Da postoji opće podozrenje prema političarima i da im se ne vjeruje, , opće je poznata stvar. Iako ni drugdje političari i nisu baš na nekoj cijeni, ipak je stupanj toga nepovjerenja tamo manji no ovdje, kod nas. Da li samo zato što su naši političari za toliko gori i neodgovorniji no drugdje? Ili ima još nešto? Ne pada mi napamet braniti branšu, kojoj i sam pripadam i koju natprosječno dobro poznajem i baš zato znam da nepovjerenje prema političarima nije neutemeljeno, jer je previše neodgovornosti, bahatosti, neznanja, a premalo predanog rada za opće dobro. Ipak, opća rezignacija i sasvim generalno nepovjerenje nije ni dobro ni pravedno. Ono, je čak što više i društveno opasno jer onemogućuje i destimulira građane za društveni i politički angažman, pa i onaj elementarni, da npr. iziđu na izbore. Jer, ako su svi, baš isti, zašto uopće izlaziti na izbore. A takva se slika stvara i planski. Jer nekome odgovara. Kome? Onima koji su na vlasti i koji time odašiljaju poruku da ih ne treba mijenjati jer ni drugi nisu bolji. Eto, neki dan je ministar Ljubičić praveći budale od normalnih sugrađana koji su čekali na naplatnim kućicama, bahato prešišao kolonu, zaustavnim trakom što su novinari vidjeli, provjerili i napisali. Dotični je čak lagao da nije. No, nekoliko dana iza toga pojavio se u istim novinama tekst, pismo navodnog čitatelja, da je to isto napravila i zamjenica predsjednika SDP-a Željka Antunović, i to, zamislite, u pasatu s rotirajućim svjetlom . To naravno nema veze s bilo kakvom istinom.To nije provjereno, ali je napisano. Zašto? Da bi se uspostavila ravnoteža u bahatosti i neodgovornosti i još jednom pokazalo da “su svi isti”. A nisu.