I videl sem daljine, meglene i kalne,
i videl sem glibline, se dalne i dalne.
I videl sem strele, žveplene, blisiču.
Občutil sem merliča perst na ogerliču:
na jabuki Adama hladni tuji palec,
bil sem v čarnom plašču, hman kak zvezdoznalec.

Dalko anda dalko je ne bilo nič,
zimljičavec, četertavec pezdel je hudič.
Sablazen i larfa v čislu očenaša,
na merličkoj plahti kak rana grabancijaša
otparla mi se v oku gliblina mračna naša.
Jen zgoreni kotec na tri palanjka,
kak prekleti melin s tridesetri ganjka.

Peklena zganjka rascufanega canjka
i stražnjica kaj se v svojem kalu sanjka.

Flandra, kaj se v jutro zuvle, na večer obuvle,
obruč kugle na četiri vugle.

Podežganje hiže podežgalcov samih,
palandra, kaj svoje se meštrije ne srami.

Smardlivi kadaver kaj se v vonjhe pajca
krepanega zajca, digu digu dajca.

Pasoglavcov krutih golubica v parklah
i čarna nit konca na preslici Parkah.

Pasoglavci smarde, kak futači pezde,
vu žveplenom risu brenčiju škure zvezde.

Med zvezdami jena kalna zvezda.
Incipit ketač planetarijoma obertati se vezda.

I videl sem v megli,
v megli sem videl:
Zerinski grof črez meglu
kak slepec gre v Beč.
A nazaj ga nebu, a nazaj ga nebu, a nazaj ga nebu
nigdar več.

I Jelačiča Bana i Gospona Gaja,
I Njih sem videl bloditi v Beč:
tam buju svoju, tam buju svoju, tam buju svoju
popluvali reč.

I videl sem v megli tristotin banov,
tristotin banov, tristo galanov,
kak zmirom črez meglu blodiju v Beč.
Tristotin banov črez meglu sem videl,
kak ničemurnjaki pleziju v Beč.
Tristotin banov na konju, k Jagelonu,
tristotin banov vu salonvagonu,
tristotin banov blode v Budim,
petsto let jognja, petsto let megle,
Turčin i jogenj i karv i dim.

V megli sem videl, videl sem v megli:
seh križneh putov konec i kraj.
V meglenom blatu, v pogrebnom maršu,
otkod nas nigda več nebu nazaj,
Ileri kak pilki, faklonosi,
zaškrabani dijaki, larfonosi,
pokapali su paradno starinsku reč Kaj.
Kak zvon je Kaj grmelo,
kak kres je Kaj plamtelo,
kak jogenj, kak harfa vekomaj,
a oberpilko v gali,
s pogrebnom faklom v roki
med ilerskimi fanti,
mertvečkemi snuboki,
španceral se
doktor Ludwig von Gay.

Cinkuš je lajal v megli, golgotski,
pokapati smo znali furtinavek gospocki.

Smolaveh faklah dim sajav, rdeči,
koruš černoriscov, reverend čkomeči,
psalmov pogrebneh pri mertvečkoj sveči,
pogrebni marš, ilerski marš brenčeči,
circumdederunt i karmine zle
orgula, misleč da strofe jesu te
repača Renesanse, slavjanske Budnice.
A človeka je ne, ki v smartne panike
glas dignul bi kak veter, da pravdu nam pove,
kak oroslan da rukne v taj špalir teleči,
v pogrebnu paradu, v ilerski marš brenčeči:
čarni to grudanjek, a je ne komet svetleči!

