Danas su moji mladi prijatelji dobili bebu!Djevojčica, je kažu,prilično velika i stvarno s nestrpljenjem čekana.Radujem se s njima i želim im svima, dakako, dug i sretan zajednički život. Uzbudljivo je to čudo života, rađanja. Razmišljao sam o tome dosta danas, ali i uz pisanje teksta o umiranju. Naime, zamolili su me naši seniori da za njihov list "Senior", napišem tekst o Račanu, koji je umro prije točno dva mjeseca. Kao podsjećanje na Ivicu, i s vama ću podijeliti ta sjećanja u kojima govorim o nekim dimenzijama njegova života koji su se manje spominjali ovih mjeseci i o kojima se manje zna.

Moj drug Ivica
Koliko traje ljudski život? Oni koji broje godine disanja, nemaju problema da začas izračunaju točan prosjek i jasno i nedvosmisleno utvrde 75 ili 80 godina prosječnog života. Ali što u slučaju kad život nije prosječan, što kad se ne može svesti na mjeru disanja, što kad je mjera života mjera ljudske predanosti dobru većem od dobra za nas same, onoga dobra koji životu ljudskom daju smisao i svrhu određenu upravo njegovom ljudskošću.
Po toj ljudskoj mjeri, život Ivice Račana nije trajao tek 63 godine, jer niti su te godine jednako trajale niti će trajati njegov život koliko su trajale te godine.
Za Ivicu Račana čuo sam kao dječak, mlađi gimnazijalac, negdje 1972. kada se pojavio na političkoj pozornici kao sasvim netipičan i pomalo neobičan predstavnik nove političke generacije, koja je sobom nosila šezdesetosmaško iskustvo, ono iskustvo mlade slobodarske Europe, koja je snažnim senzibilitetom za socijalnu pravdu, toleranciju, nenasilje i slobodarstvo, s različitim intenzitetima, kao vulkan eruptirala i u Parizu i u Pragu, ali i Zagrebu ili Beogradu. I nije Račan bio tih godina matica, nije bio ni većina, ni tipični glas. Naprotiv, bio je tek slutnja naraštaja, koji će tek za nekoliko desetljeća udaljena od svijeta hladnoga rata, tvrdih ideologijskih podjela, velikih ratova, generacijskih pobuna, mačističkih prijetnji atomskim ratom, pečatiti neko svoje drugo vrijeme izazova. Odudarao je Račan i svojim izgledom i svojim ponašanjem i svojim životnim stilom od sive partijske nomenklature. U dugim opozicijskim godinama, znali smo satima razgovarati o tim vremenima, o ljudima i događajima, o onome što se moglo i što se nije moglo, što se sanjalo i čemu se nadalo.Račanovo ljevičarstvo nikada nije bilo upitno, kao što nije bila upitna i njegova nedogmatičnost i osobna posvećenost demokraciji kao najvažnijoj sastavnici njegova lijeva stava. Utoliko mu je teže padao evidentan manjak demokracije i utoliko je više štitio drugomisleće u zadnjem desetljeću padajuće ideologije i prakse bivše Jugoslavije. Iz nje je Račan izišao čist, lijevo opredjeljen a slobodarski i demokratski usmjeren.Za neveliki broj nas, koji s njim započinjemo suradnju tih godina, on je bio bjelodani primjer da se može biti ljevičar, a da se ne bude dogmat, da se bude socijalist a ne bude staljinist, da se bude rodoljub a ne bude nacionalist, da se štiti slabije i njihova prava bez paternalizma i tjeranja u ideološke torove.Pobjeda Račana na posljednjem izbornom kongresu Partije, za mene osobno i za veliki broj lijevih mislećih ljudi, značila je, u predvečerje višestranačja, nadu za postojanje alternative, kako rigidnom i ispuhanom komunizmu tako i agresivnom, nastupajućem ksenofobičnom nacionalizmu. Ma kako da su protivnici i s lijeva i s desna bili snažni u svojim bipolarnim sudarima, kada se u jednoj pojednostavljenoj i ostrašćenoj političkoj shemi, opredjeljuju za ili protiv, kada važi deviza “tko nije s nama-protiv je nas”, Račan je demonstrirao snagu i čvrstinu utemeljenu na jednoj drugačijoj viziji Hrvatske, da usuprot tim bočnim pritiscima posvjedoči i postojanje alternative. Ta je činjenica bila presudna za formiranje i formatiranje hrvatskih demokratskih i lijevih perspektiva. Tako da će tek nakon tegobnog ratno-tranzicijskog desetljeća, ta alternativa postati dominantna matica hrvatskih poltičkih tijekova. Kako danas izgleda jednostavnim ono što se stvaralo onda! Ali onda nije bilo niti lako niti jednostavno. Prisjećam se svojih bliskih prijatelja koji su me u to vrijeme gledali kao čudaka zbog sudjelovanja u tom račanovskom projektu.Kako su nas “lijeviji” prezirali kao tobožnje izdajice ljevice, radničke klase, socijalizma …kako su nas “desni” sotonizirali kao antikriste, nehrvate, zatucane internacionaliste i jugoslavenčine. A bogami smo ostajali i bez posla, a nekome je u zrak otišla i kuća ili auto. Hrabrost za alternativu ideološkoj zatucanosti, gušenju svake samonikle i slobodarske ideje, strpljivo i mudro brodenje između scila i haribda, postali su gotovo rodno mjesto za prepoznavanje političkog stila Ivice Račana.
I još nešto, o čemu se malo govorilo i još manje znalo. Nakon svih strpljivih I upornih pokušaja da se zaustavi nadiruće krvoproliće, kada je bilo jasno da su preslabi oni koji bi ga zaustavili, prije nego su topovi zagrmjeli, Račan je odlučno iz “kockice” ispratio namrgođene generale, odaslao poziv svim članovima svoje stranke, da se odmah i masovno uključe u obranu svoje zemlje. I tu nije bilo kalkuliranja. Pod granatama na sisčkom nebu, sastajali smo se na ratištu, bio je sa mnom i u Mošćenici i u Komarevu, bodrio nas je, hrabrio i ponosio se nama hrvatskim braniteljima. Nije imao pojma koliko smo se i mi SDP-ovci ponosili njime.
A onda su dolazile godine, kada smo miru i razvoju htjeli dati šansu. Račanovski nenasilno, a odlučno, strpljivo, a ne polagano, hrabro, a ne brzopleto gradio se SDP kao politička matica jedne drugačije, civilne Hrvatske, koja je motrila europske perspektive. Početak tisućljeća bilo je doba prijeloma, gotovo civilizacijskog iskoraka iz prošlosti u budućnost. Taj je iskorak predvodio upravo Ivica Račan. Ma što i tko naknadno govorio o tome.

Kažu da je smrt jednaka prema svima, da je pravedna jer ne razlikuje ljude po bilo kojem svojstvu, da je konačna i da je za sve zaborav. Istina je da smo svi konačni i u tome jednaki, ali nismo konačni u našim trajanjima i u našim tragovima. Upravo naši životi određuju ta trajanja i naše konačnosti. Kada odlaze ljudi kao što je Ivica Račan, onda je više no izvjesno, da će to trajanje biti neusporedivo duže od samoga njegovog života, pa čak i od naših sjećanja na njega, jer je Ivica ostavljao duboke tragove u svima s kojima se susretao, koje je učio, ohrabrivao, s kime je surađivao, s kime se politički nadmetao….I svi će oni, i kada ne budu svjesni toga traga, čineći svijet boljim, produživati trajanje Ivice Račana.