U prthodnom "Globusu" objavljen je razgovor Slavice Lukić sa Dragom Dimitrovićem, na koji sam reagirao, u dogovoru s novinarkom, ali koji nije objavljen, pa ga dajem na uvid blogerskoj javnosti.

Dvadesetogodišnja šutnja Drage Dimitrovića, zadnjeg sekretara CK SKH, očigledno je imala razlog. Dočekavši smrt većine glavnih aktera donošenja odluke o raspisivanju prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, posegnuo je za ozbiljnim falsificiranjem povijesnih činjenica, pri čemu se gadno i prljavo nabacio na pokojnog Ivicu Račana, optućujući ga za tobožnje opiranjem višestranačkim izborima. Prešućena istina gospodina Dimitrovića jest da je Ivica Račan , ne samo bio za raspisivanje višestranačkih izbora, nego je bio i protiv da se od tih izbora napravi komunistička farsa i prevara. Bit “Račanovog protivljenja višestranačkim izborima” leži u tome što su Stanko Stojčević, a vjerojatno i sam Dimitrović, odluku o raspisivanju višestranačkih izbora donijetu sredinom prosinca 1999. (kada se u paramparčad sasuo Berlinski zid) donijeli sa figom u džepu. Zagovarali su organizaciju izbora već u siječnju ili veljači, što bi zasigurno omogućilo pobjedu tadašnjem SKH-SDP, jer se HDZ još nije niti uspio politički profilirati, kao niti druge stranke, te bi te kvazidemokratske višestranačke izbore bilo prilično lako osvojiti i osigurati demokratski legitimitet Partiji u obnašanju vlasti. Partijski su pragmatici zagovarali,upravo takve, na brzaka organizirane izbore. (Jedino je važna, naime, vlast!A što bi bilo poslije toga?) Uostalom, Račanu su godinama partijski aktivisti zamjerali da je “vlast predao bez ispaljenog metka” i bili su u pravu, jer je umjesto metaka odabrao demokratsko i pošteno političko takmičenje. Da, ono što razlikuje ozbiljne i odgovorne političare od političkih “pragmatika” (i ondašnjih i sadašnjih) jest snaga i sposobnost da interese društva (države) stave ispred stranačkih, osobnih ili grupnih.
Po mom dubokom uvjerenju, najveće je Račanovo političko postignuće upravo to da se s odupro toj nepoštenoj igri s demokracijom, znajući da vrijeme ne radi za SKH-SDP, ali da radi za demokratsko pluralističko profiliranje političke scene, kao elementarne pretpostavke za višestranačku demokraciju. Time je Račan demokraciju u Hrvatskoj stavio ispred stranačkih ili kvazistranačkih interesa. Sjetite se, upravo je njegov slogan s kojim se izišlo na izbore bio "Mi mislimo ozbiljno"! Bio je to odgovor onima, prije svega u Partiji koji su se mislili sa demokracijom malo igrati i glumatati, ali i onima koji nisu mogli ili htjeli vjerovati, da je demokracija stvarni izbor i opredjeljenje reformirane Partije, a ne tek taktička bravura i finta.
Stoga Račanovo protivljenje toj "demokratskoj" podvali nema veze s njegovim oklijevanjem i neodlučnošću, kako to sugerira Dimitrović, već sa njegovom zrelošću i stvarnom opredjeljenošću za demokraciju, političkom odgovornošću za svoju zemlju i njen demokratski razvoj. Time se među političkim pigmejcima izdigao kao demokratski div. Ima i veze sa njegovom čvrstom i iskrenom odlukom da i pod cijenu gubitka izbora, očuva SDP kao prostor ljevice i socijaldemokratske alternative nacionalističkom stampedu. Da to nije učinio, danas SDP-a nebi ni bilo. I to s pravom. Time se pak izdigao kao istinski socijaldemokrat i ljevičar, čovjek koji je osigurao prostor i lijevim gunđalima koji se nikada nisu pomirili činjenicom da o njihovoj avangardnosti ipak trebaju odlučivati građani, a ne samo oni sami.
Žao mi je da to gospodin Dimitrović nije shvatio barem post festum.

