade vjernike, koji će nazočiti na dvodnevnom susretu, a kojima je potrebno tek “2 kvadrata”, gdje će smjestiti svoju vreću za spavanje na jednu noć. Sve ovo svjedoči o živoj Crkvi, zajedništvu i duhovnom buđenju dubrovačke Biskupije, koje je potaknuo ovaj susret mladih.

‘Na slobodu pozvani’ (iz Poslanice Galaćinama Gal 5,13) tema je 9. susreta mladih katolika u veličanstvenom Dubrovniku, gradu bogate tradicije iskustva slobode. U raznovrsnom, dvodnevnom, duhovnom i zabavnom programu Dubrovnik i njegovi mladi ispričat će na posve nov i drugačiji način priču o istinskoj ljubavi, zajedništvu i slobodi - razigrano, sanjarski, otvorenog srca prema budućnosti i životu, na način kako samo mladi znaju.

Autor: mladi-dbk.com

6000 članak na blogu

Brojka koja pokazuje broj objava na blogu za ovaj članak će označit kao 6000 .
Hvala Vam svima koji me redovno pratite, na svemu.
Pokušat ću i dalje pisat ovaj blog koji je za mene terapija.
Želim sam sebi poniznost.
Sve moje aktivnosti su pretežno vezane za crkvu u kojoj se osiječam kao gubavac.
Da nema pastorala sportaša i molitvene zajednice Srca Isusova, prijatelja koji redovno mole za mene, već bi odavno bio Izgubljen sin' koji se povremeno vrača.
Da nema moje obitelji, ambulante dr. Meštović, medicinske sestre Dragice, doktorice Šagud na KBC-u, opet bi bio stanovnik jedne ustanove.
Hvala Vam još jednom.
Davor Seljan, autor bloga Davorove novosti.

Započele duhovne vježbe za Papu i članove rimske kurije

Vatikan, (IKA) - Na prvu nedjelju korizme u Domu Božanskog učitelja u Aricciji u 18 sati započele su duhovne vježbe za rimsku kuriju na kojima će sudjelovati papa Franjo, priopćio je 9. ožujka Tiskovni ured Svete Stolice.
Meditacije će držati mons. Angelo De Donatis, župnik župe sv. Marka Evanđeliste na Campidogliu u Rimu.
Duhovne vježbe završavaju u petak 14. ožujka.
Za vrijeme trajanja duhovnih vježbi otkazane su sve audijencije, uključujući opću audijenciju u srijedu 12. ožujka.

