Kako to izgleda kada se male ruke slože, prikupe 50 milijuna kuna i krenu u izgradnju kanalizacije u jednom dijelu grada, zorno prikazuje tekst objavljen povodom obilaska gradonačelnika Siska tobože obnovljenom "ulicama moga grada "(kojima trubaduri bauljaju).

Muke stanovnika Galdova, i 40 godina iščekivanja nečega tako normalnoga, kao što je kanalizacija u europskom gradu, na početku 21. stoljeća, pretvara se u crnu moru i duboko razočarenje. Naime, gradski su neimari odlučili uz pjev Maje Šuput i obaveznoga pečenog vola, podariti Galdovčanima kanalizaciju, i to ne bilo kakvu, već bogami, vakumsku. Istovarilo se bome 50 milijuna (kako kažu) što je puno love i za manje skromne, obavile se posjete, pisalo se o kompjuterskim čudesima u upravljanju galdovačkim govnima, a da nitko nije objasnio najjednostavniju stvar: Zašto se u Galdovu gradila vakumska kanalizacija, kad ona neće riješiti ozbiljne probleme odvodnje u tom nizinskom, gotovo močvarnom dijelu grada Siska. Zašto nitko nije objasnio što učiniti sa oborinskim vodama, koje čine 80% otpadnih voda, zašto Galdovčani i dalje pred kućama imaju jarke, koje moraju čistiti, mostiće pred ulazima u svoje kuće, kao da se nalaze u nekom zabačenom selu, a ne nadomak centra grada od 50 000 stanovnika? Imaju li gradski neimari ideju, kako riješiti taj problem i koliko bi još desetina miljiuna kuna našega novca za to trebali? Kada će se pokrpati ulice i kad će se ljude prestati praviti bedastima? Puno pitanja, a odgovori nesuvisli kao uvijek.

Ne bih nikako želio biti oporbeno grintalo i gunđalo koje ne vidi ništa dobro, već stalno pljucka po svemu i svačemu, pa ću u moru loših vijesti koje nas dnevno, pa čak i iz sata u sat, sustižu, bilo da se radi o našim pregovorima sa EU, potpuno zaustavljenom gospodarskom rastu, sve većoj bijedi i siromaštvu, padu CROBEX-a, ubojstvima i samoubojstvima, poskupljenjima i sl. izdvojiti jednu vijest koja svakako nas u Sisku veseli.

Radi se naravno o izgradnji autoceste Sisak-Zagreb, koja ipak napreduje i već se ponešto od te ceste može i vidjeti. U to sam se i sam uvjerio, vozeći se trasom od Mraclina prema Buševcu prošle subote. Priznajem, da sam se dječački veselio, obilazeći ispuste i naveženi materijal, gledao strojeve i kamione na trasi, lijepu prirodu uz cestu i maštao o skorom završetku.

Večeras ministar Kalmeta najavljuje dovršetak Ceste za dvije godine.(Priznajem dobar timing za plasiranje dobrih vijesti u moru crnila i u situaciji kad oporba traži nove izbore!)
Nakon što sam i sam vidio da se radi, želim vjerovati da je to i moguće i da ću do kraja moga saborskog mandata na posao ići novom autocestom.



No, nešto me u vijesti o ministarskim posjetima gradilištu, ipak šokiralo. Naime, naša će nevelika cesta od 40-tak kilometara koštati koliko i četvrtina Dalmatine, sa svim onim tunelima, usjecima, vijaduktima, mostovima.Kako?Zašto? Da li samo zbog niskog terena i potrebe za velikim količinama materijala?Ili nečega drugog? Kada se iduće godine, nekoliko dana prije lokalnih izbora zakopa i prva lopata na smjeru od Siska, hoće li se cijena popeti na trećinu Dalmatine?

Eto, to me brine!Mora li nas cesta koštati baš kao Sv.Petra kajgana?Što vi blogeri mislite o tome?

Tzv. Gradsko vijeće Siska (ovo tzv. je zato jer već tri godine djeluje bez oporbe, koja nije htjela svojim prisustvom davati legitimitet vlasti u Gradu zasnovanoj na kupovini vijećnika, a ne na izborima zasnovanoj volji građana), donijelo je odluku da Grad Sisak krene u kupovinu prostora za potrebe Gradske knjižnice u Capragu, od privatnog vlasnika Pleše, po, za Sisak (a Caprag posebno) izvanrednoj cijeni od 1600 eura po četvornom metru.Riječ je o prostoru u kojemu je već godinama smještena Knjižnica, kojega je grad uređivao o svom trošku (iako je tuđe privatno vlasništvo) i za kojega je godišnje plaćao najam od 250 000 kuna godišnje.

Što je sporno?

Sve je sporno!

Sporna je privatizacija golemog bogatstva kojim je raspolagao bivši industrijski div “Željezara Sisak”, od golemih i skupih postrojenja, izvanredno komunalno opremljenih 2,5 milijuna četvornih metara industrijskog zemljišta prodanog po bagatelnih nekoliko kuna, sve sile stanova (tisuće), odmarališta, bazena, sportskih terena, restorana …..a koje je prigrabila manjina, dok većina od 14 000 radnika baulja desetljećima bez posla, bez otpremnina, mizernih mirovina, mizernih invalidnina, u stanovima bez grijanja (kojega su nekada imali), mnogi pod prijetnjom iseljenja jer nisu imali čime otkupiti te stanove. U toj su privatizaciji Željezaru rastrančirali, bolje komade za sebe osigurali i jeftino kupili samo oni bliski ondašnjim vladajućim strukturama i u tom moru nastajuće socijalne bijede, za sebe i svoje osigurali više no dobar život. U takvoj je privatizaciji osnovana i nekakva firma “Sanus d.o.o.” koja se dokopala lokala nekadašnje kavane Caprag. Kako kavana među osiromašenim željezarcima bez posla, ne bi imala nikakvog smisla, vlasnik Sanusa se dosjetio i sa svojim prijateljima iz gradske vlasti Siska odlučio narodu Capraga umjesto mrskoga alkohola i štetne kave ponuditi kulturu. Ali za naših 250 000 kuna godišnje! Niti oro, niti kopo!

