Da postoji opće podozrenje prema političarima i da im se ne vjeruje, , opće je poznata stvar. Iako ni drugdje političari i nisu baš na nekoj cijeni, ipak je stupanj toga nepovjerenja tamo manji no ovdje, kod nas. Da li samo zato što su naši političari za toliko gori i neodgovorniji no drugdje? Ili ima još nešto? Ne pada mi napamet braniti branšu, kojoj i sam pripadam i koju natprosječno dobro poznajem i baš zato znam da nepovjerenje prema političarima nije neutemeljeno, jer je previše neodgovornosti, bahatosti, neznanja, a premalo predanog rada za opće dobro. Ipak, opća rezignacija i sasvim generalno nepovjerenje nije ni dobro ni pravedno. Ono, je čak što više i društveno opasno jer onemogućuje i destimulira građane za društveni i politički angažman, pa i onaj elementarni, da npr. iziđu na izbore. Jer, ako su svi, baš isti, zašto uopće izlaziti na izbore. A takva se slika stvara i planski. Jer nekome odgovara. Kome? Onima koji su na vlasti i koji time odašiljaju poruku da ih ne treba mijenjati jer ni drugi nisu bolji. Eto, neki dan je ministar Ljubičić praveći budale od normalnih sugrađana koji su čekali na naplatnim kućicama, bahato prešišao kolonu, zaustavnim trakom što su novinari vidjeli, provjerili i napisali. Dotični je čak lagao da nije. No, nekoliko dana iza toga pojavio se u istim novinama tekst, pismo navodnog čitatelja, da je to isto napravila i zamjenica predsjednika SDP-a Željka Antunović, i to, zamislite, u pasatu s rotirajućim svjetlom . To naravno nema veze s bilo kakvom istinom.To nije provjereno, ali je napisano. Zašto? Da bi se uspostavila ravnoteža u bahatosti i neodgovornosti i još jednom pokazalo da “su svi isti”. A nisu.

Je li posjedovanje materijalnog bogatstva i novca samo po sebi zlo, jesu li ljudi koji ga imaju već samim time zli i poročni? Vrijedi li uvijek ona narodna da novac kvari ljude? Ili ona da sit gladnome ne vjeruje? Može li i da li je npr. Bill Gates dobar čovjek jer kroz svoju fondaciju odvaja milijarde dolara za pomoć siromašnima i gladnima u svijetu? Svatko od nas o tome ima svoje mišljenje i svoj stav, temeljen na osobnim iskustvima i na vjerovanjima koja su nam usađivana kroz odgoj i socijalizaciju, pa i na društvenim predrasudama. Ipak, kad racionalno pokušamo odgovoriti na ta pitanja, reći ćemo da bogataše valja cijeniti po tome kako su do svojega bogatstva stigli i kako ga troše. U našem gramzivom i beskrupulpznom kapitalizmu, gdje se pred našim očima odvijao proces zastrašujućeg i duboko nepravednog prelijevanja općeg i zajedničkog dobra u privatne džepove, uz nesmiljeno iskorištavanje ljudi koji se nisu “znali snaći”, njihovih patnji i stradanja, prirodno je da u bogatašima vidimo zle i poročne ljude. Među onima koji pošteno rade i malo zarađuju, sama činjenica da netko ima puno novca izaziva stanovito podozrenje pa i negativan stav.
Ipak, poznajem neke ljude, koji su za naše prilike, pa i šire iznimno bogati ljudi. Dvojica od njih, relativno su mladi ljudi, porijeklom su iz Bosne i svaki je od njih tjeran bijedom i neimaštinom krenuo svojim putem za uspjehom, međusobno se ne poznaju i vrlo se razlikuju i po obrazovanju i po načinu na koji su došli do svojih bogatstava i po stilu života. Ipak, obojica su do svojih bogatstava došli na potpuno legalan način, svojim velikim radnim potencijalom, znanjem i sposobnostima, koji su uzorni poslodavci i koji su iznimni ljudi. Oni plaćaju sve poreze i doprinose, oni svojim zaposlenicima osiguravaju , za naše prilike odlične plaće, regrese, uskrsnice i božićnice. Gledam ih kako nesebično dijele s drugima, kako pomažu desetine djece bez roditelja, kako kupuju i daruju invalidska kolica, grade kuće i stanove za nevoljnike i siromašne, stipendiraju, doniraju i pomažu. I sve to anonimno i samozatajno. I ozbiljno bi mi zamjerili da im spomenem imena. I jedan i drugi, reći će mi da ih naprosto veseli što mogu pomagati, niti jedan od njih nije gramziv i niti jedan od njih novac nije stavio na prvo mjesto kao motiv za svoj rad. Oni svoj novac ne razbacuju, ne bahate se, iako udobno žive. Njima je novac sredstvo, a ne svrha, daje im slobodu da čine ono što misle da je dobro, ne zarobljava im ni um ni dušu. I oni su bogati zato što su dobri, a nisu dobri zato što su bogati. I zato nije dobro strpati sve one koji imaju u isti koš, niti bi se mjera naših ocjena o njima trebala svesti na to koliko imaju, već na to koliko daju. Oni su naprostu u onom košu u kojemu su dobri i odgovorni ljudi, bez obzira s koliko materijalnoga bogatstva raspolažu.Valja ih imati na oku i uzgajati jer su debela manjina i savim rijetke biljke!

