Da bi se dogodio zločin, potrebno je da se osim zločinca i žrtve, poslože i još neke okolnosti, koje zločin čine mogućim više u jednoj no u drugoj sredini ili u jednom vremenu više no u drugom. Inače bi zločinci i njihova zlodjela bili ravnomjerno raspoređeni u vremenu i prostoru. Upravo me okolnosti zločina nad malodobnim osječkim djevojčicama, od 9 i 13 godina, koje je seksualno iskorištavao, poremećeni ( skrbnik, udomitelj, posvojitelj ?), naročito zabrinjavaju. Naime, tisak je objavio, presudu od deset godina zatvora počinitelju koji je navodno izjavio “da je djevojčice platio 10 000 kuna centru za socijalni rad i da sa njima može raditi što ga je volja”. E, sad smo kod brojnih pitanja! Tko je sve odgovoran u ovom, ali i sličnim strašnim i tužnim slučajevima? Hoće li netko istražiti odgovornost oca djevojčica kojih ih je očigledno podvodio zločincu? Što je zaboga sa odgovornošću stručnih ljudi u centru za socijalnu skrb, koji su morali znati kome dodjeljuju djecu, ako je to točno? Mogu li oni nastaviti i jedan dan raditi isti posao kao do sada? Kako je zlostavljač mogao upisati tuđe dijete u školu? Zašto osuđenom “uglednom građaninu” ne znamo ime već samo inicijale?Što je sa našim zakonima i presudama, kada se dotični zločinac za koju godinu nađe na slobodi suočen sa vašom i našom djecom? Možemo li biti obaviješteni o svemu tome, barem deseti dio kao što smo obavještavani o tome u koju je potkoljenicu Vlatka udarila muža?
Razmišljam o ovome intenzivno ovih dana razgovarajući s brojnim pojedincima i udrugama uz prvo čitanje izmjena Zakona o socijalnoj skrbi te Zakona o udomiteljstvu. Slušam rasprave i razumijem nesnalaženje oko toga treba li stimulirati smještaj u ustanove ili pak odmah pristupiti njihovom gašenju i udomljavanju korisnika, kako djece tako i odraslih. Eurposka je i svjetska praksa već godinama deinstitucionalizacija i inkluzija, jer ljudima omogućuju da žive u okružju koje je prirodnije i normalnije. I naši se zakonopredlagatelji nominalno zalažu za deinstitucionalizaciju, no zakoni koje predlažu govore sasvim suprotno. Naime, sve je manje udomljene djece i usvojene djece. Ona bez roditeljske skrbi provode u ustanovama između 4 i 7 godina. Procedure su složene i traju apsolutno predugo a djeca prolaze najlošije. Sa druge strane kada se djecu ili starce udomi i smjesti, onda država zaboravi na njih. Nema više kontrola ili su sporadične, a ljudi ostaju u novim neinstitucijskim zatvorima u još nehumanijem okruženju, napušteni i zapušteni. Zato je, kako sam to i rekao u jučerašnjoj raspravi silno važno razviti sustav trajne veze sa udomiteljima i udomljenima, kako bi se rizici sveli na najmanju moguću mjeru, a korisnicima osigurala mogućnost dostojanstvenijeg i humanijeg života. To mi se čini nausporedivo važnijim od određivanja školske spreme i dobi udomitelja.