“Tada su nastupila ona vremena u kojima svak nastoji da bude malen i nevidljiv, svak traži zaklona i skrovišta, tako da se tada u čaršiji govorilo da i mišja rupa vredi hiljadu dukata. Strah je legao na Travnik kao magla pritisnuo sve što diše i misli. To je bio onaj veliki strah, nevidljiv i nemerljiv, ali svemoćan, koji s vremena na vreme nailazi na ljudske zajednice i povije ili pootkida sve glave. Tada mnogi ljudi, obnevideli i zaluđeni, zaborave da postoje razum i hrabrost i da sve u životu prolazi i da život ljudski, kao i svaka druga stvar, ima svoju vrednost, ali da ta vrednost nije neograničena. I tako, prevareni trenutnom mađijom straha, plaćaju svoj go život mnogo skuplje nego što on vredi, čine podla i niska dela, ponižavaju se i sramote, a kad trenutak straha prođe, oni vide da su taj svoj život otkupili po suviše visokoj ceni ili čak da nisu bili ni ugroženi, nego samo podlegli neodoljivoj varci straha.”

Ovako piše Andrić u svojoj “Travničkoj hronici”, o strahu koji rađa mržnju i nasilje, ali i besprizorni kukavičluk ljudi koji prepoznaju nastupajuće zlo, ali nemaju ni snage ni hrabrosti da mu se suprotstave. Razmišljam o strahu kao pokretaču ili potpori zlu i svekolikim društvenim devijacijama, gledajući večerašnju “Latinicu” i priloge o rijetkim hrabrim ljudima i otocima razuma koji su se opirali nastupajućem Miloševiću, ali koji su zbog straha i kukavičluka ostali u manjini. Po istom su obrascu u manjini ostajali i oni koji su se usprotivili usponu Staljina, Hitlera i bezbrojnih njihovih manjih ili većih epigona koji se roje u sredinama i “ljudskim zajednicama” koje zahvati strah i u kojima se traže mišje rupe. Izostanak aktivnog otpora strahovladama pojedinaca opće je mjesto trpljenja nepravdi, poniženja, gaženja dostojanstva ljudi od strane bahatih i arogantnih vlasnika poduzeća, malih i velikih šefova, političkih moćnika, činovnika i sviju onih koji misle da ih njihova društveno određena uloga izdiže iznad ostalih i koji s pozicija moći određuju sadržaje i načine društvenog komuniciranja. Prvi korak vraćanju dostojanstva ljudi je, stoga, uklanjanje straha i odgovornost pojedinaca da se otvoreno i građanski hrabro suprotstave svakom nasilničkom ponašanju i to uvijek i svugdje.
Mudri Andrić reći će i ovo što ne treba posebno komentirati:
“Jer nasiljem se mogu izvršavati prepadi i postići korisni preokreti, ali se ne može trajno upravljati. Teror kao sredstvo vladanja brzo otupi. To zna svako, osim onih koji su prilikama ili svojim nagonima prisiljeni da teror vrše.”….
“Tako često biva da moćni ljudi vuku uporno za sobom, do kraja, gomilu svojih štićenika, ne zbog tih štićenika, koje niti poznaju niti cene, nego zbog sebe samih, jer je podrška i odbrana koju pružaju tim ljudima vidan dokaz njihove sopstvene moći i vrednosti.”

A kad smo kod Bosne, bez straha se osladite jednom meni dragom sevdalinkom u izvrsnoj izvedbi.

Naravno da nisam imao nikakvih iluzija u pogledu mogućeg prihvaćanja mojih (i drugih oporbenih) amandmana na Državni proračun, no ipak sam smatrao opravdanim ponoviti amandmane i pitanja koja sam postavio i prošloj Sanaderovoj Vladi. Naprosto zato da se vidi s koliko nemara, nebrige i potpune nezainteresiranosti ova Vlada gleda na jedan od deset najvećih gradova u Hrvatskoj, koji je toliko pretrpio i u ratu i u tranziciji. Ni para ni muzike. I dok se u drugim gradovima investiraju milijarde, u Sisku muk i tek pokoji trgovački centar. Bilo mi je tužno gledati moje kolege Ivanku Roksandić (uz to i članicu poglavarstva Grada) i stranačkog joj kolegu Šanteka, te ubogu Marijanu Petir iz HSS-a koji su ponizno glasali protiv svakog amandmana koji sam podnio za dobrobit našeg grada i kraja. Pa pogledajte kako je to izgledalo poprilici.

