Ovo blagdansko vrijeme nisam htio koristiti za otvaranje bilo kakvih političkih pitanja niti spominjanje politike, jer ako je meni kao profesionalnom političaru ponekad muka od onoga što se pod politikom u nas razumijeva, onda mogu zamisliti kako je onima koje politika dodiruje dnevno kao muka svakodnevnog preživljavanja. Razumijem one koji u ovim danima pokušavaju skupti svoje obiteljske i privatne živote oko vrijednosti solidarnosti, uzajamnog pomaganja, privatnosti, prijateljstva, ljubavi, sklada, uživanja u svakodnevici i sl. i koji bi najradije što dalje od agresivne, surove i nametljive borbe za vlast, svih neprincipijelnosti, čudnovatih saveza, koalicijskih ugovora, igovora i izdaja, prevara, lupanja zvonkih šamara javnosti i biračima. Znam i da je većini dosta svih tih prenemaganja političkih pigmejaca, skromnih znanja, još skromnijih sposobnosti i nikakvog morala, koji dnevno putem medija pohode njihove domove. I nakon tih pohoda ostaje samo više žuči, gorčine, uvrijeđenosti i ljutnje, ako ne teške i zaglušujuće rezignacije. A najave poskupljenja, vraćanja dugova, oskudice, stezanja remena, postaju sve prisutnija na blagajnama na kojima se plaća golo preživljavanje za veliki broj naših sugrađana. Proteklih sam dana posjetio nekoliko obitelji koje povezuju zastrašujuće životne okolnosti, teška bijeda, bolesti, očaj, krvava svakodnevna bitka za preživljavanje s jedne strane i sa druge potpuni kolaps službi koje bi morale po svom zakonskom poslanju biti na usluzi tim obiteljima. Koliko sam moga shvatiti, oni ne izlaze na izbore, oni niti ne glasuju, oni nisu ni desni ni lijevi, oni ne čitaju novine, oni ne ćaskaju po kafićima o budućim i bivšim ministrima, oni ne znaju tko je Glavaš, a tko Zečević, tko je Friščić, a tko Sanader, a bogami ni tko je Vidović, tko je HDZ, a tko SDP. Oni su bukvalno i doslovno socijalno isključeni. Njihova je briga nasjeći metar ili dva mokrih drva da se založi peć, prikupi dovoljno plastičnih boca da se kupi kruh. Koliko je takvih u Hrvatskoj? Statistike kažu svaki peti. Previše! I zato mi se neda pisati o tzv. velikim političkim temama, ako u njima nema zrna rješenja za te ljude. A nema ih, jer smo jedina zemlja u Europi koja nema niti resor socijalne politike, koja nema ministra socijalnih poslova, u kojoj nema niti vizije rješavanja problema socijalnih prilika isključenih ljudi niti službi koje bi autonomno brinule o njima. Kao u srednjem vijeku, ti su ljudi prepušteni milosrđu i karitativnim porivima pojedinaca ili udruga. U pregovorima o izgledu buduće Vlade, nema niti riječi o tome da bi se konačno trebalo formirati ministarstvo rada I socijalnih poslova i imenovati osoba zadužena njih. U proteklom se mandatu pokazalo da to nisu ni Kosorica ni Vukelić ni ministar zdravstva kojemu su u opis posla priključili i socijalne poslove. Toga ministarstva nema i neće ga ni biti, naprosto zato jer se tim pitanjima nitko i ne želi baviti. Kome treba ministarstvo problema i brige za ljude?!
O tome sam problemu pisao i prije četiri godine, no stvari se nažalost nisu pomakle s mjesta. Očekivao sam da će katastrofalna praksa nametnuti potrebu da se nešto učini, ali očigledno da Sanaderu i njegovim ministrima do toga nije stalo. A argumenti za formiranje središnjeg upravnog tijela nadležnog za rad i socijalne poslove i znani su i već obznanjivani. Uoči formiranja prošle Vlade, sjajno ih je iznio professor Vlado Puljiz u “Vjesniku”. Koristim ovaj blog da ih još jednom afirmiram.
