Oni koji su nezadovoljni načinom na koji aktualni hrvatski premijer vodi Vladu, kada je riječ o svim njenim, najblaže rečeno,nesnalaženjima u važnim pitanjima unutarnje politike, znali su često reći, kako eto ipak uspješno brodi vanjskopolitičkim vodama. Česta putovanja, slikanja, rukovanja i tapšanja po ramenu, opernbalovi, verone, rođendani EU premijera, susret u hodnicima s Bushom ili s Papom na audijencijama, i slična događanja kojima prebiva aktualni premijer, dali su naslutiti kako je riječ o miljeu u kojemu se temeljem svojih ranijih poslova, dobro osjeća i stabilno kreće. No, i taj se mit neki dan srušio kao mjehur od sapunice. Probušili su ga Slovenci u E-parlamentu, porazivši Sanadera, na važnom test pitanju o mogućoj arbitraži u graničnim sporovima, i to gdje, u “krugu prijatelja iz europskih pučkih stranaka, kojima s ponosom pripada i HDZ”. Prijatelji pučani nisu mogli Sanaderu odvaliti jaču šamarčinu, odbijajući prohrvatski amandman austrijskog socijalista H.Swobode, pokazujući time koliko drže do Sanadera, a koliko do Janše. To je odbijanje amandmana, uistinu bio više poraz HDZ-a no Hrvatske, a podrška socijalista više priznanje hrvatskom SDP-u i njegovoj percepciji unutar bloka socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka Europe kao važne članice te grupacije. Ali, bila je to i potvrda sklonosti europske ljevice cijeloj Hrvatskoj i njenom integriranju u EU. Vanjskopolitički mjehur od sapunice Ive Sanadera se rasprsnuo, ali se učvrstila bojazan da slab saveznik, kakvim se pokazuje Sanader, u okviru “svoje” europske grupacije, može uspješno odraditi posao promicanja nacionalnih interesa u predstojećim teškim pegovorima oko ulaska Hrvatske u europske integracije. Očigledno je da se ugled stječe uvjerljivošću i dosljednošću u političkom držanju, a ne u jeftinom lobiranju kojega su naši HDZ-ovci digli na pijedestal najviših državničkih vještina. Jer život je jedno a predstava o životu nešto sasvim drugo.

Ma vidi bogati! Kako se samo nasekirao Sanader što je Luka prodao svoju tvornicu! Pa nije to u redu, pa šta ćemo sad, pa nije reko, pa puno para, pa doći će stranci, pa što će seljaci i tome slično. I Todoriću muka! Pa što bar nije meni kazo! E, pa nema više prodaje u Konzumu, pa će oni vidjeti svoga boga! Pa narod se uznemirio! Kolke pare digo čovjek i odmaglio u hlad švicarskih Alpi. Pa pošto je kupio firmu, od kuda mu pare, kako je uspio toliko uvećati kapital! I sve tako.

A kad se malo razgrne sav taj bijes I čuđenje stvari izgledaju drugačije. Npr.:

1. Rajić je firmu stekao po važećim zakonima i važećem modelu privatizacije, za koje smo mi neki vrištali da su nepošteni, nepravedni, pljačkaški, lopovski i sl. Te 1992. smo mi iz SDP-a zbog toga dobili 5,4% glasova na izborima. A nudili smo i drugačiji model. No, građani Hrvatske i radnička klasa su HDZ-u koji je uporno i zdušno taj model zagovarao, dali preko 50% svojih glasova!

2. Rajić je za razliku od svojih tajkunskih kolega, koji su radnike sprašili odmah na cestu i rasprodali novostečenu imovinu, tvrku pametno povjerio ljudima koji kuže posao i koji su je podigli do njene sadašnje vrijednosti. Dukat je firma sa vrhunskim proizvodima, odlično organizirana i uspješna. To uostalom dokazuje i cijena koju je platila jedna od najvećih europskih mljekarskih industrija. Zašto Rajić ne bi smio prodati svoju firmu?