Pasarela u Capragu


Novi most preko Kupe


Novi Odranski most i pristupna cesta za autocestu Sisak-Zagreb


Izgradnja kanalizacijskog sustava u Sisku


Izgradnja nove zgrade Policijske uprave u Sisku


Slično su završili i na identičan način odbijeni i moji amandmani za osiguranje početka obnove povijesne zgrade ZAVNOH-a u Topuskom, osiguranje novog modela financiranja razminiranja i povećanje mirovina borcima NOR-a za deset posto.
Neka ostane zabilježeno i neka se pamti. Makar neki kažu da mi ne pamtimo duže od šest mjeseci.

Moja rasprava na Saboru 12.ožujka 2008.

Kolegice i kolege,
Slušajući još samo nekih mjesec ili dva ranije premijera Sanadera, kako je kategorično i bez zadrške jamčio da će se ZERP provesti i točka, mnogima je od nas bilo sasvim jasno da ćemo se vrlo brzo okupiti na ovakvoj sesiji, da slavno, manje ili više mucajući, u prošlost otpravimo jednu hrvatsku političku fiksaciju, jednu veliku obmanu i laž, jedan mit na kojemu aktualna vladajuća ekipa, eto već godinama stvara sliku o svojoj zauzetosti za tzv. nacionalne interese. A tzv. nacionalni interes nisu samo ribe, planktoni i alge u području uz naše teritorijalno more. Nacionalni interes prvoga reda jest i ponos i dostojanstvo ljudi koje u ovom “visokom domu” kako volimo reći, predstavljamo. U ovom našem lamentiranju o ZERPU ja vidim da je prije svega ugrožen taj nacionalni interes.

I kada ovo kažem, želim biti sasvim jasan i sasvim određen. Ponos i dostojanstvo naroda o kojemu ja govorim ne oduzima nam Europa, ne oduzimaju nam niti naši susjedi Slovenci niti Talijani, čak ni bjelosvjetski moćnici ili euročinovnici. Ne, taj nam ponos i dostojanstvo ruši neuvjerljiva i neodgovorna hrvatska politika i to politika onih, koji da bi zadobili ili zadržali svoj komad vlasti i svoje vladavine, bez ikakvih skrupula, prvo nameću nešto kao prvorazredno i vrhunaravno pitanje od najviše nacionalne važnosti, grade svoj politički uspon na tome nečemu, znaju da to nešto ne mogu i neće osigurati i onda mirno dođu u ovaj visoki dom dođu i kažu da je to veliko nešto zapravo veliko ništa.

I tako se ZERP kao to veliko nešto što se pretvara u veliko ništa, ni tri mjeseca nakon izbora, postaje mitsko mjesto za samu narav vladavine koju je inaugurirala ova Vlada. ZERP postaje uistinu paradigma, obrazac i način mišljenja, političkog djelovanja koji će nadživjeti ovu Vladu i, ne potcjenjujte toliko ljude, možda i zaštitni znak ove Vlade. Ne vjerujem da će se više ikada u hrvatskoj politici moći spinati tzv. velike, nacionalne teme, na njima dizati emocije ljudi, a da će se moći zaboraviti priča o ZERP-u. I to bi mogao biti i jedini dobitak u ovoj priči. Ako se osvijesti sva pogubnost laži i obmana na kojima se gradi politika, ako prokažemo zerpizaciju kao nedopustivu političku manipulaciju najvišm,domoljubnim osjećajima ljudi, onda ni ova današnja rasprava neće biti sasvim uzaludna.

- Kolegice i kolege, eto i danas nam se opet natura slika o tobožnjoj dilemi ili još gore ucjeni pred kojom tobože stojimo: Ili EU ili ZERP! Kao da je to stvarna dilema, kao da mi doista trebamo izabirati između to dvoje. Nametanjem te slike samo se hoće skrenuti pozornost sa prave dileme, a ona glasi: ozbiljna i vjerodostojna politika ili politički, balkanoidni hohštapleraj. Ovo prvo znači odgovornost za potpis na međunarodni dokument kojega potpisujete u ime svoje zemlje i svojom voljom, a ovo drugo znači, petljanje, izvlačenje, provlačenje i povlačenje. To je istinska dilema pred kojom se nalazimo i to je istinski izazov, za sve odgovorne ljude koji se u ovoj zemlji mogu i smiju baviti politikom.