Ne znam kako je vama, ali meni ova vrućina baš ne odgovara i već se grozim od najava za ovaj tjedan. Iako je Sabor završio zasjedanje, imam još nekoliko poslova i nešto privatnih obveza, ali mi je muka maknuti se iz zatvorenog prostora. A i dani što su prošli su me poprilično umorili. Najprije dramatično u srijedu i četvrtak. Pred sam kraj radnoga dana, kad sam se spremao za odlazak na tribinu u Zlatar, došla je vijest da su HDZ I HSU potpisali sporazum o Zakonu za izjednačavanje “novih” i “starih “umirovljenika. Pričekao sam tekst zakona, kojega su pripremali eto pune četiri godine, da bi s primjenom počeli dvadesetak dana prije izbora, tako da ovu Vladu neće koštati ništa, a troškove toga zakona od oko 800 milijuna kuna su ostavili ionako nekome drugome u idućoj godini. Ideja je jednostavna, ostapbenderovska: “ideje naše, a benzin vaš”. Oni su tobože riješili problem, a ko bu platil, a bože moj! Neko bude! Valjda ovi što imaju sreću da rade!
Dakle uzeo sam taj papir i odjurio u Zlatar, porazgovarao s ljudima i oko ponoći stigao u Sisak, pa krenuo u iščitavanje tog “željenog papira”, jer me zanimalo kako to oni misle s 800 milijuna izjednačiti stare i nove mirovine, kad sam u našem zakonu uz pomoć stručnjaka izračunao da nam treba 1 800 milijuna. Dakle cijela milijarda više! (klikni na WWW.mirovine.sdp)Kad ono “avaj”! Zasmrdilo na prevaru, baš kao što je smrdilo i kod zakona o obeštećenju kojega su donijeli. Naime, što! Prvo od izjednačavanja kako su to pompozno najavili nema ničega. Tek neke poboljšice za samo one umirovljenike koji imaju više mirovine i koji su nedavno otišli u mirovinu, a takvih je zaista minimalan broj. I oni će pokupiti tih planiranih 800 milijuna. Umirovljeničkoj sirotinji, a među 370 000 novih je njih 40% s najnižom mirovinom namijenili su 0,00 kuna, po uhodanom obrazcu. Naime, nominalno će oni dobiti povećanje, ali kako su im mirovine ispod 1200 kuna, osim fiktivno povećane penzije, stvarni rast će biti 0. Npr. umirovljenik čija je mirovina 900 kuna, a prima s dodatkom 1199 kuna, će dobiti povećanu mirovinu za 36 kuna, ako je umirovljen 1999. I ona će mu iznositi sada 936 kuna, ali će kao i do sada primati svojih 1199 kuna. I to je to. Ispada iz priče oko 140000 ljudi i to onih najsiromašnijih.
U četvrtak sam odmah održao press i novinarima koji su talođer bili šokirani objasnio “kvaku” za prijevaru. Odmah zatim i rasprava u ime Kluba SDP. Imao sam dojam da su i sami zastupnici HDZ-a I HSU-a ostali zatečeni. Uostalom odmah su uslijedila reteriranja i Polančeca i Jordana. Velika se priča tako raspala kao mjehur od sapunice!
U petak i subotu – Bjelolasica i velika stranačka radionica. Korisno i optimistično.
U nedjelju – Sunja i veliki sajam i izložba konja. 10 000 ljudi. Sjajno i optimistično.

U četvrtak, u predvečerje, negdje oko pola osam, bez tv prijenosa, u Sabornici sam izbrojio 6 ljudi. I upravo je ta činjenica bila od presudne važnosti da uvaženi predsjednik Šeks na dnevni red sjednice uvrsti prijedlog Zakona o socijalnim mirovinama, kojega sam pripremio, naravno ne očekujući da će proći, ali očekujući da se barem otvori tema koja se tiče, bukvalno elementarne, bazične egzistencije barem 60 000 ljudi. I to kojih ljudi! Onih koji nemaju ništa, baš ništa, ni mirovine, ni imovine. Imaju samo svoju strost i svoju bijedu. Njih ne susrećemo, s njima obično ne razgovaramo, oni se ne bave politikom, nisu članovi stranaka, ne idu na izbore. Oni niti ne znaju uglavnom da se izbori održavaju. Oni na svojim osamljenim čukama, u svojim potleušicama bez vode i struje, u svojim zaboravljenim selima, zaboravljeni od rođaka i prijatelja, gule svoja dva kuhana krumpira I štedljivo raspakiravaju ostatke pomoći od crvenog križa. Eto, za te ljude koje je život pretumbavao, pripremili smo zakon, kojim bi im se osigurala barem minimalna redovna primanja, Negdje oko 640 kuna za samce i 1000 kuna za ostarjeli i osiromašeni par. Siguran sam da nema bolje ciljanog i usmjerenog novca od toga koje bismo mogli uložiti u smanjenje socijalne bijede i isključenosti.
Ali to je doista “nevažna” tema kad imamo Vlatku i njenog zidara, Zagorca i dijamante, tenore i zlatne poluge….

