srijeda, 21.01.2009.

NIKOLA - SIJEDI DRUID SIŠČANIN

Prisustvujući sinoć jednom književnom, sisačkom događaju, bolje reći doživljaju, osvijestio sam po tko zna koji puta, onu voltairovsku tezu da se, zapravo, sve vrijedne stvari, nalaze tu, nadomak i pod rukom, u našem malom vrtu.
Iako sam pročitao svih devet do sada objavljenih zbirki pjesama sisačkog pjesnika Nikole Tadića, ova deseta jubilarana, koja je promovirana tog 20. siječnja u bogomdanom ambijentu sisačkog muzeja, u okruženju obilno izloženog starog rimskog novca, te neobičnih ilustracija promovirane zbirke “Pad Segestike” mladog sisačkog (i hrvatskog) slikara Marka Tadića, doista me uzbudila.

Prvo me još jednom iznenadila činjenica da je Nikola, jedan od onih koji jest upravo taj neki, meni bliski i svakodnevni, tako normalna sastavnica mog vlastitog života, tako veliki pjesnik. Naime, znamo se skoro 40-desetak godina, od dana kada mi je kao dječaku i on sam mlad ko rosa, predavao psihologiju, logiku i filozofiju u sisačkoj gimnaziji, baš one iste predmete koje ću i sam predavati tek koju godinu iza u toj istoj školi, zajedno s njim. Naprosto nije moguće da on nije uvelike skrivio tu moju važnu, svakako jednu od najvažnijih odluka, naime izbor mojega studija i moje profesije. Iza toga su uslijedila naša traganja za političkim angažmanima u kojima smo i on i ja opet i prečesto stajali na baš identičnim stubama, tiskajući se jeadan uz drugoga u tijesnom prostoru neke drugačije putanje prema nekoj drugačijoj stvarnosti, usamljeni i više no što se moglo podnositi. Široke su su matice utabanih, samorazumljivih puteva stajali pored nas kao sigurni elevatori i samo su ih “blentavi” kakvi smo bili zaobilazili i birali teže, strmije, opasnije i samotnije stube prema nišama koje većini nisu značile bog zna šta.

I da budem jasniji. Nikola je zbog svojega stava, zbog svojih vrijednosti, svojih uvjerenja, bio čudna i egzotična biljka u političkom životu Siska. Ostajao je bez posla zbog toga. Sitni i prolazni politički silnici u svojim bahatim naletima posebno su se veselili svu niskost svoje ispodprosječnosti demonstrirati na ovom reperu njihove vlastite beznačajnosti. Zamislite, nakon svih poniženja i uvreda koje su mu odašiljali iz Partije, baš on preuzima zadaću da 1990. preuzme na sebe formiranje nove socijaldemokratske stranke u Sisku, koja se zove Stranka demokratskih promjena i da preuzme grijehe Partije onih koji su se prebacili na na drugu obalu, u neku drugu novu maticu. I tako, dalje i tako dalje.

Nisam mislio pisati o tome danas. Nikola i ja smo zajedno i skupa. Zadnji puta su ga sprašili sa posla 2005. Nakon nasilnog rušenja demokratski izbrane vlasti u Sisku. I dobro su napravili.Jer što će u toj vlasti sveušilišni nastavnik, magistar, pjesnik, ničim ne okaljani Siščanin!

Ono što me se snažno dojmilo u ovoj zbirki pjesama, jest Nikolina sposobnost fascinacije onim što je oduvjek, tu, oko nas (Kupa, čaplja, magla, blato) i univerzalizacije toga . Što ne vidimo i kad gledamo i na što zaboravljamo da uopće postoji, gotovo kao da je kulisa koja se prateći radnju zaboravlja. Sisak kao fascinacija, u fantazmagoričnoj “pjesničko-povijesnoj, nedaj bože znanstvenoj” perspektivi, naprosto vrije kao vrelo čudesnih slika dalekih i mitskih prostora, u kojima druidi, kelti, krvavi konji, usamljene čaplje, cezar Oktvijan, Kupa, sisačke magle, čine cijeli jedan svemir, konzistentan u moralnom, geografskom, povijesnom smislu kao npr. izmišljeni svijet Gospodara prstenova.
Ja sam naprosto oduševljen, što je Sisak ishodište i središnje mjesto radnje univerzalnih i svevremenskih borbi svijetla i tame, dobra i zla. Što se našao pjesnik da izabere Sisak.Višeslojnost “poražene, ponižene tragične Segestike, Oktavijanovom krvavom spužvom obrisane”, koju zamjenuje “ u vječnost ucrtana Siscija”, potonuće Segesuke i izranjanje Siscije, prekrasna su metafora hegelovskog shvaćanja povijesti kao tkanja, sukcesije, ali i vremenske ograničenosti posebnosti.
Nikola gaji simpatije za Segestiku, priznaje da ne zna poimence niti jednog Segestana, ali voli grad kojega do Oktavijana “dotad osvajahu samo mirisi proljeća, pokoravahu vukovi velikih snjegova”. Nikolina Segestika postaje mitsko utočište i sanjana zajednica u kojoj se prirodnost prirode i izvorna ljudska naravnost udomljuju i danas. Ona je zajednica ideala na koju nasrće univerzalni glavosječa i spalitelj oktavijan “simbol naših strahova” koji “nikoga nije zaobišao”.
Rimsku navalu (civilizciju koju živimo) doživljava kao “svrgnuće života ljubavi”.
Nikola je i brutalno iskren, ali i optimističan i nevjerojatno nepokolebljiv u svojim vjerovanjima da “ razoren univerzum duha i tijela Segestana Kelta mogu okupiti, oživjeti još samo zaljubljeni.” Jer “ništa ne može biti važnije od srca od pjesničke imaginacije”. Dokaz tome je upravo zapovijed Augusta Cezara “da se pobiju, maltretiraju, ismijavaju svi pjesnici Segestike, želeći zatrti subverzivni duh slobode najzabačenije provincije Rima”.
I onda i pjesma o povratku pretorijanaca:
“ Cijeli grad je proglačen lopovom
Zar je grijeh pojedinca grijeh zjednice
Opet sam vidio poslije tisuća godina
Bestidnu agresiju barbarskog primitivizma
Bez želje da se objasni razgovara
Ignorantska vulgarna glupost neodgojenost
Štapovima me i motikama otjerala od nekropola
Siščana sijedoga druida
Čuvari nas čuvaju tko čuva čuvare
Tko da nas od njih sačuva
Kako se danas nositi protiv pohlepe i gramzivosti novih
Barbara
Poslije uspjela protjerivanja ugašenih pogleda
Bahata se glava obet zabada u tamu nekropola
Čuvajući vrata vječnosti od Siščana i Haronovih putnika
Ne videć da je na brijegu ispod keltskog zamka
Puna igre vrabaca
Sitna žuta forzicija procvjetala”

Ovim pjesmama ne treba ni tumača ni komentara. Pa što da se i ja dalje petljam u to?!
Pročitajte i vidite do čega će dosegnuti poticaj sIjedoga druda u vama!



Davorko Vidović
21.01.2009. u 11:31

<< Arhiva >>