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 9. ožujka 2014.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
U Evanđelju ove prve korizmene nedjelje svake se godine donosi događaj Isusovih kušnji, kada je Duh Sveti Isusa, sišavši na njega nakon krštenja u Jordanu, nagnao Isusa da se otvoreno suoči sa Sotonom u pustinji, kroz četrdeset dana, prije nego će započeti svoje javno poslanje.
Napasnik pokušava odvratiti Isusa od Očeva nauma, odnosno od puta žrtve, ljubavi koja prinosi samu sebe kao žrtvu pomirnicu, te ga navesti da se opredijeli za lakši put uspjeha i moći. Borba između Isusa i Sotone vodi se citatima iz Svetog Pisma. Đavao, naime, da bi odvratio Isusa od puta križa, stavlja mu pred oči lažne mesijanske nade: materijalno blagostanje, označeno mogućnošću pretvaranja kamenja u kruh; spektakularnost i čudotvorstvo preko ideje da se baci s vrha jeruzalemskog hrama kako bi tako bio spašen od anđela; te na kraju brzi uspon do moći i vlasti, u zamjenu za čin klanjanja Sotoni. To su tri skupine kušnji: one su i nama dobro poznate!
Isus odlučno odbacuje sve te kušnje i potvrđuje čvrstu volju da slijedi put koji je odredio Otac, bez ikakvog kompromisa sa grijehom i logikom svijeta. Pripazite kako Isus odgovara. On ne razgovara sa Sotonom, kao što je učinila Eva u zemaljskom raju. Isus zna dobro da sa Sotonom nije moguće razgovarati, jer je ovaj veoma lukav. Zbog toga Isus, namjesto da razgovara kao što je učinila Eva, odlučuje uteći se Božjoj riječi i odgovara snagom te riječi. Upamtimo to: u trenucima kušnji, naših kušnji, nema raspravljanja sa Sotonom, već se moramo uvijek braniti Božjom riječju! I to će nas spasiti. U svojim odgovorima Sotoni, Gospodin, koristeći Božju riječ, podsjeća nas nadasve da "ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta" (Mt 4, 4; usp. Pnz 8, 3); i to nam daje snagu, podupire nas u borbi protiv mentaliteta svijeta koji srozava čovjeka na razinu osnovnih potreba, uslijed čega gubi glad za onim što je istinito, dobro i lijepo, glad za Bogom i njegovom ljubavlju. Podsjeća nas usto da "pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" (r. 7), jer put vjere vodi također kroz mrak, sumnju, i jača se strpljivošću i ustrajnim iščekivanjem. Isus na kraju podsjeća da "pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!"" (r. 10); odnosno moramo se odvratiti od idolâ, ispraznostî i graditi svoj život na onom bitnom.
Te će Isusove riječi pronaći konkretni odgovor u njegovim djelima. Njegova potpuna vjernost naumu Očeve ljubavi dovest će ga nakon tri godine do konačnog obračuna s "knezom ovoga svijeta" (Iv 16, 11), u času muke i križa, i ondje će Isus izboriti svoju konačnu pobjedu. To je pobjeda ljubavi.
Draga braćo, korizma je povoljna prilika za sve nas da idemo putom obraćenja, iskreno se uspoređujući s ovim tekstom iz Evanđelja. Obnovimo svoja krsna obećanja: odrecimo se Sotone i svih njegovih djela i zasjeda – jer on je zavodnik – da bismo mogli kročiti Božjim putovima i tako "doći do Uskrsa u radosti Duha Svetoga" (Zborna molitva prve nedjelje došašća, godina A).

Nakon Angelusa
[...]
Imajmo pred očima u ovoj korizmi poziv Međunarodnog Caritasa u njegovoj kampanji protiv gladi u svijetu. Svima želim da ovaj netom započeti korizmeni put bude bogat plodovima; i molim vas da se sjetite u svojoj molitvi mene i suradnika u rimskoj kuriji, jer večeras započinjemo duhovne vježbe koje će trajati tjedan dana. Hvala.
Svima želim ugodnu nedjelju i dobar te. Doviđenja!

Izvor: IKA

Sto tisuća ljudi kocka, a prava epidemija ovisnika tek slijedi

Zarađivao je i po 30.000 eura na noć, a onda je shvatio da si je uništio život.