Još je nekoliko dana do konstituiranja novog saziva Sabora i predstavljanja nove hrvatske vlade. Mandatar, dr. Ivo Sanader, uskoro će nastupiti s izmijenjenim konceptom izvršne vlasti u kojoj će biti manje ministarstava, što bi je trebalo, kako se pretpostavlja, učiniti djelotvornijom. (Nezgoda je u tome što nema vremena za ozbiljnu raspravu o predloženim rješenjima, koja nam se, s obzirom na značenje reforme, čini nužnom. Štoviše, o broju i nadležnostima novih ministarstava ne znamo dovoljno, a i to većinom doznajemo iz novina. (Oslanjajući se, dakle, na dosta fluidne informacije ipak želim iznijeti stav o nagoviještenoj reformi Ministarstva rada i socijalne skrbi, odnosno o novoj raspodjeli nadležnosti u socijalnom sektoru. Naime, iz Vjesnika od 13. prosinca doznajem da će se formirati novo ministarstvo međugeneracijske solidarnosti, obitelji i branitelja, dok će se dosadašnji sustav socijalne skrbi pripojiti Ministarstvu zdravstva. Već je ranije najavljeno da bi sektor rada trebao ući u Ministarstvo gospodarstva. (Tako bi, dakle, bila obavljena preraspodjela sadašnjega vladina socijalno-radnog sektora. (Takav mi se raspored mjerodavnosti dosadašnjeg ministarstva rada i socijalne skrbi čini dosta upitnim. (Međutim, smatram logičnim pripajanje Ministarstva branitelja novom resoru, kao i isticanje obitelji kao njegove komponente djelovanja.) (U prilog toj ocjeni predloženih promjena iznijet ću dva osnovna argumenta. Prvi temeljim na uvidu u strukturu srodnih ministarstava u europskim zemljama s kojima se uobičajeno uspoređujemo, a drugi je vezan uz aktualne procese u strukturi rada i zapošljavanja, odnosno nove modele rješavanja socijalnih problema u suvremenom društvu. (Prvo o organizaciji srodnih ministarstava u zemljama Europske unije, a potom u postsocijalističkim zemljama koje uskoro ulaze u Uniju ili su pak kandidati za Uniju, a to su Bugarska i Rumunjska. (U zemljama članicama Europske unije na različit su način organizirana ministarstva koja u svojoj mjerodavnosti imaju rad (zapošljavanje), socijalnu sigurnost (socijalne djelatnosti) i zdravstvo. Na to su utjecale tradicije tih zemalja, ponajviše razvoj njihove socijalne države, kao i odnos osnovnih socijalnih i političkih snaga. Kod ocjene stanja u tim zemljama također treba voditi računa o stupnju (de)centralizacije koji je na djelu u području socijalne politike itd. (U nordijskim zemljama s najrazvijenijom socijalnom državom, u kojima se primjenjuje koncept univerzalnih socijalnih prava građana koja se pretežno financiraju porezima, uobičajeno je povezivanje zdravstva i socijalne sigurnosti, dok su rad i zapošljavanje izdvojeni. (Nasuprot tome, zemlje južne Europe u pravilu imaju rad (zapošljavanje) i socijalnu sigurnost (socijalne djelatnosti, socijalnu solidarnost, kako ih u nekim zemljama nazivaju) unutar jednog ministarstva, dok je zdravstvo izdvojeno. Posljedica je to činjenice da te zemlje imaju slabije razvijenu socijalnu državu, ali i veću nezaposlenost i siromaštvo, pa su usmjerene na to da socijalne djelatnosti unutar istog ministarstva povezuju s radom i zapošljavanjem. (Sudeći prema izjavama nekih budućih vladinih članova, Hrvatska će u organizaciji državnog upravljanja ovim područjima slijediti njemački odnosno austrijski model. Uostalom, iz Njemačke je preko Austrije potkraj devetnaestoga stoljeća u našu zemlju pristigao tzv. bismarckovski model socijalne države koji podrazumijeva socijalno osiguranje na temelju zaposlenosti. (Stoga valja podsjetiti da u Njemačkoj sada postoji savezno ministarstvo rada i socijalnih djelatnosti, savezno ministarstvo za obitelj, stare ljude, žene i mladež te ministarstvo zdravstva. (Austrija ima ministarstvo za socijalnu sigurnost i generacije, u koje je uključeno i zdravstvo, te ministarstvo gospodarstva i rada, pa je tako najbliže našem predloženom modelu. (No treba podsjetiti da su obje te zemlje vrlo decentralizirane i da su kod njih mnogi poslovi iz socijalnog područja u mjerodavnosti pokrajina (u Njemačkoj Ländera), odnosno nižih političko-teritorijalnih jedinica, pa zbog toga usporedbe s tim zemljama na središnjoj razini vlasti nisu korektne. (Uputno je spomenuti i Irsku, jer se ona često ističe kao primjer zemlje koja se, zahvaljujući članstvu u Europskoj uniji, vrlo brzo i uspješno razvila. Irska ima dva ministarstva (departmenta): ministarstvo socijalnih djelatnosti, zajednice i obitelji te ministarstvo zdravstva i djece. Zaposlenost je u posebnom ministarstvu zajedno