“Kruha i igara”, prastara je formula koju su tehnolozi vlasti otkrili prije dvije tisuće godina i očigledno toliko efikasna, da je se ne odriču ni lijevi ni desni, ni danas ni jučer, a bome neće niti sutra.
Gledam sinoćnji nogometni poraz Dinama, od sportski, organizacijski, financijski i u svakom pogledu pripremljenijeg pogona, koji makar dolazio iz još uvijek ne sasvim reprezentativne zemlje predatorskog kapitalizma, potvrđuje kako ono što mi još uvijek nazivamo sportom, sasvim prirodno trijumfira nad opsjenom i organizacijom iz jednog sasvim drugačijeg filma.
Kako me uopće ne zanima Dinamo, kao neki pogon za pravljenje novca ili sredstvo, medij, kako hoćete, koji treba pomoći Mamićima ili kako se sve zovu oni koji u nekakvom lancu pronalaze djecu po hrvatskim selima, godinama im oduzimaju djetinjstvo i mladost, svodeći ju na svakodnevne naporne treninge i lišavajući ih svih ostalih životnih sadržaja, o tome niti ne razmišljam.
Ali razmišljam o najdugovječnijem i najefikasnijem spinu, koji funkcionira kao ura, koji izvrće stvarnost, proizvodi iluziju, masovno histerizira, zamagljuje stvarne sadržaje i probleme, deformira vrijednost, virtualizira….Spina se tobože društvena vrijednost “tzv. vrhunskog sporta”, njegova nacionalna važnost, “dobrobiti” koje tobože nosi sa sobom i slično. Čitava, ogromna medijska industrija, velika lova i nesumnjivo isključivo financijski razlozi, garniraju se tobožnjim radom za opće ili nacionalno dobro, tobožnjim visokim moralnim, patriotskim, altruističkim razlozima i td. Na sve to sjeda politika, koja u tom “tzv. vrhunskom sportu”, pronalazi izvrstan ispušni ventil, crvenu krpu za ispuhivanje frustracija zbog njene neefikasnosti, odvojenosti od života ljudi i opće neodgovornosti. I ljudi legitimno tuguju tobože zbog poraza njihovih sportskih idola, a zapravo ispucavaju svoju životnu i egzistencijalnu frustraciju i strepnju, dok svaka tzv. “pobjeda” razgaljuje i smanjuje nepodnošljivi osjećaj luzerstva, beznačajnosti i besperspektivnosti, onih koji kibicerski i voajerski sudjeluju u tom piru iluzija.
E, kad je tome tako, kada je to posvuda, i kada je to “oduvijek” i “zauvijek” , što možemo uopće učiniti da se duboki jaz između stvarnosti i prizvedene stvarnosti barem smanji? Ne previše, ali možemo zahtjevati npr. da se odmah prokažu oni koji žele našu malu naciju uvjeriti da npr. neprikosnoveni Dinamo u Hrvatskoj, po bilo čemu liči na Arsenal, Chelseu, ili Manchester United. To su naprosto potpuno različiti sustavi i orgnizacije, sa potpono različitim misijama i ciljevima i samo su naoko istovjetni, jer su tzv. nogometni klubovi. Možemo npr. također prokazati i sve one koji nas žele uvjeravati ne samo da i mi možemo imati takve klubove, nego i one koji nas na bilo koji način uvjeravaju da trebamo takve klubove. Ako se nekome navija za takve mašinerije neka se okane Dimama ili Slavena i neka si izaberu Barcelonu ili Real ili Milan ili Inter. I točka. Provincijalna frustracija zbog toga što smo mali (nikako ne i beznačajni), što smo financijski sitnež, što smo geografska točka iIi što nas je manje nego što je njih u nekom osrednjem gradu, mora se liječiti na drugačije načine.
I Luxemurg je mali, i Danska je mala, ali tamo žive ljudi kojima ne pada napamet frustrirati se što nemaju “Milan”. Oni imaju neusporedivo više i zato im ne treba spin o nacionalnoj veličini i snazi utjelovljen u nekoj meganogometnoj mašineriji. I hrvatski bi kreatori javnoga mnijenja mogli početi prepoznavati blagoslove koje imamo ovdje, sada i oko nas, kao npr. one da nemamo pustinje, monsune i tajfune, da smo u centru svijeta, da smo prikladno mjesto za najvišu moguću kvalitetu života.