Mjesto u stambenoj zajednici Udruge za borbu protiv ovisnosti "Ne-ovisnost" čeka 26-godišnjeg Duška Benića iz Karlovca koji već 15 mjeseci provodi u terapijskoj zajednici u Vrbici.
Kovanica od pet kuna koju je izvukao iz džepa još kao 13-godišnjak odredila je do danas njegov život koji želi iz temelja izmijeniti.
- Godine 1999. ubacio sam je u poker-aparat i dobio 300 kuna. To nije bilo ništa spram iznosa od 30.000 eura koje sam u samo jednoj noći znao zarađivati što na poker-aparatima, a što na ruletima. Sav džeparac trošio sam na to i kad bih dobio veći iznos, živio bih nekoliko dana kao kralj, a onda opet ispočetka. Imao sam veliku podršku prijatelja i sam sebi bio bih jako važan kad bih dobio velik novac koji sam trošio isključivo i samo za luksuz. Nisam ni pomišljao da bih pomogao svojoj obitelji, točnije majci, koja me naposljetku izvukla iz toga pakla - priča Duško koji ne krije i da je pokušao liječenje u nekoliko ustanova, no u to je vrijeme dobivao velike količine tableta na koje se "navukao", a istovremeno nije si mogao pa ni htio priznati da je ovisan o kocki.
Iscijedio obitelj
Kaže kako su u to vrijeme otvorene i brojne kladionice, ali onamo nije često zalazio. No u kockarnicama je zarađivao nezamislive svote novca, a istovremeno je, kaže, "iscijedio" majku do posljednje kapi.
- Imam imućnu obitelj i nije mi bio problem neprimjetno uzeti novac, bez kojeg sam bio bolesna osoba. Da sam doista bolestan shvatio sam 4. prosinca 2012. godine kad sam došao u Vrbicu. Nisam se odmah privikao jer sam živio brzo, a ovo je nešto sasvim drugo. Ovdje dijelim sudbinu s nekolicinom drugih koji su u sličnoj situaciji kao ja, a potom dolazim u Osijek, gdje ću u stambenoj zajednici sebe još jednom testirati i vidjeti gdje sam - kaže Duško čiji je otac također bio ovisnik o kocki, a što je bio još jedan šok za majku kad je shvatila da je sin u istom problemu.
Ipak, vjeruje da će nakon izlaska iz Udruge uspjeti s uobičajenim životom, kakvog bi imao da nije, kaže, kobne kovanice od pet kuna, ali i vlastite slabosti. Da predispozicije za kvalitetan život ima pokazuje i činjenica da ga je kontaktirala bivša šefica i rekla mu da se, nakon završene terapije, može vratiti na svoje staro radno mjesto. To je, priznaje, svjetlo na kraju tunela u kojem je proveo posljednjih 13 godina.
Dr. Ante Bagarić, pročelnik Zavoda za liječenje ovisnosti Klinike za psihijatriju "Vrapče", kaže da tamo dolaze ovisnici koji imaju značajne smetnje funkcioniranja.
Zlato, krediti...
- Još uvijek se ne vidi stvaran broj ovisnika iako ih u Hrvatskoj ima zacijelo između 50.000 i 100.000. Još uvijek troše zlato, dižu kredite i prodaju kuće pa im ovisnost ostaje prikrivena. Mnogi od njih ne suočavaju se s problemom i ne prihvaćaju ga, a dugove istovremeno uspijevaju pokrivati. Ipak, ni to ne traje beskonačno pa u su konačnici takve osobe prisiljene su tražiti pomoć - pojašnjava Bagarić.
Dodaje da je riječ o izlječivoj bolesti i lažno je mišljenje, kaže, da je jednom registriran ovisnik uvijek ovisnik. Poznati su mu slučajevi bivših ovisnika koji žive uobičajenim životom, dok se neki ponovo "navuku" na kocku, zbog čega su prisiljeni ponovo krenuti s programom liječenja.
“Procjenjujemo da ćemo imati vrlo ozbiljnu epidemiju ovisnih o kocki i klađenju jer je to poprimilo ozbiljne razmjere.” Poručio je to Tomislav Mišetić, predsjednik Udruge "Ne-ovisnost", koja trenutno broji između osam i 20 članova u grupi anonimnih kockara te šest u terapijskoj zajednici. “Da netko spozna ovisnost nije nužno da izgubi golemu količinu novca, već da sve životne prioritete ostavi nauštrb kockanja. Onaj tko ne plaća režije, a većinu vremena provodi u kockarnici ili kladionici očekujući rezultate, ima ozbiljnih problema. Srećom, u zajednici imamo vrlo dobre rezultate”, kaže Mišetić, dodajući da više od 70 ovisnika o kocki i klađenju koji završe program uspješno apstinira. Dodaje da je mnogo profesionalnih kockara kojima je dobiveni iznos na kocki jedini od izvora prihoda.
Marija MIHELIĆ

