Eto, tako iz dana u dan ili iz tjedna u tjedan navršava se ovih dana (30. travnja) punih dvije godine, kako sam se upustio u avanturu bloganja! A netko od vas koji ovo čitate kliknuo je 100 000-ti puta Vidoteku! U ova 104 tjedna napisao sam točno 150 postova, koji su komentirani sa oko 3 500 komentara. Cijela jedna podeblja knjiga!
No, osim statistike i sada već velikih brojki, postoje i mnoge druge dimenzije ovoga moga bloganja, koji prije svega znače za mene osobno značajan iskorak u novi tip komunikacije, ali i političku činjenicu, koja je već prepoznata i višestruko komentirana u raznim medijima. Naime, ja sam prvi političar- bloger u Hrvatskoj, a evo i najdugovječniji. Dočekan sam u cyber prostoru s jedne strane s odobravanjem i pohvalom, a sa druge s negodovanjem onih koji smatraju da je političara ionako previše na (u) svim medijima, pa ih ne treba i ovdje. Pouzdano znam, dočekan sam i sa podsmjehom, mojih kolega koji nisu imali i dalje nemaju petlju dnevno izlagati svoja razmišljanja, ocjene i komentare javno, direktno i pritome potpisano, čitati ne baš uvijek povoljne komentare pa i uvrede na svoj račun.
Sjećam se i nevjerice da jedan političar vodi internetski dnevnik, pa su mnogi mjesecima bili uvjereni kako moj blog zapravo piše netko drugi, kako samo predizborno pokušavam pridobiti pokojeg glasača (što nije sasvim netočno, jer sam bloganje započeo u jeku izborne kampanje za lokalne izbore), kako sam neiskren, kako pišem ono što se želi čuti i slično.
Razumio sam te sumnje, jer se političare u ovoj zemlji pa i šire (s pravom nažalost) doživljava kao bezobzirne manipulatore, egomane zauzete samo svojim probitkom, neodgovorne i autistične za probleme i mišljenja “običnih ljudi”.Strah od javnosti i javne ocjene vlastitih postupaka, s jedne strane, a bezidejnost, kalkuliranje i neimanje vlastitog stava, sa druge, još uvijek političare čine rijetkim blogerima. Ipak, i tu se ponešto mijenja. Drago mi je da su i moje kolege saborski zastupnici Nenad Stazić, Marija Lugarić i Marin Jurjević, uz kolegu Lesara iz HNS-a , također vrlo uspješno i vrlo angažirano otvorili vlastite i vrlo čitane blogove, koje i vi vjerojatno (vidim po istim komentatorima) redovito pratite. Veliki je to iskorak za Stranku, ali i za svakoga od nas koji smo bili spremni izlaganju i velikim neugodnostima. Ali očigledno je da nemamo što skrivati, da se ovako razodijevajući zapravo ne želimo niti lažno prikazivati kao bolji – i to je po meni pošteni stav prema ljudima koje predstavljamo.
No, ima nešto zanimljivo. Kako je profesija političara poprilično mistificirana, kako postoje predrasude o profilu ljudi koji se njome bave, kako je moć s kojom disponiraju pomalo zastrašujuća, ljudi su skoloni povjerovati, kada vas vide običnog, uplašenog, nervoznog ili zbunjenog da ste ili slabi ili da neiskreno glumite. Od onih koji vode se ne očekuju ljudske mane, pa se kada ih se uoči preuveličava i teško oprašta. A ja vas uvjeravam, da se i u ovome poslu, baš kao i svakom drugom, jednako ili slično proživljavaju i doživljavaju sve stvari kao i kod svakog drugoga. Nisam na ovom blogu prečesto pisao o svojim osjećajima, niti o običnim svakodnevnim stvarima, o svojoj obitelji, rođacima, prijateljima, slobodnom vremenu, (što si mnogi od vas mogu priuštiti i što s guštom pročitam), ali razlog tome je što se moj blog čita zbog onoga što radim.
Uz ovaj jubilej, družimo se i dalje i ne zamjerite što nisam brz na odgovoru, ali s računalom sam nasamo tek navečer i to poprilično umoran.