-Listen to them,the children of the night...-
24.04.2006., ponedjeljak
.....................................................
|
.............the greatest thing you'll ever learn is to love and be loved in return........... Moulin Rouge ta fantomska ljubav... sjećam se učenja o razdoblju romantizma, ideal vječne, neslomljive ljubavi.. krvne zakletve i glave padaju s ramena zbog voljene osobe... to je nerealno, ipak ljepše zvuči nego današnja ˝ljubav˝ u čije poimanje ulazi sex na sve moguće načine, na svim mogućim mjestima i to je to. kažu mi moji prijatelji da sam konzerva što se sex-a i ljubavi tiče i idealiziram poput tih davno zaboravljenih romantičara, naravno ne tako ekstremno, no ipak, drugačije od današnjeg trenda. jednostavno se ne mogu pomiriti sa činjenicom da daješ nekom svoje tijelo, onako , bez duše, bez osjećaja. ne mogu ni ne želim to. zato se redovito razočaram. prošlo ih je nekolicina kroz moj život, jedan je bio prava ljubav, ona na koju sam se bila spremna kleti doslovno do groba, pa je ispao najveće razočaranje u mom relativno mladom (manje - više) životu.. nakon njega došao je jedan..... kojeg sam zavoljela zaista iskreno, druga ljubav u tom smislu, ili mom poimanju te riječi.. i isto je.. tu je , ali zapravo nije.. ili ja previše očekujem? jer sama dajem sve od sebe pa mi nije jasno da druga strana ne ulazi u nešto sa istom strašću kao ja. nisam poklonik horoskopa, ali jedno su mi pogodili, kad su emocije u pitanju, punokrvni sam rak. izvana hladna, nedodirljiva i naizgled hrabra, a iznutra ranjiva i krajnje naivna djevojčica koja puši glupe laži, a zatim pati , i to pati dugo, temeljito i kompletno. godine mi idu, i sad, kad ulazim praktički u dvadesetu , znam da moram odrasti, rasčistiti sama sa sobom, ostaviti sav osječaj gorčine u srcu za sobom i hrabro krenuti dalje. sama. jer, ta ljubav, u koju mi romantični endemi vjerujemo, naprosto ne postoji i umrla je zajedno sa onima iz doba romantizma...   |
18.04.2006., utorak
Ironija...
|
smiješno je to kako tren znači malo... sad si tu,sad nisi, sad je tu, sad nije. uvijek ispočetka ali nikada ne naučimo, zašto mora biti tako?mora li uopće? ne mora! barem sam ja to odlučila. svečano prisežem, da me odsad boli džon za tuđe osjećaje. tj. za osjećaje sebičnih pojedinaca koji ne brinu za moje. yebe mi se, nek idu k vragu! okrećem ploču, onako kako sam davno trebala. sama sebi na prvom mjestu, bez iznimaka. moram se okrenut više hedonizmu, paženju, maženju i ugađanju sebi jer sam predugo mislila na druge, zapostavljajući svoje želje i potrebe. e, pa, no more. eto...toliko za sad  |
09.04.2006., nedjelja
Etiketa....
Danas, za uobičajenom nedjeljnom kavom sa ekipom, dotakli smo se i višemilijunski provarene teme -> deklariranja po pitanju stila/glazbe. Smiješno je to... Kako se kaže, uvijek prvo počisti svoje, a onda susjedovo dvorište, krenut ću od sebe. Sa 13 me pukla brija-> čula ja da buraz sluša tamo neke opake dugokose likove koji imaju specifičan glazbeni izričaj i bilo to meni fora...pa idem i ja. Krenula crnina, obrnute križine i kojekakve gluposti koje su poprilično uobičajene za tu životnu dob. Dok sam okolo šetala kao maškara, mislila sam da sam uhvatila Boga za jaja... Oko 16ste sam se počela smirivat, znači, odjebala neke infantilne brije tipa strgane krunice i sl. sranja, i postepeno počela shvaćati da i nije baš bit te moje glazbe furka, već glazba sama po sebi. Danas, nakon puno godina, često me nasmiju komentari -> nisi ČRU( ) jer nisi 0-24 nabrušena, crna, sa masom killera po sebi... Naravno, ti komentari dolaze od nabrijanih klinaca, kakva sam i sama bila jednom... Zato šutke i sa smješkom prelazim preko takvih stvari i uživam u glazbi koju volim, bez opterećivanja o tome jesam li dovoljno ČRU ili će tamo neka nabrijana klinčadija u meni vidjet pozericu...Općenito, vrlo je glupo , u biti nadasve glupo gledati ljude po tome. Je, manje ili više svjesno, svi nekako upadnemo u skupinu ljudi koji imaju istu, ili sličnu briju poput naše, ipak treba dati i drugima šansu jer , gdje bi stigli kada bi svi bili isti? Je li za nečiju ljudskost od životne važnosti da se deklarira? Svi znamo odgovor. Treba samo tolerancije.Sreća da ljudi odrastaju..Zato, don't label me  Pozdraffff |
03.04.2006., ponedjeljak
Tjedan...
|
je prošao otkad sam zadnji puta pisala.prvi dio tjedna je bio miran, monoton, ništa specijalno se nije dogodilo. U petak sam bila na smotri sveučilišta, što mi je dosta pomoglo, u biti opet učvrstilo moju odluku. Poslije smotre kod dečka...I proživjela jedan od najljepših trenutaka u životu,ono teatralan doček sam imala Bio je doma za vikend, pa smo bili vani u subotu. Taman kad sam razmišljala o prekidu , on me opet iznenadi i zalijepi za sebe. Dosta o novostima... Razmišljala sam baš... Što/tko je potreban pojedincu da ga odvoji od osobe koja mu je najvažnija na svijetu(pritom mislim na prijateljski odnos)? Imate npr. situaciju : Najbolji frendovi/frendice čitav život i odjednom sve pukne zbog dečka/cure. Meni je to neshvatljivo. A čini mi se da se to meni i najfrendici događa. Ona proživljava intenzivnu vezu i sve manje vremena posvećuje meni, ostalim frendovima gotovo ništa. Ne mogu to shvatiti. Meni su frendovi uvijek bili i ostali na prvom mjestu i nema te sile, te ljubavi radi koje bi ja zajebala iskreno prijateljstvo. Drago mi je da je sretna, ali ljubavna sreća nije uvijek dugog vijeka, a nakon kraha ti treba iskren prijatelj koji će razumijeti. Samo taj iskren prijatelj svoju ulogu ne može očekivano odigrati ako je bio ignoriran tijekom te veze. Gade mi se te ˝pupčana vrpca˝ veze. Svaki dan skupa, izolirani. Zato mi odgovara moja veza, vidimo se 1-2 tjedno i to je ok. Imam vremena i prostora za frendove, školu, sebe na kraju krajeva. I ne može mi dosaditi lako. Eh...kad bi svi djelili moje mišljenje po tom pitanju  pozdraffffff |