3. Zašto bi Rajić trebao pitati Sanadera da li smije prodati svoju firmu? Kada Sanader niti jednim svojim aktom, kao uostalom niti njegovi prethodnici, nije rekao da se to iz nekog razloga ne smije. Nitko tko se sada brine tobože za seljake-kooperante nikada nije proglasio niti ovu firmu niti ovu granu od posebnog nacionalnog interesa. Uostalom nitko nije to učinio ni kada su u strane ruke odlazile sve, baš sve naše banke, telekomunikacije, naftna industrija i slično. Nema propisa koji bi Rajića obvezivao na bilo kakve konzultacije s s Vladom.

4. Sanader se tobože ljuti, jer je čovjek pokupio lovu, a nije na svojoj transakciji platio niti lipu poreza, koji bi da ga imamo Hrvatskoj uprihodovao 400 milijuna kuna iliti sve građane Hrvatske oslobodio plaćanja participacije u zdravstvu cijelu godinu. Sanader se već izjasnio protiv toga poreza, kao tobože antipoduzetničkog. Ma bogati! Šta hoće Sanader? Kapitalizam ili državnu intervenciju? Pa nek se izjasni!

5. Zašto Sanader nije postupio niti gestom nakon nalaza Državne revizije, koja je pokazala da je 96% hrvatskih tvrtki nezakonito privatizirano? Zašto ljutiti građani ne pitaju njega zašto ništa ne poduzima da ispravi barem dijelom pljačkaški rezultat privatizacije po njihovom partijskom modelu? Valjda bi se saznalo i od kuda početni kapital novim hrvatskim glembajima.

6. Stupidna ljutnja Todorića, koji se tobože ljuti na Rajića, a klipu podmeće novim vlasnicima i starim kooperantima Dukata kao i potrošačima izvrsnih Dukatovih proizvoda, govori da se taj gospodin silno razbahatio, nakon što je već osvojio sve ključne političke, naglašavam političke pozicije u ovoj zemlji. Hoće li ububuće svi trebati pitati Todorića smiju li prodati svoje tvrtke?

I tako bismo mogli redati argumente protiv sadašnje licemjerne zabrinutosti, zgražanja i čuđenja. Ako nam se štogod ne sviđa u ovoj kupoprodajnoj akciji, što o tome nismo mislili prije! Pa nismo valjada svi mi oslobođeni odgovornosti, samo Rajić kriv. Ništa on od nas nije gori! Možda pametniji?!

O Minskom problemu u Hrvatskoj, sam već pisao na ovom blogu. No, nije zgorega podsjetit se s vremena na vrijeme tihog ubojice koji vreba iz naših polja, šuma,riječnih obala i to još uvijek na više od 1000 km vadratnih sumnjivih površina. Prošle je godine razminirano tek oko 25 km kvadratnih, što uz raspoloživi novac i dinamiku govori da ćemo kraj minske opasnosti dočekati ako smo se tek rodili ili smo jakko, jako mladi. A to znači po ovoj statistici 100-tinjak poginulih i 1000 ranjenih nevinih ljudi. A imamo li pravo kao generacija, ostaviti našoj djeci miniranu domovinu?!
Danas sam u Saboru iznio nekoliko prijedloga, računajući da će se barem pristojno razmotriti, jer nemaju baš nikakav strančarski ili ideološki naboj. Vidjet ćemo!
1. Predlažem da se saborskim zaključkom obavežu sve buduće vlade (bez obzira na stranačke boje) na izdvajanje od 0,4% državnog proračuna za razminiranje. To bi npr. u ovoj godini značilo točno dvostruko više novca (oko 440 milijuna kuna).Zašto? Prije svega jer ma koliko se novca prikupilo iz donacija, one mogu biti samo nadopuna glavnini novca kojega moramo osigurati sami kao država. Nadalje, Hrvatska danas raspolaže najsofistiranijim organizacijskim sustavom za razminiranje i minski problem u svijetu, imamo 27 odlično opremljenih tvrtki, imamo vrhunski obučene pirotehničare, odlične geoinformacijske podloge, najkvalitetnije i vlastitim umom izrađene strojeve za razminiranje. Dakle imamo i orgware i hardware i software. Jedino nemamo dovoljno novca. Ako imamo političke volje ni tih 200 milijuna ne bi trebao biti problem.Sigurni novci,koji bi se povećavali svake godine zajedno s proračunom, osigurali bi kvalitetnije planiranje i potpunije korištenje kapaciteta koje imamo.
2. Predlažem, također, da država pronađe način za projekt razminiranja kroz javno-privatno partnerstvo i dodjelu koncesija na minirano državno zemljište. To itekako može biti dobar izvor bržeg dotoka novca, jer će zemljište višestruko poskupiti prije ulaska u EU, a obzirom da nije tretirano otrovinma 15-tak godina, moguće je na njemu uspostaviti proizvodnju zdrave hrane. I td.
3. Predlažem da se Hrvatska država i mi kao narod iskreno zahvalimo državama i narodima koji nas u proteklom desetljeću tako izdašno podupiru i pomažu, temeljem vlastitih odluka i primjerene solidarnosti. Najviša odličja zaslužuje Kraljevina Norveška, mala Kneževina Luxemburg, Japan, Kraljevina Belgija i SAD. Ali i oni brojni pojedinci, udruge i organizacije koje su kontinuirano s nama u rješavanju ovoga problema. Njihove su donacije dragocjene, ne samo po iznosima, već prije svega po prijateljskoj podršci našem narodu.
Vjerujem da dijelite moja razmišljanja, a ako imate još kakvih prijedloga, dragi blogeri, samo dajte. O našoj je Zemlji i našoj djeci riječ! Rat treba privoditi kraju!