U mjesecu svibnju 2007. U Hrvatskoj je bilo nezaposleno preko 133 000 ljudi starijih od 40 godina, od čega preko 75 000 straijih od 50 godina, što čini oko polovine od ukupno prijavljene populacije nezaposlenih. Nema nikakve sumnje, da upravo ta skupina nezaposlenih čini tržišno najranjiviji dio radne snage i svaka suvisla i odgovorna politika bi se potrudila osnažiti upravo tu skupinu radnika na tržištu radne snage. Bivša, Račanova Vlada tu je skupinu posebno pomagala u surovoj tržišnoj utakmici stimulirajući poslodavce oslobađanjem doprinosa u slučaju zapošljavanja ove skupine. Sanadarova je Vlada te mjere aktivne politike ne samo ukinula, već je na svojoj priredbi u Ciboni najavila i dodatno otežavanje njihova položaja na tržištu rada. Naime, najaviše zapošljavanje umirovljenika bez plaćanja doprinosa, što bi trebalo poticati poslodavce da ih zapošljavaju. Naravno, ne na račun mladih, nego upravo na račun, starijih nezaposlenih radnika.To je toliko nesocijalan, neodgovoran, nepromišljen i u osnovi blentav i štetan prijedlog da ga ne treba dodatno argumentirati. I to ne zato, što ne bi bilo loše pomoći umirovljenicima da dodatno zarađuju, već zato što se nelojalnom konkurencijom napadaju upravo najranjiviji na tržištu rada. To je još jedna najava divljeg napada na generaciju, čije su radne i mirovinske perspektive ionako najlošije od svih dobnih skupina. Udri po najslabijima! Doista socijalno odgovorno!

Bilo je neke simbolike u tehničkim smetnjama prijenosa HDZ-ovog skupa na Z1, kada se svako malo slika smrzavala, a govornici ostajali razjapljenih usta sa pola izgovorene riječi. Bilo je i smješno kada govornik kaže “mi ćemoooo….” Pa onda ništa, a iz režije puste reklame. Onda se slika odmrzne pa govornik kaže “mi znamooo…”, pa opet ništa. Otvorena usta i potom reklame iz studija.
Ali i bez toga, kada se se slika umirila, oživjela je pred nama predstava, ma koliko da je u namjeri bila štreberska, sa svim detaljima onoga što bi kao trebalo biti na jednom takvom skupu, red rodoljubnih pjesama, podrška poznatih sportaša i pjevača, zastavice, skandiranja, malo kritike oporbe, puno samohvale, puno laganja, dosta obećanja, pa onda pakung u neke marketinške sheme, pa vatreni govori, pa red duhovitosti, pa red tobožnje spontanosti (pozdrav Fiolićevoj punici!)…..ali sve, baš sve bez duše.
Kada bi se analizirali elementi ovoga mobilizacijskog skupa i zajedno i pojedinačno, lako bi se dalo vidjeti da je to bilo zamišljeno udžbenički korektno i da je predstavljen pravi mali katalog svaštalogije, za takve prigode. Ali, ono što je kod gledatelja ostalo kao dojam, da je iz svake te pojadanične vizualno-auditivne poruke, zapravo izbijala silna nesigurnost i strah. Ma ni traga stvarnoj odlučnosti, iskrenoj samouvjerenosti! Zapravo samo strah i velika nelagoda. U jednom sam trenu pomislio na SDP-ove skupove “Recite nam” iz 2003. Kada sam imao isti osjećaj umora i nedovoljne vjere u vlastitu pobjedu.
Opći dojam je da je predstava promašila i da nije nikoga mobilizirala, možda je čak proizvela i suprotni učinak i kod HDZ-u sklonih birača. Dobro režirana predstava, s dobrom scenografijom, dramaturgijom, ali s lošim i neuvjerljivim glumcima-šmirantima ipak je amaterska predstava. Više je to ličilo na psihoterapijsku igru samoohrabrivanja, no mobilizaciju nekoga sa strane. A kod gledatelja u konačnici ostavlja loš dojam - ispraznosti, prevare, nepotrebnosti pa i uvrijeđenosti. S takvih se predstava odlazi s pitanjem “Zar oni misle da smo mi idioti?!”