Eto, tako iz dana u dan ili iz tjedna u tjedan navršava se ovih dana (30. travnja) punih dvije godine, kako sam se upustio u avanturu bloganja! A netko od vas koji ovo čitate kliknuo je 100 000-ti puta Vidoteku! U ova 104 tjedna napisao sam točno 150 postova, koji su komentirani sa oko 3 500 komentara. Cijela jedna podeblja knjiga!
No, osim statistike i sada već velikih brojki, postoje i mnoge druge dimenzije ovoga moga bloganja, koji prije svega znače za mene osobno značajan iskorak u novi tip komunikacije, ali i političku činjenicu, koja je već prepoznata i višestruko komentirana u raznim medijima. Naime, ja sam prvi političar- bloger u Hrvatskoj, a evo i najdugovječniji. Dočekan sam u cyber prostoru s jedne strane s odobravanjem i pohvalom, a sa druge s negodovanjem onih koji smatraju da je političara ionako previše na (u) svim medijima, pa ih ne treba i ovdje. Pouzdano znam, dočekan sam i sa podsmjehom, mojih kolega koji nisu imali i dalje nemaju petlju dnevno izlagati svoja razmišljanja, ocjene i komentare javno, direktno i pritome potpisano, čitati ne baš uvijek povoljne komentare pa i uvrede na svoj račun.
Sjećam se i nevjerice da jedan političar vodi internetski dnevnik, pa su mnogi mjesecima bili uvjereni kako moj blog zapravo piše netko drugi, kako samo predizborno pokušavam pridobiti pokojeg glasača (što nije sasvim netočno, jer sam bloganje započeo u jeku izborne kampanje za lokalne izbore), kako sam neiskren, kako pišem ono što se želi čuti i slično.
Razumio sam te sumnje, jer se političare u ovoj zemlji pa i šire (s pravom nažalost) doživljava kao bezobzirne manipulatore, egomane zauzete samo svojim probitkom, neodgovorne i autistične za probleme i mišljenja “običnih ljudi”.Strah od javnosti i javne ocjene vlastitih postupaka, s jedne strane, a bezidejnost, kalkuliranje i neimanje vlastitog stava, sa druge, još uvijek političare čine rijetkim blogerima. Ipak, i tu se ponešto mijenja. Drago mi je da su i moje kolege saborski zastupnici Nenad Stazić, Marija Lugarić i Marin Jurjević, uz kolegu Lesara iz HNS-a , također vrlo uspješno i vrlo angažirano otvorili vlastite i vrlo čitane blogove, koje i vi vjerojatno (vidim po istim komentatorima) redovito pratite. Veliki je to iskorak za Stranku, ali i za svakoga od nas koji smo bili spremni izlaganju i velikim neugodnostima. Ali očigledno je da nemamo što skrivati, da se ovako razodijevajući zapravo ne želimo niti lažno prikazivati kao bolji – i to je po meni pošteni stav prema ljudima koje predstavljamo.
No, ima nešto zanimljivo. Kako je profesija političara poprilično mistificirana, kako postoje predrasude o profilu ljudi koji se njome bave, kako je moć s kojom disponiraju pomalo zastrašujuća, ljudi su skoloni povjerovati, kada vas vide običnog, uplašenog, nervoznog ili zbunjenog da ste ili slabi ili da neiskreno glumite. Od onih koji vode se ne očekuju ljudske mane, pa se kada ih se uoči preuveličava i teško oprašta. A ja vas uvjeravam, da se i u ovome poslu, baš kao i svakom drugom, jednako ili slično proživljavaju i doživljavaju sve stvari kao i kod svakog drugoga. Nisam na ovom blogu prečesto pisao o svojim osjećajima, niti o običnim svakodnevnim stvarima, o svojoj obitelji, rođacima, prijateljima, slobodnom vremenu, (što si mnogi od vas mogu priuštiti i što s guštom pročitam), ali razlog tome je što se moj blog čita zbog onoga što radim.
Uz ovaj jubilej, družimo se i dalje i ne zamjerite što nisam brz na odgovoru, ali s računalom sam nasamo tek navečer i to poprilično umoran.