Smrt Zdravka Martinovića, nesretnog Karlovčanina koji je nakon 33 godine rada u Karlovačkoj pivovari, dočekao mirovinu i koji je možda maštao o mirnim večerima u šetnji sa svojim psom, otvara brojna pitanja. Tko je odgovoran (kriv) za smrt? Da li se ta smrt mogla izbjeći? Je li riječ o ubojstvu ili nesretnom slučaju? Da li je ta smrt izoliran slučaj ili tek posljednji slučaj gubitka života zbog neodgovornosti? Da li bi se takva smrt mogla dogoditi u nekoj Heinekenovoj pivovari u zemljama stare Europe? Koji su razmjeri ekološke neodgovornosti u ovoj zemlji?
Ja ne znam odgovore na ova pitanja, ali znam da osim tragedije jedne obitelji ova smrt znači i svojevrsno poniženje svih nas koji zahtijevamo ono najelementarnije: pravo da nas se ne ubija dok šetamo pored svojih kuća! I pri tome je svejedno na koji način. Nezamislivo je, naime, da može postojati i jedan odgovorni rukovodilac jedne tvornice, tehnolog ili tko već, koji svjesno, mirno, racionalno odluči pustiti smrtonosni plin u kanal pored kojega šeću ljudi i nakon te odluke ode kući. O kakvim je to profesionalcima riječ zaboga? Tko ih je učio, obrazovao, odgajao? Ili su jednostavno gledali kako se sustavi ruše, kako se improvizira, kako se ne poštuju propisi, procedure, pravila, svuda oko njih. U socijalizmu se govorilo o “javašluku”, kao pojavi. A riječ je valjda o obrazcu koji je utkan u kulturnu matricu, koju dnevno svi pomalo podržavamo od vrhova vlasti do posljednjeg pastira. Uz takvu kulturnu matricu, ta se smrt nije mogla izbjeći! Naivna vjerovanja kako će ulazak stranih poslodavaca sa Zapada u naš nered i improvizaciju unijeti drugačije norme ponašanja i veću odgovornost, nije se nažalost pokazala točnom. Naprotiv, kao da svi koji ovamo dođu isti čas preuzimaju naše najgore navike. A zašto? Jer ne poštuju niti nas niti naše zakone.A zašto i bi kad se sami ne poštujemo! Pogledajmo kave su nam police stranih megamarketa, kakve nam proizvode nude, po kojim cijenama, s kojim rokom trajanja, u kakvoj ambalaži. Kakvu tehnologiju uvozimo i što sve ne uvozimo.
Navodna prijetnja Heinekena da će zatvoriti Karlovačku pivovaru i preseliti proizvodnju u Mađarsku, dodatno nas ponižava. Baš kao i svojevrsna prijetnja Siščanima da moraju trpjeti smrad i benzen u Sisku ako hoće raditi. Pa nije valjda da su naše jedine alternative zavod za zapošljavanje ili zavod za onkologiju ili hoćeš posao, daj zdravlje!Zato Martinovićevu smrt moramo shvatiti ozbiljno. Vrlo ozbiljno!