Zato, ne srdimo se i ne tugujmo. Ja ću i dalje uživati gledajući Segestu i Vinogradara, pijuckajući pivo sa stricem, smijati se njegovim psovkama na suce, ponavljati po stoti puta kako smo zapravo najbolji. A navečer, ako mi se baš hoće, na 410. Kanalu max-tv gledati Manchester United do iznemoglosti, velik, snažan, nepobjediv i bogat potpuno identificiran sa omiljenim klubom. A ne moram trpjeti britanske kiše. Kud ćeš bolje!

Dramatično niska razina političke ozbiljnosti i odgovornosti u Hrvatskoj, svakodnevno doživljava svoju potvrdu. Do nepodnošljivosti ju dovode politička praksa HDZ-a i Ive Sanadera, koji su istina, ponovili mandat, vjerojatno zaključujući da im dosadašnje ponašanje ne samo da nije naškodilo već, naprotiv, da građani (glasači) baš to i takvo ponašanje i takvu političku praksu podržavaju. Dio te prakse je nepodnošljiva lakoća političke improvizacije, donošenje pa povlačenje odluka, zakona ,propisa, pa čak i ideologije. Naime, HDZ nije platio cijenu svoje transvetitije i preobraćanja od tvrde eurofobne stranke u retoričkog pijetla eurofilije, niti je kome morao objašnjavati zašto je od splitskog „nedamo naše generale“ došao do „locirati,uhititi, procesuirati“, a da se ništa povijesno nije dogodilo od jednog do drugog, dijametralno suprotnog stava. U još je dvadesetak-tridesetak navrata Vlada donosila odluke ili su ih Vladi predlagali pojedini ministri, koje se prvo žestoko branilo, iza njih se tvrdo stajalo, da bi se preko noći od istih odustalo i jednako tvrdo branilo sasvim suprotni stav ili odluku. Najčešće se to zbivalo, nakon reakcija javnosti i iskazivanja nezadovoljstva namjerenim ili već donesenim odlukama. Scenarij je uvijek bio isti. Svi su mogli pogriješiti, ali nam je sam Svevišnji namro bezgrešnoga dr. Ivu, koj bi prepoznao gnjev malenih i poniženih i kada se činilo da je sve propalo, ON bi te pogrešne, štetene i nenarodne odluke promijenio.
Ovoga su puta , donoseći Zakon o trgovini, (koji je u Sabor uputila Vlada Ive Sanadera) gadno zabrljali narodni zastupnici, za koje je poznato da su svojeglavi i neovisni i da glasaju isključivo po vlastitoj savjesti, rukovođeni samo i isključivo samo općim, a ne nedajbože, stranačkim interesom, i kao takvi doveli u pitanje uspjeh hrvatskog turizma, svojim neodgovornim ponašanjem. Al, nasreću, dr. Ivo je kao arslan ljuti, sa unajmljene jahte, uhvativši se mobitela, sazvao ekspresno mobitelsku Vladu i najavio gromoglasno: „trgovine ćr raditi, ne kako zakon kaže, nego kako kažem JA! Do ponoći, a ako treba i duže.“
Ta već viđena i isfurana priča ne govori samo o tome kako neki kažu, bezidejnoj, bezstrategijskoj i površnoj Vladi, koja kljuca kao kokoš, pa što nabode, već o sindromu potpunog kaosa u vođenju Zemlje, zakonodavnoj improvizaciji, neredu, voluntarizmu svojstvenom komunističkom poraću, neredu i potpunoj društvenoj anomiji. I sve, baš sve na to upućuje. Dirigirano sudstvo, policija, odvjetništvo, mediji, kriminalne zastare, korumpiranje sitnih i krupnih političkih faca, kriminalne medijske zvijezde, nedodirljivi tajkuni, sprege i spone političara, mafijaša, tzv. biznismena, novinara i nosilaca represije. Pravni poredak Zemlje i ono što se nazivalo „vladavinom prava“ i prije nego li je počelo živjeti, srozalo se do bjeloruskih nizina.
I onda ćemo reći da nas Europa neće jer ima vlastitih problema. Ili ćemo vrištati kada nas spomenu u istoj rečenici sa istočnim susjedom, ali ćemo šutjeti u balkanskoj naviknutosti na hoštapleraj sitnih uzurpatora prava, pravde i morala. I sve dok je tako naša su Unija oni koji prakticiraju politiku na naš, hrvatski način, ma gdje diljem svijeta bili. Kakva Europska unija! Ma hajte, molim vas!