''Godine 1999. ubacio sam je u poker-aparat i dobio 300 kuna. To nije bilo ništa spram iznosa od 30.000 eura koje sam u samo jednoj noći znao zarađivati na poker-aparatima i ruletima. Sav džeparac trošio sam na to i kad bih dobio veći iznos živio bih nekoliko dana kao kralj, a onda opet ispočetka'', ispričao je 26-godišnji mladić iz Karlovca koji je 13 godina proveo trošeći i svoj i tuđi novac na kocku, te si potpuno uništio život.
Mjesto u stambenoj zajednici Udruge za borbu protiv ovisnosti "Ne-ovisnost" čeka 26-godišnjeg Karlovčanina koji već 15 mjeseci provodi u terapijskoj zajednici u Vrbici.

Kovanica od pet kuna koju je izvukao iz džepa još kao 13-godišnjak odredila je do danas njegov život koji želi iz temelja promijeniti, piše Glas Slavonije.

Živio kao kralj par dana, a onda ispočetka

''Godine 1999. ubacio sam je u poker-aparat i dobio 300 kuna. To nije bilo ništa spram iznosa od 30.000 eura koje sam u samo jednoj noći znao zarađivati što na poker-aparatima, a što na ruletima. Sav džeparac trošio sam na to i kad bih dobio veći iznos, živio bih nekoliko dana kao kralj, a onda opet ispočetka.

Imao sam veliku podršku prijatelja i sam sebi bio bih jako važan kad bih dobio velik novac koji sam trošio isključivo i samo za luksuz. Nisam ni pomišljao da bih pomogao svojoj obitelji, točnije majci, koja me naposljetku izvukla iz toga pakla'', sipričao je 26-godiđšnjak koji ne krije da je pokušao liječenje u nekoliko ustanova, no u to je vrijeme dobivao velike količine tableta na koje se "navukao", a istovremeno nije si mogao ni htio priznati da je ovisan o kocki.

'Iscijedio' majku do posljednje kapi

Kaže kako su u to vrijeme otvorene i brojne kladionice, ali onamo nije često zalazio. No u kockarnicama je zarađivao nezamislive svote novca, a istovremeno je, kaže, "iscijedio" majku do posljednje kapi.

''Imam imućnu obitelj i nije mi bio problem neprimjetno uzeti novac, bez kojeg sam bio bolesna osoba. Da sam doista bolestan shvatio sam 4. prosinca 2012. godine kad sam došao u Vrbicu. Nisam se odmah privikao jer sam živio brzo, a ovo je nešto sasvim drugo. Ovdje dijelim sudbinu s nekolicinom drugih koji su u sličnoj situaciji kao ja, a potom dolazim u Osijek, gdje ću u stambenoj zajednici sebe još jednom testirati i vidjeti gdje sam'', ispričao je te dodao kako mu je otac također bio ovisnik o kocki, pa je majka bila šokirana kad je shvatila da je sin u istom problemu.

Vjeruje da može

Karlovčanin vjeruje da će nakon izlaska iz Udruge uspjeti nastaviti sa običnim životom, kakvog bi imao da nije, kaže, kobne kovanice od pet kuna, ali i vlastite slabosti. Da mogućnosti za kvalitetan život ima pokazuje i činjenica da ga je kontaktirala bivša šefica i rekla mu da se, nakon završene terapije, može vratiti na svoje staro radno mjesto. To je, priznaje, svjetlo na kraju tunela u kojem je proveo posljednjih 13 godina.

Izvor: http://danas.net.hr/hrvatska/zaradjivao-30000-eura-na-noc-a-onda-je-shvatio-da-si-je-potpuno-unistio-zivot

Kardinal Bozanić blagoslovio "Luč sv. Benedikta"

Svečano euharistijsko slavlje u prigodi dolaska u Zagreb "Luči sv. Benedikta", u nedjelju 9. ožujka, u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

Svjetlo mira u procesiji u katedralu unijeli su predstavnici benediktinskih gradova Norcia, Subiaco i Cassino. Uz nositelje luči u procesiji su bili i gradonačelnici tih gradova, kao i priori benediktinskih samostana i opat iz Subiaca Mauro Meacci koji je na početku mise kardinalu Bozaniću predstavio izaslanstva pojedinih gradova. Izrazio je radost što se nalazi u zagrebačkoj katedrali, u blizini groba bl. Alojzija Stepinca, velikog svjedoka Katoličke Crkve u 20.stoljeću, te kardinalu prenio pozdrave i predao pismo nadbiskupa Spoleta-Norcia Renata Boccardija.

