U četvrtak, u predvečerje, negdje oko pola osam, bez tv prijenosa, u Sabornici sam izbrojio 6 ljudi. I upravo je ta činjenica bila od presudne važnosti da uvaženi predsjednik Šeks na dnevni red sjednice uvrsti prijedlog Zakona o socijalnim mirovinama, kojega sam pripremio, naravno ne očekujući da će proći, ali očekujući da se barem otvori tema koja se tiče, bukvalno elementarne, bazične egzistencije barem 60 000 ljudi. I to kojih ljudi! Onih koji nemaju ništa, baš ništa, ni mirovine, ni imovine. Imaju samo svoju strost i svoju bijedu. Njih ne susrećemo, s njima obično ne razgovaramo, oni se ne bave politikom, nisu članovi stranaka, ne idu na izbore. Oni niti ne znaju uglavnom da se izbori održavaju. Oni na svojim osamljenim čukama, u svojim potleušicama bez vode i struje, u svojim zaboravljenim selima, zaboravljeni od rođaka i prijatelja, gule svoja dva kuhana krumpira I štedljivo raspakiravaju ostatke pomoći od crvenog križa. Eto, za te ljude koje je život pretumbavao, pripremili smo zakon, kojim bi im se osigurala barem minimalna redovna primanja, Negdje oko 640 kuna za samce i 1000 kuna za ostarjeli i osiromašeni par. Siguran sam da nema bolje ciljanog i usmjerenog novca od toga koje bismo mogli uložiti u smanjenje socijalne bijede i isključenosti.
Ali to je doista “nevažna” tema kad imamo Vlatku i njenog zidara, Zagorca i dijamante, tenore i zlatne poluge….