s poduzetništvom i trgovinom. (Druga skupina zemalja koje nam mogu poslužiti za usporedbu jesu spomenute postsocijalističke srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje, koje su Hrvatskoj najbliže prema razini razvijenosti, naslijeđu te gospodarskim i socijalnim problemima. (Estonija i Latvija su u organizaciji socijalnog sektora većinom slijedile skandinavski model, pa imaju ministarstvo dobrobiti (Latvija), odnosno ministarstvo socijalnih djelatnosti (Estonija) u koje je uključena socijalna sigurnost i zdravstvo. (Nadalje, Mađarska ima ministarstvo socijalnih djelatnosti i obitelji te ministarstvo zdravstva. Međutim, svih preostalih sedam zemalja iz te skupine, a to su Bugarska, Češka, Litva, Poljska, Rumunjska, Slovenija i Slovačka u istom ministarstvu imaju rad i socijalne djelatnosti (u Poljskoj socijalnu politiku, a u Rumunjskoj solidarnost). (K tome, tom je ministarstvu u Sloveniji i Slovačkoj pridodana nadležnost za obitelj, dok je u Rumunjskoj ona u ministarstvu zdravstva. Naravno, svi poslovi socijalnog sektora nisu isključivo u tim ministarstvima, ali su u njima pretežno koncentrirani. (Napokon, indikativno je da Europska komisija, svojevrsna vlada Europske unije, među svojim upravama (direktorijima), kao ekvivalent ministarstvima država – članica ima Opću upravu za zapošljavanje i socijalne djelatnosti. Drugim riječima, europska iskustva, pogotovo iskustva nama srodnih zemalja, više govore u prilog dosadašnje nego predložene organizacije u području rada i socijalnih djelatnosti. (Zašto mislimo da je, osim navedenog, kombinacija rada i socijalnih djelatnosti (socijalne sigurnosti, socijalne politike, solidarnosti) prikladnija za naše uvjete? Jednostavno stoga što se u modernim socijalnim politikama rješavanje socijalnih problema i prevladavanje socijalnih rizika u velikoj mjeri veže upravo uz rad i zapošljavanje. (Riječ je, naime, o prelasku s pasivne, kompenzacijske, na aktivnu, integracijsku socijalnu politiku. Na djelu je strategija kojom se socijalno ranjive skupine, kada je i koliko je god to moguće, nastoje uključiti u svijet rada i aktivan društveni život. (To se smatra najboljim načinom prevladavanja socijalne marginalizacije koja je veoma proširena u suvremenom društvu. Sukladno tome, danas su dosta razvijeni programi uključivanja, među kojima istaknuto mjesto imaju tzv. workfare programi, tj. programi radnog uključivanja. (Uostalom, snažna komponenta workfare programa sadržana je u nedavno pripremljenoj reformi našeg sustava socijalne skrbi, koja je koncipirana u suradnji sa Svjetskom bankom i drugim međunarodnim organizacijama. (Također treba imati u vidu intenzivne promjene u strukturi rada koji postaje sve nesigurniji za veliki broj ljudi (tzv. prekarizacija rada), pa je prelazak iz radnog u status nezaposlenosti, kao i obratno, sve učestaliji, što zahtijeva koordiniranu državnu intervenciju na tržištu rada i u socijalnoj sferi. (Ako rad i zapošljavanje ipak sele u Ministarstvo gospodarstva, kako je to nagoviješteno, onda je prikladnije da se u buduće ministarstvo generacijske solidarnosti (zašto ne »solidarnosti«?), obitelji i branitelja uključi ono što je danas pokriveno terminom »socijalna skrb«. Socijalnu je skrb (ona u nas, mislim neopravdano, podrazumijeva i socijalnu pomoć) pogrešno prenositi u Ministarstvo zdravstva i tako trgati dijelove sustava socijalne sigurnosti koji su međusobno prirodno povezani. (To je neprimjereno rješenje, koje porijeklo vuče iz srednjeg vijeka, kada su bolesni i siromašni zajedno stacionirani. Ako se već krenulo tim putem, onda je od povezivanja zdravstva i socijalne skrbi uputnije primijeniti skandinavski koncept integralnog social welfarea u kojem su zajedno zdravstvo i svi drugi sustavi socijalne sigurnosti. (No ni takvo rješenje, kako je već rečeno, ne bi bilo primjereno našim potrebama. Ono je samo konzistentnije od predloženoga. (U svakom slučaju, novu bi organizaciju spomenutih ministarstava prije prihvaćanja zakona trebalo još jednom pažljivo razmotriti. Dok ovo pišem prisjećam se davnašnjeg mudra upozorenja svog profesora na Pravnom fakultetu, koji je nama studentima govorio da je u nedovoljno pripremljenim reformama izvjestan jedino trošak. (Autor je redoviti profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Studijski centar socijalnoga rada.
Neovisno o ovome gore-eto kako je život najveća burleska! Baš sam se nasmijao.Poslušajte kako je teško
locirati sina.
Davorko Vidović
05.01.2008. u 06:43
