02

srijeda

srpanj

2014

Posljednji skok andjela

Temperatura se jedva primjetno spustala sa 40*C prema 39. Sveze nanesena krema na rukama se mijesala sa znoje. Podigla sam kosu na zatiljku I cvrsto pritisla taj smotuljak na naslon sjedista. Svakodnevna guzva poslije posla petkom dobija posebnu aromu umora i nervoze. Dole u daljini kolona je zastala na raskrscu. Usporila sam I kazaljka je lagano prelazila sa 80 prema 60. Vidjela sam ga u daljini zbog neke cudne kretnje koju je cinilo mi se na tren uvjezbavao. Bilo mi je na tren proslo glavom kako je cudno mjesto na kojem stoji I te kretnje. Jos mi ta misao nije se potpuno ni uoblicila kad vidjeh veliki tegljac u dvoristu iza njega kako je krenuo i u tom momentu on je poskocio I krenuo da predje ulicu. Na tren je nestao ispred tog auta. Zakocila sam naglo. I auto ispred mene je zakocio isto tako silovito. Stajala sam na 5-6 metara od njega. Izgledao je kao da je prilegao tu na sred ceste. Lice je bilo polu okrenuto prema asfaltu. Trazila sam pogledom njegove oci. Pogledaj me. Gledaj bilo gdje. Gledaj! Daj mi znak da zivis. Ugledah njegovo koscato malo stopalo ispruzeno kao da se zeli oduprijeti o nevidljivu stepenicu, kao da mu ta stewpenica treba da se odrazi I ustane I veselo odskakuce dalje. Lezao je nepomicno. Automobili su obilazili mjesto gdje je lezao. Ja sam stajala kao da gledam u mog cupavog malisana. Grc u grlu stiskao je tako jako da sam sa naporom disala. Kako se grle mala mrtva tijela koja ne poznajemo? Kako se grli zivot koji nismo poznavali? Izasla sam I uzela ga u narucje. Odnijela sam ga kraj ceste na travu I tamo polozila. Njegovo meko krzno I lomno tijelo predali su mi svoju posljednju toplinu. Tamna mrlja na ustima I u jednom uhu jedini znak odlaska. Na livadi I u velikom industrijskom dvoristu preko puta njegova rodbina mirno je drijemala u rupama u zemlji. Predvecer kada se promet smiri I temperatura spusti netko ce od njih otkriti malisana u travi. Hoce li plakati za njim? Hoce li uciti druge malisane da ne prelaze cestu? Vjeruju li I oni da ce jednom se naci svi u nekom raju. U pakao nemaju zbog cega vjerovati, zecevi su tako nevina stvorenja, pravi mali andjeli koji veselo skakucu.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.