srijeda, 05.08.2009.

Dan domovinske zahvalnosti

Kolona od stotinjak automobila savijala se kao zmija prema Žigljenu, dok smo se približavali kamenom brodu, spomeniku Domovinskom ratu, koji su Novaljci postavili 2002.godine u spomen braniteljima, a kako bi naglasili važnost ovoga mjesta na kojemu su se susretala dva dijela onda prepolovljene Hrvatske.

Već petu godinu odlazim sa SDP-ovcima Novalje na ovaj dan na ovo mjesto na kojemu jedino mi polažemo vijenac i palimo svijeću. Doduše tu je i vijenac grada Novalje i to je sve. Čujem da u mom Sisku, nema ni gradonačelnika ni njegovih zamjenika na spomeniku braniteljima. Samo udovice, djeca poginulih i SDP-ovci.

Bura je zapjenila Kanal iako sunce žestoko prži, a Žigljenu se približava trajekt koji svu ovu gomilu Slovenaca, Njemaca, Čeha, Austrijanaca....treba prevesti preko.Velebit moćan i golem zaokružuje sliku kao divovska utvrda nekog drugog svijeta. Prolazio sam ovuda i 92. i 93. Kolone kamiona, vojne opreme, maskirnih uniformi, sva logistika Južne Hrvatske, Hercegovine pa i Bosne prelazila je Sv.Jurjem, legendarnim trajektom kojega su raketirali 91. S jedne na drugu stranu. Ista ova surova, kamena ljepota svjedočila je i onim i ovim vremenima. Naoko je sve isto, a opet sve toliko drugačije. I lica i misli i snovi. Grupa klinaca u koloni preglasno pušta žestoki ritam iz svog kabrioleta, još euforična od razuzdane noći na Zrću. Komodor Ivica, predsjednik Ivo, Ljiljana i Lidija sa Novaljske strane, a ja pojačan sa dva mlada sisačka stranačka druga Markom i Mariom, namještamo vijenac da ga bura ne odnese.

Poslije kod Ive pršut, paški sir, medica i ledeni čaj i sjećanja. Moji mladi drugovi su sa sedam,osam godina rat zapamtili po nevinim detaljima iz okolice njihovih sisačkih skloništa.
Ne govorim ali se sjećam pustog, pustog Siska u neko podne nekog dana opće opasnosti. Dalekih opaljenja, mraka, mraka, vojnih karata, hladnih vikendica oko Siska, pustih kuća Komareva, Mošćenice, Vurota. Dan branitelja namjerno ne provodim u Kninu niti mi se sviđa ta ideologizirana farsa i obredničarenje. Volim intimističko i samotnije sjećanje i na moje poginule i na ranjene suborce. Taj je Rat dio mojega zbiljskoga života i dio satkan od viška uzbuđenja, strasti, nadanja i vjerovanja. OK! Prošlo je. Drago mi je da sam bio, žao mi je što sam dobio priliku biti! U sred života sve se promijenilo, stalo, pričekalo. Bez planova za sutra, a kamoli za godinu, život je podebljao cijenu jer je vrijedio tako malo.“Dani ponosa i slave“, kako se to sada voli reći, bili su i dani besprizornih i beskrupuloznih lopuža koji su taj isti rat dočakali kao manu s neba. Padale su tvornice u naručja, unosne službe, lova, lova—marke,dolari, HRD-i, zlato, zemljišta, odmarališta, banke i hoteli. Jebiga, oni danas govore o ratu, mumljaju i brljaju. A raja daje harač, ojađena što su joj na domovinski san priljepili ružni flaster gramzljivosti, gluposti, neodgovornost, lupeštva.
I neću ipak reći da nije vrijedilo. Jest.Vrijedilo je. Ali nikada neću zaboraviti razgovor kojega sam vodio 96. Na terasi bolnice u Stubakima, sa jednim beznogim braniteljem. Te sam godine često posjećivao majku koja se oporavljala od moždanog udara u Stubičkim toplicama. Odlazeći na terasu popušiti cigaretu, susretao sam uvijek mladoga momka u kolicima, šutljivog i zagledanog u daljinu. Jednom zapodjenem razgovor. I on kaže onako mlad i po naravi stvari zagledan u budućnost:
„Znaš, ja imam 25 godina i zamišljam vrijeme za petnaestak godina. Hrvatska će biti u EU, a vjerojatno i Srbija. Ljudi će, hvala bogu, komunicirati, prodavat ćemo mi njima oni nama, igrat ćemo nogomet i vaterpolo, naši će pjevači pjevati njima, a njihovi nama,a neće biti granica, srpski će doktori raditi u hrvatskim bolnicama i sve tako. Jednom u godini na neki naš dan položit će vijence na novopodignute spomenike, na Sisvete zapaliti svijeću i to je to. Neki će živjeti u palačama, neki u potleušicama. Neki će biti sretni, neki nesretni. A ja , ja ću zauvijek , biti bez nogu. Kužiš li ti to? I ja ću svaki dan misliti na rat i ja ću svaki dan misliti na ono što sam dobio, ali neusporedivo više na ono što sam izgubio. I tu počinje, duboka, jebeno duboka razlika između mene bogalja i tebe koji to nisi.Sjeti se toga za petnaest godina. I budi siguran da meni s ulaskom u EU neće izrasti nove noge“
Da, sjetio sam se.Čestitam vam Dan branitelja, Dan pobjede i Dan domovinske zahvalnosti!

Davorko Vidović
05.08.2009. u 19:09

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se