Gotovo sam dva tjedna odolijevao porivu da napišem nešto o Ivanu Supeku, posljednjem eruditi i renesansno obrazovanom čovjeku, sasvim netipičnom za ove naše prostore, koji je živio nevjerojatno angažirano, dosljedno i hrabro, a tako i otišao. Naprosto, nisam mislio da baš svatko ima pravo da se nakači na veličinu, da dade svoj komentar i ocjenu i pomalo nekrofilno podigne i svoju vrijednost na toj paloj veličini. Otuda nelagoda da pišem o Supeku. Tim više jer nisam bio niti njegov prijatelj niti suradnik, niti sam kompetentan i podoban tumačiti, ocijenjivati ili komentirati niti njegov znansteveni, niti književni niti filozofski opus.
No, ipak postoji jedna mala sličica koju želim podijeliti s vama blogerima. U vrijeme najgorih i najžešćih napada na Sisak, tijekom Domovinskog rata, kada je grad bio neprestano granatiran, a opća opasnost trajno oglašena, građani u skloništima, a veliki dio već napustio grad, prijetila je i opasnost za moral ljudi, jer toga listopada se još nije niti naslućivalo političko rješenje, primirje, pa čak niti međunarodno priznanje. Ljudi su bili na linijama, slabo naoružani i već prilično umorni. Palo mi je napamet da bi bilo dobro organizirati neke aktivnosti za naše borce i izvan redovnih borbenih akcija. Tako sam kao pomoćnik zapovjednika obrane grada Siska, stupio u kontakt sa Kazalištem Kerempuh (iliti Jazavac), koji su zaista i došli i pred prepunom dvoranom Rafinerijskog društvenog doma, izveli predstavu “Pišem ti pismo”, na samo par kilometara od linije bojišnice. (Hvala Dušku Ljuštini i glumcima na tome !). Kako se to pokazalo punim pogotkom, uskoro sam pozvao i Ivana Supeka, da dođe u Sisak i održi predavanje o hrvatskoj stoljetnoj borbi za slobodu za naše borce. Uspostavili smo telefonski kontakt i on je pristao da u određeni dan dođemo po njega u Zagreb. I doista, u zakazano vrijeme, moj suborac Marijan i ja smo bili u Rubetićevoj. Adresa mi je bila poznata jer je u istoj kući kod kćerke pokojnog Rudija Supeka stanovala, tada moja buduća žena, dok sam ja studirao sociologiju i povremeno se susretao i s pokojnim, također intelektualnim gorostasom, Rudijem. Iako njih dvojica nisu bila u najboljim odnosima, a prof.Ivan Supek je bio i u političkoj nemilosti (uostalom kao i Rudi koji je ipak smio predavati), ja sam s s njim redovito pozdravljao pri našim susretima. I to je bilo sve. Započeo sam naš susret prisjećanjem na ta davna vremena. Ne bih li olabavio atmosferu koja je bila pomalo napeta. Naime, nakon par godina prof. Supek je priznao da se pomalo pribojavao nas, neznajući zapravo da li smo autentični hrvatski borci ili pripadnici KOS-a, jer nas nije imao prilike provjeriti. Osjećao sam tu nelagodu kod njega i njegove kćerke. Ali stavr je ubrzo bila riješena i krenuli smo prema Sisku. Osjećao sam se kao onaj partizan što je vodio Nazora u šumu. Bilo me je strah da mu se štogod ne dogodi, jer je stvarno bilo opasno hodati po Sisku i po prvoj crti. No Supek je pokazao da se baš ni malo ne boji i začas smo se našli u Komarevu i otišli do našeg posljednjeg bunkera u Blinjskom kutu. Predano i strpljivo je posjećivao naše borce smještene u okolnim napuštenim kućama i živo se interesirao i za stanje na našem ratištu, ali i za uvjete života. Onako visok, markantan i osebujan, izgledao mi je kao hrvatska savijest u pohodu svoje djece. Ako zvuči patetično, neka. Ja uistinu nisam poznavao nikoga tko bi bolje utjelovio u tom trenutku hrvatsku intelektualnu i kulturnu zajednicu. Njegovo vodstvo nije počivalo niti na vojnoj niti na političkoj moći i veličini. On je naprosto bio simbol Europi otvorene Hrvatske, on je s njom komunicirao dnevno i bio je njen sastavni dio. Njegovi su učitelji i znanci bili naši ponajbolji i najvrsniji suvremenici. On je time bio simbol jedne Hrvatske koju smo sanjali tada: otvorene, obrazovane, kulturne, uljuđene, demokratske. Sve su to osjećali naši suborci, pa i oni koji o Supeku nisu znali mnogo. Večernje predavanje je bila zanimljiva šetnja kroz Hrvatsku (zamislite) ne političku, već kulturnu povijest. Naime, središnji dio predavanja se odnosio na hrvatske latiniste i njihov trag u europskoj kulturi. Doista dan za sjećanje!

