utorak, 07.12.2010.

Predsjednik!



"Nije bilo ni eforije, ni doveženih ljudi sa zviždaljkama, transparentima "volimo te ivo", ni gorljivih poziva u boj ni obećanja da će Sava poteći prema Sloveniji. A opet, bili su to pravi politički skupovi, sa ozbiljnim, pristojnim, odmjerenim i trezvenim Josipovićem koji se rukovao sa svima i svakoga saslušao, koji nije docirao niti se ulizivao obećavajući sve i svašta. Ja , koji sam sudjelovao u svim mogućim i nemogućim izborima od nastanka ove države, osjećam da je ovaj puta drugačije. Čini se da će razum odraditi svoje, i da će fulati demagozi i opsjenari. Iskreno vjerujem da je to moguće i da će Hrvatska imati doista pristojnog čovjeka na čelu države. I to je puno za početak pristojne Hrvatske, pristojne zemlje pristojnih ljudi. Ivo je navještaj te nove priče za zrelu, punoljetnu Hrvatsku. I još nešto , Ivo nije zabavan, a bome ni dosadan. I to mi je drago. On je potpuno načisto za što se kandidira. Dosljedno upozorava na probleme koji jesu naš prioritet i koje predsjednik može rješavati. Uvjerljivo vodstvo u svim relevantnim istraživanjima javnog mnijenja, govori da nije fulao u kampanji."

Ovo napisah prije točno godinu dana na ovom blogu, a nešto ranije i ovo "Ivo Josipović nije, ni u čemu i ni po čemu, tipični izdanak naše političke suprastrukture, nije akter stranačkih pozicioniranja u strukturama moći, nema kadrovsku infrastrukturu, aparat, iskustvo vlasti, financijsku moć niti bilo koju tipično političku polugu koja bi ga nametnula kao tipičnog kandidata. Iza sebe nema niti ostrašćenu skupinu sljedbenika, zapaljivu ideologiju, nije samoproglašeni prorok, nije narcisoidni egoman, a i svaki su mu populizam i demagogija strani. Dakle, Josipović niti jest, niti ima bilo što, što se smatra samorazumljivim arsenalom osoba koje bi se uopće smjele natjecati za mjesto predsjednika Hrvatske.

I u tome jest, čini mi se najveća tajna njegovog, čini mi se izvjesnog uspjeha. Ali ne samo uspjeha Josipovića, već jedne Hrvatske, koja je odlučila ostaviti iza sebe svu tu kleptokratsku i shizoidnu menažeriju koja uzurpira čitav prostor politike, ostavljajući dojam da je ona sama takva kakva jest naprosto sama suština politike.

Temeljno je pitanje, dakle, može li Hrvatska, konačno prihvatiti predsjednika koji neće biti ni arhaični otac nacije, niti šarmantni predsjednik-građanin, niti tajkun, niti nepismena narodna korenika, niti populistički demagog, niti ekscentrični frustrirani sudionik svih predsjedničkih izbora, niti poluludi spasitelj nacije, niti namrgođeni konzervativac, niti egzaltirani mračnjak….

Može li Hrvatska kao referencu za mjesto predsjednika prihvatiti nečije solidno (i najsolidnije) obrazovanje, sveučilišnu karijeru, međunarodno iskustvo, znanje stranih jezika, vrhunske umjetničke reference, jasan sustav vrijednosti, neokrnjen društveni ugled i izozstanak bilo kakvog nečasnog, koruptivnog ili aferaškog repa. Uz sve to, Josipović ne galami, nikoga ne šalje u materinu, nikoga ne kleveće, nikoga ne sotonizira, miran je i normalan.
Oni u Hrvatskoj, koji sve to traže od svoji kandidata, ponekad ne mogu oprostiti Ivi da sve to ima. Onda kažu da je dosadan i da nema personaliti. Stvarno, nema, ako od njega očekujemo da nas zabavlja!"

Danas, godinu dana poslije, s veseljem i izvjesnim ponosom gledam kako su se okupili regionalni predsjednici da mu odaju priznanje za njegovu nepunu prvu godinu mandata. S pravom! Najpozitivniji hrvatski političar u svim relevantnim anketama, upoće, potvrđuje kako strpljiva, jasna, dosljedna politika, a ne politički eksces, mogu dati rezultat i kod nas. I ma koliko se po medijima govorilo o šarmantnim Kerumovim kovrčama, ma koliko da je političkih moćnika posvršavalo u remetinačkim bespućima, a o Josipovićevom mirotvornom i po svemu, zaraznom pohodu regijom manje, izvjesno je da se Hrvatska s Josipovićem bitno upristojila i uozbiljila.

U društvu gdje su se politička simpatija (i glasovi) stjecali pozivom u boj, poziv na mir po prvi puta pobjeđuje. Po prvi puta također, umjesto iscrpljivanja u verbalnoj i nekontroliranoj kritici i žalopojkama i demonizaciji političkih protivnika, pobjeđuje produktivna i budućonosna orijentacija, koju Josipović, iako još uvijek bez dovoljno epigona, unosi u hrvtaski politički prostor, kao novi mogući obrazac političkog djelovanja. On ne šuti o negativnom, ali nije negativan, on poriče negativno, a ne negativce, on ne idealizira i ne zgraža se, već razumno polazi od onoga što ima i radi ono što može.

Josipoviću ne trebaju panegirici, pa ni ovaj moj. Ali što da prešutimo i ono malo dobroga što nam se dogodilo ove godine. Jedan veliki i značajan odlazak i jedan još veći i značajniji dolazak. Puno je to za malu Hrvatsku. Za početak.

Davorko Vidović
07.12.2010. u 08:29

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se