Opat Mauro Meacci podsjetio je kako se ove godine slavi 50. obljetnica proglašenja sv. Benedikta zaštitnikom Europe, a u toj prigodi im se činilo prikladnim "Luč sv. Benedikta" donijeti upravo u zemlju koja je posljednja postala članicom Europske unije.

"Za nas Europska unije nije samo prostor za trgovinu, već i prostor zajedništva. Naša je želja da u toj zajednici možete sačuvati vaše vrijednosti i obogatiti je", rekao je.

U tom duhu nastavio je i kardinal Bozanić, koji je zahvalio hodočasnicima iz središnje Italije za dolazak u Zagreb, a posebno za donošenje luči mira. Istaknuo je kako će to svjetlo biti predano papi Franji za opće audijencije 19. ožujka.

"To je vanjski znak europske povezanosti koja je utemeljena na kršćanskoj kulturi. Hrvatski narod osjeća se dijelom te velike europske kulture koja je utemeljena na Evanđelju. To želimo danas posvijestiti našim prijateljima u ovom slavlju koje predvode benediktinci iz velikih opatija", rekao je kardinal Bozanić.

U homiliji je podsjetio da je korizmeno vrijeme posebno vrijeme crkvene godine kada nas Crkva poziva na produbljenje kršćanskog života, na vježbanje kršćanskih krijeposti.

"Čovjek se kao biće treba usavršavati u svemu što ga izgrađuje, pa i u dobru. Trebamo nastojati iz dan u dan sve više biti kršćani. U korizmi nas Crkva osobito poziva na post, odricanje intenzivniju molitvu i na dobra djela, djela ljubavi. Postom se učvršćuje naš karakter, naša osobnost, a po molitvi se približavamo Bogu, ulazimo u jače zajedništvo s Njim, dok nas dobra djela, djela milosrđa odvajaju od našeg egoizma", istaknuo je kardinal te se kratko osvrnuo na misna čitanja. Pojasnio je kako nam Božja riječ posvješćuje tajnu zla, đavlovu metodu po kojoj on napastuje čovjeka.

"Kada god otkažemo poslušnost prema Bogu, poklonili smo se đavlu, zlu, a zlo je zarazno, ono se širi od postanka svijeta do danas. No, s druge strane postoji zakon dobra, zakon milosti. Mi, kao vjernici, kao kršćani i kao članovi Crkve pozvani smo biti širitelji dobra, širitelji mira, kulture života, a ne kulture smrti, nositelji zajedništva.

I večeras u ovom slavlju osjećamo upravo to nastojanje zajedništva, povezivanja među ljudima. Ideja je nikla među benediktincima, među benediktinskim opatijama, a znamo što predstavljaju benediktinci za povijest Europe. Oni su nosili evanđelje s geslom "Ora et labora". I danas je to za nas itekako aktualno: moli, budi otvoren prema Bogu i odgovorno radi u svojoj sredini", upozorio je kardinal Bozanić.

Osvrćući se na hodočasnike iz Italije, kardinal je rekao "kad nam gosti dolaze dobronamjerno pomažu nam otkrivati kako ima puno dobra među nama. Kad odlaze, nositelji su dobroga glasa o Hrvatskoj. Nama je to itekako upravo u ovo vrijeme potrebno da ojačamo svoje samopouzdanje u dobro koje živi među nama".

