Subotnje prijepodne u Capragu. U sjeni ugaslih dimnjaka cijeli jedan grad živi svoj davni život zatvoren u sjećanja na žive rijeke ljudi na razmeđima tvorničkih smjena, na livne jame, lake i teške pruge, čeličanu, valjaonicu, trake, gredice, ingote …ali i OOUR-, ZUR-ove, SOUR-e….Jedan se mrtvi svijet kao sjena nadvija nad posustalim predgrađem u kojem i dalje rastu kestenovi i platane, s fasada socijalističkih zgrada polako se trusi žbuka, u kojem i dalje žive ljudi, kaljeni s čelikom sa nadgrađem rata, mina, projektila, neuspjelih privatizacija, prijevremenih umirovljena, zavoda za zapošljavanje, oskudica i preživljavanja.

Prilaze našem štandu pored capraške tržnice- čaša kuhanog vina, domaći kolači, vrući kesteni, crveni baloni, letak i olovka. Razgovaramo, a oni se čak niti jako ne žale, nisu niti ljuti, niti rezignirani. Hladno i smireno govore o tome “kako živi narod”. Manje od dvije tisuće mirovine za ful staž u livnoj jami, 1800 kuna za flemanje. Pokušavam u razgovoru reći “da, znam kako vam je”. Dobroćudno me tapšaju po ramenu i odgovaraju “ne, ne znate”. I shvaćam da su u pravu jer ne postoji “coldrex” za život, ne mogu se ublažiti niti sakriti simptomi bolesti nebrige za ljude tolike godine. I onda me obuzme strah od odgovornosti. Jer ne može se njima dolaziti godinama i govoriti isto, da neće biti isto, a da godinama bude isto. Nije za njih politika olovka, upaljač, šareni letak i slika na plakatu. Ne kažu mi to, ali ja to znam. I nije to zabavno nadmetanje, verbalno žongliranje, dobar dojam, marketin, spin doktori. Ma hajte molim vas! Oni bi kruha i odgovornosti. A čini mi se, ponajprije dostojanstva. Oni to očekuju od svojih političkih vođa. I ne traže oni stahanovsko-sirotanovićevske ideološke magle niti gromoglasne ode tipa “da nam živi,živi rad”. Oni ne pristaju na sveopću ravdonušnost, cinizam, zaborav ili tihi prezir.
Nedostatak vizije, strategije industrijskog razvoja i višeg gospodarskog rasta i zalaganje da to imamo, naši politički oponenti predstavljaju kao zazivanje planske privrede, nedostatak suvisle i odgovorne socijalne politike prema nezaposlenima, umirovljenicima i socijalno isključenima i naše zagovaranje da to imamo, oni predstavljaju kao zazivanje socijalizma. Njihov je problem, a i sviju nas, što oni i ne znaju da se nešto mora napraviti, a kamo li da znaju kako to napraviti. Oni probleme ne vide, oni se igraju svojim kartonskim mostovima, državnim milodarima, a život nije potjemkinovski karton! Oni čitaju “Vjesnik” i puni radosnog optimizma priželjkuju VLAST. Jer oni samo VLAST vide. Ona je za razliku od kartonskih paravana prema životu ljudi, tvrda, opipljiva i dolarsko-kunski mjerljiva.