Suze na nečijem licu u pravilu kod većine normalno empatičnih ljudi izazivaju suosjećanje. No, izuzeci potvrđuju pravila. Tako i suze na licu izvjesnoga virskog HDZ-ovca pred novinarima, koji je gorko plakao zbog straha od izvjesnoga virskog SDP-ovca, kao prava bizarnost, prije izazivaju čuđenje pa onda podsmjeh. Naravno, ako čovjek nije definitivno prolupao pa tako ne reagira zbog psihičkog rastrojstva, što naravno, nije nimalo smješno. No, ako je osoba normalni HDZ-ovac, onda je doista čudno da pred novinarima plače zbog tobožnje SMS prijetnje, da alarimira policiju, traži zaštitu, održava PRESS konferencije. Jer, čemu te suze?! Da bi pokazale okrutnu i nasilnu prirodu SDP-ovaca, koji svojim sugrađanima tjeraju strah u kosti, zbog kojih se strep, ne spava. Bože me prosti, ko sami nečastivi, vukodlaci i vampiri, koji nasrću na nježne HDZ-ovske duše. Jer, ne plače taj HDZ-ovac zbog npr. opljačkanih dragulja koje je navodno u bijeli svijet i sigurnost prekograničja otpravio hrvatski sin, junak i general s najviše odličja i za puste milione eura osiromašio naše npr. umirovljenike, niti plače zbog svih onih opljačkanih tvornica koje su temeljeto očistili u mandatima njegove stranke, ne plače niti zbog sporih sudova, korumpiranih sudaca, niti zbog onih koji su ostajali zbog svoje nepoćudnosti bez imovine, stanova, niti zbog invalida s niskim invalidninama. Ne plače čak niti zbog svojih sumještana koji žive u najkaotičnijem urbanom neredu. Ne. On plače zbog sebe. Plače, skoro ko gospođa potpredsjednica vlade i ministrica Jadrenka Kosor. (ne sprdam se: ona naprosto zahtjeva da ju se oslovljava puninom njenih funkcija). I tako suze polako postaju sastavni dio naše recentne političke scene. Ako još tkogod proplače od političara, onda će svi oni muževi koji svoju bol nose stisnutu ko boru oko usne, biti u neobranom grožđu, jer će im izgledi u izborima biti nikakvi. A ako plaču političari, možda će se narod počne smijati.

Ima neke grube, opore simbolike u propucavanju građanke Mirjane u PU zagrebačkoj . Taj tragični događaj, u kojemu akteri nisu izmišljene osobe neke drame, već sasvim konkretni , naši sugrađani, u svojoj tragici i svojoj muci nose i nešto više od pojedinačnog nesretnog slučaja. Nisam sklon pretjerivanju i prebrzom zaključivanju, pa neću reći kako je država počela pucati na svoje građane, koji su od nje došli tražiti da ih servisira kako i priliči. Ali, ne mogu se oteti dojmu, kako je to nesretno ranjavanje, gruba slika nepažnje države spram vlastitih građana. Onih istih koji ju plaćaju. To pnajbolje znaju oni koji pokušavaju ishoditi neki papir, koji država traži da se ishodi, i pri tome izmisli stotine zapreka, ljude stjeraju u redove, uzmu im vrijeme, u tim ih redovima ponize, vraćaju ih i traže još i još, nerijetko neljubazni i osorni, kao da su pred njima ljudi željni zafrkancija, objesni i besposleni. Znaju to oni radnici koji čekaju u prosjeku po 5-6 godina da dobiju radni spor. Koje onda materijalno, moralno i fizički izranjavane, država vraća na posao s kojega su nezakonito otpušteni. Znaju to i onih 44 000 umirovljenika s obiteljskim mirovinama, koje je država zaboravila u svom novom obeštećivanju, pa ih nakon godinu dana vraća u igru. Znaju to i oni koje je država zakinula i ostavila bez zaštite njihovih stanarskih, podstanarskih ili drugih materijalnih prava. Čitava vojska naših sugrađana stoji pred državom koja kao da se igra pištoljem nesvjesna kako nepažnjom, nebrigom, neodgovornošću ili tek pukim neznanjem može teško ozlijedit svoje građane. I pri tome je sasvim nebitno što je pištolj nov i što je hrvatski proizvod, što se zove hrvatski samokres. Jer je jednako opasan u nevještim rukama kao i npr. neka stari pištolj marke “crvena zastava”.