Ponekad me kao političara znaju priupitati, tko mi je politički uzor. Kako god odgovarao ili neodgovarao na ovo pitanje, intimno nemam dvojbi, ma kako neoriginalan bio. Naime, postoji političar par exellance, koji je ostavio duboki trag na političare različitih političkih uvjerenja i svjetonazora prvenstveno snagom svojih načela političkog djelovanja i nevjerojatnom dosljednošću u svakodnevnom svjedočenju tih načela.
Dakako, riječ je o velikom čovjeku, Indijcu Gandhiju, čije su političke ideje i stavovi proizveli nevjerojatne učinke, ne samo za pola milijarde (ondašnjih) Indijaca, već i za osvješćivanje potpuno novih oblika političkog djelovanja, novih načela, novih metoda, prihvaćenih od strane pojedinih političara diljem svijeta. Naime, filozofija nenasilja i istine u politici, ma kako se činilo da su marginalno prisutni u recentnim politikama, od Ghandija zauzimaju legitimno mjesto među vrijednostima na koje se pozivaju i mnogi suvremeni lideri.
Posljednji među njima koji se poziva na učenje M.Gandhija je aktualni predsjednik Amerike, Obama. U nas je u velikoj mjeri Gandhi utjecao na S.Radića i V.Mačeka, te na generacije mladih aktivista u nevladinim, prvenstveno mirovnim udrugama.
Bilo bi doista pretenciozno da se guram među gandhijeve sljedbenike, ali na današnji dan kada se obilježava Sjetski dan nenasilja, na 140-tu godišnjicu rođenja Mahatme Gandhija, rado podsjećam na privlačnost ideje da se politika vodi aktivno, angažirano, nenasilno, da je usmjerena dobru, da se hrabro suprotstavlja nepravdi i da se temelji na istini.
Upravo sam iz Gandhijevog imena iščitao i mogući moto i mog političkog angažmana :
G= Govoriti A= aktivno N= nenasilno D=dobro H=hrabro I= istinito!
Kao donedavni predsjednik hrvatsko-indijske parlamentarne skupine prijateljstva, a sada član, sa zadovoljstvom sam danas nazočio odlično organiziranoj sjednici na temu Gandhija i nenasilja, kojoj su nazočili predstavnici Indijskog veleposlanstva, naše skupine, hrvatsko-indijskog društva prijateljstva, javne osobe, stučnjaci...
Poučno i aktualno!

Eto, netom po odslušanom koncertu studenata Muzičke akademije u Zagrebu, pišem ovaj post sa mješavinom osjećaja, s jedne strane, intimne radosti jer sam uživao slušajući odličan koncert, nekakvog ponosa što su taj užitak osigurala NAŠA DJECA, pravi mladi virtuozi, sjajni umjetnici, a opet sa druge strane, pomalo i posramljen i sjetan, što nas je u polupraznoj, krasnoj dvorani sisačke Muzičke škole bilo nedopustivo malo, a na Rokiću nedopustivo previše vršnjaka ove djece sa otvorenim “gepekima” iz kojih zavijaju neke Stoje i Cece.

Dakle, izlazeći iz škole koju sam davno, davno i sam kao dječak pohađao, prisjećam se istih ovakvih početaka listopada sa prvim otpalim listovima sa starih platana u parku, još iz vremena kada je tamo bio autobusni kolodvor i kada je mirisalo na prve pečene kestene. Grabio sam prema svom Zelenjaku, po makadamu i mraku, dok je iz Segestice intenzivno mirisao špirit, a parnjače iz Zagreba za Sarajevo, prašile bučno i žestoko.

Nisam postao glazbenik. To sam znao i onda da neću biti, ali sam zavolio glazbu i ništa me toliko ne može “podići” kao dobra muzika.Večeras su me ovi momci vraćali u ona doba, ali i dizali iz sitničave trivijalnosti oko nas.

Sedam mladaca rođenih između 1986. i 1988. vrhunski su i nadahnuto odsvirali svoje dionice i siguran sam da će se za njih još čuti. Dakle pamtite: Uz klavirsku pratnju simpatičnog i duhovitog Karla Hubaka i izvrsnog Krešimira Starčevića, nastupila su gospoda Smiljan Mrčela, na violončelu, koji već ima dosta koncertnog iskustva i dosta osvojenih nagrada. Bernard Homan je na saksofonu majstorski otsvirao za mene pravo otkriće glazbu češkog pijanista i skladatelja E.Schulhoffa, koji je skončao u konclogoru, a proizveo sjajnu glazbu.
Posljednji je na kocertu nastupio mladi Marco Graziani iz Rijeke, sa fantastičnim Tzigane M.Ravela.
No, iako je nepravedno bilo koga isticati, ne mogu ne oduševiti se, naprasto fantastičnim mladim gitaristom Srđanom Bulatom, koji je izvodio Muziku za gitaru našeg Frane Paraća.
Osim svirača, na koncertu je nastupio i odlični mladi bas Marko Mimica, izvodeći Schumannove pjesme na stihove H.Heinea.

Dakle, ljudi moji, nakon ovakvog koncerta ne mogu a da ne citiram druga Tita: “narod koji ima ovakvu omladinu ne treba se brinuti za svoju budućnost”. Kako se ovi nastup studenata Muzičke akademije održavaju tradicionalno, a ove godine, pored Siska, održat će se i u Zagrebu i Velikoj Gorici, iskoristite priliku i poslušajte ih! Nema razloga da si ne priuštite nešto zaista lijepo.