Ovaj nam tjedan na Britanskom otočju baš nije išlo! Naprotiv! I Mirko je pao. Moj cimer iz saborske klupe, doživio je težak poraz i izgubio jednako brzo kako su drugi do sada gubili od njega. Poraz u borbi koja je bila teška, surova, beskompromisna kao što je to inače i taj sport koji je odabrao i koji ga je vinuo u svjetske visine. Munjevite pobjede i munjeviti porazi sastavni su dio te igre koja stavlja na kušnju i snagu i brzinu i intelekt, ali i psihičku snagu i postojanost boraca. Ovoga puta Mirku je nečega ponestalo. S nemirom sam pratio početak njegova nastupa, prisjećajući se njegove jučerašnje izjave da razmišlja o povlačenju. Djelovao je umoran i ispražnjen od motiva, govorio je da mu je dosta hotela, ptovanja, stranih ljudi, zemalja… Naslutio sam početak kraja jedne uzorne i bogate sportske karijere, iako o tome nismo razgovarali. Ali družeći se, shvatio sam da privodi kraju taj dio života i priprema se za neke druge vrste izazova. Ako, nakon ovoga poraza odluči otići, treba ga razumjeti, kao što se mora razumijeti i Janicu. Volio bih da je otišao s pobjedom, ali ako odluči otići neka ide odmah. U ring (kavez) više nikada ne bi smio ući tako da ugrozi svoj život i svoje zdravlje. Sve što je do sada napravio, trajno ga je smjestilo među hrvatske sportske veličine. I to mu se ne može oduzeti. Zato, cimeru vraćaj se kući!

Eto , moji blogeri, vratih se prije tri sata iz Cardiffa. Razočaran? Tužan? Iznenađen? Pa ne baš! Nazočih jednom zanimljivom događaju, po prvi puta i pri tome dobra prigoda da izbliza vidim kako funkcioniraju lobiji i pozadina velikih sportsko-političko-poslovnih odluka, što bez sumnje dodjela organizacije europskog nogometnog prvenstva jest. Da je riječ o odlukama, koje se dugo, pomno i izvan svjetala dogovaraju, nema nikakve sumnje, pa me čude pomalo naivna razmišljanja kako se odluka donosi isključivo temeljem nekakvih sportskih kriterija. Prije bih rekao da je riječ o kompleksnim utjecajima uglavnom nesportske prirode. Stoga je traženje krivaca sada među našim sportskim „radnicima“ pomalo naivno. Iako su samoj prezentaciji nazočili i solidno ju odradili premijeri Hrvatske i Mađarske, iako je Ukrajinu prezentirao Juščenko, stvari su se ipak dogodile ranije. Naime, izbor Ukrajine i Poljske za domaćine nogometnog prvenstva Europe 2012. nije niti slučajan, niti je izlobiran u noći uoči glasovanja. Pa čak niti sama prezentacija nije bila presudna. Presudnija je bila po mojemu sudu činjenica da gotovo sto milijuna ljudi na istoku Europe, naspram 15 milijuna Hrvatske i Mađarske snažno sa svim svojim potencijalima ulaze na velika vrata u Europu, nose golemo tržište, dinamične ekonomije, snažne i moćne tajkune sa gomilama novca i nevjerojatnim osvajačkim erosom i željom da potvrde svoju moć na kontinentalnom planu. Riječ je i također i o zemljama, od kojih je jedna najmnogoljudnija nova članica, a druga potencijalno u bliskoj budućnosti (ako isključimo Tursku), čija će važnost u narednim desetljećima biti bez sumnje potvrđena i nesumnjivim značajem tih zemalja u političkom i ekonomskom životu Europe. Potencijal Hrvatske i Mađarske u tom pogledu nikako nije mogao konkurirati potencijalu novoizabranih domaćina. I zato je bilo neumjesno potcjenjivati kandidaturu tih država. Naš optimizam, istina, nije bio bez utemeljenja ako se gleda samo ono što spada u korpus sportskih rezultata i sportskih mogućnosti, ali i u tome smo bili daleko iza trećeg kandidata Italije. No, Italija je naprosto morala otpasti nakon svih mogućih nogometnih afera, hapšenja, skandala, korupcije i slično.
Tako da loptu treba spustiti na zemlju. Graditi škole, sportske dvorane, igrališta, pa potom i stadione. Jačati našu nogometnu bazu, našu ekonomiju i sigurnost u našoj zemlji, pa će onda i faktor veličine i financijske moći biti manje presudan za dobijanje domaćinstva europskog prvensta. I još nešto. Riješiti se pomalo provincijalne kuknjave i kompleksa manjevrijednosti, koji se najčešće ispoljava kao neumjereno hvalisanje i euforično potcjenjivanje drugih. Lijepo je pjevati „Hrvatska je prvak svijeta“, ali nije nužno da nam to bude imperativ.Dobro je biti solidan, temeljit i kvalitetan na duge staze, a bljeskove ostaviti onima koji imaju snagu meteora. Brzo gore i kratko traju, ma kako na tren zasjaje.