Nakon popričesne molitve kardinal Bozanić blagoslovio je luč mira, a potom je gradonačelnik Norcie Gian Paolo Stefanelli pročitao ovogodišnju poruku mira čiji su supotpisnici gradonačelnici Francesco Pelliccia i Giuseppe Petrarcone. Euharistijsko slavlje pjevanjem je obogatio mješoviti zbor iz Subiaca.

Uz mnoštvo vjernika, misi su nazočili voditelj predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj Branko Barišević te hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici Filip Vučak, koji je dao velik prinos dolasku "Luči sv. Benedikta" u Zagreb.

Izvor: Laudato/IKA

DUHOVNE VJEŽBE ZA MLADE - Zagreb

Lokacija: Samostan Karmelićanki BSI, Vrhovec 29, Zagreb
Datum i vrijeme: 14.3.2014 17:00:00

Isuse, uzdam se u Tebe!

Duhovne vježbe za mlade (studenti i radnička mladež; djevojke i mladići) održat će se 14.-16.3.2014. u samostanu Karmelićanki BSI, Vrhovec 29, Zagreb.

Prilog za troškove: studenti 150 kn, radnička mladež 250 kn (ili prema mogućnostima)

Kroz tumačenje slike Milosrdnog Isusa razmišljat ćemo o temama: Božja ljubav – Grijeh – Spasenje – Poslanje. Program se sastoji od: kateheza, dinamičnih radionica, meditacija (sat šutnje), euharistijskog klanjanja, slavlja svete mise (subota i nedjelja), molitve časoslova sa sestrama. Bit će mogućnost i za sv. ispovijed i duhovni razgovor.

Napomena: Info i prijave do 5.2. i od 9.-13.3. 2014. (izvan navedenog vremena nisam u mogućnosti odgovoriti)

s. Maja Pavla Bašić
smajapavla@gmail.com
ili inbox fb „Mladi Karmela BSI“

Sloboda i radost temelj su športa

Duhovna obnova za sportaše Zagrebačke nadbiskupije
Sloboda i radost temelj su športa
U organizaciji Ureda za pastoral mladih, odjela za šport Zagrebačke nadbiskupije, u subotu 8. ožujka u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu održana je duhovna obnova i sveta misa za sportaše koju je predvodio mons. dr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački. Susretu su prisustvovali predstavnici svih Katoličkih športskih liga Zagrebačke nadbiskupije te ugledni gosti, objavljeno je na mrežnoj stranici Zagrebačke nadbiskupije.

Šport može postati odgojan

Biskup Šaško u prigodnom je govoru govorio o važnosti uloge športa u društvu te je napomenuo kako kao takav ima i religiozan temelj, dotaknuvši se i negativnih i pozitivnih aspekata športa. „Sloboda i radost temelj su športa. A šport sam po sebi nije odgojan, ali u okviru određenih vrijednosti on to doista može postati. A Crkva promatra vrijednosti kroz razne aktivnosti i načine života. Ustrajnost, odlučnost, raspoloživost, zajedništvo, solidarnost, pravednost te svijest o svojim vlastitim granicama i mogućnostima, krijeposti su koje se stječu športskim načinom života“, istaknuo je biskup Šaško.

Odgajati za prihvaćanje pobjede i poraza

Govoreći o fair-playu i važnosti nastupanja iznad pobjede, biskup je istaknuo kako to baš i ne odgovara samoj istini. „Želja za pobjedom, za postizanjem dobrih rezultata, sastavni je unutarnji, a ujedno i neizostavni element športske prakse. To je čimbenik poboljšanja, a ujedno i uvjet napretka natjecanja. Ono što treba isključiti jest da to natjecanje ne postane živi antagonizam naspram drugih. Dakle, mora se odgajati za prihvaćanje pobjede i poraza što zahtjeva odgojni put velikog moralnog zalaganja“, zaključio je mons. Šaško.