Sporan je najam tog prostora jer su za potrebe Gradske knjižnice postojala i druga rješenja. Bolja i trajnija.Kao gradonačelnik Siska, najavio sam raskid toga ugovora, jer se moglo temeljem nenaplaćene komunalne naknade u vlasništvo grada uknjižiti nekretnine koje su još preostale u bivšoj Željezari (npr. zgrada političkih organizacija) i opremiti za potrebe knjižnice (između ostaloga) i to za mnaje novca no što je dvogodišnja cijena najma. No, u tom bi slučaju Pleše i njegovi drugovi u gradskom poglavarstvu Siska ostali bez love, pa je prvi akt pučističke vlasti, odmah u siječnju 2006. bio da se obustavi postupak raskida ugovora.

Sporna je odluka da se taj prostor kupi jer još uvijek postoje i druge mogućnosti da se u Capragu osigura primjeren rad odjela Gradske knjižnice.

Sporna je cijene koju Grad nudi i koja apsolutno nadilazi cijene takvih nekretnina u Sisku što je vrlo lako provjeriti uvidom u kupoprodajne ugovore za nekretnine u Capragu, slične starosti i slične razine opremljenosti.

Sporan je način formiranja cijene, bez natječaja, bez više ponuđača…i svega što ide u takvim slučajevima.

Sporan je timing za kupovinu, jer Grad upravo smanjuje za 30-tak milijuna proračun, ljudima ostavlja blato pred kućom u ulicama koje se neće zbog toga asfaltirati, a prijatelju Pleši (i kome još?) trpa u džep naših 3,5 milijuna kuna. Zašto sad? Jer su svjesni da vrijeme curi! Jasno im je da za sedam mjeseci takav aranžman neće biti moguć. Pakiranje je započelo!

Iako i sam teško odoljevam obljetničkom interesu za ovo ili ono ili ove ili one, ne volim baš previše hodati po skupovima koji se prigodno organiziraju uz neke datume. Na njima se u pravilu uz obljetničare najčešće okupljaju oni iz moje “političke klase”, koji se nađu pozvanim nešto općenito promrmoriti, neiskreno obljetničarima svašta obećati i sutra zaboraviti. Ipak,ima takvih događaja koji mogu biti vrlo ugodni i nikako nužno prigodničarsko formalni. Na takva sam dva događaja prisustvovao u protekla dva dana, koji su svakako vrijedni spomena, kako zbog spontanosti i dobrog osjećaja a ponajprije ljudi koje sam tamo sreo.

Dan starijih osoba




Jučer je bio međunarodni Dan starijih osoba, kada su se posvuda organizirali hepeninzi na kojima se tepalo umirovljenicima, suosjećalo s njihovim teškim socijalnim položajem, niskim mirovinama, društvenom marginalizacijom i tome slično. I sisački Forum seniora SDP-a, organizirao je skromno druženje, kratko predavanje dr. Branke Sedić, naše agilne članice, o prevenciji gripe, dok je dr. Vesna Vidović mjerila tlak i zajedno sa dr. Kolićem živahno raspravljala s našim penzićima o njihovim boljeticama.
Iako prigodno, bilo je ugodno, ali i korisno čuti njihova razmišljanja o tome što bi se moglo i što bi se trebalo učiniti u gradu Sisku, da se položaj starijih donekle popravi. Vrijedna je i skromnost tih prijedloga i njihova ostvarivost i obvezao sam se vrlo ozbiljno ugraditi te prijedloge u naš izborni program. O kojima se prijedlozima radi, na vrijeme ću se oglasiti i na ovome blogu, a sad ih bilježim kao svojevrsni podsjetnik na obećanja koja sam dao.

Bajram šerif mubarek olsun




Ovu sam čestitku večeras nebrojeno puta izgovorio i čuo na već tradicionalnom 7.Sisačkom Bajramskom koncertu, koji se večeras održao u Kristalnoj kocki vedrine. Prepuna dvorana, svečana i vesela atmosfera u prepunoj dvorani, još jednom potvrđuju da je bošnjačka zajednica u Sisku odlično organizirana, i još bolje integrirana u društveni život grada.

Napuštajući žestoku saborsku raspravu o stanju sigurnosti, veselio sam se susretu sa ljudima s kojima dijelim dugogodišnje poznanstvo i suradnju na raznim poslovima i u raznim vremenima. Susrećem i moje ratne drugove i prisjećam se doista zapaženog sudjelovanja Muslimana i Bošnjaka u Domovinskom ratu. U mojoj, 120-toj brigadi ih je bilo oko 9%, gotovo dvostruko više od učešća u strukturi stanovnika. Ipak, najviše sam se veselio sevdalinkama i ilahijama, čega je bilo u izobilju, kako na koncertu, tako i na druženju i večeri s koje sam se upravo vratio. U jednom sam se trenutku pridružio u pjesmi sjajnom pjevaču sevdalinki, našem siščaninu Mehmedu Goraždi, što je mene silno veselilo, sasvim sigurno, više no one koji su me morali slušati.