Nije volio ulizice, šmirante, laskavce i slinavce, baš kao ni napuhane veličine i egocentrike. A takvih bome nije nedostajalo. Protokoli, pompe, kič, „historijske teme i istine“, proročanstva, vizije i spasenja svijeta, nacionalne teme i povijesni trenuci su ga umarali. A toga također bome nije nedostajalo. Nije volio niti patetiku. A što ja da kažem, a da ne budem patetičan?!Ne pada mi napamet sada i u ovom trenutku vagati povijesne zasluge Ivice Račana, sada kad je jasno da sam mu posljednji puta stisnuo ruku. To će činiti drugi, hladno, racionalno i analitično. A što ja da kažem nakon šesnaest godina najuže i vjerojatno najduže suradnje koju je imao upravo sa mnom. Pa to su ljudi moji tisuće sati, dana, mjeseci…milijuni razmijenjenih misli. Razumijevali smo se pogledima. I nitko, osim mojega oca nije više utjecao na moj život, na razmišljanja, na vrijednosti, pa i ponašanja od njega.Od 1989. i naših prvih susreta u sumrak Jugoslavije i Partije, probuđenih nada i prepoznavanja novih osvita demokratskijeg i slobodnijeg, kada smo još u šiframa crtali skice budućnosti, od 1991. i njegovih posjeta meni u Komarevu i Mošćenici, prvih pištolja koje smo dobili, poziva na jedinstvo u obrani, dugih razgovora. A onda izbori 92., a ja još u uniformi. Te smo jeseni započeli veliki projekt izgradnje snažne, velike socijaldemokratske stranke. Još zatočeni u bespućima Kockcice, Leko, G.Sobol, M.Didović, Picula, Plećaš i ja uz Ljubicu i Ivanku, gotovo na kraju svijeta, a prepuni čvrste vjere da se može odraditi ono što je naša misija, naš poziv. Punih osam godina iz dana u dan. Sjedimo u polumraku u suton u Kockici, a vani snježi. Razgovaramo o novoj stranci, ali i Joycu, kazalištu, slikarstvu, rocku,… razgovaramo o pročitanim knjigama, odgledanim filmovima, ljudima koje smo voljeli i koji su nam nešto značili, o davnim prijateljstvima i ljubavima, pa opet o ratovima, političarima, i tako iz dana u dan cijelo desetljeće. Odlasci na teren, okupljanja ljudi, kino dvorane, hotelski restorani, automobili, bezbrojna mjesta, ljudi, press konferencije, izborne kampanje : prva, druga, šesta, slogani, programi, poruke, marketing… Teško mi se sjetiti nečega što sam radio a da nije bilo Račana. Njegovi odlasci u Ameriku. Zamjenjujem ga, čujemo se svaki dan oko pola tri. Sve hoće znati i o svemu želi biti obaviješten. Pa onda 2000-ta. Pobjeda, Vlada, radnici, umirovljenici, hrvatska, sirotinja. Kako pomoći, što učiniti! Jest. Odlazi veliki i važni čovjek za Hrvatsku. Ali odlazi i moj prijatelj i učitelj, moj stari drug. Imam pravo biti tužan!Pa neka sam i patetičan.