-Mi konačno u Hrvatskoj moramo zatražiti odgovornost politike i politčara za ono što čine ili ne čine. Ta je odgovornost prvi korak ne samo za izvlačenje iz gliba političke prijetvornosti i neodgovornosti, nego i prvi korak izvlačenja iz cinizma koji je preplavio čitavo naše društvo kao pogubna tihosveprisutna teza da se ništa više neda i ne može napraviti. Obnova povjerenja vraćanje dostojanstva i ponosa svakome građaninu ove zemlje mora poći odovuda. Iz sfere politike. Jer je politika postala rodno mjesto destrukcije svih elementarnih moralnih vrijednosti i elementarnih etičkih principa.

-Kolegice i kolege, političko se povjerenje ne može izgraditi u trenu, spin doktori i PR stručnjaci imaju ograničenu moć. Politika ispražnjena od vrijednosti, ideja i ideala ostaje tek puka interesna ljuštura, a ono što ostaje i što ima vrijednost zahtjeva viziju, upornost, dosljednost, maštu, i disciplinu. A kakvu poruku odašilje hrvatska politika? Nažalost, u Hrvatskoj svako dijete, svakodnevno iz vrhova politike dobiva poruku da su uspješni, bogati i slavni, ne oni koji naporno, uporno i strpljivo rade, ne oni koji se prema sebi i drugima odnose s poštovanjem i tolerancijom, ne oni koji govore istinu, nego upravo oni koji istinu preziru, koji obmanjuju i varaju kao šibicari iz vlakova, oni koji ništa pošteno ne urade, koji za svoj loše urađen posao okrive nekoga drugoga, koji ne vide nikoga osim sebe i svog gologa interesa, koji ne ne znaju razgovarati, biti partneri i biti ravnopravni, i koji misle da su alternative samo ili gaziti druge ili biti gažen. To su nažalost, poruke koje politika odašilja svakodnevno. I priča o ZERPU samo je dio tih poruka i samo zrcali svu tu bijedu hrvatske politike.

- Ja znam da se apelima ne mijenja svijet.I ovo nije apel već je ovo zahtjev da odgovornošću svih vas koji ste se kleli i uvjeravali nas da je najiviši nacionalni interes upravo zaštita riba i voda uz naše teritorijalno more, koji ste nas uvjeravali da je to naše legalno pravo koje nam daju rezolucije UN, da je to ono isto pravo koje su konzumirale i druge pomorske zemlje, a koji ste u isto vrijeme znali da ste se svojim potpisom definitivno odrekli tog prava, tog najvišeg interesa. I to ste nam prešutjeli. Od te se vrste odgovornosti ne možete osloboditi.

-I što ćemo sad? I što možemo učiniti sada? Prije svega od građana ove zemlje morate, vi Predsjedniče Vlade Sanader, vi potpredsjedniče Sabora Friščić, zatražiti ispriku, ne zato što niste uspjeli ostvariti ono što se obećavali, već zato što ste s predumišljajem lažno obećavali. Iskoristite to i kao prigodu za ispriku i za sve druga svjesno data lažna obećanja. Taj korak isprike, prvi je korak za europeizaciju Hrvatske, bez obzira na datum njenoga pristupanja EU. Taj korak, naprosto znači preuzimanje odgovornosti. On znači priznanje odgovornosti kao vrline, kao vrednote i kao načela postupanja. Jer, ne preuzmete li odgovornosti za do sada učinjeno, ništa što ubuduće obećajete neće biti uvjerljivo.Pa ni ovo da ulazak u EU smatrate prvorazrednim nacionalnim interesom.

Umjesto neke moje pisanije, prenosim tekst, sa inače vrlo dobrog portala sisak.info, da vidite kako mi to radimo u gradu Sisku. A kako je kod vas? Možete li se pohvaliti i vi sa sličnom brigom vaših gradskih otaca za dobrobit građana?