Iako baš ne volim prigodničarenja i otvaranja tema uz ovaj ili onaj datum, danas imam potrebu razmijeniti nekoliko riječi o jednakosti i ravnopravnosti žena. Naime, ako se pojedina pitanja otvaraju tek prigodno, onda je jasno da ona nisu u fokusu, i da je zapravo riječ o alibi zainteresiranosti. Kako mi u Hrvatskoj volimo trošiti i riječi i vrijeme na žustre rasprave obrnuto proporcionalno od njihove važnosti, nije ni čudo da nam izmiču prava pitanja iz središta pažnje pa onda imamo osjećaj kako život ide drumom, a javna pozornost šumom.
Kao opravdanje za to, što unatoč tome otvaram ovu temu, želim istaći da sam i osbno kao nadležni ministar predvodio neke vrlo značajne projekte na uspostavi institucionalne infrastrukture kako bi se ipak učinio, ne samo verbalni, već i stvarni iskorak u ostvarivanju značajnije rodne ravnopravnosti. Pa tako navodim kao podsjetnik slijedeće: Predvodio sam projekt izrade Zakona o ravnopravnosti spolova, projekt Izmjena i dopuna Zakona o radu, kojim se po prvi puta u našem zakonodavstvu zabranjuje bilo koji oblik spolne diskriminacije na poslu, projekt Zakona o sprešavanju obiteljskog nasilja, prvoga takve vrste na našim prostorima, projekt uvođenja institucije Pravobranitelja za ravnopravnost spolova, sudjelovao sam u projektu osnivanja vladinog Ureda za ravnopravnost spolova. Sve su te institucije zakoni profunkcionirali za mandata naše Vlade. Od tada se, nažalost, i nije bogzna što učinilo. A ove institucije i zakoni čine samo nužnu, ali ne i jedinu pretpostavku da se stavri pokrenu i svakodnevnom životu. I stanje je daleko od zadovoljavjućega, i u segmentu zaštite ženskih ljudskih prava, i zaštite na radu, i zaštite od mobinga, i zaštite od obiteljskog nasilja. Mnoge žene trpe dnevno zbog svojega spola različite oblike diskriminacije i manje ili više otvoreno nasilje. To nije i ne može biti stanje koje se može i smije prihvatiti, jednom u godini na to podsjetiti i stvari pustiti da idu kako idu. Danas sam imao prigodu sudjelovati na tematskoj raspravi Odbora za ravnopravnost spolova na temu ravnopravnosti žena na tržištu rada. Otišao sam pomalo frustriran činjenicom ponavljanja iz godine u godinu istih općih mjesta, umjesto konkretnih ocjena onoga što se učinilo ili nije učinilo. Upozorio sam na problem krajnje nezadovoljavajućeg broja i muškaraca i žena sa završenim fakultetima, negdje na polovici EU prosjeka, što uvelike otežava kvalitetnije pozicioniranje na tržištu rada. Još je veći problem niska stopa zaposlenosti i muškaraca i žena, pri čemu žene kao slabije na tržištu rada prolaze u tom slučaju lošije. Iako visoka razina zaposlenosti i obrazovanosti još uvijek sama po sebi ne jamči ravnopravnost na tržištu rada, ona je preduvjet da se stanje organiziranom i planskom akcijom mijenja. Prisjetio sam se i podatka o 80 000 ljudi koje smo u tri godine zaposlili putem mjera aktivne politike zapošljavanja. Među tih 80 000 ljudi 47% su bile žene. Aktualna Vlada te je mjere ukinula i danas se spominje nekakav projekt u kojemu je zaposleno 29 (slovima: dvadeset i devet žena). Ne 29 000. I to je to. Umjesto da se jača koncept dvohraniteljskih obitelji, da se stimulira zapošljavanje žena, kao zalog njihove ekonomske neovisnosti, na djelu je koncept retradicionalizacije obitelji u kojoj se ženi namjenjuje mjesto roditeljice, kuharice, spremačice i bračne družice. U tom su konceptu ravnopravnost spolova i briga za žene tek licemjerna floskula.
A ja svim ženama čestitam 8. Ožujka, Međunarodni dan žena.