Hoćemo li ikada saznati, tko je i po kojim kriterijima regionalizirao Hrvatsku u tri tzv. statističke regije? Kako je moguće da se jedno iznimno važno pitanje kao što je ovo, čije su implikacije i financijski i politički i ekonomski dugoročne i teško sagledive, obavijeno velom tajne? Naime, jasno je da će financijska sudbina županija unutar tih regija ovisiti i o tome gdje ih se smjestilo. Oni koji se nađu uz Zagreb, nemaju šanse za povlačenje sredstava iz fondova EU.Ali to nije sve. Vrlo je vjerojatno, da će ova “privremena” statistička podjela postati i trajna regionalna podjela, a ona doista niti u gospodarskom, niti u povijesnom, niti u geografskom smislu nema nikakvog smisla niti utemeljenja.
Eto, kako kad nema niti koncepcije niti hrabrosti da se jedno važno i ozbiljno pitanje, riješi ozbiljno, improvizacija postaje spasonosno rješenje. Jer regionalni ustroj države jest ozbiljno pitanje koje se mora rješavati na stručnim podlogama, uz prisutnost javnosti i uz ozbiljne argumente.
Osobno mislim da se Hrvatska treba regionalno ustrojiti, kao i decentralizirati. Mislim i da se više ne treba i ne smije čekati s tim. Zato, bi bilo potrebno izići s jasnim konceptom i jasnim kriterijima.

Dok se to ne dogodi evo nudim jedno razmišljanje, pa da porazgovaramo! Jer ako se igra Vlada što ne bismo i mi!
Držim
1.da povijesne hrvatske regije trebaju biti podloga i za novi regionalni ustroj, i
2. da se Grad Zagreb (eventualno plus sadašnja Zagrebačka županija) treba konstituirati kao zasebna teritorijalno-administrativna jedinica.
Slijedom toga Hrvatska bi mogla biti (da se i ja poigram) država sa pet regija:
1.Slavonija (Osječka, Vukovarska, Požeška,Brodska,Virovitička županija) sa Osijekom kao glavnim gradom; 2. Panonija (Međimurska,Varaždinska, Krapinska, Bjelovarska,Koprivnička, Sisačka, Karlovačka) sa Siskom kao glavnim gradom; 3.Liburnija (Istarska, Primorska, Lička) sa sjedištem u Rijeci; 4. Dalmacija (Zadarska, Šibenska, Splitska, Dubrovačka) sa sjedištem u Splitu ; 5. Grad Zagreb i Zagrebačka .
Svaka od ovih regija bi imala svoj sabor i svoju vladu i bila bi odgovorna za funkcioniranje socijale, obrazovanja, zdravstva, lokalne samouprave, promet, gospodarski razvoj,kulturu, financije …dok bi središnja država brinula za vanjsku politiku, obranu, kapitalne razvojne projekte i sl.
Što mislite o tome?

E, baš su nas obradovali vaterpolisti! Možda i zato što na Svjetsko prvenstvo nisu otišli kao favoriti. Pobjede su im sve odreda bile zaslužene, a najvažnije da su još jednom dokazali svakome od nas što znači vjera u vlastite snage i sposobnosti, pa i koliko za uspjeh znači samopoštovanje. Nekadašnji porazi protiv renomiranih protivnika nisu ih obeshrarili, već naprotiv nadahnuli da rade više i postignu više. Ovih će dana biti analiza uspjeha, svašta će se čuti i izreći, svatko će se pomalo htjeti pokazati uz pobjednika, pa ću se ja suzdržati od bilo kakvih analiza ili plitkog sociologiziranja i politiziranja. Ovdje je doista riječ prije svega o velikom sportskom uspjehu kojemu se treba sportski i veseliti. Pa, bravo dečki!