Sam susret protekao je u interaktivnoj komunikaciju kroz koju su sudionici duhovne obnove, nakon biskupova izlaganja, postavljali biskupu pitanja te vodili raspravu o ključnim pitanjima športa u Nadbiskupiji.

Autor: Marijan Spehnjak

Na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku očekuje se više od 35.000 sudionika

Za nadolazeći Susret hrvatske katoličke mladeži (SHKM), koji će se održati u Dubrovniku 26. i 27. travnja ove godine, zaprimljen je rekordan broj od 31.917 prijava, te je procjena da će, uz mlade Dubrovačke biskupije, u Dubrovniku sudjelovati više od 35.000 sudionika, što će biti najveće okupljanje mladih u odnosu na prethodne susrete, koji se organiziraju od 1996. godine.

S obzirom na dosadašnje susrete većina biskupija prijavila je rekordni broj mladih, koji će sudjelovati na SHKM u Dubrovniku. Najveći broj prijava zaprimljen je iz Zagrebačke nadbiskupije 6.525, Đakovačko-osječke nadbiskupije 3.728, Splitsko-makarske nadbiskupije 3.637, Požeške biskupije 1.886, Zadarske nadbiskupije 1.758, Sisačke biskupije 1.039, Šibenske biskupije 1.022, Riječke biskupije 1.055, dok se iz Mostarske biskupije očekuje 3.296 i Vrhbosanske nadbiskupije 1.416 mladih.

Ovaj susret ima i međunarodni karakter, jer će na njemu sudjelovati i 524 mladih iz svijeta, a dolaze iz Austrije, Njemačke, Italije, Mađarske i Makedonije. Ističemo kako će na ovom susretu sudjelovati čak sto mladih iz Križevačke eparhije, što će u Hrvatskoj biti najveće okupljanje mladih grkokatolika do sada, objavio je u priopćenju Organizacijski odbor SHKM-a.

Iznimno smo ponosni da je ovaj dubrovački susret mladih, koji je započeo s pripremama prije dvije godine, nakon susreta mladih katolika u Sisku u lipnju 2012. godine, okupio 1.600 mladih volontera iz Dubrovačke biskupije, koji se već mjesecima pripremaju za ovaj susret nesebično odvajajući svoje vrijeme, ulažući svoje talente dajući time novo lice Crkvi.

Brojne obitelji iz Dubrovnika i okolice, otvorile su svoja srca i vrata svojih domova kako bi bili dijelom zajedništva mladih i ugostili mlade vjernike, koji će nazočiti na dvodnevnom susretu, a kojima je potrebno tek “2 kvadrata”, gdje će smjestiti svoju vreću za spavanje na jednu noć. Sve ovo svjedoči o živoj Crkvi, zajedništvu i duhovnom buđenju dubrovačke Biskupije, koje je potaknuo ovaj susret mladih.

‘Na slobodu pozvani’ (iz Poslanice Galaćinama Gal 5,13) tema je 9. susreta mladih katolika u veličanstvenom Dubrovniku, gradu bogate tradicije iskustva slobode. U raznovrsnom, dvodnevnom, duhovnom i zabavnom programu Dubrovnik i njegovi mladi ispričat će na posve nov i drugačiji način priču o istinskoj ljubavi, zajedništvu i slobodi - razigrano, sanjarski, otvorenog srca prema budućnosti i životu, na način kako samo mladi znaju.

Susret hrvatske katoličke mladeži (SHKM) je nacionalni susret mladih koji se održava svake dvije godine. Susret hrvatske katoličke mladeži prvi put je održan 10. lipnja 1996. godine u Splitu, zatim 2000. godine u Rijeci. Nakon toga, svake druge godine, susreti su se održavali u Osijeku, Šibeniku, Puli, Varaždinu, Zadru i Sisku. Dosadašnji susreti okupljali su od 5.000 do 30.000 mladih. Susreti mladih su svojevrstan Festival mladih ispunjen entuzijazmom, ljubavlju i zajedništvom.

Izvor: Laudato/SHKM Dubrovnik

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se