Kakav lijep, sunčan dan! Negdje u podne na terasi omiljenog Loydsa, kava i već uobičajeni i neizbježni razgovori. O Sisku. Gledam jednim okom na prekrasni Stari most, a pratim i igru dvoje gnjuraca u Kupi. Čas su vani, čas nestaju u zelenim dubinama. Malo tresu perje, kao da nešto razgovaraju, a zatim ponovno po zelena iskustva. U podne se oglašava dobro znana, iz ratnih vremena, sirena da oglasi podne, pa potom zvona sa obližnje crkve. Zrak nabubrio poznatim slikama, mirisima i bojama. A Veliki kaptol iza još uvijek golih grana kestenova, prazan. Napušteno gradilište nove Galerije. I sve nekako napola puta. Uzvišena ljepota prirode i vrijedne graditeljske baštine s jedne strane, a sa druge pusto oko neodgovornosti, dakako ljudske, koja je rijeci u donjem tijeku oduzela boju, miris i svježinu. Već godinama Kupa i Sava teku od Siska, preljevajući na dnevnom svjetlu dugine boje po masnim naftnim mrljama, a voda smrdi kao lešina, ubijena smišljeno i polako. O zraku, smradu i benzenu već svi znaju sve. Ima nešto doista bizarno u tom uništavanju okoliša, a opet tako prirodno i sasvim prikladno ljudima koji su krojili sudbinu Siska u proteklim desetljećima i kroje ju i sada. Uz časne iznimke, svoje su gospodstvo nad gradom, svoju zlomoć iskazivali ljudi koji nisu imali grobove svojih najbližih u Sisku, koji su se skupljali nevidljivom, jakim rukama industrijalizacije, urbanizacije, eliktrifikacije, sa svojih brda i brdašaca, noseći svoj prijezir spram mirisa polja i šuma od kojih su pobjegi glavom bez obzira, nošeni nadom visokih dimnjaka, visokih peći, uzbudljivih slutnji urbane budućnosti. U Sisku su vidjeli priliku za sebe, ne za Sisak. Prečesto Sisak im je bio usputna stanica do Zagreba ili Beograda. Neki su od njih kasnije, kad im se pružila prilika, sa banijskih čuka tukli po Sisku, topovima, haubicama, rigali vatru i neronovski uživali u plamenovima do neba iz gorućeg grada. Svetili su se gradu koji im se nije prostro po njihovoj mjeri. Svirepo, sumanuto. Onda su neki drugi, usukanih džepova, po Sisku tražili priliku za sitno lupeštvo. Oni su krali kuću po kuću, stan po stan, lokal po lokal, parcelu po parcelu, poduzeće po poduzeće. A to što se oko njih sve rušilo i sve polako u sivilu nestajalo nije bila njihova briga. Oni to čak nisu niti registrirali. I grad je zaspao u svojoj muci. Osipao se kao oronula fasada, nagrižen gnjilom vlagom nebrige, nesposobnosti ispodprosječne, neobrazovane i neosjetljive kamarile činovnika, kaplara, švercera i opskurnih baraba. Bez vizije, znanja, sposobnosti i odgovornosti, oni balave po Sisku, kao nasilnici nad lijepom i plemenitom ženom. I ne znaju što bi sa Kupom, a što sa Savom, što sa rimskim termama, što sa Velikim a što sa Malim kaptolom.
Ne znaju niti što bi sa ljudima, s njihovim željama, nadama, potrebama. Sva je sreća što je njihova snaga zanemariva u odnosu na snagu i energiju utkanu u dvije tisuće sisačkih godina.